30.04.2008., srijeda
Opet pa ponovno opet...
|
Zanimljiva su ta stanja u pasjem pubertetu... Jedan dan pas se ponaša kao ozbiljan izrađeni pas, koji prati do savršenstva, razumije svaki mig i signal, reagira precizno, sigurno i sretno u tom svom cjelokupnom znanju i iskustvu...no drugi dan pas se ponaša kao da ne zna svoje ime, blijedo gleda u svaki tvoj znak ili naredbu, hoda okolo kao bez glave i zapinje za ljude, bicikle i ostale predmete koji mu se nađu na putu. Hoće to umoriti čovjeka...taman misliš kako ste nešto riješili, dogovorili...taman misliš da se možeš malo opustiti i uživati bez da stalno očekuješ od psa da napravi neki nestašluk ili nepodopštinu...i onda te pljusne taj moment u kojem kao da psu netko izbriše sve podatke iz slatke male glavice...i onda opet pa ponovno opet... Mi trenutno ponovno učimo kako se zovemo...da da...pas se na ime skoro pa uopće nije odazivao...i zato sada u šetnji možete čuti kako dozivam ime psa i čim se pas okrene hvalim ga i dajem mu nagradicu...odnosno možete vidjeti kako dozivam ime psa, pas se ne odaziva, podviknem i izrazim nezadovoljstvo sa "ma" i onda odmah pozovem psa imenom te ga maženjem i nagradicom pohvalim kada okrene glavicu i pogleda u mene na taj poziv imenom njegovim. Uz to će vrlo brzo doći period ponovnog učenja pozivanja psa iz igre...već vidim...vidim kako psu blijedi naučena reakcija u kojoj na moj poziv "dođi" pas sve veselo pušta i juri sjesti pred mene...vidim da sve usporenije, u maniri pravog razvlačljivog pubertetlije, dolazi kada ga pozovem...već vidim da ćemo to morati ponovno upisivati u pasju glavicu. A onda tko zna što još...opet pa ponovno opet... |
- 07:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #
29.04.2008., utorak
Pronalazač...
|
Ponio sam lopticu u šetnju...da da...onu koju mi pas još uvijek ne želi donijeti...ali... Šetali smo tako po utabanoj stazici kroz visoku i gustu travu...pas je njuškajući istraživao, a ja sam lagano šetao...rekli bi u narodu, kuliramo... Kad odjednom...hop hop hop i pas se izgubi u visokoj travi na jedno dvadesetak metara od mene...pomislim...super, sigurno je opet nanjušio neku svinjariju. Pričekam trenutak, da ne kudim psa bez razloga, i taman prije nego li sam krenuo podviknuti, eto ti psa u skokovima prema meni sa ponosnim stavom i plijenom u zubima...ah dobro je, tenis loptica...kako li si ju samo nanjušio na dvadeset metara od nas...ajd super. Pas je veselo pozivao na pasonogometanje pa smo tako i nastavili šetati pasonogometajući. No nakon nekoliko desetak metara pas se okrene kao da je stao na trn i opet...hop hop hop...odjuri u visoku travu. Šta je sad...pratim sa strane što se događa, kada pas u trenu izjuri do mene...i imam šta vidjeti...još jednu tenis lopticu u njegovim zubima. Pas sretan kao sretan rođendan poziva na igru ne znajući koju lopticu prije da uhvati...a ja ga driblam...onako žonglerski. pas je postao zbunjen sa dvije loptice pa sam jednu stavio u džep i nastavio pasonogometati samo s jednom lopticom...no ne za dugo...psu kao da nije bilo dovoljno što je već upecao dvije loptice, nego je odlučio pronaći i treću...sada sam već polako umirao od smijeha...pa gdje ih nađe toliko. Igrali smo se tako i nabacivali s jednom s dvije pa čak i sa tri loptice...ne moram valjda reći da niti jednom i niti jednu lopticu pas nije donio k meni...bacao ih je pred mene ali nekoliko koraka udaljen...ali nema veze...našutavali smo se i bili zaigrani i veseli. Igra nas je malo umorila pa sam za trenutak spremio loptice...čisto da uhvatimo zraka...he he he...to kao da je bio poziv psu da nastavi s pronalaženjem...i pronađe što...veliku košarkašku loptu...istina poprilično rabljenu...ali malom psu za igru kao stvorena. Nova lopta se toliko dopala psu da ju je dogurao prema meni na utabani put...desetak metara kroz visoku travu pas je neumorno njuškom gurao loptu...i isplatilo mu se...igrali smo se pasonogometanja i pasokošarke i pasoloptesramena i pasotehniciranja i pasoloptanjasvakakvih...sve dok nakon nekih pola sata totalnog ludovanja nismo polegli na jedan netom pokošeni travnjak...zapuhani...srce iskočit hoće...jezici do poda... Uh...ajmo doma...žedni smo... |
- 08:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #
28.04.2008., ponedjeljak
Pubertetlijka kvari šetnju...
|
Bio je prekrasan sunčan proljetni dan...čak se i biometeorologija popravila pa mi se činilo kao da je netko skinuo vreću cementa s mojih leđa...bili smo ujutro na nekom druženju, svi skupa čoporativno zajedno, a kako je po završetku druženja bebi bilo blizu vrijeme spavanja gazdarica i beba su nas otpustile da odemo u šetnju dok su se one polako uputile prema kući, prema bebinom krevetiću... Volimo mi kada smo svi skupa zajedno u šetnji, ali kada smo sami onda smo ipak malo slobodniji, nesputani, možemo gaziti po svim i svakim terenima...tako i bi... Uputili smo se do obližnje rijeke, na mjesto gdje već neko vrijeme nismo bili...pas je ludovao u proljetnim mirisima...u zraku je njušio divlje patke, riječne galebove i druge pernate letače, a njuškom u podu tražio je male glodavce koji su izmilili iz svojih zimskih skrovišta...uz put je mali ludi pas hvatao leptire i ostale kukcoletače koji su mu zazujali oko glave...jurio je u svim smjerovima nalik na kompas u rudniku željeza... Baš je bilo gušt gledati ga i udisati svježi slojevito prošarani proljetni zrak... Pas je čitavo vrijeme ušiljeno gledao rijeku, ali nikako da dođemo do mjesta gdje je gustiš prorijeđen tako da se može prići k vodi...ah, konačno, došli smo do mjesta gdje se može do vode...pas se zaustavio i zapet kao puška čekao moje odobrenje za kupanje...pustio sam ga...sjurio se u vodu pljusnuvši na glavu kao kakav plivač na startu utrke...sasvim je zagnjurio pod vodu...i onda izronio i počeo bjesomučno plivati nošen strujom...malo ga je uhvatio strah i na tren se učinio dizorjentiran...brzo sam se spustio blizu vodi i pozvao ludog malog preplašenog psa...to mu je bila dobrodošla pomoć...zaplivao je k meni dok sam ga bodrio...naravno da je mali mišićavko savladao struju i isplivao sretno otresajući kapljice vode sa dlake...sav se raznježio i počeo me ljubiti i zahvaljivati na maloj asistenciji kod zarona odnosno izrona. Krenuli smo sretno dalje šibani visokom