četvrtak, 28.10.2010.

Što je to umjetno u „umjetnoj“ oplodnji?

Ponedjeljak je. Budim se. Udišem hladan zrak koji ispunjava sobu. Uh, moram ustati...Danas idem na punkciju.
Razmišljam koliko će ovaj puta boljeti, koliko će žena sa mnom u strahu čekati svoj red, kakva ce mi danas biti presuda.
Imate dvije prekrasne jajne stanice! Zao mi je, folikuli su bili prazni... Što ću danas, ovaj 15. put čuti.
Koračam hladnom ulicom, kroz nos mi izlazi para i u zraku izgleda kao srce koje mi želi pobjeći. Skoro se spotaknuh na....što je to?
Dječja cipelica. Sama. Nigdje nikoga. Nigdje majke, djeteta, kolica... Da li da je stavim na najbližu ogradu, možda je brižna majka potraži.
Da li je cipelica neki Božji znak...da li da je uzmem?
Saginjem se, gledam oko sebe. Nigdje majke, djeteta, kolica...stavljam prekrasnu plavu cipelicu u torbu. Lopov sam duboko u duši, no iz same sebe istjeravam tu misao i trpam u sebe uvjerenje da je to Božji znak il znak sudbine.
U bolnici nije puno toplije. Zidovi su hladni, oči koje me gledaju dok ulazim u čekaonicu prepune su strepnje i nade. Ne čuje se dah, samo otkucaji srca i strah.
Sjednem, uzmem mobitel da pošaljem SMS mužiću da vidim gdje je. Već je trebao stići. Evo ga, baš ulazi i smješi mi se.
„Hej, daj ne budi pesimista, znaš da će biti sve u redu!“ – moj nepresušni i vječiti izvor nade i utjehe kaže odmah s vrata, čim je ugledao moj izraz lica. Zadnjih par godina lovili smo plodne dane, promatrali sluz, umakali LH trakice u urin, provjeravali mekoću grlića maternice, razmazivala sam slinu na razne aparatiće koji dokazuju ovulaciju, pili sve moguće pripravke koji će nam pomoći da budemo roditelji, sve ono što možemo i što je možda u našoj moći. Nije upalilo....
Stalno to činimo. Činimo i između svih tih lječničkih pokušaja. Pokušavamo sami, kao i većina parova. No ne ide nam baš.
Srećom, imamo doktore, biologe, lijekove..... Sve ono što nam je zdravlje uskratilo, ovi ljudi će svojim znanjem pokušati nadoknaditi.
Kroz zidove čekaonice, moje prezime protrči i stade se odbijati od zidova.
Osmjeh mog doktora me ohrabri. Sudbino, tu sam. Pogledaj me. Trebamo jajne stanice.
Folikulimetrija.....pregled prije punkcije. Za koji tren cu znati da li idemo na punkciju ili su folikuli pobjegli jer sam već ovulirala. Dok isčekujem proglašenje pobjednika ove nagradne igre, kroz glavu mi brzinom svjetlosti prolaze samo dvije misli – ako su tu presretna sam, ako nisu bar ću izbjeći bolnu punkciju i napokon popiti čašu omiljenog crnog vina koje se već duže vrijeme odričem.
Čujem kroz tunel živaca glas svog doktora – „Hajmo u čekaonicu mlada damo, pa Vas za 15-ak minuta zovem za punkciju, sve je u redu. „ TUP! – to je zvuk moga srca dok sa ginekološkog stola pada na hladni linoleum.
Ustajem se, vraćam srce u njedra i sa osmjehom izlazim u čekaonu. Muž ništa ne pita, on konstantira – „Eto, jesam ti rekao!“
Punkcija. Bolan podsjetnik na to da ti je potrebna pomoć da ostvariš trudnoću. No, nikakva prepreka, niti ništa što ne bi svaka u ovoj čekaonici podnjela za osmjeh i zagrljaj vlastitog djeteta.
Opet strah da li su u folikulima jajne stanice ili su prazni. Opet skupljanje srca sa hladnog bolničkog poda. Opet kanaliziranje živaca i jeka glasova doktora i sestara.
Eto, i bolna punkcija jenapokon iza nas. Nije bilo prebolno. Nije iz razloga što smo dobili dvije jajne stanice, dvije stanice mog ljudskog tijela, koje čekaju dvije stanice tijela mog muža. Čujem kroz staklenu stijenu kako biolog proziva mog muža i daje mu, kako on kaže, „čašicu za našu buduću dječicu“.
Za 10 minuta moje jajne stanice i njegovi spermatozoidi, plivali su u simpatičnoj staklenoj posudici na kojoj sam prozirnim slovima mogla pročitati – „ovo su moji jajnici, jajovodi i maternica“. Ovdje će se odigrati ono što u meni ne bi. I bih presretna. Ushićena. Koliko ljudi u stvari može vidjeti iz prve ruke ovo čudo prirode koje će se upravo odigrati pred našim očima, pred očima biologa. Spajanje moje jajne stanice i spermatozoida.
