petak, 17.06.2016.

Dell' Argento

L. de Jeuner (vjerojatno je trebalo stajati L. Jenner) piše o porodici Argento u listu L’Istria 1852 te navodi da se radi o prastaroj plemićkoj porodici koja se spominje još 1295 (Sardio dell’ Argento), te možda potječe još iz starog Rima. Porodica se u Trstu dijeli u tri velike grane koje sve zajedno broje čak 465 osoba oba spola a dala je veliki broj javnih osoba koje su obavljale važne svjetovne, vojne i duhovne funkcije.
U vezi sa Pazinom se najčešće spominje samo barun Josip (Giuseppe Benvenuto ili samo Giuseppe) Dell’ Argento, tršćanin koji je ženidbom 1735 za Eleonoru Angelicu Rampel stekao velike posjede njene nekad moćne obitelji u Kašćergi, Kršanu i Pazinu, a već u slijedećoj generaciji njegov sin Josip Marija Ab Argento prodaje sve posjede i seli u Rijeku. U Rijeci osniva obitelj, ali nema muških potomaka pa prezime izumire .

Međutim, u Pazinu je živjela još jedna grana te porodice. Tu se već 27.05.1598. spominje neki Argento kao kum na vjenčanju pazinske plemkinje Rapicio. Camillo de Franceschi u svom djelu “Storia documentata... ” donosi latinski prijepis dokumenta iz 1610 koji spominje i nekog Vitalea de Argenta, pokojnog Patra Pavla, koji te godine obavlja u Pazinu funkciju nadvojvodinog kancelara. Istu osobu nalazim u istoj funkciji i u jednom nepubliciranom dokumentu iz 1607 godine iz ostavštine obitelji Rapicio , a u matičnim knjigama nalazimo i njega i ženu, te sina i unučad. Obitelj je očito stanovala u Pazinu, te se Vitaleov sin Petar Pavao tu oženio Pazinkom Elenom, udovicom Luke Ivančića, te s njom ima barem četvoro djece...(nastavit će se)

Potpun tekst, sa osam fusnota i spiskom svih izvora spreman je za objavu.

Oznake: rodoslovlje, Pazin

- 08:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2016.

Teze budućeg pazinskog kapetana

Nije baš svatko mogao biti kapetanom Pazinske knežije. Na ovom je kićenom bakrotisku ispisano 50 teza iz logike, fizike i matematike koje je jedan budući kapetan Pazinske knežije branio (i obranio) na riječkoj akademiji.


Ilustraciju sam preuzeo iz knjige Vande Ekl "Živa baština" (hvala na poklonu :-)) (Rijeka 1994.), gdje je objavljena na stranici 198 i potpisana: "Obrana teza iz logike, fizike, matematike J. B. Tranquillia na riječkoj Akademiji 1747. godine". Autorica objavljuje na str. 205 -208 još tri uvećana detalja ovog bakrotiska, te dalje detaljno opisuje dokument, donosi transkribirani tekst teza iz logike, fizike i metafizike, dio teksta i prevodi te objašnjava:

...Sastavni dio nastave bili su tzv. disputi u kojima se vježbanjemu logičkom izricanju misli omogućavalo aktivno usvajanje građe, a na kraju upućivalo (u sklopu tadanjih metoda) na znanstvena istraživanja i zaključke. ...
...Disputi su bili tjedni, mjesečni ili izvanredni, a to je, dakako određivalo i opseg i vrstu gradiva. Najviše je od apsolvenata filozofije zahtjevao disput "de (ex) universa philosophjia" za koji se kandidat slobodno odlučivao. Defendent je morao svladati sve gradivo što se predavalo tijekom cijela studija. Na takav svečani "actus publicus" pozivala bi se i obrazovana publika. Dakako, disputi "ex universa" imali su najveći ugled jer su zahtijevali posebno znanje i inteligenciju, elokventnost i snalažljivost, pa ih je obično bilo tek nekoliko u godini..."


