MojPasSigmund...filozofsko psihološki pristup problemu pasa i njihovih vlasnika
Potaknut nagonom da pokušam iznjeti svoja razmišljanja i osjećaje koji mi se javljaju u svakodnevnom životu i druženju sa dlakavim stvorenjem vlažnih očiju koje smatram svojim psom i tamagočijem, otvorih ovaj blog...nadam se da ću ovdje susresti ljude koji isto kao i ja uživaju u svojim psećim ljubimcima odnosno nadam se da ću se susresti s njihovim raznolikošarenim razmišljanjima i poimanjima imanja psa za druga...

Javljajte se na...
mojpassigmund@gmail.com





Autor tekstova polaže autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne i vizualne materijale). Neovlašteno korištenje bilo kojeg dijela sadržaja bez dozvole vlasnika autorskih prava ili bez navođenja izvora i priznavanja autorskih prava, smatra se kršenjem autorskih prava i bezobraznom krađom.
Prebrojavanje
Ma...ti brojači niš ne valjaju...
Sad me stvarno više neće nitko nagovoriti da vas brojim...

Photobucket

30.09.2008., utorak

Brzo gazda...brzo...

Zapravo...što vrijeme više odmiće i što više radimo i treniramo to sve manje znam tko tu koga trenira...kako ja pred psa stalno postavljam neke nove zadatke i izazove, tako i pas pred mene postavlja zadatke u kojima se moram snaći i odreagirati na najbolji mogući način...
Trenutno smo u fazi u kojoj pas toliko žarko želi nagradicu, da sluteći što se od njega traži, napravi vježbu na pamet kako bi ubrzao postupak nagrađivanja. Na primjer...pas hoda uz nogu i kada se zaustavim zaustavlja se i on...nakon zaustavljanja od psa tražim da legne...eeee...ali zašto bih ja morao reći psu da legne kada on to zna i sam i onda odmah dobije nagradicu. Pas, ne ide to tako, nema na pamet...vježba se radi kada ja to zatražim, a na ispitu se psu smije izdati komanda tek kada to sudac zatraži.
E sad, kako to ispraviti???
Psu se nikako ne smije dati nagradica ukoliko smatramo da vježbu nije napravio onako kako je to od njega traženo, tako nagrade nema niti kada pas napravi komandu bez da je to od njega traženo. Ne želimo da pas shvati kako je dobro to što on brza i na pamet odrađuje stvari. Isto tako nema popravljanja psa sa nagradicom...dakle ne može se nagradicom pozvati psa u poziciju koja je prethodni korak komandi što ju je pas samovoljno odradio. Ne smije se psa oštro ukoriti niti oštro kazniti...zato što će pas onda misliti da je komanda koju je na pamet odradio nešto loše pa će kasnije nevoljko tu komandu odrađivati kada to od njega zatražimo. Zato popravak mora biti blag i jasan...primjerice...hodam sa psom u komandi uz, zaustavljam se i pas se posjedne uz mene...pas samostalno i bez moje komande legne...kako sam stalno koncentriran na psa tako čim primijetim da pas kreće u ležeći položaj ja ga u tome prekinem tako da ga pozovem na još korak ili dva hodanja uz nogu...pas može dobiti nagradicu tek kada čeka moju komandu da legne i kada na tu komandu veselo i spremno legne kraj moje noge. Dakle, pas biva preduhitren i nije mu dana mogućnost da ostvari svoj naum i legne bez komande. No kada se to baš i dogodi, psu blago kažem ne i pozovem ga da se popravi i vrati u sjedeći položaj uz nogu, ne nagradim ga nego se jednostavno malo umirim i tražim od psa da se koncentrira na mene. Kada se na nekoliko trenutaka smiri, izdajem komandu lezi i po uspješno učinjenom veselo nagrađujem psa.
Ili recimo kada je pas nabrijan dobiti nešto što držim u ruci i on to toliko silno želi...pas tada napravi nekoliko komandi jednu za drugom, sve u nadi da će napraviti baš ono za što će mu biti predana ta zanimljiva stvar koja se drži u rukama. Tu jednostavno psu treba jasno i autoritativno (ali bez galame i pazeći da se ne zvuči prijeteći) reći komandu koju želimo da napravi i u trenutku kada to napravi predati mu zanimljivu stvar kojom ga mamimo.
Fora su mi ta sitna nadmudrivanja, te sitne komunikacije...obično kada kroz ovakav rad nešto iskomuniciramo, onda to u načelu ostaje izrađeno kako treba biti.
Pokušajte i vi...

- 07:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.09.2008., ponedjeljak

Nedjeljne šetnje

Bole me noge...stvarno ne znam koliko smo kilometara ishodali ovu nedjelju...milijun...
Prvo smo u jutro krenuli u šetnju sa moon...onlajn poznanicom koja šeta rutama kojima i mi znamo protumarati...pa rekosmo, ajd da se vidimo...kako je moon vlasnica četiri tornjaka iznimno sam se veselio susretu (moon nemoj ljutiš, ali četiri tornjaka na hrpi su ipak jača od tebe). Želio sam promatrati kako se odvija komunikacija između utvrđenog čopora tornjaka i mog pesonje pridošlice.
No moon iz tehničkosigurnosnih razloga nije došla sa tornjačkim čoporom, povela je vješticu (tako ju ona od milja zove).
Tu nekih problema u komunikaciji nije bilo, sve je teklo glatko i očekivano. Tornjakuša stara 7 godina prvo je pristojno bočno prilazila mom psu koji je jurio prema njoj, ponjušili su se i moje psetance ju je počelo ljubiti po njušci...ona je samo kao prava starija ženska micala glavu i jasno davala do znanja da je ona tu šefica i da nema s njom igre...psetance bilo je dosadno u svojim pokušajima da ju pozove na igru i kada je šapom gurnulo šeficu, dobilo je prijeteće režanje u uho i tu su stvari sjele na svoje mjesto. No u naletu pubertetske injekcije koja ga udara posljednjih par dana, moj je pesonja, da pokaže kako je fakin, odbio poslušati naredbu da ne ode na kupanje u Savu. Zapravo sasvim me frajerski izignorirao, tako da sam ga po izlasku iz save morao dohvatiti za šiju i poleći...otišli smo bez njega nekoliko stotina metara i kada sam ga pokušao dozvati nije me čuo, ali fakat nije čuo jel smo bili predaleko.
Ističem ovo iz razloga što nije rijedak slučaj da vlasnici pasa misle da je pas neposlušan, a pas zapravo u šumi zvukova oko sebe (automobili, tramvaji, drugi psi, vlasnici pasa koji pričaju i galame) jednostavno i stvarno ne čuje poziv svoga vodiča...treba prići malo bliže i opet veselo i psu zanimljivo ponoviti poziv...i pas će vrlo vjerojatno doći.
Tako da...vratio sam se malo prema njemu i pozvao ga...nakon što smo utvrdili pozicije u novoosnovanom čoporu mogli smo krenuti dalje u šetnju u kojoj se moj pas držao "vještičinog" repa i pratio ju je i radio što i ona, a moon i ja smo mogli malo u miru porazgovarati...bili su fora psi...sve u svemu dobra šetnjica...

"vještica"
Photobucket

Utvrđene pozicije
Photobucket

Kud "vještica" tu i ja
Photobucket

Pas ide k meni, a "vještica" šefica pita...di ćeš...
Photobucket

Gotovo da nisu vadili njuške iz trave
Photobucket

Nakon druženja s moon i "vješticom" otišli smo doma...samo kratko...jer nakon ručka slijedila je obiteljska šetnja gradom...
Pas dugo nije bio u centru grada i mislio sam da će možda biti malo zbunjkan no prevario sam se...stvarno je jako dobro socijaliziran sa životom u velegradu. Super je pratio, mirno gledao svijet oko sebe, slušao svaku moju riječ, kada mu nešto nije bilo jasno pitao je i odmah dobio odgovor...bilo je gušt šetati u jesenskom Zagrebu koji sasvim dobro izgleda u tom godišnjem dobu...nije to samo zbog kestenjara na uglovima ulica...stoji mu jesen...

