My spiritual exercises
srijeda, 19.08.2015.
U IME LJUBAVI (TRIBUTE TO ARSEN)
Ja nemam predaka i nisam slavan,
Ima malo tog gdje sam im ravan,
Nemam bogatstvo ni znanje, ni solidno zvanje,
A ipak ću sudit im ja,
Svim onima koji se trude
U svoje igračke da pretvore ljude.
Ja nisam ime ni glava, pa otkud mi prava
Da najveće osudim ja ?
U ime ljubavi obraćam se njima,
Ljubavi, što je zakon svima,
Ljubavi, sudit ćemo mi.
U ime ljubavi obraćam se njima,
Ljubavi, što je zakon svima,
Ljubavi, sudit ćemo mi.
I zar da bilo tko za sve nas bira
Vrijeme ratova i vrijeme mira,
Kad treba pitati ljude što već se bude
I imaju nade za svijet.
Nek se sretnu sve ljubavi svijeta,
Mi sudbina smo ovog planeta,
A ako koristit' može, kažnjavat ću strože
Da spasim što spasit' se da.
U ime ljubavi obraćam se njima,
Ljubavi, što je zakon svima,
Ljubavi, sudit ćemo mi.
U ime ljubavi obraćam se njima,
Ljubavi, što je zakon svima,
Ljubavi, sudit ćemo mi.
U ime ljubavi obraćam se njima,
Ljubavi, što je zakon svima,
Ljubavi, sudit ćemo mi.
Svi !
Slučaj je htio da sam ovu pjesmu spomenuo za Valentinovo. Kao što rekoh malo je bila popularna, ali ima poučan tekst. Hvala Arsenu na divnim pjesmama što je ostavio iza sebe.
Renato Metessi & Modo Bongo - U ime ljubavi
STRELKA BELKA I 40 MIŠEVA
Vjerujem da je baš svatko čuo za prvo živo biće u svemiru, za psa Lajku, koja je bila lansirana zajedno sa satelitom za istraživanje visokih slojeva atmosfere Sputnikom II 1957. godine. Isto tako, kada bi upitali u anketi devet od deset ljudi vjerujem da bi znali da je prvi astronaut u svemiru bio Jurij Gagarin (sa svojim kozmičkim brodom Vostok I) 1961. godine.
Ono što mnogi ne bi znali, pa možda i nitko, jest što je bilo u međuvremenu, tokom te četiri godine, između prvog živog bića i čovjeka. Ne znate? Odgovor je slijedeći. Godine 1959. bio je lansiran Sputnik III, koji je dugo ostao u Zemljinoj orbiti, baš kao i njegov prethodnik. Razlog je prozaičan – sovjetski naučnici nisu znali kako da ga prizemlje. No, već su slijedeće godine uspjeli. Sputnik IV je još uvijek bio ostao dugo u orbiti (greškom je bio ubrzan, mjesto usporen, pa je umjesto pada na Zemlju završio na višoj putanji), no njegov nasljednik, Sputnik V – nije. (Ovdje valja reći da je Amerikancima prvima pošlo za rukom da prizemlje jedan satelit – Discoverer III, svega nekoliko mjeseci ranije.)
Dana 19. VIII 1960. dakle bio je lansiran Sputnik V , drugi po redu kozmički brod-satelit iz pripremne faze prije slanja čovjeka u svemir. Ova je letjelica ponijela sa sobom čudnu posadu – dva mala psa, Strelku i Belku, potom 40 miševa, dva kunića, razne biljke, sjeme, insekte (muhe) i mikrobe. Osnovni zadatak bio je provjera rada uređaja i sistema za obezbjeđenje životnih uslova u kabini, naučne, telemetrijske i druge opreme. Ono, što je najbitnije u priči je to, da se ova čudna 'menažerija', poslije svojih putešestvija u svemiru (napravili su 16 krugova oko Zemlje, prevalivši stotine hiljada kilometara) sretno vratila na Zemlju, za razliku od nesretne Lajke. Nakon Strelke i Belke, u svemirska prostranstva otisnuli su se još psi Pčolka i Muška (Sputnik VI, 1. XII 1960.), potom pas Černuška (Sputnik VII, 9.III 1961.), te pas Zvezdočka, 25. III 1961. (svi sa pretećom 'menažerijom). Pčolka i Muška nisu se vratili sa svoje misije, jer se zbog greške u sistemu orijentiranja, brod u povratku nije kretao po predviđenoj putanji, te je sagorio u gustim slojevima atmosfere.