Joannes Baptista Tranquilli (ili, kako Vanda Ekl skreće pažnju Ivan Krstitelj Tihić) potječe iz obitelji riječkog pjesnika, književnika, notara i glagoljaša Gverina Tihića, koji je rođen u Zadru, te je bio zadarski i šibenski notar. Od 1544. do 1546. obavljao je dužnost rijekog kancelara, te je u tom svojstvu te 1546. sastavio jednu javnu ispravu koja je do sada jedini poznati sačuvani dokument koji dokazuje uporabu glagoljice u javnopravnoj funkciji u Rijeci. S obzirom da sam u dosadašnjem istraživanju obradio sve podatke o obitelji Tranquilli iz pazinskih matičnih knjiga, zavirio sam malo i u riječke te sam pronašao neke podatke koji su nadopunili moju slagalicu:
Ivan Krstitelj Tihić je rođen u Pazu kao Joannes Baptista Valentinus de Tranquilli 14.02.1729. od oca Franje, koji je bio tada kapetan u Pazu (Capitaneus Pasgergensis) i majke Ane Katarine (po nekim izvorima rođena Rampel, po drugima D'Orlandi). Matične knjige Paza za tu godinu se nisu sačuvale, ali je njegovo krštenje upisano naknadno i u matičnu knjigu crkve Sv. Vida u Rijeci (14.06.1730.). U Pazinu se prvi put spominje u funkciji kapetana (Capitaneus Comitatus Pisini ) 24.08.1759. kao kum na krštenju u obitelji pazinskog doktora Petenella. Iste godine se ženi u Rijeci plemkinjom Elizabetom de Marotti, sa kojom ima jedanaestoro djece, koja su sva rođena u Pazinu. Jedan od njegovih sinova je i Franciscus Xaverius Nicola Mauritius de TRANQUILLI koji je 26.09.1766. kršten u kapeli dvorca (Pazinskog kaštela). Njega (Franju Ksavera) spominje i Petar Stanković u svom djelu "Biografia degli uomini distinti dell'Istria", svesci 2-3, iz 1829, pa otda znamo da se kasnije preselio u Rijeku gdje je završio studij prava, te je 1794 izabran za riječkog kancelara. Njegova jedina kćer je oženjena kasnije u Rijeci za rovinjskog pravnika Marka Costantini-ja predsjednika riječkog magistrata, a jedini im je sin bio Franjo Ksaver Rajmund Costantini (kojem ću jednom posvetiti puno više teksta jer je kasnije postao pazinski gradonačelnik, a i puno više od toga :-)).

Ivan Krstitelj Tihić je umro u Pazinu 13.06.1782. sa 53 godine i jedan je od posljednjih pokojnika sahranjenih unutar župne crkve Sv. Nikole. Taj upis u MK umrlih, kao i upisi rođenja posljednje četvero njegove djece otkrivaju nam i točan kućni broj na kojem je obitelj Tihić živjela. To je bila kuća broj 34 u prvom sustavu kućnih brojeva, odnosno kuća 12 u drugom sustavu kućnih brojeva. Evo te kuće:


Nebi li bilo zgodno imati barem kopiju tih Tihićevih teza u Pazinu? Vođen tom mišlju pokušavao sam ući u trag bakrotisku, ali kao da je u zemlju propao. Nitko od riječkih arhivara i muzealaca koje sam kontaktirao nije mi znao reći gdje bi se mogao nalaziti. A onda sam pronašao podatak da se u arhivu franjevačkog samostana na Košljunu čuva "Štampana i na platnu zaljeplijena diploma Jezuitskog kolegija u Rijeci od 1747. godine, izdana Gianbattisti Tranquilliju, za uspješno dovršeni studiji filozofije. Veličina nije točno izmjerena jer je dokument u vrlo lošem stanju, no prelazi veličinu od 1 m2. Potrebno restauriranje." Ta je podatak iznio Danilo Klen tekstu "Arhivska građa u samostanu franjevaca u Košljunu" koji je objavljan u Vjesniku historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, svezak XVII, Rijeka 1973, str. 344. Nema sumnje da se radi baš o bakrotisku sa diplomskim tezama Ivana Krstitelja Tihića, koji je po Vandi Ekl upravo dimenzija 1x 1,20 metra.

Kad ste posljednji put bili na Košljunu?

Oznake: povijest Pazina

- 23:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2016.

Grb kneževine Istre


Brechtel, Stephan:Wappenbuch des Heiligen R?mischen Reiches - BSB Cod.icon. 390, stranica 90

Sirotica naša središnja Istra oduvijek je bila, a i (danas je ostala) daleka periferija velikih gibanja koja su svoje glavno poprište imala negdje drugdje. Eto, ni grb nije imala kako spada, već je u polje štita jednostavno upisano "Isterreich". Taj naziv se koristio za dijelove Istre koji su pripadali Svetom Rimskom carstvu Njemačkog naroda, a u vrijeme nastanka ovog grbovnika (a procjenjuje se da je nastao 1554 - 1568) to su bile Pazinska knežija, Gospoštija Kastav, Gospoštija Lupoglav i drugi sitniji posjedi.....Iako iznad grba piše da se radi o kneževini Istri, ona to u stvarnosti nije bila.