travom u potrazi za novim zanimacijama...no pas je uglavnom bio sluđen plivačkim ambicijama pa je nastavio uletati u vodu gdje got je mogao, ne čekavši moje odobrenje...ali mislim si...pustio sam ga na početku pa nek sada juri i veseli se koliko ga got volja...i tako i bi... Zapravo toliko sam uživao da niti jednom riječju nisam želio kvariti taj naš trenutni odnos...sreću malog psa koju je stalno dijelio sa mnom tako što bi me stalno pozivao pogledom i stavom...gle gle gazda kak ja i tu mogu u vodu i kak mi je super plivati...pa juriš u travu pa juriš iz trave ravno prema meni pa krug oko mene pa juriš u vodu...ma baš onako pravo... Sve je to trajalo nekih dva sata vremena...mali pas nije posustajao...a nisam ni ja...bilo mi je fora...baš sam bio sretan...a čini mi se da je bio i pasonja... Tako smo nastavili dalje i susreli još dva psa sa svojim vodičima...i oni su veselje potražili u kupanju...i mali ludi pas im se pridružio u jurnjavi po blatu i vodi i kroz trsku i šaš...bili su turbo...ko prasci...sretni i blatnjavi... Krenuo sam prebiti koju sa pasovodičima dok su psi bili u svojim igrama i jurnjavama...i odjednom mi se mali pas izgubio s vidika...okrenem se pogledom i vidim ga...nekoliko metara od nas...njuška po travi...pozovem ga i pas se odmah sjuri u igru sa psima... Nastavljam razgovor...kad vidim da mali pas nešto mljacka po ustima, kao da mu se nešto zabilo u vanjsku stranu zubnog mesa...pozivam psa koji prilazi ali po malo pokunjeno...otvaram mu usta i zaplahne me smrad, neka mi oproste oni sa slabijim želucem, komadine ljudskog dreka. Prizor je bio toliko gnusan da nisam mogao pošteno niti kazniti psa jer mi se gadilo primiti ga rukama, ma gadilo mi se iti približiti mu se. Samo sam podviknuo fuj i odgurnuo psa od sebe...sve to nije smetalo psa da nastavi igru i jurnjavu po blatu...a meni...meni se zgadila šetnja i nedjeljni ručak ma još i sad dok ovo pišem osjećam gađenje... A zapravo...ono što me najviše smeta...drug sam ti u šetnji koja te toliko čini sretnim, pustim te da se igraš i veseliš bez ikakvih poziva i ograničenja, riječ ne progovorim kako ne bi kvario...i onda ti, mali ludi pas, iskoristiš trenutak vremena koji nisam okrenut na tebe i napraviš sranje...i to doslovno sranje...i onda se na povratku kući posvađamo do kraja...jel znam ja da ti točno znaš što si napravio...znam da znaš... I tako ode u propast jedna prekrasna šetnja...šmrc... I sada opet treba ponovno izgraditi taj dio, ovom situacijom, porušenog odnosa... Ah... |
- 07:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #
25.04.2008., petak
Želimo vam ugodan vikend...
|
Oprostite umornom ocu, mužu i pasovlasniku...ali umoran sam u ovaj petak... Teško mi sijevaju ideje za sklapanje po koje suvislozanimljive rečenice... Nadam se da nećete zamjeriti... Dobro se imajte... |
- 08:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #
24.04.2008., četvrtak
hm hm hm...
|
Malo sam tužnjikav da nitko nije komentirao prethodni post...a baš me interesiralo vaše mišljenje...a dobro... Pesonja ima novu igru...jutarnje buđenje gazdarice i bebe... Mislim...to nismo radili od totalno šteneće dobi. Prvih dana kada se pesonja doselio kod nas, bilo je uletavanja u spavaću sobu koja mu je zabranjena...uporno izvlačenje za šiju i vračanje na pasojastuk i onda kada je pasonja smješten na jastuku nekoliko slasnih zalogajčića i veselo maženje i nabacivanje dragih mu igraćkica na jastuk i pesonja je brzo shvatio da mu je i onako bolje u toplini i ugodi njegovog jastuka i da niti nema šta tražiti u našoj glupoj sobi. Onda je došlo vrijeme kada se pesonja noću želio s nama igrati pa je pred vrata od sobe dovlačio igračke, bacao se, igrao se, grickao igračke i svašta nešto radio samo kako bi nekoga dozvao i probudio da se igra s njim. Tu smo radili na ignor metodu i preko nekoliko noći spavali u intervalima po pola sata, a ostatak vremena, sa očima bublastim kao sarme, slušali smo igru maloga psa. Dok ja jednu večer nisam poludio od umora i nespavanja i jednostavno sam nakon ritualnog pozdrava za laku noć, kada se pesonja udobno smjestio na jastuk, zatvorio vrata od sobe. Prve dvije noći pesonja je njuškao pred vratima i onda je odustao...nakon nekog vremena ponovno sam po noći otvorio vrata spavaće sobe, ali pesonja nije išao niti blizu...spavao je ili drijemao na svome jastuku, popio malo vode, prevrnuo koju igračku i to je bilo to...njemu OK, nama OK. Eeeeee...onda je, pod starije, već pubertetske, dane došla profinjenija metoda buđenja ljudi...ono, pas si zamisli da u nedjelju u 5 sati ujutro želi malo prošetati, iako mu nije stiska za obaviti fiziologiju...i onda onako došljapka namjerno kuckajući kandžama po parketu i pred vratima od spavaće sobe stropošta se u ležeći položaj tako da tim stropoštavanjem probudi i obližnje susjede...a di neće nas. To sam isto neko vrijeme ignorirao...a onda sam jedno jutro, čuvši psa da se šljapkajući približava vratima od sobe, po tiho prišao vratima i prijeteći zarežao na psa čim se stropoštao pred vrata...pas je odjurio na svoj jastuk i čekao...za pola sata sam se obukao, veselo prišao psu i nagradio ga maženjem za to pristojno drijemanje na svome jastuku dok se ja ne probudim...naravno da smo nakon toga odmah išli u ranojutarnju šetnju i tako je to postao naš jutarnji ritual...prvo maženje a onda šetnja. Sve u svemu...pas je nakon ovih odgojno učilaćkih metoda pristojno i mirno drijemao na svome jastuku i nije primjenjivao te fore za buđenje... Do neki dan...kada ga je ženica našla s njuškom na krevetu...ušao je mali ludi pas u spavaću sobu i stavljajući njušku na krevet pokušavao ju probuditi...kao skoro će vrijeme za pasodoručak pa da gazdarica ne zaboravi jadnog malog zapostavljenog psa...moš misliti...i mali je pas bio najuren iz sobe...baš me zanima hoće li to ponavljati, ili se podsjetio da su i gazdarica i beba iznad njega po hijerarhiji i da one odlučuju kada će se buditi... Mislim...da se razumijemo...pas uvijek, ali uvijek...dobije jutarnji obrok između 7,00 i 7,30...mislim da mu stvarno nije u redu nekoga buditi zato što je on baš kao jako gladan u 6,45...malo se može strpiti...zar ne... |
- 07:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #
23.04.2008., srijeda
Ajmo malo biti ozbiljni...