Hop za sreću
Photobucket

Viš ti kulturnog psa
Photobucket

Što je konjanik bez psa
Photobucket

Ah koliko vode skače, a ja se ne smijem kupat
Photobucket

Tu smo ispreskakali sve ove mramorne kocke
Photobucket

I sad bi kao trebao izračunati kilometražu...paaaaa, jedan polumaraton smo ishodali...zar ne...

- 07:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.09.2008., petak

Osjećaju li psi svjetsku financijsku krizu...

Čak i ja koji se iz petnih žila trudim živjeti u nekom svom malome svijetu...čak i ja koji se trudim ne puštati ovome svjetskom sivilu da me nagrize i popije...čak i ja koji blagog pojma nemam o financijsko-političko-interesnim igrama...čak ni ja ne mogu zažmiriti na svjetsku financijsku krizu.
Da, već neko vrijeme skoro pa i na džambo plakatima viđam taj pojam...svjetska financijska kriza...ne kužim ja baš precizno što to znači, ali bit će da se nešto po tom pitanju događa kada i klinci na klupici u parku sve manje govore o onoj zgodnoj maloj iz druge klupe do prozora, a sve više govore o nekakvim novčano socijalnim jadima koje svakodnevno proživljavaju, bilo osobno, bilo gledajući ih sa strane.
Pa da, izgleda da se stvarno nešto događa i ja osjećam da je novca sve manje, a izdataka sve više...troškovi stalno mic po mic rastu, a količina dukata koju kroz mjesec zaradim ostaje ista...no dobro...moja mala obitelj je skromna pa se u toj skromnosti nekako uspijevamo pokriti s dekicom koja nam je na raspolaganju...ali remen se steže, polako ali sigurno. Srećom pa imam još slobodnih rupa za stezanje remena, što mi ostavlja mogućnost da na uštrb sebe pružim više mojim najbližima.
Sve to skupa zajedno natjeralo me zamisliti se oko nekih drugih stvari koje primjećujem. Sve je više i više napuštenih pasa...udruge i azili koji pokušavaju pomoći napuštenim psima pretrpani su novopristiglim napuštenicima...oglasnici po raznim forumima doslovno bujaju punjeni oglasima u kojima se traži pomoć ili udomljenje pasa kojima je to potrebno...na kraju krajeva i ovaj blog često služi kao oglasna ploča za ponekog psa kojemu je potrebna pomoć.
Uz sve one već poznate razloge zbog kojih bezosjećajni ljudi napuste i odbace svoga psa, kao da je kakva pokvarena igračka ili potrošeni flomaster, u posljednje vrijeme mi se svjetska financijska kriza čini kao još jedan dodatni razlog za takav težak čin izdaje svoga pasodruga.
Zašto tako mislim???...pa sve je više napuštenih čistokrvnih pasa, pa čak i nekih rjeđih pasmina...dakle pasa koje su očito ljudi morali platiti, neke od tih pasa i dosta skupo, evidentno je po izgledu i stanju tih pasa da je o njima i prilično dobro brinuto sve dok nisu završili na ulici, napušteni i sami. Razmišljajući malo o tome, naučen na prethodno spomenuti pojam svjetske financijske krize, nisam mogao ne pomisliti da je baš to uzrok ovoj pojavi...pojavi sve većeg boja napuštenih pasa od kojih je čini mi se u znatnom porastu broj čistokrvnih pasa.
Na kraju mogu samo reći...nadam se da me neće slomiti ta svjetska financijska kriza o kojoj toliko slušam u posljednje vrijeme...ne daj bože da dođem u tako tešku situaciju u kojoj neću moći pronaći komad kruha i zdjelicu vode za svoga psa...ne daj bože.

- 07:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.09.2008., četvrtak

Misao dana...

Treniramo kako bi sami sebi dokazali da možemo biti bolji...

- 07:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.09.2008., srijeda

Kod prijateljice na poslu...

Kako se nikako uloviti u nekoj šetnji dogovorili smo viđanje s našom pasoprehranoguruicom u njezinom poslovnom okruženju...
Prizemna je to zgrada sa nekoliko kancelarija i pridruženim skladišnim prostorom, a ispred zgrade je ne prometan i po malo pust prostor koji se koristi za parkiranje automobila. Kada smo došli pomislio sam, baš super da ima vani toliko prostora pa će pas nesmetano biti pušten...zovem telefonom da javim da smo stigli pa da se nađemo vani...kaže pasoprehranoguruica da šta ne uđemo...ja malo zbunjikav, pa to je ipak poslovni prostor, mislim si...no ona nas dočekuje na vratima i ja puštam psa...naravno da pas šapkom i kapom dijeli puse i mazi se...pozivaju nas ući...
Kako više manje nemamo problema s pristojnim ponašanjem ulazimo u poslovni prostor...prvo ja pa onda pas...puštam psa...ludilo...preplašio sam se da bi pas pusama mogao ne daj bože potaknuti kakvu rastavu braka...a od maženja, bojao sam se da bi pas od maženja mogao promijeniti oblik, gnjeckali su ga kao kakvog plastelinka dok je veselo mahao repom i uvaljivao se sve dublje i dublje pod kožu nasmijanih ljudi.
Nakon toga se situacija malo smirila i ja sam se krenuo družiti sa pasoprehranoguruicom dok je pas nastavio polako prenjuškavati svaki pedalj novoga prostora u kojem se našao...prisustvo psa nije niti malo ometalo radnu atmosferu, pas nikome nije smetao, a ja sam budno pazio da ne napravi nešto što bi prešlo granice pristojnog ponašanja...iskreno, iznenadio sam se koliko je pas bio pristojan i poslušan...svi su nas hvalili i uživali u našem odnosu, odnosu pas vodič u kojem nekim nevidljivim vezama sve nekako funkcionira onako kako bi trebalo...bio sam ponosan...priznajem.
No ono što ću svakako istaknuti...u trenutcima dok smo bili u interakciji sa ljudima koji tamo rade nisam na njihovim licima primijetio ništa drugo osim nekakvog pozitivnog raspoloženja koje je pas dodatno potaknuo svojim veselim repom i vlažnim pusama...nikoga nije smetala po koja dlaka na odijelu ili kapljica sline na rukavu nove košulje...sve te stvari sakrile su se u dobrom i ugodnom druženju.
Pas je bio toliko umoran od tih 45 minuta "rada" da je kod kuće odmah zaspao...morao sam ga buditi za predvečernju šetnju...jadni mali umorni pas.

- 09:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.09.2008., utorak

Pasobebe...

Dok smo se mi naganjali po slanoj bari i grijali stare i umorne kosti na kasnom ljetnom suncu, Sigmundova mama Rhea nosila je pasobebe...
Kako smo, kao što sam već preko nekoliko puta spominjao, sa "našim" dragim uzgajivačem ostali u dobrome kontaktu, a posebice sa iznimnom vlasnicom Sigmundovog tate Lakija, tako smo svakodnevno primali izvještaje o Rheinom stanju.
Naravno da su ljudi tih dana bili na iglama, a noći su provodili više uz Rheu nego spavajući...a i mi smo bili nekako napeti i uzbuđeni...željeli smo silno, kada za to dođe vrijeme, zamoliti naše uzgajivače da nas puste malo podrepati štence i pokazati ih bebulinki...ah kako je taj prizor lijepo izgledao čak i u tim trenutcima kada smo ga još samo zamišljali.
Taj dan javljeno nam je da Rhea na svijet donosi pasobebe...nisam se odvajao od mobitela...stalno sam želio nazvati, poslati poruku s upitnikom...no suzdržavao sam se, nisam želio ljude smetati u tom trenutku kada nitko drugi nije bitan nego samo Rhea i pasobebe...prva informacija je stigla...dvije pasobebe su zdravo i dobro došle na svijet...suuuupppeeeerrrr...uzbuđenje je raslo...nakon toga moj mobitel dugo je šutio...počeo me brinuti...kada sam već bio sluđen od brige stigla je poruka...stanje se zakompliciralo, Rhea se muči, hitno se juri veterinaru...suze su mi krenule na oči i sav sam se naježio...mogli smo im samo poželjeti sreću, držati fige i strepiti uz mobitel...vrijeme je prolazilo, a mi smo grizli nokte, hoduckali amo tamo, hvatali se posla da ne mislimo...i tada stiže vijest...Rhea je morala na carski rez, ostale pasobebe na žalost nisu uspjele doći na ovaj svijet nego su otišle tamo gdje sunce vječno sja, Rhea i dvije prvodošle pasobebe su dobro...zaledilo me, nisam znao što bih rekao, što bih napravio...na kraju sam samo izustio, drago mi je da je Rhea dobro i pazite i čuvajte ta dva mališana.
Danima sam još mislio o tome...vrtio u glavi onaj film u kojem moja bebulinka drepa hrpetinu malih psećih buhtlica i smije im se, a i pseće buhtlice smiju se njoj...no toga biti neće, ali život ide dalje, Rhea se potpuno oporavila, a dvije slatke male buhtlice napreduju samo tako...no što da vam pričam dalje...pogledajte...uživajte...