A mora se priznati da su naši sunarodnjaci s druge strane Učke već onda imali grb koji i danas među svim onim grbovima izgleda "šik". Eto ga u istom grbovniku na stranici 63 , zajedno sa Kalabrijom i Granadom:


Brechtel, Stephan:Wappenbuch des Heiligen R?mischen Reiches - BSB Cod.icon. 390, stranica 63

Ali, ima u istoj knjizi još grbova povezanih s Pazinom:

Oznake: Pazin, povijest Pazina, Isterreich

- 17:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.05.2016.

Smrt u Potoku

Istražujući porodično stablo svoje obitelji u matičnim knjigama Pazina posebnu su mi pažnju privukli relativno učestali slučajevi smrti utapljanjem. Iako najčešće u knjizi umrlih ne piše gdje se nemili slučaj dogodio pretpostavio sam da su svi, ili barem većina povezani sa našim Potokom koji u oštrom luku zaobilazeći stari Kaštel završava u Pazinskoj jami. Najčešće se radi o nesretnim slučajevima koji su se dogodili u razdoblju od lipnja do rujna, dakle u sezoni kupanja, a dob unesrećenika je najčešće između jedanaest i dvadeset godina . Pretpostavio sam da se radi o nesretnim mladim kupačima, koji su, nekad puno više nego mi danas koristili potok za osvježenje.
Za razliku od tih slučajeva gdje se kao uzrok smrti navodi „utopio se u vodi“ (submersus In acqua), u nekoliko slučajeva, gdje su unesrećenici starije životne dobi navodi se „submersus in aqua inventus“., dakle „pronađeni utopljeni u vodi“. Bili su dakle sami na potoku, ili u Jami, i najvjerojatnije se poskliznuli i utopili, možda prelazeći nabujali potok.


Najviše mi je pažnje privukao slučaj iz jeseni 1774. u kojem se prvi puta u pisanom obliku spominje poplava u dolini Pazinčice. U toj su poplavi koja se zbila 25. Rujna 1774. smrtno stradale tri osobe.
Pet dana nakon poplave, kada se voda povukla u korito, u jednom je potopljenom mlinu pronađeno tijelo mlinara Matije Slokovića, starog trideset i šest godina i šest dana, iz kuće broj 373, te je 01.10. sahranjen na groblju Sv. Nikole. Očito se voda nakon poplave povlačila mnogo sporije nego danas jer je čak sedam dana kasnije, u drugom mlinu, kojeg je voda razrušila, pronađeno i tijelo osamnaestogodišnje Marije Orlović iz Boruta. Dobrih dvadeset i pet dana nakon poplave pronađena je i treća žrtva, četrdeset i pet godišnji Mihael Dujanić iz župe Novaki, kojeg je također voda odnijela 25. rujna.
Pitam se, u kojim su se mlinovima te nesreće dogodile, koji su to mlinovi na Pazinčici bili na takvoj poziciji da bi ih iznenadni nalet vode potopio i da osobama koje bi se zatekle unutra ne bi bilo spasa?
Pretpostavljam da se radi o dva mlina koji se nalaze na najnižoj koti, dakle o mlinu Rapicio koji se nalazio odmah ispod vodopada Pazinski krov i o mlinu poznatom kao Trabljanov malin koji se nalazio još nekih dvjestotinjak metara nizvodno na okuci. Oni su smješteni u najužem dijeli kanjona gdje bujice zbog tog suženja i zbog naglog pada terena dobivaju najrazorniju snagu. Iako je zabilježeno da je kod najvećih poplava koje se događaju u prosjeku svakih 10, ili nešto manje godina svih šest pazinskih mlinova znalo biti pod vodom, ova dva mlina bujice potpuno prekriju mnogo češće nego ostale, po mojoj procjeni svake tri do četiri godine.
Zbog toga su pazinski mlinari u ovom dijelu potoka imali i pomoćne zgrade koje su se nalazile izvan dosega najvećih voda. Jedna od njih odolijeva vremenu i dan danas i nalazi se uz sam Rimski put, kako se naziva put koji vodi od Pazinskog kaštela u dolinu Pazinčice, a vidljiva je golim okom i od Kaštela. Pripadala je najnižem, Trabljanovom mlinu koji se nalazio lijevo u kanjonu. I danas ponekad znamo za tu zgradu reći „stari mlin“ iako je najvjerojatnije služila kao spremište brašna i žita koje bi se u slučaju nestalnog vremena prevozilo do mlina u količinama koje su se mogle preraditi u jednom danu.
Još jedna zgrada slične namjene nalazila se sa desne strane Rimskog puta na samom križanju s putem koji vodi podno današnjeg groblja. I danas se u šipražju razaznaju tragovi građevine, a nalazimo je i na najstarijim katastarskim planovima Pazina iz 1820.

