nedjelja, 24.11.2013.

Istraživanje Babenvira 2013 (I dio)


Babenvir, Baden wir ili Baben bier najveći je vir na Pazinčici, i jedini zapravo koji ima ime. Nalazi se u koritu Pazinčice na mjestu gdje se potok najviše približio cesti koja iz Rijavca vodi prema Lokama. Po pričanjima najstarijih Pazinaca bio je toliko velik da su u njega mogli stati dva voza s volovima. Negdje oko 1975 je navodno zatrpan kamenjem i betoniran. Od tada više ne pušta vodu. Ostalo je samo ime.
Prije desetak godina (2001 – 2004) tri sam ljeta zaredom pratio situaciju u pukotini desetak metara nizvodno, koju sam nazvao Baben vir II, gdje je tih godina završavao potok. Vodostaj jezerca u kojem se oba vira nalaze toliko je bio pao da mi je uspjelo locirati pukotinu Baben vira II, koju sam zatim uz pomoć Eugena Ujčića, Dragana Kalca Olivera Damijanića – Hauga, Zorana Brajkovića (tada smo svi bili članovi Speleološkog društva Istra) i drugih, uspio očistiti, proširiti, produbiti. Istražili smo pukotinu do dubine od 1,5 m i zaključili da u speleološkom smislu nije zanimljiva. Voda se prelijevala dalje kroz uske pukotine, preuske da prođe čovjek. Zaključili smo da ga treba zabetonirati, pa smo se, s obzirom da sam tada bio u Gradskom poglavarstvu Grada Pazina zadužen za između ostalog i ekologiju, oslonili na komunalno poduzeće Usluga iz Pazina. Oni su, međutim, odugovlačili sa betoniranjem, jer im je preče bilo postavljanje neke fasade u Poreču, pa se dogodilo ono što sam najmanje želio: započela je sezona kiša, i kada je Usluga dovezla beton voda je već bila dvadesetak centimetara iznad vira. Na kraju su ipak ispraznili beton.
Očito to betoniranje nije bilo uspješno, pa sam slijedećeg ljeta, ili nakon dva ljeta, kad je potok ponovno presušio zamolio Riga Lučana da mi pomogne, te je on Baben vir II konačno zabetonirao.
U godinama nakon toga također se znalo desiti da Pazinčica prestaje na Baben viru, ali je voda stajala na stalnom nivou od 1 metar iznad Baben vira II i nije se spuštala. Postojala je dakle, i dalje neka pukotina kroz koju se gubila voda, taman toliko vode koliko je dolazilo potokom.
U ljeto 2013 je potok ponovno presušio , ali nisam imao vremena pratiti situaciju na Baben viru. Tek bih ujutro prije posla skrenuo ponekad, naročito nakon obilnijih kiša na Rijavac, do mosta Svetog Jožefa da vidim da l je potok protekao, ali - ništa. U nedjelju prvog rujna sam konačno ugrabio malo vremena i odvezao se do Pumpe, parkirao i krenuo stazom nizvodno. Svugdje je voda pomalo tekla i žuborila – sve do Baben vira. Tu se voda ulijevala u jezerce koje je bilo najpliće od kad pamtim – dubine samo pola metra.
Baš kao i prije desetak godina sa Baben virom II odlučio sam locirati pukotinu. Izuo sam tenisice i čarape te sišao u korito potoka da zamutim malo vodu, te da vidim gdje struja nosi tu zamućenu vodu, odnosno na kojem mjestu ona ponire. Pronašao sam neku metalnu cijev od vode i lupanjem u dno uvjerio se da je dno jezerca zapravo kompaktna kamena stijena (možda je to i beton!). Nije mi dugo trebalo da lociram pukotinu pokrivenu granjem, lišćem i manjim kamenjem u desnom rubu korita. Razmaknuo sam lišće i kamenje dok se nije pojavila cijela pukotina. Usput sam ispirao vodom rubove pukotine, da bude stijena što vidljivija. Nivo vode u jezercu spustio sam dobrih 25 cm. Na kraju su iznad pukotine ostala dva poveća kamena, koja sam ostavio do nastavka istraživanja, te sam na njih postavio kamenu škrilju na koju sam urezao: „ne zatrpavaj, istražujemo“ , da mi se ne dogodi kao kod Baben vira II - da mi otkopavamo, a drugi dok nas nema zatrpavaju. Fotografije i filmski zapisi slijede:



Istraživanje 03. rujna 2013.
U istraživanju su mi se pridružili speleolozi Eugen Ujčić i Sergej Ladavac.


Ulaz u škrapu je nepravilna izdužena oblika dimenzija 33x90 cm, a kasnije se prostor malo proširuje da bi na samom dnu, na dubini od 3,7 m ponovno bio sužen u nepravilan prostor , nigdje širi od 2 metra.


Na dnu mnoštvo uginulih riba i jedan potočni rak. Na tlu blato, lišće i sitno kamenje. Jedan kamen 30 x 40 cm uglavljen u blato razmičemo. Pukotinom iz pravca sjeverozapada se procjeđuje neznatna količina vode, i nestaje u drugoj pukotini, u pravcu istoka, prema sredini potoka. Ta je pukotina veličine 25 x 25 cm te se nakon toga prostor vjerojatno nastavlja, što zaključuje Sergej bacajući kamen kroz pukotinu.


Zidovi škrape su od kamenja, osim dijela prema sredini potoka gdje se vide tragovi betona. Kameni zidovi prepuni su oštrih izbočina oblikovanih vodom. Nastavak istraživanja bio bi moguć probijanjem, po mogućnosti nakon što voda temeljito ispere dno škrape.
Više fotografija, videozapisi istraživanja, kao i skica speleološkog objekta nalaze se kod Eugena Ujčića i Radenka Slokovića.

Predlažemo da se škrapa ne zatrpava već da se na ulaz škrape okomito postavi i betonom učvrsti široka betonska cijev čiji bi gornji rub bio 10-15 cm viši od normalnog nivoa vode na tom mjestu. Za učvršćenje cijevi odlično mogu poslužiti tri nepravilne gromade kamena široke i visoke oko 1 m koje su na 50 – 80 cm od ruba škrape. Između njih i cijevi može se dodatno poslagati manje kamenje i učvrstiti betonom. Na otvor cijevi potrebno je ugraditi rešetku. Kod normalnog toka vode ona ne bi ulazila u cijev, već bi to činila samo za višeg vodostaja.
Takvo bi rješenje u omogućilo da se u budućnosti nastavi sa istraživanjem škrape, nakon što je voda potpuno ispere. Moguće je i organizirati istraživanje sa ubacivanjem trasera kako bi se otkrilo u kuda podzemljem voda otječe. Pretpostavljene lokacije su: Tornina (jezerce kod Tomažinovog mlina), i Pazinska jama, a zbog nagiba slojeva i visinske razlike može se očekivati pojava trasera i na izvorima kod Grdosela (izvor Malenica i dvije pećine s izvorima uzvodno od nje).

Oznake: Babenvir

- 09:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.