|
Mislim...nećemo sad nešto previše biti ozbiljni, ali pokušat ću se dotaknuti jedne teme koja mi stalno plovi po glavi dok šetam sa pasonjom, dok srećemo druge pasovlasnike i njihove pse, slušamo njihove priče, gledamo njihove reakcije...zapravo stvaram neku sliku... Evo sada se moj pasonja i ja družimo već 11 mjeseci...uh...već smo toliko ostarili...ma ne ne, toliko smo bogatiji...bogatiji smo za 11 mjeseci jednog pozitivnog iskustva...za 11 mjeseci jednog druženja ispunjenog i dobrim i lošim i ugodnim i teškim...za 11 mjeseci velikog truda da shvatimo jedno drugoga, da se prepoznamo i da postanemo tim...ali mislim da mogu reći da je iza nas 11 mjeseci u kojima smo, kada se sve zbroji, izgradili jedan odnos koji je i opisivan na ovome blogu...čini mi se jedan odnos pun obostranog zadovoljstva i sreće...a, ako onaj koji to od gore vidi sve tako bude htio, družit ćemo se i rasti u našem odnosu još dugi niz godina. No čitam, čujem i vidim podosta situacija u kojima mi se čini da odnos vodič/pas baš i nije onakav kakav smatram da bi trebao biti. Da ne ulazim sada u detalje i činjenice koje me navode na takvo razmišljanje, nema smisla, ispalo bi kao da nekoga osuđujem, ili da nešto pametujem...a to mi nije namjera...no ono što sam gotovo siguran jest da puno vodiča jako malo znaju o psima kao životinjskoj vrsti, jako malo znaju o pasminskim okvirima njihovog čistokrvnjaka ili slatkog malog mješanca, a niti ne posvećuju dovoljno pažnje osluškivanju onoga što im njihov pas želi pokazati da mu je potrebito, odnosno ne posvećuju dovoljno pažnje reakcijama svoga psa u svakodnevnom životu i druženju. Nije to vjerojatno niti zbog toga što ne žele, nije to niti zbog toga što nedaj Bože ne vole svoje peseke, čini mi se da se to jednostavno događa iz neznanja, ili u nešto lošijoj varijanti predstavljanja svoga neznanja kao znanja. Ma zapravo....zašto sve ovo pišem... Kako moj pesonja i ja stvarno ulažemo veliki trud u građenje našega odnosa, mogu slobodno reći da je potrebno jako puno znanja da svome psu budeš dobar vodič i da svoga psa odgojiš kao dobrog pratioca...i mi se nismo dvoumili potražiti pomoć u pasoškolici, u literaturi, u informacijama dostupnim na internetu, u razgovorima s ljudima koji se bave psima, u razgovorima s uzgajivačem od kojeg je naša beba došla i u razgovorima s tetom koja nam je stručnjakinja za prehranu i u razgovorima s veterinarima...ma stvarno puno učenja i truda...a tek se 11 mjeseci družimo i učimo...koliko još toga ne znamo... Istinski bih volio da mi ljudi koji prate ovaj blog iznesu svoja viđenja stvari...da mi kažu što oni misle...misle li da njima treba neka pomoć u građenju odnosa sa svojim psom...kakva pomoć...što bi željeli znati...što bi željeli ugraditi u odnos sa svojim psom...kakvim bi se aktivnostima željeli baviti...ma da mi kažu što misle da bi se moglo napraviti da se poboljša odnos vodič/pas i da se taj odnos učini još ugodnijim i veselijem i za vodiča i za psa. Eto...hvala.. Pište nam u komentare, ili na Emajl istaknut na lijevoj strani bloga... |
- 07:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #
22.04.2008., utorak
Pas nakon kiše...
|
Tmurni teški oblaci kao da su se od nikuda stvorili i sobom donijeli umor u tijelo, maglicu pred oči i zijevajući izraz lica...čak kao nekakvu prigušenu bol u tijelu. Pas je spavao kao top kraj mene izvaljenog u naslonjaču...da, borio sam se sa tom meteoropatijom i nisam želio maknuti iz zavaljenog položaja...nekako mi se činilo da se u tom položaju najbolje osjećam... I ženica i beba su spavuckale... Baš kao da nas je, onako grupno, utromila ova skokovita promjena vremena... Rekli bi neki...pravo prevrtljivo proljeće... A nakon kiše izašlo je sunce, kako to obično biva... Bilo je vrijeme krenuti u šetnju...iako mi se teško bilo ustati iz zavaljenog položaja, nekako sam smogao snage pridići čašu vode ustima i tako osvježen krenuo na oblačenje uniforme za pasošetnju. Pas je naravno bio u pozi čekamtegazdaidemo od trenutka kada sam se ja pokrenuo...kao da ujutro nije dva sata šetao bebu...ma dobro, znam ja da mali pas voli kada ide sa mnom u šetnju jer se onda ganjamo i jurimo i igramo i treniramo...ajmo pas...idemo...izleti mali pas za mnom iz stana kao ispaljen iz topa. Na šetnici koju smo odabrali nije bilo ljudi...nešto malo...svi su se posakrivali od novih mogućih pljuskova. Ne znaju što propuštaju...kiša je iz viših slojeva spustila onaj svježi mirišljavi zrak i pribila uz pod svu prašinu i peludi od kojih inače otežano dišemo...pušikao je prohladni vjetrić koji kao da je bistrio glavu...a sunce je kristalno presijavalo svaku kap kiše uhvaćenu na nabujalu travu koja je sezala do mojih koljena... A pas...a te sreće...a tog guštanja...jurne u visoku mokru travu i sasvim ga ne vidiš pa onda počne iskakati iz trave kao kakva antilopa...pa juriš do mene otresti mokru dlaku koja je natopljena kao da je pas plivao, a ne trčao kroz travu...pa njuškanje uz rijeku...pa zavlačenje u najskrovitije dijelove tog travnatog mora u kojima su vjerojatno sitni glodavci i voluharice izmilili pred kišom iz svojih skrovišta...pa vidiš samo kako se trava povija pred malim psom koji ne vadi njušku sa zemlje...uglavnom...baš opuštajuće i za mene i za psa...kad smo izašli iz travnatog mora pas je bio mokar od glave do pete, a ja sam bio mokar do koljena sa jezerima u cipelama...ali nam je zato osmijeh bio na licima... |
- 08:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.04.2008., ponedjeljak
Zelenilo...
|
Eto, da tyche dobije svoju dozu fotografija, pokušat ćemo vam u par fotografija i ponekim slovom opisati naš vikend... Ajd gazda...puštaj fotić...idemo...  Da da da...idemo na kupanac...  Brćkam se s frendicom u plićaku...  Malamutica hini da je retriverica...  Bujna vegetacija...  Jurim prema gazdi mome...kroz trsku i šaš...  Već po malo umorna od svih uzbuđenja...i gladna...idemo doma gazda...  Tako je to izgledalo u prirodi sa društvom... Ali to nije sve...bili smo mi i u šopingu...da da...mali pas je išao sa svojim ljudima u Kiku kupiti namještaj za bebinu sobu. Žao mi je što mojim propustom nemam fotografiju iz pasinog šopinga u Kiki...nadopunit ćemo prvom prilikom. Mali pas je prvo ostao u svojoj sobi od prtljažnika auta, brzo smo naumili biti gotovi sa kupnjom i to nije nikakav problem. No na ulazu u Kiku stoji natpis da se ne smije ulaziti sa hranom kao što su hamburgeri, sladoledi i slično pa ja onako u šali pitam tetu na informacijama...mi nemamo sladoled, ali imamo psa...kaže teta...pa da, nije nikakav problem, smijete sa psom u Kiku...jeeee, super...odmah sam otišao po malog psa i svi smo skupa zajedno šopingirali. Pas je naravno bio dobrica i poslušan...i lijepo je razgledavao sva ta čuda oko sebe...pristojno se pozdravljao sa svim ljudima koji su mu se veselili...sve u svemu, zaposlenici Kike su bili za 5... I tako...završio je još jedan vikend u kojem smo svi skupa zajedno uživali... |
- 07:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #
18.04.2008., petak
Zaštitnica...