Slatkiši...
Photobucket

Brižna majka...
Photobucket

Zgužvani mališani...
Photobucket

Aaaaaaa...
Photobucket

Aaaaaaa...
Photobucket

- 07:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.09.2008., ponedjeljak

Kao da nisam u ZG

Po povratku s mora vratili smo se našim zagrebačkim šetnicama...pa nisu te šetnice ni tako loše...naprotiv.
Zapravo, najčešće šetamo savskim nasipom...na svim mogućim lokacijama...mijenjam lokacije šetanja po nasipskim terenima kako ni psu ni meni šetnje ne bi bile monotone...uvijek je zanimljivo pronjuškati i pretražiti teren na kojemu nismo bili desetak dana.
Photobucket
Šetamo uglavnom u kasnim popodnevnim i ranovečernjim satima, hm da, često nas zbog toga uhvati i mrak pa su nam, uz to što su fotografirane mobitelom, zato često fotografije lošije kvalitete...no mislim da ćete na njima ipak uspjeti uhvatiti djelić našeg doživljaja.
Photobucket
Često mi se dogodi da šetajući uz savu i promatrajući floru i faunu koja obitava na njenim obalama, na tren sasvim zaboravim da živim u užurbanom mravinjaku velegrada...sada kada su dani hladniji i kišniji, često smo u našim šetnjama sami sa po malo skrivenom prirodom koja nas okružuje.
Photobucket
Pas je totalno zadubljen u sva svoja osjetila kojima upija okolinu te samo povremeno pogleda gdje sam ja i imam li kakvih zadataka za njega...naravno da se nađe po koji zadatak u vidu traženja predmeta u visokoj travi, ili kakva vježbica koju treba uvježbati, no uglavnom su to opuštene šetnje i za mene i za psa.
Photobucket
U tom opuštanju pas često pojuri za kakvom patkom i vranom pa čak i zecom, ili pak ostane hipnotiziran brzim lastavičjim letom uz savsku vodu.
Photobucket
Photobucket
Čak smo u nedavnoj šetnji u trk natjerali i lisicu ili lisca koji je u svježem sijenu savio gnijezdo i očito se spremio tu provesti noć...i pas i ja smo ostali po malo zbunjeni neočekivanom i neuobičajenom pojavom pa smo u mjestu gledali kako lija juri prema jarunskom jezeru na koncert Hladnog piva...pas čak nije niti potrčao, gledao je moju reakciju koja je bila potpuno mirna pa ju je ispratio istom takvom mirnoćom.
Photobucket
Sve u svemu bude zanimljivo...nekako si tu, u Zagrebu, a opet on kao da ostane skriven iza zemljanog zida nasipa...nekako kao da si odmaknut u neki svijet koji nije dio zagrebačkog asfalta.
Isprašimo mi tako u šetnji i po sedam osam kilometara, kada to obaveze dopuštaju...pa isfriškani prohladnim zrakom i često okupani kišom jurimo u naš topli dom...na uspavljivanje bebe...pa na spavanje...

- 07:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.09.2008., petak

Tak se šika!!!

Prvo da kažem...Brundo je udomljen...i to koliko čujem u jako dobre ruke...sretno Brundo!

Nadalje...pitali su me treba li sa psom stvarno toliko raditi koliko mi radimo...paaaa...mi ne radimo ništa puno ni posebno...jednom do dva puta tjedno u klubu po sat i pol i svakodnevno u šetnjama, koje se trudim raznoliko osmisliti, radimo po pola sata do sat vremena. A koliko i treba li raditi...možda najbolje ovako...sa psom se radi svaki dan, osim kada je pas bolestan...psi vole raditi, to im životu daje smisao...kroz rad sa psom stvara se i poboljšava odnos vodič-pas...probajte...vjerujem da ćete uživati.

Ja sam jučer, s namjerom da psu dignem želju za treningom i da ga izmotiviram, osmislio šetnju od sat i pol vremena...prvo dvadesetak minuta da pas obavi fiziologiju i da se opusti, onda oko pola sata rada i onda pola sata igre sa psima te nakon toga desetak minuta igre sa mnom...ne zvuči loše.
U smislu treniranja i igre opremio sam se slasnim zalogajčićima raznih boja i oblika te lopticom koja nam je u posljednje vrijeme sve veća i veća fora. Uzeo sam nagradice koje su se svojom veličinom, oblikom i mirisom razlikovale od onih koje obično koristimo jer sam želio time psa zainteresirati za red motiviran hranom, a loptica je trenutno nepogrešiva motivacija. Odlučio sam kombinirati motiv hrane i igračke...pa da vidimo...
Krenuli smo mi tako, pas je obavio šta treba, pronjuškao okolicu i tada sam ga veselo pozvao k sebi...pas je dojurio sav s pitanjem u očima "kaj treba, kaj treba???!!!"...pozvao sam ga uz nogu s lijeve strane, znate da se sada trudimo raditi jednako i sa lijeve i sa desne strane...pas se besprijekorno postavio uz nogu...iznenađen time što pas za razliku od jučer radi ko sat, izvadio sam slasni zalogajčić i nagradio psa. Pozvao sam psa da nastavimo hodati tako da on hoda uz moju lijevu nogu...kao što se radi pri početničkom učenju psa na hod uz nogu, u ruci sam držao slasnu nagradicu i tako dobio psa da znatiželjno i veselo hoda uz mene njuškom približenom vršcima prstiju moje ruke koja opušteno stoji uz tijelo...svakih nekoliko koraka psu bi dao nagradicu i pohvalio ga...nakon tridesetak koraka sam se zaustavio, pas je uredno sjeo uz mene i naravno bio nagrađen. Totalna razlika od jučerašnjeg treninga...pa naravno...danas smo odmorni, opušteni, nabrijani na rad i uz to opremljeni psu zanimljivim motivima za rad.
Nakon što smo se malo poigrali lopticom ponovili smo vježbu hodanja i zaustavljanja uz lijevu stranu...sve je bilo sasvim korektno napravljeno...pa smo nastavili raditi ali na način da sam psa nagrađivao samo kod zaustavljanja...i to je sve bilo napravljeno sasvim dobro. Nakon toga opet malo igre lopticom da se opustimo, ali sam nakon igre lopticu iskoristio kao motiv te ju držeći u lijevoj ruci pozvao psa na već opisanu vježbu hodanja s razlikom što sam ubacio okret...okret u psa...taj okret se izvodi tako da se praktički u mjestu okrenete za 180 stupnjeva, a pas to prati tako da je čitavo vrijeme uz vašu nogu i to na način da guzu zabacuje i tako održava priključak...to smo radili malo na široko, ali je to već bilo puno bolje nego prije, nisam želio forsirati već sam psu želio pokazati da ti okreti nisu ništa strašno, za početak sasvim dovoljno dobro...nakon okreta napravio bih još nekoliko koraka i zaustavio se...kada bi pas mirno sjeo uz nogu veselo bih ga nagradio bacanjem loptice i igrom. Ponovili smo vježbicu nekoliko puta i nastavili dalje šetati.
Nakon što je pas malo pronjuškao i opustio se pozvao sam ga da napravimo par okreta u mjestu u komandi uz lijevu nogu...na moj veseli poziv pas je veselo dotrčao i okrete u mjestu, koji ni prije nisu bili problem, odradili smo savršeno...namjerno sam ovim htio završiti trening kako bi pas zadovoljan sobom zbog dobrog rada otišao u igru sa psima koja mu je zapravo bila nagrada za dobar trening.
Ah kako su se samo veselo naganjali...hvala bogu skuplja se dobra ekipa i ljudi i pasa...bude baš OK...pas je bio zadovoljan.
Na povratku kući još smo se malo poigrali lopticom i preskakali smo neke klupice i provlačili se ispod njih...onako, agiliti igra...
Došli kući...pas je zadovoljno poklopao i bubnuo opušteno spavati mažen rukom sretnoga vodiča...ili ti mene...pa da, bio sam sretan jer smo se izdigli iz pada motivacije, skoncentrirali se i pas i ja, i na kraju krajeva baš smo se lijepo zabavljali...neka nam bude tako svaki dan...
Ugodan vikend...