Od prvog uspješnog povratka na Zemlju Strelke i Belke do leta Juri Gagarina prošlo je samo osam mjeseci. Za razliku od pasa (i njihove pratnje), Gagarin je samo jednom obišao Zemlju, u letu koji je trajao nešto više od jednog i pol sata. Strelka i Belka su napravili punih 16 obilazaka, na prosječnoj visini od oko 320 km (Gagarin je također letio na prosječno manjoj visini.) Ovaj je 'rekord' oborio kasnije iste godine astronaut German Titov.
ponedjeljak, 17.08.2015.
MI-6 U JUGOSLAVIJI
ŽELJE BRITANACA SU SE ISPUNILE
Obično kada gledam emisiju „Na rubu znanosti“ često mi se zna desiti da zaspim, tako da ponekad stignem vidjeti tek pola emisije. No, u knjizi „Sve piše u novinama“ Krešimira Mišaka, moram priznati da sam naišao na neke interesantne detalje. Uzgred, kada je knjiga izašla, prije nekih 4-5 godina, bila je u lokalnim novinama najavljena kao sačinjena od ranijih intervjua sa teoretičarima zavjera, pa mi nije djelovala privlačno, budući da znam sve što je Icke (i drugi) u emisiji govorio. Dakle, radi se posebno o ovom kratkom pasusu:
„Uostalom, MI-6 u Jugoslaviji je već srušio jednu vladu, vladu Cvetković-Maček, organiziravši ono za što smo u školi učili da se narod digao protiv Trojnog pakta. Nisu nam rekli da je vlada koja ju je zamijenila također potvrdila sporazum sa Trojnim paktom, jer kao niti ona prije nije imala izbora. Ali, bilo je kasno, želje Britanaca su se ispunile i Hitlerov voji stroj već se pokrenuo prema Jugoslaviji.“
Pošto domaći konspirološki autori nisu baš mnogo obrađivali tematiku vojnog puča iz 1941. godine, te događaja koji su prethodili i slijedili, mislim da je potrebno reći nešto o ovom historijskom periodu. Znatnu pomoć u razumijevanju pružila mi je knjiga jednog mainstream povjesničara, J.B.Hoptnera, iz 1962. godine, naslovljena „Jugoslavija u krizi 1934-1941“. Naime, kada se koriste isključivo materijali konspiroloških autora, oni mogu kod prosječnog čitaoca pobuditi sumnju. Npr. knjiga „Hitler Was a British Agent“, koju sam već spominjao, negdje u ljeto prošle godine, prilikom analize knjige „Mein Kampf“. Kod Hoptnera sam, na svoje iznenađenje, naišao na neke podatke u perfektnoj podudarnosti sa tom knjigom britanskog autora G. Halletta.
No, krenimo redom, negdje od 1934., znači od atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu. Što veli J.B. Hoptner? „Nasuprot Britancima, Francuzi su bili i te kako svjesni jačanja moći Njemačke i njezinih mogućih posljedica. Francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou još u početku 1934. godine izradio je plan velikog saveza protiv Hitlera.“ Ovo, jasno, implicira da francuski ministar nije bio samo kolateralna žrtva ovog atentata. Igru, zvanu 'appeasment' (tj. smirenje agresora putem ustupaka) vodila je Britanija smišljeno. Atentatom na Aleksandra naprosto su iluminati ubili dvije muhe jednim udarcem. Nije im odgovarao ratoboran stav Francuza (koji bi mogao zaustaviti osvajačke ambicije Njemačke) i namjera stvaranja saveza, pogotovo ne sa Jugoslavijom, važnom sa geostrateške tačke gladišta na Sredozemlju.