Biolog se nasmješio i rekao – „Ne brinite, sigurniji su nego što bi vjerojatno bili kod vas! Ja cu ih gledati i pobrinuti se da sutra čujete da su dobro“.
Utorak. Budim se nakon nemirne noći. Noć je bila prepuna snova o lošim vjestima, o velikom minusu na testu, o suzama, tuzi....
Srce mi lupa. Nemam snage ni hrabrosti okrenuti taj broj. No, to je nešto zbog čega ipak vrijedi podnijeti i 15. neuspjeh, pa duboko udahnem hladni zrak koji je uspio izcuriti kroz otškrinut prozor sobe i počinjem tipkati.
Ne sjećam se ni kako sam uspjela od prve pogoditi broj, ni da li sam pozdravila kad se biolog javio...sjećam se jedino da sam čula – vidimo se u četvrtak, vraćamo Vam vaša dva zametka, oba su dobro, lijepo se dijele i imaju velike šanse. Suze presretnice su stizale jedna drugu...
Sad imamo djecu kao što i drugi imaju. Samo naša nisu u bolnici jer imaju visoku temperaturu, naša su u bolnici jer su toliko mala i slaba da nitko ne zna hoće li uopće preživjeti. Budućnost naše djece je ipak malo neizvjesnija, isto tako kao što bi bila neizvjesna da su zaćeta i u mom tijelu. Samo što tada toga nismo svjesni. Nismo svjesni da se isto ovo što možemo vidjeti kod našeg biologa, događa u svakom ženskom tjelu. Hoće li zametak preživjeti ovisi o puno toga. Ako preživi, mi smo trudnice. Ako ne preživi, dobiti ćemo menstruaciju i nećemo ni znati da su se zameci oplodili. Nećemo ni znati da smo dan, dva bile trudne.
Naša imaju danas samo dvije stanice. Naše mrvice, naše srećice.
Četvrtak je došao brzo, sve je prošlo tako veselo. Vratili su u moju maternicu dva lijepa osmostanična zametka. I kako tada liječnici znaju reći – sad je sve u Božjim rukama. Osobno mislim da je baš sve u Božjim rukama.
Kao i to da nam je omogućio spajanje spolnih stanica van ljudskog tijela. No ne želim sada o tome...Brinu me sad sasvim druge stvari.
Da li će moje tijelo prihvatiti zametke, da li moj endometrij dovoljno dobar za moje zametke, da li će zameci htjeti rasti u mojoj maternici, da, i to valjda zna samo Bog.
No, sad kad pročitate ovu priču do kraja, morate primjetiti da u njoj postoji žena koja želi dijete, muškarac koji želi dijete, ženska spolna stanica – jajna stanica, muška spolna stanica – spermij, ženina maternica koja će nositi zametak i puno ljubavi i odricanja da se san o roditeljstvu ispuni.
Jesam li u pravu?
Da li je itko u ovome vidio nešto umjetno?
Robote? Satelite? Umjetnu inteligenciju? Umjetne suze? Plastične implantante?
Tko to misli da su djeca začeta uz pomoć divnih ljudi koji su po struci doktori i biolozi, barbike i kenovi?
Možda misle takve žene rađaju onakve lutke iz izloga?
Što je točno u ovoj priči koja je i priča još puno parova, umjetno?
Osjećaji? Bol? Tuga? Čežnja? Što?
Ništa!
Sve je savršeno ljudski i prirodno. I samo jedna rečenica za one koji misle da i ovo nije Božje djelo - da Bog nije htio da i mi imamo svoju djecu, ne bi lječnicima i biolozima podario znanje da pomognu parovima kojima to treba. I rezultat te pomoći je dijete, iskonska ljubav i zemaljska priroda. Dakle imamo sve što trebamo – ljude koji se vole, prirodu koja nam je podarila spolne stanice i lječnike koji ih znaju usmjeriti na pravi put. Onima koji ovakvu vrste pomoći nazivaju „umjetna oplodnja“, samo mogu poručiti – hvala na brizi, no žao nam je što živite u neznanju. Neplodnim parovima ne treba ništa umjetno. Sve nam je priroda dala. Hvala joj na lječnicima, hvala na bolnicama, hvala na ljekovima. Hvala majci prirodi!

Ovo je osobna priča jedne forumašice koju prenosim jer želim da je što više ljudi pročita i napokon shvati !!!

- 14:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Komentari On/Off

Opis bloga

Linkovi

OVDJE VAS JE BILO:

.....puno...





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se