|
Nego, u posljednjem postu, a i u vašim komentarima, nekako se ljubomora provlačila kao lajtmotiv...pa možda malo ljubomore ima tu...ali... Ono što smo primijetili...kada smo u šetnji s bebom...mali ludi pas stalno prati gdje su kolica...i čim vidi da netko krene prema kolicima odmah juri provjeriti tko je to. Ako je neko poznat, onda se postavlja između kolica i osobe u klasičnoj mazi me mazi me pozi...veselo mahanje repom u ravnini hrpta sa ljuljanjem čitavog tijela, slatkom nasmijanom facom i po malo pognutom i naherenom glavicom. No kada se radi o nekome nepoznatom, ili manje poznatom...onda pas dojuri u kontrolu...postavi se između kolica i osobe, sa pomalo ukrućenim tijelom, mašućim repom, ali malo podignutim iznad hrpta i nasmijanom njuškicom podignutom prema osobi...ono, kao da kaže...tko si ti?...što hoćeš?...obično ta osoba opušteno i mazno krene prema psu i tada se pas opet pretvara u mazi me mazi me psa. Nešto je malo drugačije kada se kolicima približava neki pas...tu mali ludi pas staje između kolica i psa u klasičnoj pozi blokiranja pristupa tijelom...kruto tijelo, ušiljen rep kojim se ne maše, zatvorena usta i čak ponekad i fizički kontakt guranjem psa koji prilazi kolicima...ako se radi o poznatom psu, a to je uglavnom slučaj, onda nakon tog blokiranja tijelom slijedi odvlačenje psa u igru na sigurnu udaljenost od kolica. Jedini problem u tome je što u tim svojim naguravanjima mali ludi pas često trkne kolica i probudi bebu... I da ne mislite kako je mali ludi pas samo bajan, sladak i drag i poslušan...kada smo u šetnji s bebom u kolicima, a pogotovo ako mene nema, na bezobrazan će način mali ludi pas iskoristiti trenutak kada misli da naša pažnja nije na njemu i sjurit će se u akciju jedenja otpadaka pobacanih uz put...nemam poima od kud ljudima ideje da uz šetnicu bacaju hranu, ali eto...mali pas se sjuri na tu hranu misleći da smo mi prezauzeti bebom i da nećemo skužiti što on radi... Ali popravit ćemo to...ne sumnjam... |
- 07:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #
17.04.2008., četvrtak
Bebulinski dan...
|
Ah...malo za promjenu...i na moje zadovoljstvo...jučer sam se čitavo poslijepodne i večer družio sa Bebulinkom... Moja draga ženica imala je nekih obaveza pa je meni pripalo zadovoljstvo popodnevnovečernjeg samostalnog druženja sa Bebulinkom. Obično je Bebulinka u popodnevnim satima već umorna od dnevnih aktivnosti...pa je malo i grintava...pa je potrebno puno truda i energije kako bi ju se zabavilo i odobrovoljilo. Ali jučer...jučer je bila vedra i čila kao da je jutro nakon super naspavane noći...ma...pravo opuštajuće druženje Bebulinke i njenog starog oca. Valjali smo se po krevetima...pričali bebulinski...razvlačili kojekakve igračke...smijali se...pljuckali...bljuckali...svirali...pjevali...gledali BejbiTV...ma superica... A mali pas...sav je bio snužden...kako to sad ja samo s bebom i oko bebe...oprosti mali pas...pa mogu valjda jedno čitavo popodne posvetiti samo bebi...sjeti se samo koliko ti popodneva dobiješ samo za sebe. Nije to baš malom psu bilo fora...sav je bio neki sljuffff. Uz put bi ja malog psa pomazio i javio mu se...da ne misli kako se nešto loše događa...ali nije to to... A tek kada je shvatio da ga neću niti u popodnevnu šetnju voditi ja već gazdarica...zapravo...nije bilo problema kod polaska u šetnju i u šetnji...zapravo suprotno...kaže moja ženica da je pas u šetnji bio super...ali po povratku...iako sam mu ja dao papicu i nagradicu neku, pas se povukao u svoje odaje i neko vrijeme nije dolazio kod nas na svoje standardno mjesto pod našim nogama... No nakon nekog vremena...valjda nakon što je luđo ludi malo razmislio...došao je do nas i kao da ništa nije bilo, a kao da je nešto i bilo, izvalio se kraj nas tražeći porciju maženja... Uh...koji mali razmaženko...fora si... |
- 08:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #
16.04.2008., srijeda
Uši naše klempave...
|
...su opet upaljene...a dugo i nisu bile...tjedan dana... Uglavnom...upala je prisutna i na unutarnjem i na vanjskom uhu...nije jaka, ali moramo kapati uha luda...jeeee... E sada...kao je pas pokazivao znakove koji upućuju na napunjene analne vrećice i to smo kod veterinara pogledali...i da...bile su prepune. Kaže teta veterinarka da se dolaskom toplijeg vremena analne vrećice češće pune...nemam poima zašto...moram malo negdje potražiti detaljnije prikazanu tu informaciju...a vi, ako znate, javite...zašto se s toplijim vremenom i analne vrećice brže pune.? Sada ih stvarno već dugo nismo praznili, nije bilo potrebe...čak jedno tri mjeseca... Tako da...možda ove reakcije na ušima i na šapama trenutno imaju veze s prepunjenim analnim vrećicama...s time da nadraženost šapica svakako dolazi i od lagane alergijske osjetljivosti na trave i korijenje koje sada s proljećem bujaju... Eto...nije ništa strašno... Nije ništa što će nas omesti u našim svakodnevnim druženjima i igrarijama i šalama i zabavama... Još da se malo ustabili lijepo vrijeme...uh...super... |
- 07:46 - Komentari (18) - Isprintaj - #
15.04.2008., utorak
Oskar je pronašao novi dom...
|
Eto...našlo se na ovom putu do udomljenja puno dragih i dobrih ljudi koji su pomogli...svako na svoj način... Prenosili su informacije na razne forume...obavještavali poznanike i prijatelje za koje su znali da bi bi bili potencijalno dobri udomitelji za malenog slatkog Rotića... Ja se ovom prilikom želim svima zahvaliti... Neka se nitko ne naljuti, ali moram spomenuti da nam je Udruga za zaštitu životinja - FUTURA stajala na raspolaganju sa svakom pomoći koja je u njihovoj moći...hvala FUTURA. No mislim da najviše treba pohvaliti i zahvaliti dobrim ljudima koji su prigrlili maloga psa i odlučili mu na najbolji mogući način pomoći...Sonja preko koje sam upoznao malog slatkog Rotića i njezini prijatelji koji su se uz nju čitavo vrijeme brinuli o malom psiću i uložili najviše truda u pronalaženje dobrog udomitelja. Svakako treba izreći riječi potpore novim Oskarovim ljudima...iako...sudeći prema onome što mi je Sonja pričala...njima neka posebna potpora neće trebati...uglavnom sve već znaju... Ljudi su imali dva Rotića koji su doživjeli duboku starost...žive u kući sa velikim dvorištem...i najbitnije od svega...čini se da su stvarni ljubitelji životinja... Neću u ovu priču ubacivati niti grama skepse...a skeptik sam u prikrajku...jer podosta je neuspjelih pokušaja udomljavanja, i odlaska pasa u krive ruke...ne želim kvariti sa nekakvom negativnom energijom... A i nekako unutra imam neki osjećaj da je Oskar kod pravih ljudi... Reći ću samo...Oskare uživaj u svojim ljudima, a vi ljudi uživajte u malom Oskaru... |
- 07:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #
14.04.2008., ponedjeljak
Spavanac...