- 08:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.09.2008., četvrtak

Gazda šumom pas drumom...ili obrnuto...

Ovo je bio jedan od najgorih, ako ne i najgori, treninga koje smo ikada radili...loše...
Ma mislim...i ja se isto čudim...već nekoliko dana jako malo radimo...pas se samo igra s pasofrendovima...u sklopu šetnje napravimo par nekih vježbica, ali to više onako uz put nego skoncentrirano sa voljom i željom...
Naravno, ja sam kriv...izmorila me moja viroza...pa me onda izmorila i ženina viroza jer sam imao dodatne beba/žena/stan obaveze...i u tom ritmu, dan po dan, korak po korak, došao je i trening dan u klubu...eeeee...ali kako sam ja već nekoliko dana premorenonezainteresiran za neko ozbiljnije treniranje i pas se opustio i počeo se ponašati neozbiljno i nekoncentrirano.
No dobro...početak treninga je protekao OK...radili smo neke statične vježbe i uz sitnije pogreške sve smo radili kako treba. Onda, u jednome trenutku, pred nas je bila postavljena vježba u kojoj sa psom treba uči u zamišljeni kvadrat čiji su vrhovi obilježeni čunjevima te zatim obići jedan čunj s lijeve strane pa se vratiti u središte kvadrata i onda obići jedan čunj s desne strane pa se vratiti u središte kvadrata. Pri izvođenju te vježbe pas je znatiželjno krenuo njuškati čunj i tako se prebacio na pogrešnu stranu za hodanje, povodnik se zategnuo, ja sam ga dodatno povukao nogom i psu se stegla ogrlica oko vrata. Drama...pas je to shvatio kao neku tešku kaznu i sav se do kraja pokunjio...povio je uši, izgledao je preplašeno iako je sve bilo sasvim slučajno i nisam uopće imao namjeru kažnjavati psa, već ga dodatno motivirati da se kreće pravilno u zadanoj vježbi. Tu smo ušli u začarani krug...pas zbunjeno od slučajne kazne preplašen, a ja umoran, po malo nervozan i bez koncentracije nedovoljno sposoban pozitivno izmotivirati psa i vratiti ga na radnu temperaturu za trening. I onda je krenuo šou program...ja hodam i učim psa da hoda s lijeva, pas zaostaje, u jednom trenutku pas odluči prestati hodati, ja nastavljam hodati i tako na tren zadavim psa povodnikom i ogrlicom, a ja kao da mi je netko bez znanja bacio sidro ostanem zakopan u mjestu sa iščašenjem lijevoga ramena...pa onda...povedem psa na odležavanje, pas nije na povodniku, slobodno hoda opet s te nama nove i pravilima tražene lijeve strane, odjednom pas legne i ja sam odšetam do mjesta gdje bi psa trebao postaviti u odležavanje...pa onda...ja kažem sjedni pas leži i zbunjola me gleda...pa onda...ja glumatam s lopticom u ruci i pokušavam dobiti psa da brzo liježe i sjeda, a pas, a pas se izvali pred mene na leđa i maše repom...naravno da smo u tom pijanom plesu po trening terenu jedno drugome stajali na šape, spoticali se jedno o drugoga i izgledali kao da nam treba jedno kvalitetno trežnjenje. Meni takav šućibućimrctrcdesno rad oduzima čitavu silu energije...puuuuuuno više nego kada normalno pa makar i zahtjevno radimo i treniramo...jednostavno sam svakim trenutkom sve više padao, padao je za mnom i pas, a trening je postajao sve lošiji i lošiji.
Što reći...trening je protekao u čekanju da mu dođe kraj...da krenemo kući...do kraja treninga ništa nismo napravili kako treba...samo smo drugima smetali u radu, čak i kada smo se micali u stranu.
Pišem ovo da podsjetim sebe i sve vas...kada se radi sa psom treba biti odmoran, smiren, dobre volje i motiviran...sve to treba prenijeti na psa...tada je pravo zadovoljstvo raditi.
Ovako kako smo na ovom katastrofa treningu mi radili, loše je i kontraproduktivno...narednih ću dana morati utrošiti duplo više energije nego obično samo da bih psa izmotivirao na treniranje vježbi koje smo na ovome treningu tako loše radili, vrteći se stalno u začaranom krugu između nesigurnosti psa i moje nemogućnosti da ga dignem i povedem u trening.
Ah...umorilo me...trenutno imam onaj pesimistični stav...nikada nećemo položiti naredni radni ispit, ispit A...no kako volim reći...ja sam konstruktivni pesimista.

- 08:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.09.2008., srijeda

Brundo

Koliko puta pomislim...uh kako bi bilo lijepo kada bi na ovome svijetu, svaki vapaj u pomoć mogao biti uslišan...to bi bilo super...
No svijet u kojem živimo nije takav...grub je...kao kakva osamljena hrid koju već godinama friža more, kao malj u gladijatorovim rukama, kao ledeni vjetar koji grebe kožu s lica...
Ja ne mogu promijeniti svijet...ali možda mogu pomoći da on bude malo manje grub, a možda možete i vi...
U dogovoru s Tatjanom iz Udruge za zaštitu životinja FUTURA postavljam ovu priču na blog...činim najbolje što mogu...da mogu, učinio bih i više...no možda i ovako pomognem Brundi iz ove priče...

Photobucket
Photobucket

Brundo – sudbina najboljeg čovjekovog prijatelja...

15 godina dug je period – ljudi umiru, djeca se rađaju, ljubavi dolaze i odlaze, ali prijateljstva ostaju… Je li doista tako? Koliko hladno mora biti čovjekovo srce da izbaci prijatelja iz svog života kada mu je najviše potreban?
Njegov život vjerojatno nikada nije bio lak. Brundo nije bio kućni pas, nije bio ljubimac, njegova dlaka nikada nije njegovana, nikada nije bilo bitno boli li ga što. On je cijeli svoj život proveo na lancu - nekada gladan i žedan, uvijek sam, uvijek usamljen. Njegovo srce zatitralo bi samo kada bi ugledao svog čovjeka ili čuo zvuk njegova auta - auta u kojem se prvi i zadnji puta vozio onaj dan kada je ostavljen nemilosti ulice, kada je njegov čovjek zaključio da nema više koristi od njega, da je bolje da ga nema, da jednostavno… nestane. Star, poluslijep, polugluh, Brundo je nakon 15 godina provedenih uz svog čovjeka - nepoželjan. Izbačen iz svog dvorišta, ostavljen daleko od svog doma, daleko od ljudi koje voli i poznaje, zamijenjen novim štenetom.
Prvih nekoliko dana u šinteraju činilo se kao da želi umrijeti. Samo je ležao u uglu malog kaveza ignorirajući druge pse, hranu, nas… Imao je teškoća s obavljanjem nužde, bio je prepun glista, imao je rane na ušima po kojima su se skupljale muhe. O čemu li je razmišljao? Je li se pitao čime je zaslužio da ga njegov čovjek tako bezdušno odbaci nakon što je cijeli svoj život posvetio njemu? Je li se nadao da će ipak osjetiti grižnju savjesti što je napustio svog vjernog prijatelja i da će se vratiti po njega? Ili je samo želio nestati, umrijeti…?
S vremenom, Brundo se opustio - dočekivao bi nas mašući repom, uživao bi u šetnjama i maženju; iako poluslijep vjerovao nam je da ga vodimo dobrim putovima, prepuštao nam se. Već je prošlo 2 mjeseca i njegovo vrijeme u šinteraju je isteklo, tako kaže zakon. Brundo više nema kamo.
A on samo želi jedan ležaj u zaklonu od kiše i toplu ljudsku ruku da ga pomazi, da mu pokaže da nije sam i da nije bitno što nije mlad i razigran, da je poseban i voljen baš takav kakav jest. Ne trebaju mu duge šetnje i beskrajna igranja, samo prisutnost čovjeka koji ga nikada neće napustiti.
On želi umrijeti u toplini svoga doma, nečiji, dostojanstveno…
Ako imate mjesta u svom srcu i dvorištu za starog, izmučenog Brundu i želite mu vratiti vjeru u ljude, nazovite 091/723-0757.