„Da bi izgradili sustav obrane Sredozemlja, Francuzima su bile potrebne i Italija i Jugoslavija. Ali, da bi Italiju nagovorila na nekakav opći dogovor o Sredozemlju, Francuska je najprije morala s njom riješiti neke stare nesuglasice.“ Ovo je opet Hoptnerov citat.
Ivan Mužić ['Masonstvo u Hrvata'] navodi: «Mjere kraljeva osiguranja od francuske vlade, u kojoj je bio ministar unutrašnjih poslova masonstvu odani Albert Sarraut, bile su unatoč višestrukim upozorenjima, da će biti izvršen atentat, tako simbolične, da Francusku čine suodgovornom za atentat.» Ovaj citat dobrog poznavaoca masonerije navodi nešto, što je tipično za ovakvu vrstu atentata – da odjednom osiguranje neobjašnjivo 'zakaže', baš kada su ubice spremne za svoj čin.
Na vlast u Jugoslaviji naredne godine dolazi Milan Stojadinović, možda jedini premijer od svih koji je Nijemcima bio po volji. (No, nije bio po volji Britancima, jer nije mogao stvariti dovoljnu tenziju, da bi došlo do rata.) Shodno tome, ukazivali su mu počasti. Godine 1936. Herman Göring šalje ministra privrede Hjalmara Schachta, što definitivno označava početak čvršćeg vezivanja Jugoslavije za njemačku privredu.
Jugoslavenima je u to vrijeme britanska politika izgledala „besciljna, prevrtljiva“, kao što to navodi Hoptner. „Pokušavajući dokučiti njene tajne, Purić je jednom dugo razgovarao s Edenom u Ženevi, u 'nekako otrcanim prostorijama hotela Carlton, odmah do nove zgrade Društva naroda'.“ (Radi se o Božidaru Puriću, tadašnjem jagoslavenskom ambasadoru u Parizu i Anthony Edenu, britanskom ministru vanjskih poslova.) „Ubrzo se više neće moći spriječiti udaljavanje Francuske od Društva, prorekao je. 'Francuska nam izmiče. Moramo postići sporazum. To bi moralo biti lako, jer ga i Francuska želi. Stoga valja iskoristiti tu činjenicu.'“
Navodim slijedeći citat, jer zorno objašnjava da Britancima nije ni stalo do nekakvog dobrog imidža Francuske, u njihovoj zemlji. Ne treba ni reći da je moć stvaranja javnog imidža u rukama medija, a oni su vlasništvo iluminata (familija Astor). „Eden je bio pesimist. 'Ne biste vjerovali koliko je javno mnijenje u Engleskoj protiv Francuske', rekao je Puriću. 'Ako biste deset prosječnih Engleza pitali jesu li za Njemačku ili Francusku, devet od njih odgovorilo bi vam da su za Njemačku.“
Hoptner ispravno zaključuje: „Vanjska politika Jugoslavije sredinom tridesetih godina krivudala je između dva pola: politički pokazivala je intelektualnu privrženost Zapadu – tradicijama Francuske i Engleske; ekonomski, međutim, prilagođavala se privlačnoj moći Njemačke i Italije.“
Vraćamo se na posjetu Hjalmara Schachta. „... u Beograd je 11. lipnja 1936. godine, kao kakav deus ex machina, stigao dr Hjalmar Schacht, predsjednik Reichsbanke. Govoreći pred odabranim skupom jugoslavenskih ličnosti, on je istaknuo kako Njemačkoj nije namjera Jugoslaviju trajno držati na razini agrarne zemlje. Shvaćajući kako agrarne zemlje poput Jugoslavije posve prirodno žele razviti i industriju, on je napomenuo kako najprije valja izgraditi ljevaonice željeza i bijelog lima, a ne tvornice automobila i satova.“
