subota, 15.03.2014.

Hvala barba Joakim!

Ne zbog toga što su mi u nekakvom rodu, već onako, iz čiste radoznalosti, paralelno sa istraživanjem vlastitih korijena, u zadnjih sam petnaestak godina prikupio i obilje podataka o plemićkim porodicama koje se spominju u pazinskim matičnim knjigama.
Sređujuću te podatke i ucrtavajući rodoslovlja u grafički prikaz ozbiljno sam zapeo kod porodice Segher de Weisenhaus. Ni naprijed ni nazad. Suprotno podacima u dostupnoj literaturi koji porijeklo te porodice traže negdje u Njemačkoj, moji su podaci prikupljeni iz pazinskih matičnih knjiga govorili da ne treba ići toliko daleko, već bi ta obitelj mogla biti iz susjednog Žminja.
Naručio sam u knjižnici DAPA tu matičnu knjigu u kojoj vjerojatno leži odgovor na moja pitanja, međutim knjiga je bila nedostupna, najvjerojatnije je na restauraciji.

Nebrojeno puta sam nakon toga bespomoćno zastao kod tog upitnika u rodoslovlju Seghera. Znam da odgovor postoji, ali ne mogu sad do njega. Treba se strpiti. A to mi baš nije u prirodi.

….

Nište, dignem se sa stola i odem do prozora. Idem dalje u nekom drugom pravcu, sa nekom drugom porodicom. Sa kojom? Pogled mi luta obroncima Pazinske kotline i zastane na anteni ispod koje sakrivene u gustoj šumi stoje kuće Brežani ili Velanovog brijega, te se sjetim da treba ponovno provjeriti neke stare slike vezane uz tu porodicu, za koju sam istraživanje gotovo priveo kraju. Sa police skinem debeli svežanj papira i slika koje sam posudio iz arhive moje majke.

Ma nije to baš neka arhiva. Radi se o običnom starom, dobro sačuvanom koferu, izvana od hrapave kože, unutra od kartona u kojem je moja majka sačuvala brojne uspomene, dokumente, izreske iz novina, odreske mirovine, naše pionirske knjižice (!J), priznanja pokojnog oca, pisma iz vojske…
Iz tog sam kofera odabrao već pred nekoliko godina stare fotografije i neke dokumente koji će mi možda biti od koristi u istraživanju rodoslovlja.

I listam ja to sada, kad mi pažnju privuče žuta A4 omotnica, (zapravo niti omotnica niti fascikl, a ujedno i jedno i drugo) koju je jednog davnog dana 1978 neki barba Joakim donio mojoj majci sav uzbuđen zbog velikog nenadanog otkrića.

Sjećam se toga kao danas, luk za šnicle je već požutio i taman su uletjele šnicle u tavu, (jer je to je najbrži majci bio najefikasniji i najbrži način da se, uz brdo pomfrita s lukom, koji samo što nije gotov, kvalitetno prije škole nahrani dvije izjelice u pubertetu i onda odjuri u školu po sestru pa natrag na posao) kad zvoni na vratima.

Prepoznao sam barba Joakima kroz prozor. Visok, mršav, sijed, u pepita činovničkom odijelu. Bio je već kod nas više puta jer je nekih davnih godina kao pravnik rješavao neke dokumente pokojne tete. Majci mojoj nije baš bilo drago da je baš sad „banuo“ i nije gotovo ni reagirala na ono što je on govorio. Posjela ga je na čelo stola, gdje su već bila spremna dva plitka tanjura za mene i brata, i vratila se u kuhinju okrenuti šnicle i izvaditi pomfrit. Sudeći po mirisu luk je već bio dobro požutio. Uz put je skuhala barba Joakimu kavu, servirala nama ručak i jurnula najprije u kupaonicu, a onda u svoju sobu da se presvuče.

