Moji konji, moji snovi...

Prekrasan je grad pored Novoga sada. Manje više ga svi znaju po Exitu (festival koji se održava za vrijeme ljeta). On se održava na prekrasnoj tvrđavi oko koje se i razvio sam grad.




Nisam išla tamo zbog Exita već zbog, naravno, konja .
Pošto sam bila kod bake u Iloku i bilo mi je dosadno mama je rekla da ima nekog frenda koji jaši u Konjičkom Centru Petras koji se nalazi na samoj tvrđavi u Petrovaradinu normalno da sam pristala ići ...
Nije nam dugo trebalo od Iloka do tamo a kada smo došli tamo našli smo nešto prekrasno .




Konj u štali ima svoj boks od najmanje 3x3 m i svi su debeli šta znači da ima i hrane u izobilju, a jahači imaju uvjete o kakvima neki mogu samo sanjati !!!
Ma pogledajte sami

Naravno cijela štala mi nije stala u sliku ...



DIO sedlarnika u kojem se nalaze ormarići jahača, a imaju i STRUJU




A sada konjići neznam kako se koji zove ali zar nisu preslatki?







Ovaj konj ima neopisivo ogromnu grivu






Ovo je jedini pony u štali...



Naravno ovi konji nisu jedini u štali, a ako hoćete vidjeti ostale morate otići sami !!!

Za kraj jedan prekrasni mali pesek koji je stalno hodao za mnom...

Nalazi se iznad Mošćenica na ulazu PP Učka i tamo smo Sanja, Maja i ja doživile nešto što vjerujem nemožeš doživjeti na još puno mjesta na svijetu.
Planina Učka zaštićena je 1999 te postala parkom prirode, a jedno je od posljednjih mjesta u Europi gdje možete vidjeti Bjeloglave supove (nama je proletio iznad glave ).
Na ranču smo bile sa: kozama, kozicama, tri psa (Gaja, Sil i Luna) i narvano tri predivna konja (Tena, Kontesa i Barun) .
Prvih par dana smo se zezale po ranču: skakali prepone (tj. bale sjena poredane po podu sa bagremima koji su na služili kao motkice), pokušavali dresuru ,a Moreno i Alen (dečki koji vode ranch) su nas pokušavali naučiti nešto o western jahanju . Pošto sam ja dresurac i na hipodromu ne skačem prepone ovo je bilo osvježenje i mogu reći da mi se svidjelo ali ipak ne toliko da se prebacim u preponaše , no western sedlo i način jahanje mi se svidjelo: samo sjediš u onoj fotelji od sedla i pratiš konja !!!
Nakon što smo isprobali valjda sve vrste jahanja počeli smo ići po terenima . Prvo po kratkim terenima od sat vremena a onda jedan dan Morenu je sinulo da idemo na cijeli dan po Učkoj. Mi naravno krenemo na taj teren bez kune u đepu, sa samo jednim sendvićem i "dosta" vode.Maja je prvi dio puta hodala i slikala nas tako da sada imamo hrpu slika, ali kako i prošli post morat će te mi oprostiti i pričekati slikice. Kada se Maja umorila zamjenile smo se. Ne dugo poslje toga stigli smo do male livade i ispred nas je izletjelo malo preslatko crno ždrijebe; pogledalo nas i odtrčalo od nas, pratili smo ga i odveo nas je točno do cijeloga krda polu divljih konja (koji nažalost svi idu u meso). Ispred krda stajao je prekrasan crni pastuh i gledao nas, počeli smo šuškati sa vrećicom i prišli su nam blizu i pobjegli jer ih je Moreno htio natjerati u galop prema nama no oni su puno su ga shvatili i zbrisali na rugu starnu. IZGLEDALO JE PREKRASNO!!! Na 920 metara nadmorske visine oko 13.00 h smo stali i pojeli one sendviće koji su nam bili zadnji obrok toga dana i tamo popili manje VIŠE svu vodi koju smo imali. Osim ovih malih prepreka koje smo imali sve ostalo je bilo savršeno: društvo , priroda... U 17.00 h bila sam crknuta; samo sam sjedila na onom sedlu ko leš u kaubojskim filmovima. Ostalio dio puta smo se spuštali niz planinu i bilo bi lakše da nisam imala na leđima ruksak sa 5 l vode u njemu, a mislim da je našem Barunu bilo dosta života jer je nosio Morena i Maju na svojim leđima sljedećih sat i pol. Nakon tih sat i pol shvatili smo da stvarno više nemože nositi njih dvoje i onda je Moreno sišao sa konja i pustio Maju da jaše a on nas je pratio cipelcugom i zezao (da ne kažem nešto drugo) ostatk puta. Kada se počeo spuštati mrak još smo bili na terenu i moram priznati da me je uhvatila malo frka, no hvala Bogu i mojoj maloj kobilici koja je tada nabila dobar tempo hoda i na vrijeme smo stigli doma!!!

ranch Grabrova



Krenuli smo...


U šumarku skrivenom...



Iz šumarka skrivenog...


Pony Express iznad oblaka...


Iz trave...


Zar nije prekrasno?...


Mali odmor...


Na povratku kući...


Tena i ja...


Kraj...

... su Tara prvi konj kojega smo dobili prije 4 godine i razmazili je tj. ne mi već tata. Nakon godinu dana Tara je točno na Uskrsno jutro oždrijebila Tenu malu kobilicu sa lisom u obliku križića. Naravno ta mala kobilica više nije mala sada je već jašimo i idemo na terene sa njoj i svakoga dana je sve bolja i bolja. Sljedeća dva konja koje smo dobili su Kontesa Nera prekrasna kobila koju nemože voljeti svatko (a ja nisam jedna od odnih koja ju jako voli) nekada je preskakala prepone ali sada je samo na terenima i na njima se non-stop natječe sa Barunom odnosno Snješkom (mi smo ga preimenovali zbog toga što zapravo ne postoji razlog zbog kojega se on zove tako ; barem ne fizički), on je konj kojega možete samo sanjati da imate kada idete na terene: ne boji se ničega i ima snage koliko vam srce želi čak i da nosi dvoje ljudi po terenu(isprobano ).
Tena, Kontesa Nera i Barun su smejšteni u PP Učka na Ranču Grabrova (o kojem ću vam pisati kasnije), Tara uživa u prekrasnoj privatnoj štali blizu Zagreba.
Velika pusa svima

NAPOKON SLIKICE

Alen i Barun...


Tena i ja...


Kontesa i Sanja...