OPIJMO KOČIJAŠA ŠTO VOZI NAŠE DANE..... (mali lucidni noćni razgovori)

subota, 12.02.2011.

psssssst....



...nema smisla rasipati riječi
uspavane
igrom blagih tonova
sreće...

...i pobrkanih godišnjih doba...

12.02.2011. u 18:31 • 14 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            


Komentari da/ne?

NALAZITE SE NA PUTU...

jedne nevidljive kočije... u beskonačnoj vožnji kroz mnoge perivoje na ovoj i svim drugim planetama... u potrazi za skrivenim zrncima posebnosti... na svakom dijeliću tog puta... na svakom i najmanjem raskršću... i u sebi samoj...


 photo e2d00315-1207-4606-9939-c523eef5ac58.jpg

ŠTO DA VAM DARUJEM?
OSIM TOG SVJETLOCVIJEĆA I TUGOLIŠĆA MOJIH RIJEČI.
JA PRIPADAM SVOJIM RIJEČIMA,
KOJE PRIPADAJU VAMA...


R. Ausländer


 photo e7f41fd6-4349-471e-8d7a-24c808c43cfd.jpg


Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Miroslav Antić


 photo c6d6134a-c419-4304-acea-0350d7afbcd7.jpg


Tako putuju zvijezde
neshvaćene i uvijek iste!
I dok se mi batrgamo u lancima svojim
ti sve udaljenija blistaš.

Tvoj život je samo svjetlost!
Ako iz mojih tmina
pružim prema tebi čežnjive ruke,
ti se samo smiješiš, al' ti me ne razumiješ.

Hermann Hesse


 photo 34e123bc-1e69-48d3-b10c-829ba674e4d6.jpg


Kao što radio glazbu lišava njezine čulne ljepote,
kvari je,
grebe
i zaslinjuje,
a ipak ne može posvema zatrti njen duh -
upravo se tako život,
takozvana zbilja,
oko sebe razbacuje prekrasnom slikovitom igrom svijeta...
Ako nismo magarci, tomu se smijemo...

Hermann Hesse


 photo 3965f5b2-fbcf-453b-82b5-79fa1abbc388.jpg


U spiljama neizrecive tuge,
Kamo me Sudbina bacila već prije,
Gdje niti zraka svjetlosti ne sije,
I uz mrzovolju, gdje su noći duge,

Ja sam kao slikar za koga još vrijede
Zlobne osude, da slika u tami,
Ili sam ko kuhar, koga samo mami
Da priprema srce svoje da ga jede.

Na časove sjaji, pruža se i blista
Prikaza divote, a i sve miline,
Po zasanjanosti to je ona ista,

Kada dosegne do pune veličine,
Da je prepoznajem jer je tako jasna,
To je Ona, mračna, ali ipak krasna.

C. Baudelaire


 photo IMG_3328.jpg

Sastavila sam te kao pjesmu
od simbola,
i sada ne znam što značiš.

Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.

Danas
stojiš predamnom tuđ i dalek
u meni svršen, u sebi započet.
O što sam ono htjela tobom reći?

Vesna Krmpotić


 photo CopyofIMG_0255.jpg

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješis!
I ništa te kao ne boli.

Enes Kišević




Svakome je od nas zapisano da putuje od nemila do nedraga i da nema ni ceste ni noćaja. (T.Ujević)

 photo e92947ab-486b-4175-a2e4-0c1ae19a0e40.jpg


Stani za tren,
Ti koji voziš ostatke mojega sjaja
Uz brzu rijeku!
Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.

Ne kori moje prazne ruke.
One su oprezne kao grobari
Koji štede stare pjesme
Za jedan kameni stol pod lipom
Gdje se svetkuje tišina.

Uzalud pališ ognjeve na brijegu,
Uzalud zoveš moja stada
Razbježana po humcima
Od straha pred surovom trubljom
Onoga koga sam voljela radosnije nego tebe.

Ti ih ne možeš dozvati natrag.
Pusti ih neka tumaraju
Po izgaženim travnjacima!
Ne kori moje izgubljene dane.
Moje godine, tužne sestre
Tvoje obeshrabrene mladosti.

Trebalo bi noćas biti raskošan
Kao vrt suncokreta, bujan
Kao kiša i lijep kao jezero,
Da razveselimo ova stabla
U kojima već krila klonulih ptica
Plaše nepostojano sunce.

Mnogo moraš tražiti od mene
Da se naviknem na tvoje želje
Kao na šumu i oblake.
Moraš mi pričati jednostavne bajke
Da glas tvoj umiri moje oči
Da se ne osvrćem više
U tuđinu prošlosti.

Gle! Ne stigosmo li već
Do one okuke gdje šum
Nagle vode postaje tjeskoban!
Priđi! Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.

Ovo raskršće
Neće se više vratiti. Ovo je svadba
Omorike i jezera.

Krenimo mili!

Opijmo kočijaša što vozi naše dane
Da ne zna kud se uspinje naš put
Ni pred kojom provalijom će stati
Razigrani vranci ljubavi.

Vesna Parun

 photo 9c638a44-ceba-4910-985c-edd989b6b0df.jpg

kamo li idemo
bez briga, budi bez briga
kada se smrači i postane hladno
budi bez briga
ali
s muzikom
što nam je činiti
veselo s muzikom
i misliti
veselo
u lice kraja
s muzikom
i kamo nosimo
najbolje
naša pitanja i breme svih godina
u praonicu snova, bez briga, budi
bez briga

što se dešava
najbolje
kada mrtvačka tišina
nastupa


(I.Bachmann)

 photo 3cb449bd-296f-429b-b8e3-0e7db7ec0b7f.jpg

SADRŽAJ ROMANA

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.

Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.

Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje....

Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.

A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.

Knjiga o ljubavi - piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.

mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob


 photo 83019e2d-4a81-478a-b758-d409ed613314.jpg



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se