Članak je objavljen u Istarskoj Danici 2012.

Oznake: Pazinčica, Pazinska, Poplave u Pazinskoj jami

- 07:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.05.2016.

Vladimir Nazor i Krvavi dani - odlomak

U tri godine svog boravka na Pazinskoj gimnaziji Vladimir Nazor je u Pazinu i okolici pronašao inspiraciju za brojna svoja djela. Jedno od njih je i povijesni roman Krvavi dani u kojem je obradio jednu od najmučnijih epizoda u povijesti Pazina, onu u kojoj grof Josip Rabatta 1598. zatvara župane pazinskih komuna u tamnicu Pazinskog kaštela, kako bi ih prisilio da pristanu na povećana davanja i novi Urbar.
Evo te epizode romana Krvavi dani u Jurini i Franini za 1927:


VLADIMIR NAZOR:

U Pazinskom kaštelu

(Odlomak iz historijskog romana).

Jedne večeri mjeseca prosinca god. 1598. šetao se nadvojvodin komesar Josip Rabatta amo tamo po slabo razsvijetljenoj sobi u pazinskom kaštelu. Bio je uzrujan i nemiran.

Rabatta je htio, da, iskoči iz kože od bijesa i ljutine. On, koji je željeznom rukom znao da prigne, pritisne i skuči zanesene pristaše luteranske vjere u
Kranjskoj, on, vješti nadvojvodin poklisar u Rimu, poznati prijašnji namjestnik u Goričkoj, vice-dominus pokrajine Kranjske, on, priznati državnik bistre glave i željezne šake, nije nikako mogao da skrši tvrdoglavost kmetova pazinske grofovije. Poslaše ga u Istru, da razvidi sa pazinskim plemićem, Ivanom
Milošićem, da li su temeljite tužbe i prosvjedi kmetova. proti novom urbaru. Rabatta ne samo što dodje do uvjerenja, da nameti, desetine i porezi ne bijahu nipošto pretjerani, nego odluči pače, da popuni rečeni urbar novim dodacima. Po njegovu mnijenju kmeti su još uvijek malo plaćali, i on je svakako htio, da tim dodacima ugodno iznenadi nadvojvodu Ferdi-nanda pri svom povratku u Gradac. Minuo je i peti dan, što komesar neprestano vijeća sa županima i podžupanima sviju sela pazinske grofovije i što iziskuje od njih, da potpišu nove ugovore i obveze, a kmeti ko stanac kamen -ne će, pa ne će. Težaci su pače zahtijevali, da se umanje dotadašnji tereti. Kroz zaprta vrata Rabatta je mogao čuti, kako župani još raspravljaju u bližnjoj sobi, iz koje je bio najednom pobjegao, da ne pukne od ljutine.

Vrata se otvoriše i kančelir Fabricij Rapicio udje u sobu.

Dakle? zapita ga komesar ustavši najedared.

Sve badava, velemožni! Odgovaraju: Ne možemo; i tako smo upropašćeni! Sve badava!

Prokleta paščad! klikne Rabatta, crven ko rak.
Za deset dana je Božić, a na mlado ljeto moram svakako biti u Gracu. Pokušat ću još jednom: ne uspijem li, vidjet ćete, što sam kadar uraditi. Sakupite u to sve pandure dolje u dvorištu!


NASTAVI ČITANJE: U pazinskom kaštelu : odlomak iz historijskog romana / Vladimir Nazor

Franina i Jurina : Narodni koledar za Istru za prostu godinu 1927.

1926

Trst : Istarska književna zadruga˝, 1926. -
215 str : ilustr ; 22 cm.. -

Digitalizirana knjiga - Izvornik u Sveučilišnoj knjižnici ˝Juraj Dobrila˝ u Puli.

 



- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.05.2016.