- 07:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.09.2008., utorak

Gdje smo u prolaznosti života...

Zapravo...kada pogledam ovaj pompozni naslov koji sam postavio...u ovih nekoliko redaka koje ću napisati sigurno neću moći postaviti sva svoja razmišljanja o zadanoj temi...previše je toga, a i nekako sam malčice snužden da bih previše pisao...
Bili smo jučer kod veterinara...ma znate već...uši su opet upaljene...dobili smo kapi, neke nove, kontrola za 7 dana...ali, nije to tema ove priče...
U čekaonici je bilo jako puno životinjica...pasa, mačaka, glodavčića nekih...sve redom jako bolesni...tužno...
Jednu od životinjica morali su eutanazirati jer je toliko bolesna da bi sve osim eutanazije bilo mučenje...ljudi su bili vidno shrvani...razgovor je tekao tiho i polako...znate onaj razgovor kada iznosiš svoje životne stavove o tome, a zapravo, koliko got se trudio, ne možeš osjetiti što se događa u srcima tih ljudi...što se događa u srcima ljudi koji se opraštaju od dugogodišnjeg vjernog prijatelja...
Zamislio sam se...ponukan još nekim nedavnim događajima koji su me potakli na razmišljanje o prolaznosti života...
I ja se sekiram oko upalice ušiju...ma daj molim te...to se sve liječi, pas je veseo, zaigran, hvala bogu dobroga zdravlja, drag, dobar i vjeran životni drug...čemu briga...pomislim...treba uživati u svakoj minuti, ma svakoj sekundi života koja je pred nama...a ne brinuti o sitnoj upali ušiju, o tome jel na uz pas sjeo malo u koso, hoda li pas s lijeve ili s desne strane i jesmo li danas ili nismo uspjeli savladati novi trik ili vježbu. Ne kažem da sa psom ne treba raditi, naprotiv, treba raditi još i više, ali svaki taj trenutak mora biti veselje...nema neuspjeha, nema loših rezultata...svaka sekunda koju provedemo zajedno je uspjeh i radost i veselje...
Ne želim da život prođe kraj mene, a da u njemu nisam vidio list koji treperi na vjetru, lastu koja leti na jug, prvu jesensku kap kiše...ne želim da moji životni suputnici ne osjete moju radost življenja, moju sreću i zadovoljstvo, moju zahvalu bogu što su tu uz mene...
Zaboravit treba sitne bedastoće kao što su prometne gužve i nervozni činovnik na šalteru...sitne bedastoće kao što su svakodnevna borba za komad više plaće i tri dana dulje na ljetovanju...
Svaki dan treba biti ljetovanje...svaki dan treba uživati...uživati ga sa svim obavezama koje donosi...a opet se osjećati kao da si na ljetovanju...
Uživajte!

- 08:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.09.2008., ponedjeljak

Tko šeta psa kada napadnu viroze...

Ah te nagle promjene vremena...koliko got volim prohladne kišne dane s mirisom još ovo malo ozona što je ostalo u zraku, toliko ne volim početak prehlada, viroza, gripa i sličnih boleština...a tko voli...
Moju malu obitelj poharala je nekakva viroza...jednostavno smo žestoko počeli šmrcati, kašljati, osjećati se slabo i malaksalo...a lijek, lijek je leći u krevet i pustiti organizam da se, potpomognut čajevima, vitaminima i kojekakvim šumilicama koje otopljene u vodi ublažavaju simptome viroze, izbori do ozdravljenja.
Jest...tako je to u teoriji, a u praksi...kako kada imaš malu bebu i psa leći u krevet i ne zadovoljiti sve potrebe koje ta dva o tebi ovisna bića imaju...jednostavno se moraš dati onoliko koliko u tome trenutku najbolje i najviše možeš...
Bebulinka jednostavno mora dobiti klopu, mijenjanje pelena, igru, šetnju po svježem zraku, a i zagrljaj i bliski kontakt...pasulinka mora dobiti makar minimalnu dozu šetnji od kojih barem jedna mora biti duža, jednostavno mora, jer u protivnom pas pada u nervozna i blago depresivna stanja koja samo dodatno utječu na tvoje raspoloženje koje viroza i onako sroza na niske grane...
Ali eto...i to smo nekako preživjeli...ujutro ženica i ja odigramo kratak kviz kroz koji utvrdimo tko je u boljem stanju i tko će podnijeti veći dio obaveza koje se kroz dan nameću. Srećom, u tri dana kada sam ja bio sasvim skašen virozom, ženica je još bila u dobroj snazi, nije još bila gricnuta od zle viroze, tako da je ona izvodila bebulinku i psa u zajedničke šetnje, a ja sam za to vrijeme bolovao pod dekicom.
Pas je bio pomalo tužnjikav...prije svega zbog toga što mu ja nisam u stanju posvetiti pažnje kao i obično, a i zbog toga što ne šetamo i ne družimo se kao i obično...a drugo svega, ipak su šetnje s bebulinkom puno mirnije i manje zabavne nego one u kojima se s ludim gazdom može valjati i juriti i igrati po blatnim i mokrim šumama i gorama.
No moram pohvaliti psa...pokazao je u ovoj epizodi iznimnu prilagodljivost...iako su mu oči bile tužne i kao da stalno traže odgovor na pitanje "Što se to gazda događa? Ajmo u šetnju?" mirno je čekao da dođe red na njegovu šetnju i u šetnjama sa bebulinkom bio je dobar i poslušan...bravo pas...
No, stalno razmišljam, o onim filmovima u kojima pas nježno liže lice bolesnog vodiča i kao mu želi pomoći da brzo ozdravi...nemam pojma...ja to nisam doživio...
Možda i bolje da nisam...to je vjerojatno scenarij kod kakvih teških bolesti...ne daj bože...mi smo ovo preboljeli...opet možemo uživati u kišnim i blatnim šetnjama...
Budite nam zdravi...

- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.09.2008., petak

Još po koja fora s mora...

Zapravo...mislim da ću s ovim postom nekako zaključiti morsku temu...a da budem iskren...kako su mi ti dani uživanja stalno u glavi, teško mi je zaploviti u stvarnost...a moram...moram smišljati kako najbolje posložiti stvari pa da nam i u ovom svakodnevnom radnom ritmu ostane što više vremena za uživanje...
Inače...mali ludi pas...kako bi rekli, blabladol (čitaj labrador)...nije baš neki ljubitelj vrućih dana. Kada ljeti šetamo, pas stalno traži neki hlad kroz koji će hodati pa se u tom traženju često sakrije u moju sjenu te tako hoda za mnom. Ukoliko u toplim danima za šetnju odaberemo druženje s pasofrendovima, onda pseća jurnjava traje dosta kratko, a ostatak pasodruženja svodi se na izvaljivanje po mekoj i hladnjikavoj travici koja se po mogućnosti nalazi u hladu kakvog jablana ili breze. U toplim danima pas se najviše veseli šetnjama uz neku rijeku ili jezero gdje se može malo okupati, zaplivati pa tako i rashladiti.
Ali na moru...pas nije želio niti blizu klimatiziranom apartmanu. Svo vrijeme provodio je na terasi ili u dvorištu, drijemajući izvaljen na suncu...da dobro govorim...pas se izležavao izvaljen na suncu. Kao da mu paše grijati svoje "stare" i "umorne" kosti. Znao bih ga ja pozvati da se dođe s nama u apartman sakriti od one najgore podnevne vrućine, ali ništa, samo bi lagano otvorio drijemljivo oko i nastavio dalje spavuckati u svom solariju.
Naravno...prilažem fotodokumentaciju...da ne bi ispalo da se zafrkavam...
Photobucket
Photobucket
To bi izležavanje trajalo sve dok beba ne bi išla klopati prije popodnevne akcije...naravno da je tada pas odmah skakao iz sna i dolazio bliže bebi ne bi li ušićario kakav komadić voća ili kašice koji bi ga do kraja razbudio i pripremio za popodnevnu šetnju, igru i trening...
Ne brinite...pas je i dalje žut...nije pocrnio od sunca...

