Moj potok

Babenvir, Baden wir ili Baben bier najveći je vir na Pazinčici, i jedini zapravo koji ima ime. Nalazi se u koritu Pazinčice na mjestu gdje se potok najviše približio cesti koja iz Rijavca vodi prema Lokama. Po pričanjima najstarijih Pazinaca bio je toliko velik da su u njega mogli stati dva voza s volovima. Negdje oko 1975 je navodno zatrpan kamenjem i betoniran. Od tada više ne pušta vodu. Ostalo je samo ime.
Prije desetak godina (2001 – 2004) tri sam ljeta zaredom pratio situaciju u pukotini desetak metara nizvodno, koju sam nazvao Baben vir II, gdje je tih godina završavao potok. Vodostaj jezerca u kojem se oba vira nalaze toliko je bio pao da mi je uspjelo locirati pukotinu Baben vira II, koju sam zatim uz pomoć Eugena Ujčića, Dragana Kalca Olivera Damijanića – Hauga, Zorana Brajkovića (tada smo svi bili članovi Speleološkog društva Istra) i drugih, uspio očistiti, proširiti, produbiti. Istražili smo pukotinu do dubine od 1,5 m i zaključili da u speleološkom smislu nije zanimljiva. Voda se prelijevala dalje kroz uske pukotine, preuske da prođe čovjek. Zaključili smo da ga treba zabetonirati, pa smo se, s obzirom da sam tada bio u Gradskom poglavarstvu Grada Pazina zadužen za između ostalog i ekologiju, oslonili na komunalno poduzeće Usluga iz Pazina. Oni su, međutim, odugovlačili sa betoniranjem, jer im je preče bilo postavljanje neke fasade u Poreču, pa se dogodilo ono što sam najmanje želio: započela je sezona kiša, i kada je Usluga dovezla beton voda je već bila dvadesetak centimetara iznad vira. Na kraju su ipak ispraznili beton.
Očito to betoniranje nije bilo uspješno, pa sam slijedećeg ljeta, ili nakon dva ljeta, kad je potok ponovno presušio zamolio Riga Lučana da mi pomogne, te je on Baben vir II konačno zabetonirao.
U godinama nakon toga također se znalo desiti da Pazinčica prestaje na Baben viru, ali je voda stajala na stalnom nivou od 1 metar iznad Baben vira II i nije se spuštala. Postojala je dakle, i dalje neka pukotina kroz koju se gubila voda, taman toliko vode koliko je dolazilo potokom.
U ljeto 2013 je potok ponovno presušio , ali nisam imao vremena pratiti situaciju na Baben viru. Tek bih ujutro prije posla skrenuo ponekad, naročito nakon obilnijih kiša na Rijavac, do mosta Svetog Jožefa da vidim da l je potok protekao, ali - ništa. U nedjelju prvog rujna sam konačno ugrabio malo vremena i odvezao se do Pumpe, parkirao i krenuo stazom nizvodno. Svugdje je voda pomalo tekla i žuborila – sve do Baben vira. Tu se voda ulijevala u jezerce koje je bilo najpliće od kad pamtim – dubine samo pola metra.
Baš kao i prije desetak godina sa Baben virom II odlučio sam locirati pukotinu. Izuo sam tenisice i čarape te sišao u korito potoka da zamutim malo vodu, te da vidim gdje struja nosi tu zamućenu vodu, odnosno na kojem mjestu ona ponire. Pronašao sam neku metalnu cijev od vode i lupanjem u dno uvjerio se da je dno jezerca zapravo kompaktna kamena stijena (možda je to i beton!). Nije mi dugo trebalo da lociram pukotinu pokrivenu granjem, lišćem i manjim kamenjem u desnom rubu korita. Razmaknuo sam lišće i kamenje dok se nije pojavila cijela pukotina. Usput sam ispirao vodom rubove pukotine, da bude stijena što vidljivija. Nivo vode u jezercu spustio sam dobrih 25 cm. Na kraju su iznad pukotine ostala dva poveća kamena, koja sam ostavio do nastavka istraživanja, te sam na njih postavio kamenu škrilju na koju sam urezao: „ne zatrpavaj, istražujemo“ , da mi se ne dogodi kao kod Baben vira II - da mi otkopavamo, a drugi dok nas nema zatrpavaju. Fotografije i filmski zapisi slijede:

Oznake: Babenvir