A on je, kako je ona jurcala lijevo – desno, pa ispred i iza njega u svim pravcima, pokušavao objasniti do kojeg je velikog otkrića došao i okretao je svoju malenu sijedu glavu na dugačkom tankom vratu (podsjećao me neodoljivo na kornjaču sa pepita oklopom) za njom. Pronašao je naime u nekom starom žminjskom arhivu neki dokument iz kojeg se vidi da je još krajem 18 tog stoljeća neki Josip Sloković bio župnik u Žminju, i sigurno je to neki naš predak, odnosno, hm, brat od nekog našeg pretka J, jer poznato je da su Slokovići uvijek imali bar jednog klerika u generaciji, a i njega je krstio Sloković Liberat župnik u Svetom Petru u Šumi, pa je, eto, donio kopiju dokumenta, da imamo doma.

Ona je sve to komentirala sad iz kuhinje, sad iz hodnika, sad iz sobe sa kratkim: „A ja,…..ja,…vero je, …jušto tako...“, a ja sam imao vremena da žvačući šniclu i pomfrit razgledam što je on to tu kraj mene premetao po rukama.

Bila je to neka A4 žuta omotnica (zapravo niti omotnica niti fascikl, a ujedno i jedno i drugo) koja je na naslovnici imala zalijepljenu veliku etiketu, kakvu smo inače stavljali na školske bilježnice, samo veću, i na njoj je nešto pisalo. A onda, kad se otvori prva stranica, unutra je bilo bijelo krasopisom pisano pismo na nerazumljivom latinskom, a pri dnu potpis (Joannes Slocovich Parrochus i neki davni datum. Baš fora.

Barba Joakim je popio kavu, pozdravio i otišao a mi smo odjurili svaki na svoju stranu. A žuta omotnica (zapravo niti omotnica niti fascikl) je stajala tu na stolu sve do večeri kad se ponovno svi nismo okupili doma, i onda je ekspresno završila u arhivi.

Ma nije to bila baš neka arhiva. Radilo se o običnom starom, dobro sačuvanom koferu, izvana od hrapave kože, unutra od kartona u kojem je moja majka sačuvala brojne uspomene, dokumente, izreske iz novina, odreske mirovine, naše pionirske knjižice (!J), priznanja pokojnog oca, pisma iz vojske, a kasnije je tu bio i Glas Istre od 08.05.1982 …

I gledam ja danas tu omotnicu/fascikl i čitam. Na etiketi piše pisano pisaćom mašinom:

GIMINI 4 .Juni 1787.
Slocovich Josepus

Fotokopirano iz zbirke dokumenata
plemstva roda Segher iz Žminja
neobjavljenih

Vlasnik Hekić Joakim 1978 godine


Otvorim, te mi najprije zapne za oko pečat sa grbom kuće Austrije u gornjem lijevom kutu, zapravo samo pola pečata je ostalo na fotokopiji. Zatim je ispod teksta, uz potpis žminjskog župnika Josipa Slokovića (rukopis mi je sada već jako dobro poznat, jer je bio najprije kapelan, a kasnije prepozit u Pazinu, te sam mnogo njegovih upisa susretao u istraživanju) i njegov pečat ili pečat žminjske župe, na kojem se baš ništa ne razabire. Ispod toga, na donjoj trećini papira, drugi meni poznat rukopis te pečat i potpis tadašnjeg pazinskog prepozita Ignacija Kajetana de Buseta.

I shvatim da danas zapravo sav tekst razumijem, i po prvi puta čitam što u tom dokumentu zaista piše.

A u dokumentu su mi župnik Sloković i njegov izaslanik u pepita odijelu razriješili tajnu porijekla obitelji Segher de Weissenhaus, tako da ona matična knjiga koju čekam da se restaurira može slobodno i dalje biti na restauraciji.

Hvala puno barba Joakim!

P.S. Ukoliko netko od obitelji g. pok. Joakima Hekića ovo čita, molim da me kontaktira na oknedar@gmail.com.

- 18:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se