|
Na žalost opet ružnovremenski vikend...kiša...oblaci...neka kao sparina, a nije...teško vrijeme... Stari i umorni ja odlučio sam, shrvan umorom, malo naučiti psa da je po nekada fora i izležavati se po napravama za ležanje koje postoje u stanu...ono...izležavanje, maženje, grickanje grickalica i gledanje televizije...i tako to... Pa evo kako je po prilici to izgledalo... Pas izvaljen čeka nekoga da ga mazi i čoha dok on hrče...  Izvaljen kraj kišnog prozora...  A bubica meteoropatska...  U svom brlogu...  Pratio je pas šta to gazda radi pa je zadrijemao...  A onda i zaspao kao topić...  Ovdje se izvalim kada želim da me svi vide...  Slatkiš ludi...  A ako mislite da smo samo spavali...i da zli gazda nije dragog i dobrog pesonju vodio u šetnju...unatoč ružnom vremenu...ma dajte molim vas...pa poznate me već bolje od toga... Ovako smo mokro izgledali nakon duuuuge jurnjave po kiši i mokroj travi i lokvama raznim...  |
- 07:15 - Komentari (18) - Isprintaj - #
11.04.2008., petak
Pasonogometanje...
|
Pogonjeni idejom da psu približimo loptačke igre krenuli smo u avanturu pod radnim nazivom Pasonogometanje. Za igru su vam potrebni...travnjak, pas, loptica i luda želja da pokušate predriblati i pretrčati psa. Igra počinje tako da zapištite lopticom još dok vam je u džepu...pas nakon toga mora naheriti glavicu i znatiželjno naćuliti uši i fiksirati vas pogledom...nakon toga ispucavate lopticu (nešto kao u ragbiju) i onda skupa sa psom jurnete prema loptici...naravno da je pas brži...kada pas zgrabi lopticu jurite još nekoliko koraka prema njemu, da dobije poriv čvrsto držati lopticu u zubima i bježati od vas, a onda naglo promijenite smjer i počnete bježati od njega...pas kreće za vama i gle čuda, drži lopticu čvrsto u zubima...okrećete se prema psu i na metar od vas pas ispušta lopticu i skakuće oko nje i poziva vas na u igru...driblate psa dok on pokušava šapom i zubima uzeti loptu iz vašeg posjeda...no bolji ste u driblanju pa nakon što se malo zapušete ispucavate lopticu od sebe...pas juri, vi dahćete i dolazite do zraka...pas zgrabi lopticu i veselo ju ganja njuškom i šapama...skupljate snagu i jurnete za psom...on grabi lopticu i bježi od vas sve dok se ne okrenete trčati od njega, ili paralelno s njim uz postupno udaljavanje...pas kreće za vama sa lopticom u zubima...blago okrećete prema psu i on na metar od vas ispušta lopticu i dobije nagradicu...opet ga driblate...pas luduje od veselja...pa mu prodate rolicu u maniri najboljeg malonogometaša...pa tunel...pa pas zgrabi lopticu i bježi...i tako svašta nešto gore dolje po livadi...umorni ste i zapuhani nakon 15 minuta žestokog tempa...kao da se u najmanju ruku igra polufinale lige prvaka...ali, vidi gle pogledaj...i mali pas je umoran...liježe na hladnu travicu i dahće s jezikom do poda...jes...umorio sam te mali pas... Poluvrijeme provedete u maženju i izvaljivanju po travi... Drugo poluvrijeme opet raspalite po već opisanom scenariju... Nakon drugog poluvremena tresu vam se noge a pas navlači ići doma...toliko dahće da vam ne može dati pusu jer pri tome mora zatvoriti usta da vas lizne... Doma...voda...ne pre hladna...večera...spavanje...na hladnim pločicama...na vi nego pas... |
- 08:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #
10.04.2008., četvrtak
Nećem lopticu...
|
Nikako...ali nikako...ne uspijevam psa dobiti da mi vrati lopticu kada mu je bacim... Radim li šta pogrešno... Jesam li sve pokušao... Je li pas možda prepametan da bi meni glupom gazdi donosio nešto što od sebe bacam... Nemam poima... Uglavnom...nisam ja baš nešto forsirao psa na tu baci donesi igru...ali sam želio početi izrađivati donošenja aportera pa rekoh samome sebi...ajmo prvo malo probati s lopticom... Početak igre s lopticom seže još u davna vremena i provlači se kao takav kroz veći dio našega druženja...ja bacam...pas se nemilice sjuri za lopticom...zgrabi ju...gurka njuškom...šljapka capom...i onda čeka da ja došetam do loptice i ponovno ju šutnem ili bacim...OK, govorio sam samome sebi...donijet će pas lopticu kad mu nadođe ta ideja...bez da ga ja nešto posebno učim, ili ne daj Bože nagovaram... Onda smo se lopticom igrali i među pasofrendovima...to je obično izgledalo tako da bi nakon nekog vremena svi psi (pa čak i oni koji ni svojim vodičima ne donose lopticu) lopticu donosili k meni na ponovno bacanje...a moj pas bi u trenutku kada zgrabi lopticu igrao lovice sa psima i sa mnom u želji da loptica što duže ostane u njegovim ustima... I sada sam ja kao to malo počeo psu pokazivati kako se igra baci donesi... Pokušavao sam...bacim lopticu...pas se sjuri za njom...kad uhvati lopticu u zube ja veselo i lagano počnem bježati od psa u nadi da će on s lopticom u zubima doći do mene i da ćemo se onda mijenjati...ja psu nagradicu on meni lopticu...no međutim...čim ja krenem pozivati psa, pas pušta lopticu i veselo juri za mnom...kog briga za lopticu kada gazda poziva na igru... Onda sam pokušao iz blizine...kao ja dam psu lopticu u usta i onda ju on drži tako dok ga ja hvalim i onda mu kažem daj lopticu i on pusti i dobije nagradicu...je šipak...pas, kada mu ja dajem da primi lopticu u usta, okreće glavu od loptice...onako kao s gađenjem... Onda sam pokušao ne bacati lopticu od sebe nego ju nogom povlačiti prema sebi i pri tome veselo pozivati psa na igru...kada se pas zapali za lopticu ja mu kažem "ajde" "možeš" "nosi" u nadi da će pas uhvatiti lopticu i nastaviti se kretati prema meni koji se udaljavam od loptice...no ništa od toga...pas se ponaša kao da loptica nije između mene i njega i samo nastavlja po malo zbunjeno hodati prema meni... I tako...mislim...preživjet ćemo mi i ako pas nikada u životu ne donese lopticu...nije da nam je to bitno u životu...ali pas je po malo nesretan zato što shvaća da se od njega očekuje da nauči neki trik, a on to očito ne uspijeva, a ja ga ne smijem hvaliti i smijati se njegovoj zbunjenosti, već moram na neki način dati psu do znanja da ne čini ono što treba u toj baci donesi igri...i onda ja budem nesretan jer se kao nešto ignorantski ponašam prema psu, a pas je nesretan jer ne shvaća te moje signale kojima ga pokušavam naučiti igru baci donesi... U jednom trenutku, kada sam radio na način koji sam posljednji opisao, pas je pokupio lopticu...ponio je do mene i ja sam mu je uzeo iz ustiju i nagradio ga i krenuo ga maziti i veseliti mu se...pri tome sam kleknuo do psa...on me od sreće što ga hvalim toliko oblizao da mi je skinuo kapu s glave i u lizanju me zakačio zubom iza uha i malo me ogrebao...totalno ga je preuzela sreća...ali očito da je nesvjesno donio lopticu jer ju je nakon toga opet ignorirao, kao da se taj uspješni pokušaj nikada nije niti dogodio. Mislim da ću se nastaviti nabacivati sa lopticom uz silno veselje i motiviranje psa na igru sa mnom i lopticom...pa ako donese dobro, ako ne donese opet dobro...bolje da se mi veselimo igri i šetnji...a dal će donijeti li neće...koga briga... |
- 08:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #
09.04.2008., srijeda
Primjedba...