- 10:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.09.2008., četvrtak

On d roud agen...

Viiiii...jučer smo nakon ljetne stanke nastavili trenirati...okupila se trening grupa napredne poslušnosti...i tako za sada svake srijede u isto vrijeme. Kako voditeljica sprema psa za natjecanje, tako do daljnjega nećemo raditi trag...svakako sam siguran da će malom ludom psu nedostajati njuškanje za nagradicama u travi...no polako...bit će...a i ja sam malo nestrpljiv.
Ponovno sam jučer shvatio koliko me vesele ti treninzi...koliko me veseli savladavanje novih zadataka, vježbi i trikova koje odlučimo raditi...koliko me veseli kada kroz taj rad i druženje stvaram sve kvalitetniji i prisniji odnos sa svojim psom...baš mi je fora to...fora mi je i kada nas pere kiša i kada gacamo i valjamo se po blatu trening terena, fora mi je i kada je vruće i sparno pa i pas i ja jedva čekamo domoći se pitke vode i riješiti se suhoće u ustima...fora mi je...fora mi je što kontinuirani rad pred nama otvara nove mogućnosti, nova znanja, nove ljude i situacije...fora mi je...

Nedavno mi je moja draga poznanica pasotrenerica poslala jedan tekst, tekst koji je izvukla iz naftalina, tekst koji je davnih dana pisala za jedan časopis...tekst nastao 2003 godine kao jedan od tekstova koji je bio vezan uz seriju tekstova u agilityu, objavljen u casopisu "Moj pas" (Novi Sad)...tekst slikovitom ironijom bocka sve one koji ne shvaćaju bit i zadovoljstvo rada i treniranja sa psom, a onima koji su na pravome putu daje dodatni motiv da nastave produbljivati odnos sa svojim psom.

Uz njezino dopuštenje u cijelosti prenosim spomenuti tekst...
------

Da bismo valjda bili priznati/poznati/cijenjeni i ini kinolozi potrebno je:
Kupiti jedan auto, bolje marke, karavan po mogućnosti
Kupiti kuću, koja će biti manja, ali sa većom okućnicom da tamo možemo naslagati boxove
Kupiti najskuplje odijelo, a ako se ipak još uvijek netko želi baviti agilityem, onda treba kupiti trenirku marke reebok, head, adidas, te pripadajuće marke i tenisice.
Te naposljetku, kupiti i psa. Nekog skupog. Nije važno koja rasa. Bitno da ste ga što više platili. To zasigurno garantira uspjeh.

Odlučih se nakon posljednjeg broja u kojoj sam sa prestravljenim izrazom lica čitala reagiranja čitatelja, odati vječnu, no, ne tako lako dokučivu tajnu. Kako se obogatiti. Kroz agility, naravno.
Shvaćate da ovaj tekst piše moja osobna sekretarica, dok mi pse u ovom trenutku istrčava njihov osobni trener. Ja, uz svog osobnog trenera, diktiram tekst, te uživam u pogledu kroz zimski vrt na švicarske alpe.
Pa, krenimo redom, možda nekoga zainteresiramo da počne ozbiljno uvažavati agility.

Dakle, sve je krenulo, kako to obično i biva, da sam prvo kupila skupu trenirku. Nije bilo jednostavno, no, nije bilo niti prilično teško. Malo sam se dvoumila oko boje, no, naposlijetku, plava boja je ipak moja boja, te sam odlučila da tako, plava trenirka ipak najbolje pristaje uz moj ten, boju očiju, boju kose.
Nakon toga, a što, sada kada već imam trenirku, na red dolaze i tenisice. Naravno, pripadajuće marke, po mogućnosti i boje. I to sam uspjela iskombinirati.
Onda sam dugo u noć razmišljala kako da se na brzinu obogatim, što bi ljudi rekli, kako da «dignem lovu» i zabljesnem. Ne mora moj bljesak trajati dugo, neka bude kratak, ali neka bude meni koristan. Pa sam shvatila da je agility pravo mjesto za tako što. Izložbena kinologija mi je bila malo presvečana za moju plavu trenirku, tako da je ipak, nakon kratkog dvoumljenja konačna odluka donesena. Potrebno se je baviti agilityem. Imati ću prilike nastupati na natjecanjima, imati ću prilike vježbati strane jezike (Ich nicht – najomiljenija uzrečica), imati ću prilike putovati a da mi to netko plati, biti ću planetarno popularna a uopće se neću morati truditi. Nakon što sve to napravim sa svojim psima, istakmičim se koliko će mi se dati, nagovoriti ću nekog, tko ima iste motive bavljenja ovim sportom, da recimo, parimo moga psa i njegovu kuju, pa da uz basnoslovnu cijenu prodajemo štence, a nakon toga će me sigurno već ljudi prepoznavati kao stručnjakinju, jer dovoljno je nekoliko natjecanja i jedno leglo da se «postane stručnjak». Pa ću ja lijepo moći naplaćivati konzultacije, voditi privatne treninge, obučavati pse koji traže drogu (to je gotovo identično kao i agility), pisati stručne knjige o ponašanju pasa, struka (koja struka, nebitno) će me uvažavati, i eto, trenutak slave i veličanstvenosti samo što nije tu.
O novcima uopće neću govoriti, jer oni će se samo slijevati na moj račun. U inozemnoj banci, naravno, pa ne bih valjda željela da me ovdje netko «provali» pa da ispadne da sam se uzalud bavila agilityem.
Koraci u samom treniranju mogli su nekim rijetkim entuzijastima biti jasni i kroz čitav serijal o agilityu, no, ne brinite, to je doista samo za entuzijaste. Nema koristi od toga ako se valjate po blatu sa svojim psom. Ne morate niti trenirati. To su sve bile priče za malu djecu, kako bi možda to trebalo izgledati.
No ako se pozabavite agilityem na jedan drugačiji način, vidjeti ćete, postati će vam silno zabavno. Skupljati novčiće na svom računu. Bez obzira na uspjeh.
Dakle, ajmo pretpostaviti da ste kupili border collia, najboljeg radnog psa za ovu disciplinu. Nije vam ga baš lako odgojiti, no, ima onih (na našu sreću) koji još uvijek uživaju u valjanju u blatu i radu sa psima, pa platite njima da vam ga odgoji. Recite da «trebate jednog za agility». Znati će čovjek kako da vam odgoji psa. Nakon dakle, što ste (su vam) odgojili tog istog bordera vrijeme je da se počnete natjecati u agilityu. Naravno da želite pokazati svoju novu trenirku i tenisice, možda razviti smisao za strane jezike i putovati svijetom. Ajde, dobro, krenite i vi malo na ta agility natjecanja, no, pazite, bilo bi jako dobro da imate svog osobnog «trkača» (op.a. čovjek koji će umjesto vas trčati sa vašim psom), a vaš je zadatak samo se popesti na pobjedničko postolje i pokupiti slavu. Jasno, vaš je zadatak i da se smješkate iz svih kuteva na tom istom postolju.
Kada se vratite u svoju zemlju, sa već nekoliko tako «odrađenih» utrka, bilo bi vrijeme da svoje mjesto pod suncem potražite i u nekoj od krovnih organizacija vaše države. Recimo, da pokušate postati stručni savjetnik za agility pri svom kinološkom savezu. A to vam ne bi trebao biti problem uspjeti, jer, ipak vi imate iskustva, a i imate onog «dobrog peseka koji je do sada već dva puta pobijedio na natjecanju». Krajnje je vrijeme da svoje znanje i stručnost pokažete i tamo gdje će ga netko prepoznati i cijeniti. Kada ste postali glavni i odgovorni za agility u svojoj zemlji, e, onda tek možete svašta. Možete naprimjer, uvoditi neka nova, samo vama jasna i znana pravila, možete se pojavljivati kao delegat na službenih agility natjecanjima i slikati se pored postolja sa pobjednicima (nema veze gdje stojite, bitno je da vam slika izađe u novinama), možete sakupljati dnevnice za stručno usavršavanje, možete ići u shoping u neku stranu zemlju pod izlikom da idete na seminar o agilityu, možete....o....možete toliko toga.
I kada ste zadovoljili sve svoje apetite, no još vam uvijek nedostaje «ono nešto» (čitaj: kuća u švicarskoj, te bankovni račun u nekoj od zemalja), vrijeme je da pokušate zamijeniti dotičnog predsjednika kinološkog saveza dotične vam zemlje. Svoje, naravno. Prvo počnite polako, onako, ulizivajući se, i onda kada vidite da je ovaj totalno slab na vas i vaše savjete, opalite tamo gdje je najtanji. Po džepu, jasno. Raskrinkajte ga, i slavno preuzmite njegovu funkciju. Vi, ako ste milostivi (što ljudi u agilityu obično jesu) pošaljite istog tog, sada već bivšeg predsjednika kinološkog saveza, da postane, recimo, sudac za agility. Time ćete ga malo utišati i ispuniti njegovu potrebu. Za shopingom u inozemstvu pod izlikom da ide na stručno usavršavanje. Ionako je već zaboravio kako se to radi.
A što vama preostaje? E, vama preostaje da sada, sukladno vašoj mašti pokupite što je više moguće para i krenete već jednom put te obećane zemlje Švicarske. Kada ste to napravili, slavno predajte palicu predsjednika nekom drugom – nekom tko se na isti način počeo baviti agilityem kao i vi i u kome ste prepoznali nadu i mogućnost maštovitog razvoja i stvaralaštva u kinologiji.