Palača Milošić - Godina (ONLJOO 2)

Jedna od zgrada u Pazinu koja nikako ne zaslužuje da se do kraja raspadne i kojoj ću baš zbog toga pokloniti najprije pažnju je ova na slici. Obično se spominje kao "kuća s grbovima" a ja predlažem da se ubuduće zove palača Milošić - Godina, po prezimenima dviju porodica koje su u njoj stanovale. Ili možda Palača Mildenhof? Ili Decorte?


Ako niste nikada bili u toj zgradi puno ste propustili, ali nemojte više niti pokušavati. Zgrada će se svakog časa urušiti, zapravo, ovaj dio zgrade koji je na slici lijevo je nedavno već ostao bez krova, a središnji dio koji nadvisuje prolaz, samo što se nije urušio. Ostalo mi je u sjećanju široko stepenište kojim se iz prostranog dvorišta kroz široka vrata zaštićena od sunca razgranatim stablom glicinije penje na kat, zapravo polukat, neobični ornamenti na plavkastoj žbuki hodnika, dijagonalno postavljena stepeništa sa (polu)kata na (polu)kat, ognjište u svakoj sobi, pa i onoj najmanjoj koja gleda na sam Kaštel kroz prozorčić do kojeg su do nedavno bila ugrađena dva grba, a danas je ostao samo jedan. Osjećao sam se u toj majušnoj prostoriji kao onaj Andersenov vojnik koji u potkrovlju krpa poderanu čizmu...Pitam se, da li je netko uspio na vrijeme napraviti arhitektonski snimak unutrašnjosti zgrade? Teško da će više to biti moguće. Nadam se da je novi vlasnik to učinio.

Zgrada je, naime, pred petnaestak godina promijenila pretežitog vlasnika i on je namjeravao tu nešto komercijalno urediti, ali je kao po običaju sve zapelo, ne sjećam se više da li na uvjetima konzervatora ili na nemogućnosti osiguranja pristupa zgradi vozilima. Uglavnom, zapelo je.

O povijesti zgrade
O palači piše Nerina Feresini u knjizi Ricordo di Pisino, te donosi na str 48 i 49 tri stare fotografije, uz koje navodi da je ulica u kojoj se palača nalazi poznata pod imenom La cale dei Nobili, te da se radi o najstarijoj ulici u gradu, dijelu grada u kojem su stanovali ministerijali, tj. službenici i zaposlenici administracije Pazinske knežije. Napominje da su kuće u ruševnom stanju, dijelom zbog bombardiranja u drugom svjetskom ratu, dijelom zbog dotrajalosti. Skreće pažnju i na neobičnu izvedbu ulice koja je poprečno išarana kamenim trakama kako bi se po njoj lakše hodalo.
Uz sliku ulaznog portala do kojeg se stiže iz dvorišta navodi da se radi o lijepom kamenom portalu kuće Decorte u kojoj je nekad bilo sjedište suda. Treća slika prikazuje dio zgrade sa grbovima i tu Feresini skreće pažnju na karakteristične balkone koji svjedoče o dugogodišnjom germanskom utjecaju. Za donji grb, koji je ugrađen u zid kaže da prikazuje janje i nosi natpis 1555, a gornji je nagnut na zid i prikazuje dvoglavog orla.

Od izdavanja ove knjige je prošlo 37 godina i danas je građevinsko stanje opisanih zgrada značajno lošije, gornji je grb nestao, možda je negdje spremljen ili čak ukraden, a o povijesti zgrade znamo otprilike koliko je znala i Nerina Feresini, vjerojatno i manje.

Tko su bili Decorte?
Kakav je to sud ovdje zasjedao?
Čiji su to bili grbovi?

Decorte
Obitelj Decorte se u Pazinu spominje od oko 1817 kada je neki Joannes Baptista De Corte doselio iz Italije i upisan u Status Animarum kao stanovnik kuće broj 35 na Buraju, čiji je vlasnik bio Joannes Pojani. Upisano je da je porijeklom iz mjesta Cadubrio, Abruntij što je vjerojatno današnji Auronzo di Cadore u pokrajini Beluno.
Decorte se ženi Pazinkom Antonijom Križanac, te se sele iz kuće u kuću. Jedno vrijeme stanuju na Buraju, Pristavi, pa na Dubravici gdje 1825 Ivan Baptista umire u četrdeset i trećoj godini. Dok su još stanovali na Buraju dobili su dvoje djece: Margaritu 1818 i Antona Franju 1819.
U kratkom internet istraživanju pronalazim Antona Decorte-a kao pomoćnika župnika i ujedno učitelja u Tinjanu 1848., a već desetak godina kasnije kao rektora i profesora na bogoslovnom sjemeništu u Trstu (1859 – 1868). Moguće je da se radi o istoj osobi, te da od njega potječu svi kasniji pripadnici te porodice u Pazinu. Međutim, u devetnaestom je stoljeću prezime Decorte bilo prilično rasprostranjeno u Evropi, tako da ih nalazimo gotovo u svakoj zemlji. Neki Pietro De Corte porijeklom iz Ovara (Italija) spominje se 1858 kao graditelj orgulja u Fažani. Svoju je orguljarsku radionicu imao u Cividale-u.
Odgovori leže u matičnim knjigama Pazina nastalim nakon 1820, pa prepuštam drugim istraživačima da istraže do kraja rodoslovlje, aktivnosti i značaj te porodice.