|
U pretprošlom postu dobio sam komentar u obliku jedne, rekao bih, primjedbice...pa bih volio malo to prokomentirati...prokomentirati zbog toga što sam već nekoliko puta od ljudi čuo slične primjedbice...i ovim putem bih želio pokazati da ih na neki način uvažavam... Dobivam primjedbe da se prema pasovlasnicima koje srećem ponašam učiteljski i da to možda nije dobro...odnosno da bih trebao ljude uputiti u školicu gdje nešto mogu naučiti i to je to. Paaa...zapravo se slažem s time... Ja nisam stručni kadar za obuku vlasnika pasa... Ja sam samo pasovlasnik koji svoja iskustva ispisuje na ovome blogu... Ako se sretnemo u šetnji prihvatit ću razgovor o psima i iznijeti svoja iskustva i mišljenje... Ako mislite da vam na taj način solim pamet, slobodno mi pripomenite i ja ću prestati pričati o psima... Nikako ne bih volio da me se shvati kao nekakvog tipusa koji misli da je popio svu pamet ovoga svijeta i sada soli drugima... Iako sam siguran da u mojoj želji da pomognem, često ispadnem tipus koji soli...žao mi je... Iskreno...stvar je samo dobre namjere... Dobre namjere da ljudima ukažem kako je uz ljubav prema psu potrebno i puno znanja, želje, volje, truda i vremena kako bi odnos pas vodič bio sretan veseo i ispunjen.. |
- 08:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #
08.04.2008., utorak
Mali Rotić slatki...
|
Jučer smo u šetnji upoznali prekrasnog, milog i dragog Rotića bebu. Odmah su se našli moj pesonja i mali Rotić...prekrasno su se igrali...kao da se poznaju već sto, a ne kao da se prvi puta vide. Zanimljivo je bilo gledati malog Rotića kako se igra a da uopće ne brunda što je inače karakteristično za Rotiće...baš se onako nježno i pažljivo igrao...izgledalo je kao da se moj pesonja i on maze. Mali Rotić je zaigran i veseo, ali vrlo oprezan...dobro provjerava kome će prići...to je vjerojatno zato što je na žalost dio svog mladoga života proveo na ulici...ne zna se kako je na ulici završio, ali pronašli su ga dobri ljudi na sjevernom dijelu Trešnjevke u blizini Selske ulice u prilično lošem stanju...bio je preplašen, izgladnio i imao je jaki proljev...vjerojatno zato što se hranio kojekakvim otpadcima na ulici, a njegov mladi i ne još dovoljno razvijeni organizam to nije dobro podnosio. Dobri ljudi koji su ga pronašli i prigrlili odveli su ga veterinaru gdje je pregledan i konstatirano je kako je star između četiri i pet mjeseci...kod veterinara je očišćen od parazita...cijepljen nije zato što je prvo trebalo izliječiti proljev i pas je trebao malo ojačati...no svakako ga treba cijepiti zato što se ne zna je li uopće cijepljen. Štenac sada super izgleda...oporavlja se...raste...polako se oslobađa straha i kao što sam i opisao, juri u igru sa psima...još je malo preplašen kada ljudi naglije krenu prema njemu, ili kada kraj njega čine neke nagle pokrete, ili galamu. E sada...beba Rotić traži svoje ljude... Neće ga se dati bilo kome, ono, pod svaku cijenu...nipošto... Dakle moći će ga prigrliti samo netko tko je u stanju odgovorno i dobro brinuti o mužjaku Rotića koji je prošao traumu i koji zbog toga traži kvalitetan znalački pristup. Nikako to ne može biti početnički pristup...već njegov novi čovjek mora biti netko tko ima iskustva sa psima, po mogućnosti iskustva sa Rotićima mužjacima odnosno netko tko je sposoban pravilno, odgovorno i s puno ljubavi brinuti o ovom prekrasnom psu. Kontakt osoba je...Sonja Dvornik, tel: 091 506 5009...u dogovoru sa Sonjom ja i prenosim sve ove informacije...mali Rotić je trenutno kod nje... A slikice mališana...evo slikica mališana...    |
- 07:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #
07.04.2008., ponedjeljak
Skroz skoro pa bebin vikend...
|
U nedjelju je malena curica primila sakrament krštenja...bilo je malo, slatko, intimno...baš onako kako smo i željeli da bude. Beba je bila dobra za poželjeti...ma zapravo...šta da skrivam oduševljenje...bila je super. Najbolja fora je bila kada se počela razgovarati sa paterom...on drži propovijed, a malecka mu odgovara sa...guuuu gaa ejaa prssst ha ha ha viiii...i tako...fora... No mali pas nije bio zapostavljen...ma šta zapostavljen...krsna kuma je prije dolaska rekla da slobodno pustim malom ludom psu da iz nje radi što got ga ga volja...uh...koliko je to maženja, guranja njuške u krilo, zaljubljenih pogleda, bacanja na leđa i gurkanja šapom bilo...skoro pa čitav dan pasa je bila pod pravom opsadom maženja i čohanja...kuma...pas će biti žalostan sada kada si otišla doma. No ono što bih iz ovoga vikenda posebno izdvojio...situaciju koja mi je zaključila vikend...koliko mi je drago bilo vidjeti situaciju toliko mi je bilo i tužno... U šetnji smo sreli štene zlatnog retrivera...prekrasno, slatko, zaigrano...ali sa oprsnikom i na fleksi vodilici...aj da smo se sreli u gradu, ali na širokoj livadi gdje psi smiju biti pušteni...odmah mi je to bilo tužno za vidjeti. Vidjevši da vlasnici šteneta otpuštaju fleksi i tako puštaju štene u igru, pustio sam pesonju prema njima...igra je počela i ono standardno valjanje u kojemu se nekako uspostavljaju hijerarhijske pozicije...i što moram primijetiti...malo štene učeći se komunikaciji sa psima (u ovom slučaju s mojim psom) dobiva stalne blokade u komunikaciji na način da mu zatezanje fleksija onemogućava određene pokrete kojima on u toj valjajućoj igri želi komunicirati sa mojim pesonjom. Nagovorim ljude da puste štene sa povodnika i objašnjavam zašto je tako bolje. Oni su u strahu da će štene pobjeći...kažem im da im se štene nikada neće naučiti vratiti kada ga pozovu ako nikada niti neće biti pušteno, a uz to obećajem da ću im ja pomoći dozvati malog zaigranka. Štene se potpuno mijenja u komunikaciji od kada ga ham ne blokira...slobodnije se izvlači iz prsnog pritiska moga psa, može slobodno i koji puta škljocnuti zubićima bez da ga ham zategne i nakon nekoliko trenutaka dobre komunikacije psi se počinju lijepo igrati i naganjati te se uz put u toj igri još malo i odmjeravaju...baš onako pseći...kako treba...barem ja tako vidim situaciju... Tako se malo oni vijaju, a vlasnici su razumljivo napeti jer očito da nemaju naviku puštati psa i sada im je to sasvim nova situacija...