Nemojte nikako zaboraviti da sve ono što je do sada izlazilo u časopisu pod ovom rubrikom namijenjeno je čistim entuzijastima. I da dok ćete god biti entuzijasti pare neće dolaziti, dapače, samo će se vaš kućni budget smanjivati. Nemojte zaboraviti da vam za valjanje po blatu ne treba nova trenirka, već ona najstarija, koje vam nije žao. Nemojte zaboraviti da se samo dobro motiviran pas i vodič mogu dobro složiti na stazi i mogu pokazati svoje znanje i vještine u najboljem svjetlu. I mogu doći na vrh svijeta.
Nemojte nikako smetnuti sa uma da samo redom, radom i disciplinom u ovom sportu možete ne što napraviti. Kukanje nad prolivenim mlijekom i nije baš najbolji način da uspijete.

A ako vam tek sada, nakon ovog teksta nije jasno kako da radite agility te koji su vaši motivi za isti, pročitajte tekst još jedanput.
Možda vam se prosvijetli motiv, a možda i samo zbunjeno zaključite kako «autorica ovih redaka mora da je neka luđakinja». I ništa vam ne bude jasno. No, na svu sreću, ima ljudi kojima je sve jasno i zbog kojih ovaj tekst sada i pišem. Naravno, i moj motiv pisanja ovog teksta je samo bezobrazno visok honorar i neopisiva planeterna slava koja mi se kroz ovakav način prezentacije i nudi. Što ste uostalom mogli zaključiti i kroz ovaj niz godina druženja sa agiltiy rubrikom u ovom časopisu.
I kako na kraju uvijek volim reći «ne zaboravite: agility je zabava» sada vas mogu srdačno zamoliti da doista, još jednom pročitate ovaj tekst. I zamislte zašto se bavite svojim psom.

- 12:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.09.2008., srijeda

Frendica iz ulice...

Jutrom ranim budili su me pijetli, a onda bi me iz drijemeža u snenom krevetu podigla zvonjava crkvenog zvona...poziv na misu...
Prošetali bi pustim ulicama pesonja i ja...osjetili svim čulima morsko jutro...tišinu koju bocka cvrkut ptica, friškinu mora koja te tjera razmišljati o navlačenju majice dugih rukava, blage boje bora i kamena...
Nekoliko dana, pred vratima jednog ovećeg dvorišta moj pesonja bi zastao, znakovito njuškao i cviljukao...stvarno nisam imao poima što ga to u nosu muči u takvo predivno pitomo jutro...no jednoga jutra na rešetki vratiju promolila je mala crna njuškica i veselo je dahtala...pustio sam mog pesonju da se približi i puse preko žice počele su padati...bila je to mlada labradorica, ma štene malo crno koje je oduševljeno svakim mišićem svoga tijela pokušavalo pozdraviti mene i pesonju.
Uto začuh spore ljudske korake i ispod smokve iziđe starac, teškoga hoda, pa mi mirnim glasom krene govoriti o labradorima i svom suživotu sa malim crnim štenetom. Uglavnom...on i štene igrom slučaja žive sami, on previše teško hoda da bi psa šetao, a i opravdano se boji da bi ga razigrano štene na povodniku moglo povući i srušiti na pod...tako da...štene ima na raspolaganju čitavo dvorište koje stvarno nije malo, pas ima svu brigu i pažnju koju mu starac može pružiti, ali pas nema puno kontakta niti s ljudima niti sa psima jer starac živi prilično osamljeno.
Čovjek nas nakon kratke partije razgovora poziva u dvorište...i ja pristajem...ajde, mislim si, idem malo pogledati to štene...na svog psa previše niti ne mislim, jer on je super dobar i poslušan pas pa nema problema oko ulaženja u dvorište drugoga psa...aha, moš misliti...u svojoj opuštenosti puštam malog ludog sigmunda da nekontrolirano uleti u dvorište...fatalna pogreška...jednostavno ga više nisam mogao obuzdati, ponašao se kao da me nema dok je jeo smokve koje su popadale na pod, dok je utrčao u kuću, dok je jurio dvorištem i pri tom hvatao i jurio sve zanimljive predmete koji su mu se našli na putu...nekoliko puta kada je pas protrčavao kraj mene, uhvatio sam ga za ogrlicu i ščepao za šiju, ali čim bi pustio ogrlicu pas je nastavljao s luđačkom jurnjavom...strava...u jednom trenutku moj glas došao je do psećih ušiju i smirio ga, ali pas nije želio doći do mene, ponosno je stajao na sredini dvorišta i gledao me...u tom trenutku sam smireno zatražio da legne i pas je poslušao, opušteno i postrance sam mu prišao i zatražio da čeka...pas je valjda u tom trenutku shvatio da je radio gluparije i povio je uši u nazad i mirno nastavio čekati u zatraženom odležavanju.
Konačno da mogu mirno pogledati štene koje je čim smo mi ušli u dvorište odjurilo pred vrata kuće i nije željelo niti blizu nama...veselo sam ga počeo dozivati i govor tijela toga psa bio je fascinantan...kao i na vratima dvorišta, svaki mišić mahao je pozdravom, glava i rep bili su submisivno pognuti, a noge kao u čučnju...pas se kretao dva koraka naprijed u silnoj želji da priđe, a onda se povlačio dva koraka nazad u strahu od novih ljudi i pasa u svome dvorištu. Uspio sam lagano hodajući od šteneta, okrenute glave, uz veselo dozivanje i pognuto mahanje rukama, pozivajući ga na igru dozvati ga od kućnog praga do dvorišta...ali štene je stalno bilo na desetak metara od mene. Do tada se moj pas već smirio pa sam ga pozvao iz odležavanja i smireno krenuo pozivati štene na igru...to je upalilo do kraja...štene se sjurilo među moje noge, izvalilo se na leđa i popiškilo...malo smo se pomazili i tada sam pustio pse u igru.
Igra se svodila na to da je moj pas lagano trčkarao dok je štene jurilo simo tamo okolo i naokolo...sve sa velikom zadrškom od prilaženja i nekakvog kontakta sa mojim psom...no svako malo, štene bi se sjurilo do mene i pod mojim nogama tražilo sigurnost...samo bih ga ovlaš pomazio i micao se u stranu potencirajući igru među psima.
Dolazili smo još par puta na druženje...
Pas nas je sasvim OK prihvatio...i uvidio da stranci u dvorištu mogu biti OK fora...
Nadam se da smo barem malo pomogli u socijalizaciji toga psa...sretno...

- 07:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.09.2008., utorak

Ma hajde!