Godina
U vrijeme kada su Decorte-ovi doselili u Pazin palača koju spominjemo pripadala je obitelji Godina, točnije Martinu Godini okružnom sucu. Ta se obitelj u Pazinu spominje od druge polovice 17.stoljeća, ali se otprilike u isto vrijeme spominje i u Rijeci, te Medulinu, Ljubljani, Beču i drugdje, pa valja biti oprezan. Pazinski Godine su se kroz više generacija bavili kožarstvom i stanovali su u današnjoj ulici Franine i Jurine. Već prije 1804 Martin Godina zajedno sa već postarijim ocem Franjom seli u palaču uz Kaštel, dok njegov deset godina mlađi brat Franjo živi još neko vrijeme u kući u ulici Franine i Jurine, a zatim njegovi potomci sele u Žminj pa u Trst, dok on sam seli na stanciju Godina par kilometara južno od Pazina.
Godine su posjedovali još jednu kuću u Pazinu, u današnjoj ulici Prilaz Kaštelu, i to onu kuću koja je nadsvođivala stepenište koje danas vodi prema ulici Istarskih narodnjaka i Buraju. U toj je kući stanovao Martinov najstariji sin Gabrijel sa obitelji. Iz te obitelji potječe Matija Josip Godina koji je 1830 do 1834 radio kao župni učitelj u Tinjanu i bio je omiljen jer je nastavu držao na hrvatskom jeziku.

Plemeniti Milošići od Mildenhofa

Još prije obitelji Godina u istoj su palači stanovali plemići iz obitelji Milosich de Mildenhof. Zasigurno su u njoj stanovali između 1771 i 1783, što se može (uz dosta muke, doduše) provjeriti u pazinskim matičnim knjigama, (pa onda to još usporediti sa Franciskanskim katastrom.) Vjerojatno su u istoj palači stanovali generacijama, ali se to danas ne može sa sto postotnom sigurnošću tvrditi, jer se kućni brojevi po prvi puta uvode u pazinske matice 1770 godine.
Milošići se u Pazinu spominju već od 1579 (De Francesci, L'Istria), a potječu iz Solkana kod Nove Gorice, gdje je u crkvi Sv. Stjepana bila obiteljska grobnica Mildenhofa.
Možda je začetnik pazinske loze Ivan Milošić, spomenut 1582 kao "contrascriba pisini" ili "controscriba pisini". Iste je godine upisan i sa skraćenim oblikom prezimena "Milos" pri krštenju sina Jakova Nikole. Ponovno se ženi 1600. godine i to udovicom Pazinca Hieronima Raba, a vjenčani im je kum Bernardin Barbo, tada zapovjednik grada.

U pazinskim se matičnim knjigama rodoslovlje Milošića može sa dovoljnom sigurnošću pratiti od 1664 nadalje i to kroz pet generacija:
Ivan Leonard Milošić (+1674. sa 40 godina) oo Elizabeta XY
Nikola Milošić (*1651. +1751.) oo 1688. Margarita udovica plemića Gašpara Rampela; 2 oo Olympia XY;
Ivan Anton Milošić od Mildenhofa (1705. +1782.) vicekancelar i kancelar Pazinske knežije oo 1739. Katarina plem. Stemberg iz Rijeke (* oko 1700. + 1773)
Josip Nikola Marija od Mildenhofa (*1740. Pazin; + u Trstu) "vicarius criminalis" u Pazinu od oko 1780, a od 1793. "giudice criminale" u Trstu; oo 1769. Terezija Magdalena Rossi Sabadini (?) iz Rijeke

U vrijeme dok su Josip Nikola i Terezija Magdalena živjeli u palači rađala se peta i poslijednja generacija Milošića u Pazinu. Od devetoro djece rođenih između 1771. i 1782. čak petoro nije preživjelo prvu godinu života. Najstariji sin Anton bio je kasnije u Trstu savjetnik Trgovačkog suda i Pomorskog konzulata, dok mi sudbina druga dva brata i najmlađe sestre zasad nije poznata...