što svakako nije dobro kod dozivanja...pas osjeća napetost u njima. I počnu oni dozivati psa...dođi, tu, pucketaju prstima, mašu rukama, galame i kreću se tvrdo i napeto ravno prema psu...naravno da ih pas doživljava kao neugodu i nastavlja se igrati s mojim pesonjom...sasvim logično...ni ja im ne bi došao da tako galame i šalju mi neke zbunjujuće signale. U to ja krenem lamatati rukama, bježati od šteneta i pozivati ga imenom...štene pušta mog pesonju i juri prema meni...ja ga ishvalim i izmazim i pustim ga nazad igrati se. Objašnjavam ljudima zašto mi je štene došlo, ali oni nastavljaju sa svojim ritualom dozivanja koji štenetu nije drag. Ja na istu fintu ponovno bez problema dozovem štene i opet im kažem da je štene došlo do mene jer sam mu bio zanimljiv, a ne neugodan i zbunjujuć. U to štenac odjuri za nekim psom koji trči uz bicikl i nastaje panika...galama, jurenje za njim...ali štene lagano kaska i samo se čudi zašto sada taj pas trči uz tog ljuda na nekom stroju s dva nečega što se vrti...kada shvati da su oni prebrzi za njega okreće se i gleda gdje su njegovi ljudi...malo je u strahu jer ne vidi svoje ljudove...i kada ih prepozna jurne prema njima...ma di ćeš bolje od želje šteneta da prepozna i juri k svojim ljudima...i sada ono bitno...pas juri prema njima i vlasnica štenetu prilazi direktno u njušku sva ukočena...štene usporava ali se i dalje približava...ona nešto pomalo strogo izgovara i pruža ruku iznad štenetove glave i na hrptu ga hvata za oprsnik...pas povija uši prema nazad, spušta glavu i savija se u koljenima te tako pokazuje da se pomalo boji...i sad očekuj da će im se pas odazivati na poziv, a plaši se...a trebala je vlasnica samo stati, početi se neizmjerno veseliti tome što je štene dojurilo prema njoj, dlanom prema gore spustiti nagradicu pod štenetovu njušku i izmaziti ga do besvijesti...i onda ga pustiti dalje u istraživanje svijeta koji je tako zanimljiv. Veselo je bilo družiti se s super štenetom, a ono pomalo žalosno...bilo je gledati kako štene želi biti dobro, a ljudovi mu iz neznanja i nepripremljenosti pa onda i laganog straha nisu u stanju usmjeriti tu pozitivu koju u sebi ima. Nadajmo se da će ljudovi, koji se ovako na prvu čine sasvim OK, naučiti neke stvari i da će štene izrasti u slobodnog, dobrog, zaigranog i sretnog psa... |
- 07:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #
04.04.2008., petak
Magnet za pažnju...
|
Dakle...dolaze gosti... Psa posjednem u hodnik i zatražim da čeka i bude miran...pas se stalno diže iz čekaj kao da sjedi na vrućoj peći...ja strpljivo stalno govorim psu...ma, sjedni, čekaj...osjećam se kao papiga...nekako pas na kraju stvarno čeka, ali se povlačeći prednjim šapama kliže na guzovima sve bliže ulaznim vratima...blokiram ga tijelom i ignoriram...stiže lift...gosti ulaze u stan, a moj pas ne benda moju naredbu čekaj nego kreće i počne se svima motati pod nogama i luđački mahati repom te pri tome gegati čitavim tijelom uz usta razvučena u osmijeh...mi ljudovi se pozdravljamo i svako uz put malo pomazi i psa koji me ljuti jer ne želi poslušati da ljudi trebaju prići njemu ako ga žele u društvu, a ne on njima...no ne kažnjavam psa jer mi je glupo kažnjavati ga zbog veselja i zaigranosti, a gosti ne pokazuju da ih smeta mali veseli pas...naprotiv...oduševljeni su tako dragom, umiljatom, lijepom životinjom....odlazimo prema dnevnom boravku, a pas se uz iste one repomahačke i tijelo ljuljačke pokrete i s osmjehom na licu mota pod našim nogama...posjednem ljude tako da su najmanje dostupni psu...ali pas se provlači kraj svih onih kolača, čaša, šalica, grickalica i ruši ih repom i tijelom odguravajući stol, a sve u namjeri da uvuče njušku u krilo nekoga od gostiju...gosti sada dižu ruke od psa jer im se ne da ponovno ići prati ruke, a gricnuli bi nešto sa svojim prstohvataljkama...pas je dosadan i ja ga pozivam k sebi uz noge, dovoljno blizu događanju, sve može vidjeti, može biti s nama, ali je vrijeme da prestane biti centar pažnje i vrijeme je da se smiri...pas dolazi do mene, legne, i za dvije sekunde ponovno kreće u pohod proguravanja do gostiju...opet pozivam psa i ova igra se ponavlja nekoliko puta...na kraju strogo zatražim od psa da legne kraj mene i sada pas tužnog oka legne kraj mene i smatra me teroristom, a i gostima je žao što zbog njih moram podviknuti na psa...ali oni u trenutku zaboravljaju žalosnog psa i krenu grickati, pijuckati uz partiju ugodnog razgovora...pas shvaća da nije u centru pažnje i počinje...grižnja prednjih šapa (ja kažem daj prestani)...zatim lizanje genitalija, jer kao piški mi se sada naglo pa moram van, moš misliti (ja kažem daj prestani)...nakon toga se pas ustaje i krene tresti ušima jer je navikao da tada svi gledaju u njega, znate za naše česte upale ušiju (ja branim da to radi)...pa pas legne pa ustane i počne luđački mahati repom i smijati se, sve čeka hoće li neko slučajno napraviti neku gestu koju bi on shvatio kao poziv na maženje ili igru...iako psa nitko niti ne gleda, on čim uhvati neki takav nehotični signal kreće prema tom ljudu za kojeg misli da ga poziva...ja opet pozivam psa k sebi...i onda opet počinje, grižnja šapa, lizanje genitalija, čohanje, tresnja ušima...i onda ja puknem ko kokica i najurim psa u hodnik uz otvorena vrata od boravka...pas pokunjeno ode i sjedne pred vrata i znatiželjno, ali smireno, gleda prema nama...kad se pas ohladio par minuta pozivam ga k sebi i pas na moj zahtjev smireno legne kraj mene i izvali se na bok netremice promatrajući situaciju oko sebe...ja hvalim psa za ovakvo pristojno ponašanje i smirujući ga mazim po obrazu...i na kraju, od silnog uzbuđenja umoren, pas zadrijema pod mojim nogama...i tako svaki puta kada netko dolazi... Više volim iscrpljujuće šetnje i jurnjave po vani nego ovo... |
- 07:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #
03.04.2008., četvrtak
Glumica...