U prošlom sam pisanju spomenuo kako sam prilikom približavanja plaži, sa psom na povodniku i držeći se uz sam rub plaže gdje je zapravo stazica kojom se prolazi po plaži, doživljavao prženje laserskim pogledima plažera i kupača. Jednostavno sam morao pomoći ženici i bebi da se smjeste na plaži...nisam imao izbora...i stvarno sam pazio da pas niti ne prolazi blizu nekoga od prisutnih plažera i kupaća...hm hm...stvarno mi nije jasno čemu ti strogi i osuđujući pogledi...no dobro, nikakvih nezgodnih situacija nije bilo i sve je to prošlo sasvim OK.
Ali ne pišem to da bih osuđivao plažere i kupaće...to je njihov teritorij i ja sam, prilazeći im sa psom, narušio mir i sigurnost koju im daje zabrana dovođenja pasa na plažu.
No ono što je super zanimljivo...kada bi naša mala obitelj šetala mjestom...pogledi plažera i kupaća, koji su se namazani kremicama i od sunca pocrvenjelim nosevima uputili u điravanje, bili su blagonakloni, puni simpatije, čak bi izmamili i poneki osmijeh, a da ne govorim koliko nam je ljudi prilazilo sa riječima "kako slatki mali pesek i kako dobra beba". Ta me reakcija ne čudi...žuti slatki pas sa reklame, beba koja se smije, ženica i ja opušteni prepuni gušta...a da ne govorim koliko pozitivne pažnje smo privlačili kada bi pas i ja na rivi izvodili kojekakve trikove i neke elemente koje utreniravamo, dok beba žustro maše ručicama i vrišti veseleći se pesonji...vjerujem da je to čista psihologija.
Samo da kažem...mi smo i na plaži isti takvi kakve ste nas pozitivno doživljavali prilikom šetnje mjestom...samo nam niste dali priliku da vam to i pokažemo...

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.09.2008., ponedjeljak

U nove radne pobjede...

Svrbe me prsti...dugo nisam tipkao...svašta bih nešto pričao, a opet, s druge strane, početak pisanja znači da sam se definitivno vratio s godišnjeg...a koliko je još do idućeg...
No da ne zamaram sa svojom melankolijom...
Sve u svemu bilo je super...iako smo živjeli usporenim ritmom dosadno nam nije bilo i doživjeli smo i ugodnih i zanimljivih situacija o kojima ću svakako ovdje progovoriti...
Ali kako ovaj izvještaj ne bi bio prenapučen informacijama onda sam odlučio da vam za početak u kratko izdokumentiram čitav boravak na moru, a onda ću dan po dan, kako se s nostalgijom budem sjećao, donositi opise pojedinih zanimljivih situacija i događaja kroz koje smo prošli.
Dakle...
Put je prošao super...nekih četiri sata puta, od toga tri i pol sata vožnje koju su i beba i pas gotovo čitavu prespavali i pola sata stajanja da se malo protegnu noge i šape te da se beba rastegne od sjedenja u auto sjedalici.
Po dolasku i iskrcaju trupa pustio sam nas da izvidimo i pronjuškamo prostor na kojem ćemo provesti naredna tri tjedna života. Pas je bio zadužen za istraživanje ovećeg dvorišta...
Photobucket
a beba je raspalila puzati po terasi i malom ali ugodno uređenom i raspoređenom katu kuće. Pas je odmah prepoznao da je to sada njegov prostor i kada je vidio da su njegove posudice za hranu i vodu dobile mjesto te da pasojastuk upotpunjava jedno skrovito mjesto u apartmanu, na njegovom licu očitavala se smirenost pa mogu reći i dobra brza prilagodba na novo okruženje.
Ubrzo su pas i beba pronašli zajedničko mjesto na kojem su provodili trenutke odmora gledajući što se u okolici događa...
Photobucket
Pas naravno nije želio obavljati fiziologiju u svome dvorištu pa sam ga morao izvesti u kratku šetnju da pronađe piš i kak mjesta. Sav sam strepio...pisao sam već o izbirljivosti moga psa kad su mjesta za piš i kak u pitanju...ali začuđujuće brzo pas je uz makadamski put, kojim se dolazi do kuće u kojoj smo smješteni, pronašao mjesta koja zadovoljavaju njegove kriterije, a i moje...skrovita, nedaleko od kontejnera za smeće...super...situacija je za početak bila više nego dobra.
No kada smo krenuli tražiti plažu na kojoj bi mogli biti sviskupazajedno malo smo se razočarali...još je bilo puno turista i plaže su bile previše pune da bi na njih vodio psa...no pronašli smo rješenje u tome da su ženica i beba uz našu pomoć išle na plažu, a pas i ja smo cunjali po mjestu u potrazi za "zabavom". U tom cunjanju sretali smo podosta pasa koji su stalno morali biti na povodnicima jer ne postoji prostor na kojem bi mogli biti slobodno pušteni u igru i jurnjavu...tako da...druženje sa psima svodilo se na njuš njuš, maha mah repom i pusa aj bok. No u tom našem lunjanju, ne bi ja bio ja, da nisam našao mjesto koje je kao neki zaboravljeni dio plaže na kojemu se gotovo nitko ne kupa...na tom dijelu plaže ima smeća više nego na dijelu plaže gdje se kupaju ljudi, more jest čisto ali ulaz u njega nije baš naj naj...no nas to nije smetalo...pronašli bi mjesto gdje nema razbijenih staklenih boca, razmakli bi ostale ljudske svinjarije i napravili si mjesto podnošljivo za igru i kupanje psa...pas je bio presretan s tim otkrićem i guštao je u tome što tu može biti bez povodnika i što može plivati i što se možemo malo poigrati lopticom.
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Naravno da je tu bilo i svašta nešto za pronjuškati...ko je ostavio praznu bocu, jel kakav galeb tu sletio, tko je jeo pecivo iz pekare...
Photobucket
A pokušavali smo se igrati i potapanja bodova...
Photobucket
Šalim se naravno za ovo s potapanjem brodova.
Zapravo...da nismo pronašli ovo mjesto vjerojatno se prvih dana pas ne bi niti približio moru jer je ekipa na plaži prijeteći pogledavala prema psu samo kada bi dopratio ženu i bebu do plaže i pomogao im se smjestiti...no znate i sami da mi nemamo namjeru biti na plaži ukoliko to nekoga smeta...pa tako niti nismo...
No kroz nekih tjedan dana turisti su naglo otišli i gužva je postajala sve manja i manja, tako da su pojedini dijelovi plaže opustili pa smo nesmetano mogli uživati svi skupa zajedno...
Photobucket
Photobucket
Ovakav raspored je bio sasvim OK i beba i pas su dobili svoje...a ženica i ja smo i onako tu zbog njih..he he...raspored i pažnja koju traže mala beba i pas ne ostavljaju ti baš puno vremena za neka velika kupanja i sunčanja, ali zato je pravo zadovoljstvo gledati ih kako uživaju. Kao recimo kada mali ludi pas surfa po valovima...
Photobucket
Photobucket
Popodneva smo kratili igrom u dvorištu u kojem je beba imala pješčanik, bazen, ljuljačku i pregršt zanimljivih šiški, borovih iglica i kamenčića...a pas se zabavljao uglavnom lopticom i treningom koji bi mu smislio...
Photobucket
A i šetnje mjestom bile su nam fora...beba je ludovala na brodove koji se vezani za rivu, a psu sam smišljao kojekakve trikove i igrice...
Photobucket
Nakon kojih bi guštao u tome što gazda s njime dijeli svoju bočicu vode...
Photobucket
Kao što rekoh, bilo nam je fora...beba i pesonja su guštali, a i ženica i ja smo guštali...prije svega u njima, a i u večernjim trenutcima kada umorni beba i pas spavaju, a mi gledamo u zalazak sunca i pijuckamo vino...ponovilo se...
Photobucket

- 07:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Studeni 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (19)
Rujan 2008 (17)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (23)
Lipanj 2008 (20)
Svibanj 2008 (21)
Travanj 2008 (22)
Ožujak 2008 (21)
Veljača 2008 (21)
Siječanj 2008 (25)
Prosinac 2007 (17)
Studeni 2007 (19)
Listopad 2007 (23)
Rujan 2007 (27)
Kolovoz 2007 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Reklame...moraš malo!
Moje ludo pseto voli papati...
Photobucket





Fora DVDići


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se