Čudo sv. Notburge u palači Milošića
Od desetak čudotvornih ozdravljenja po zagovoru sv. Notburge koja su opisana tijekom 18. stoljeća u Pazinu, jedno se desilo baš u palači Milošić. Jednogodišnja je kćer Ivana Antona i Katarine, naime, prestala disati i činilo se da će umrijeti.Tada joj je majka na usta stavila kip sv. Notburge i dijete je počelo ponovno disati.

...nastavlja se...

IZVORI: Nerina Feresini: Ricordo di Pisino; Carlo de Francesci: L'Istria - note storiche; Godefridus Henschenius i drugi: Acta Sanctorem; i vlastita istraživanja u Državnom arhivu u Trstu (Franciskanski katastar); Državnom Arhivu u Pazinu (Matične knjige župe Sv.Nikole, Pazin) i Državnom arhivu Rijeka (Fond obitelji Rapiccio) NAPOMENA: Detaljni popis izvora, sa detaljima tiskanih izdanja, brojevima citiranih stranica i brojnim fusnotma i linkovima šaljem na zahtjev

Oznake: povijest Pazina

- 15:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovo nisu ljuske od oraha (ONLJOO 1)

Ja tu kao nešto istražujem. "Čeprkam", zapravo, po povijesti Pazina i okolice. Kad stignem i koliko stignem, s obzirom na to koliko mi je "slobodnog hoda" ostavljao dosadašnji posao. A istraživanje povijesti Pazina je otprilike kao da kao da slažete onaj ogromni "puzzle" od 10000 komadića (probao sam jednom u životu i - nikad više), ali najprije sve te komadiće u kutiji dobro promiješate, pa zagrabite među "puzzle" s obje šake i to što uspijete uloviti bacite bez premišljanja u vatru, pa zagrabite ponovno i drugi dio bacite u potok, koji će te komadiće onda raznijeti do pitaj boga kuda...Najvjerojatnije ih nikad više ne nađeš. A možda ipak.....

I onda slažeš ono što je ostalo. A nije ostalo ni pola. Ma možda ni trećina....
Skoro pa nemoguća misija....Ipak, u mojim sam "čeprkanjima" isčeprkao dosta komadića koji, ovako, kad stoje složeni na stolu ispred mene, kao da poprimaju neki smisao....Umislio sam si čak da ću jednom možda napisati o tome i knjigu. Možda i hoću. Jednom.

I dok hodam tako obalom potoka u koji je netko nekada davno bacio komadiće pazinske povijesti da ih nitko i nikada više ne pronađe i ne sastavi, u žbunju zaglavljene među šibljem nalazim nove "puzzle", druge izviruju ispod kamenja na stazi uz potok koje sam sasvim slučajno šutnuo i pomaknuo. Treće nalazim raskvašene u vodi, četvrte pokrivene gustim blatom i izblijedjele do prepoznatljivosti....Ispirem ih i brišem i ostavljam na suncu da se prosuše (pa ću ih pokupiti kad se vratim) i idem dalje i ne mogu stati, jer, eto, konačno sam nakon dugog lutanja pronašao pravi potok. I ne slutim što se sprema.

Doma sam na balkonu ostavio neke "puzzle" da se suše, a nikome od ukućana nisam rekao o čemu se radi, i sad će, kad se vrate kući, misleći da se radi o ljuskama oraha ili kikirikija (na što zapravo jako sliče) svo to moje blago završiti - u vatri. Ili, ako budem imao sreće - u smeću.

Upravo to mi se dogodilo prošloga tjedna kad sam na facebook-u objavio slijedeće:

Vencijanski i austrijski dio Istre dijelio je više od 500 godina tzv. "suri kunfin", granica sagrađena od sivog kamena. Najvidljiviji je bio na području Muntrilja, te na granici komuna Trviž i Škropeti. Vozeći se prije par dana od Motovuna do Pazina sa talijanskim novinarom zainteresiranim za povijest Istre, nadobudno skrenuh lijevo prema ponoru Čiže, da mu pokažem tu krvavu granicu, kad ono - naša povijest samljevena je nedavno do zadnjeg kamenčića. Kreteni svuda oko nas.