|
Probao sam potražiti po prethodnim pisarijama...ali...shvatio sam da već imam poprilično postova i shvatio sam da stvarno ne pamtim o čemu sam sve pisao. Zapitao sam se i zašto ne pamtim...zato što često niti ne razmišljam o čemu pišem...jednostavno se uhvatim tipkovnice i časkom nalupam svoje misli koje vi onda sa više ili manje pažnje čitate, ili niti ne čitate... Tako da...nemojte mi zamjeriti ako sam već o tome pisao... Što se događa...prije nekoga vremena izbacio sam psu kasnovečernju šetnju...obično smo prije spavanja izašli na tri minute da ludo štene piški i tako je ta večernja šetnja postala navika i meni i psu. No kako je pas sazrijevao sve je teže hodajući izlazio na večer i sve se brže vraćao nazad u toplinu doma svoga. Bila je nekako zima i loše vrijeme pa sam ja to povezivao malo i s tim, malo i s umorom psa koji je sigurno bio prisutan s obzirom da bi samo tri sata ranije došli iz duuuugih i ludiranjem ispunjenih šetnji...ali eto...izlazili smo jer to je nekako bila navika. Sve dok jedno večeri moj pas nije izveo svoju prvu glumačku točku...spustio se u piš pozu, evidentno odglumio piš jer je pod njim sve ostalo suho i okrenuo se prema doma s izrazom na licu kao kad dijete shvati da si ga uhvatio u nekom njegovom sitnom i bezazlenom muljarenju...od tada ne idemo u tu kasnu šetnju i izgleda da ne griješimo...jer pas niti ne pokazuje bilo kakve znakove da bi izlazio nakon što se oko osam sati na večer vratimo iz duuuuge šetnje. E sada imamo i ranojutarnju glumu...dakle...trudim se malog ludog psa navikavati da u ranojutarnjoj šetnji obavi svu fiziologiju (te ranojutarnje šetnje su nam zbog toga neko vrijeme bile ne vesele, ali o tome u nekom drugom pisanju, ako već o tome i nisam pisao...)...samo iz tog razloga što će brzo doći vrijeme kada će mu nakon te ranojutarnje šetnje iduće izlaženje biti tek kada se ja malo prije četiri sata po podnevu vratim s posla i iz skupljanja bebe iz vrtića...ali mali pas je navikao da ga gazdarica šeta tijekom prijepodneva i teško mu je shvatiti zašto mu se ja smijem i zafrkavam ga i zašto po nekada budem i malo napet zbog toga što on nije obavio kak...ali kuži da je meni iz nekoga razloga fora kada se kak obavi...e sada...mali pas, da ga ja ne bi zezao i smijao mu se i da ne bi bio nervozan počeo je glumiti kak u ranojutarnjoj šetnji...jednostavno zamakne na livadicu na kojoj obavlja "posao" (ako ga obavlja) i kao fol čučne i odmah se digne i juri prema meni navlačeći me na povratak kući...u tom navlačenju kući pas ima isti izraz tijela i lica kao u prije opisanim post glumačkim trenutcima koje smo kod piša imali u kasnovečernjim šetnjama...ah luđo ludi. Ponekad mi je fascinantno koliko vremena u odnosu vodič pas provedem razmišljajući o tim fiziološkim disciplinama psa... |
- 07:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #
02.04.2008., srijeda
Kontrola
|
Bili kod tete veterinarke...bolje smo...pluća su čista...još se malo čuje na grlu... Popit ćemo još 4 dana antibiotika pa opet na kontrolu... Kupili smo i sirup protiv kašlja od islandskog lišaja...mali pas kaže mljac...pa ćemo i to davati kao terapiju...a malom psu kao poslasticu. Ovim putem želim se ispričati malome psu što se i prije nisam sjetio davati mu sirup protiv kašlja od islandskog lišaja...oprosti mali pas...stari ti gazda...sve je više kreča u moždanim vijugama... Još se moramo štediti u šetnjama...ali malo smo aktivniji nego prvih nekoliko dana bolesti kada smo išli van samo obaviti potrebito. Sada već smijemo i malo među pse...ali i pas sam shvaća da još nije potpuno fit i nakon nekoliko minuta igre s pasofrendovima traži od mene da idemo doma...jednostavno počne teško disati i svlada ga umor. No svakako ćemo svakodnevno mic po mic biti sve više fizički aktivni...da se polako i na taj način mali pas počne vraćati u formu i normalu...ali...samo polako, postupno i oprezno osluškujući stanje psa... Ah...jedva čekamo biti ponovno fit.... |
- 08:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #
01.04.2008., utorak
Evo smo pročitali...
|
Znam da će zvučati malo, ali pažljivo pročitanih uvodnih pedesetak stranica knjige čini mi se kao sasvim dobar ritam čitanja jednog mladog supruga, oca i pasovlasnika... Za one koje treba podsjetiti radi se o knjizi... For the Love of a Dog: Understanding Emotion in You and Your Best Friend od Patricie McConnell Dakle u ovome uvodnom dijelu govori se općenito o psihologiji ponašanja, ako to tako mogu nazvati. Autorica opisuje razne teorije o ljudskom ponašanju i o ponašanju životinja odnosno pasa i to na taj način da donosi teorijske stavove koji su ekstremno suprotstavljeni, a odnose se zapravo na iste teme koje se obrađuju. Pa tako recimo kaže kako neki znanstvenici u svojim teorijama postavljaju životinje kao bića koja apsolutno ništa ne osjećaju, a s druge strane postavlja neke znanstvenike koji u svojim teorijama opisuju životinje kao bića koja funkcioniraju isključivo prema osjećaju ljubavi. Onda govori o znanstvenicima koji apsolutno ne odobravaju pristup razumijevanju ponašanja životinja na način da se postavljamo u ulogu životinje koju promatramo, dok s druge strane postoje znanstvenici koji takav pristup predstavljaju kao jedini pravi put u razumijevanju ponašanja životinja. Nadalje, autorica svoje stavove i razmišljanja te opise pojedinih psihičkih stanja pasa potkrepljuje konkretnim primjerima iz suživota sa njezinim psima te primjerime iz svog rada sa drugim psima…što mi se jako sviđa. Ono što se meni najviše dopalo je to što autorica u jednome trenutku izgovara riječi gotovo iste onima koje sam čuo od jedne svoje poznanice koja se dugi niz godina bavi psima i mogu slobodno reći (prema onome koliko ju poznajem) da smatram kako stvarno dobro poznaje pse i njihovo ponašanje...a to su riječi...treba prestati filozofirati, treba se spustiti među pse i dopustiti im da te prihvate kao jednog od njih i da te nauče da ih razumiješ i da oni tebe razumiju...jer ipak smo mi "superiornija" bića i trebali bi se zbog toga potruditi razumjeti ponašanje pasa više nego što bi se psi trebali potruditi razumjeti ponašanje ljudi. Zapravo ja sam taj uvodni dio shvatio kao neku pripremu da bi se kvalitetnije moglo razumjeti kasnije detaljne opise ponašanja pasa, situacije koje navode pse na takva ponašanja i same znakove koje psi pokazuju u tim situacijama. Čitam dalje...pa vam tipkam dojmove... |
- 07:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Studeni 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Studeni 2008 (11) Listopad 2008 (19) Rujan 2008 (17) Kolovoz 2008 (11) Srpanj 2008 (23) Lipanj 2008 (20) Svibanj 2008 (21) Travanj 2008 (22) Ožujak 2008 (21) Veljača 2008 (21) Siječanj 2008 (25) Prosinac 2007 (17) Studeni 2007 (19) Listopad 2007 (23) Rujan 2007 (27) Kolovoz 2007 (20) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Linkovi
KOSSP Zagreb - tamo treniramo forum.hr - kućni ljubimci Forum šapice - kućni ljubimci FUTURA - Udruga za zaštitu životinja Sunbow labradors - dragi ljudi Hrvatski Web Pretraživač
Reklame...moraš malo!
Moje ludo pseto voli papati...  Fora DVDići |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||