Bio sam bijesan. Prvih pola sata na "ukućane". A nakon toga na sebe.

I sad, za one "puzzle" koje su već završile nesretnim slučajem i mojom (a možda i vašom) glupošću u smeću, i trunu negdje na nekom deponiju naše nejake kulture, ne preostaje mi ništa drugo negoli ovdje, na ovom neuglednom blogu koji nitko zapravo ne prati, i gdje se rijetki obraduju kada ih svemoćni google k meni uputi, pokušati naći dobar razlog da ih netko na nekom deponiju potraži, ispere, osuši i umetne među one na stolu gdje im je i mjesto.

Drugim riječima, odlučio sam (pritisnut grižnjom savjesti zbog uništenog "surog" kunfina) s Vama ovdje na vrijeme podijeliti neke od rezultata mojih dosadašnjih istraživanja, i to one za koje vjerujem da bi mogli pridonijeti hitnoj promjeni odnosa prema nekim najugroženijim dijelovima naše materijalne kulturne baštine.



Oznake: povijest Pazina

- 15:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sloković, Slocovich

Najstariji spomen prezimena Sloković u Pazinu nalazi se u oporuci pazinskog prepozita Andrije Schuela iz 04.08.1474. Među brojnim imanjima koje je Andrija oprukom ostavio svojim nasljednicima spominje se i vinograd koji je ranije pripadao Blažu Slokoviću, koji se nalazi na području Brestovice . Najvjerojatnije je Blaž Sloković taj vinograd poklonio prepozitu, ili pak oporučno ostavio. Da ga je prepozit od njega kupio to bi vjerojatno pisalo u oporuci, jer u tekstu oporuke Andrija navodi kod svakog pojedinačnog dobra da li je ono bilo ranije njegovo vlasništvo ili ga je od nekoga kupio.
Slokovići su tako po mojim dosadašnjim istraživanjima jedina porodica u Pazinu koja se ovdje održala više od 500 godina! U istom se dokumentu spominju još i prezimena Primuž i Rogović, ali njihovo trajanje u Pazinu nije bilo u kontinuitetu.

Oznake: rodoslovlje

- 11:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Matić, Matich, Mattich

Prezime Matić se spominje u Pazinu već od najstarije sačuvane matične knjige. Prvi je 03.11.1605. zabilježen neki Martin Matić kao kum na jednom vjenčanju, a dvadesetak se dana nakon toga u Pazinu žene Laurentius Mattich i Euphemia Ladaucich. Iz sačuvanih je podataka danas nemoguće utvrditi vezu između ta dva Matića, tako da njihovi potomci tvore dvije potpuno odvojene grane porodice do današnjih dana. Martinov sin Ivan se 1632 ženi za Matiju Cerni, čiji otac Petar nosi i nadimak Peruz. Vjerojatno je Ivan naslijedio i imanje svog tasta, jer se ubuduće taj nadimak vezuje uz čitavu tu granu porodice, koja se sada često naziva Matić zvani Peruz, što nam unekoliko i olakšava istraživanje.
Na žalost, matične knjige župe Pazin nisu sačuvane u kontinuitetu, pa je vrlo teško cjelovito rekonstruirati porodična stabla u prvoj polovici XVII stoljeća. Kod porodice(a) Matić nam najviše problema predstavlja istovremeno postojanje više osoba istog imena: četiri Petra Matića i četiri Ivana Matića!
Tek kada su krajem 1770. uvedeni kućni brojevi situacija postaje jasnija, a istraživanje rodoslovlja lakše i sigurnije.
1804. Matići žive na čak osam kućnih brojeva. Dva kućna broja u današnjoj ulici Jurine i Franine (147 i 148) pripadaju svećeniku Luki Matiću, križanskom župniku, koji je porijeklom iz sela Matići. Na tri kućna broja u današnjem selu Heki (202 do 204) žive Mathias, Georgius i Gregorius iz grane Matića zvanih Peruc.
Preostala tri kućna broja na kojima su 1804. živjele porodice Matić (342 do 344) su u današnjem selu Matići.

Oznake: rodoslovlje

- 09:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Matešić, Matessich, Mattesich

Istraživanje rodoslovlja obitelji Matešić započeo sam tražeći pretke Ivane Matešić (*1742, oženjena Sloković) i krenuo unatrag, te sam došao skoro do Adama i Eve :-). Ako netko želi ta moja istraživanja spojiti sa današnjim Matešićima neka me kontaktira.

Oznake: rodoslovlje

- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se