Slijedeći primjer ilustrira kako je Nijemcima bila važna privredna suradnja sa Jugoslavenima. „Sredinom siječnja 1938. godine Stojadinović je stigao u Berlin. Njega i njegovu pratnju na kolodvoru su dočekali Göring, Neurath i pet ministara – svi su oni došli da mu zažele dobrodošlicu u ime Fkhrera.“
„S Hitlerom se Stojadinović sastao 17. siječnja. Jugoslavenski predsjednik vlade rekao je njemačkom kancelaru da se jugoslavenska politika prema Njemačkoj može sažeti jednom rečenicom: Jugoslavija neće nikada, ni u kakvim okolnostima, ući u kakav pakt ili koaliciju protiv Njemačke. Fkhrer je odgovorio kako se i on, poput Stojadinovića, nada da njihove dvije zemlje neće više nikada biti neprijatelji.“
Važnost koju su Nijemci pridavali Jugoslaviji u pogledu privrede, vidi se i iz slijedećih citata:
„Ali dr [Walter]Funk, ministar Reicha za ekonomske poslove, nije bio voljan poslušati taj savjet. Kad je tijekom jednog obilaska Balkana došao u Beograd, u početku listopada 1938. Godine, držao je da je u daleko boljem položaju za pogađanje s Jugoslavenima nego što je bio dr Schacht dvije godine ranije. U međuvremenu je Reich proširio svoje granice uzevši Austriju i Sudete sa svim njihovim bogatstvima. Jugoslavija, agrarna zemlja, neće se moći natjecati s visoko industrijaliziranim zemljama Europe, makar i bila bogata takvim rudnim blagom kao što su boksit, magnezit i bakar.“
„Što je dr Funk, predstavnik vodeće sile u srednjoj Europi, mogao ponuditi Jugoslaviji? Ni više ni manje nego ugovor na osnovi kojega će Njemačka preuzimati 50 posto sveg jugoslavenskog izvoza, pružiti stručnu pomoć radi povećanja proizvodnje rudače i dati potreban kapital za izvoz rudače. Jugoslaveni nemaju što drugo činiti nego samo kupovati više njemačkih proivoda. Konačno, rekao im je dr Funk, svoje izjave o političkom prijateljstvu valja im popratiti djelotvornim ekonomskim potezima.“
STRATEGIJSKE SIROVINE
Ovdje se moramo pozabaviti sa jednim važnim pojmom, a to je – 'strategijske sirovine'. Iz Vojne enciklopedije možemo ponešto doznati o tome (članak Strategijske sirovine, ppuk. Ljubomir Petrović). Strategijske sirovine naziv je za one materijale neophodne ili veoma značajne za proizvodnju oružja i drugih ratnih potreba. Pored osnovnih sirovina, kojih ima u prirodi (rude, drvo i dr. ) pojam S. obuhvaća i neke polufabrikate (čelik, aluminijum, bakar, olovo, cink i dr.) koji služe za izradu finalnih proizvoda – oružja i ratne opreme.
Za razliku od I SR, u koji su zaraćene strane ušle sa malim rezervama oružja, opreme i sirovina, II svjetski rat velike sile dočekale su sa relativno mnogo većim sirovinskim bazama.
Dvije zemlje, koje su sa svojom vojnom silom bile ključne za pobjedu Saveznika, tj. SAD i SSSR bile su u samom svjetskom vrhu po proizvodnji niza značajnih strategijskih sirovina – čelik, željezo, bakar, cink, olovo, aluminij, magnezij, nafta, potom pamuk, pšenica, kukuruz...
Što se tiče Njemačke, ona nije sama raspolagala znatnom sirovinskom bazom, pa je pripremajući se za rat, poklanjala posebnu pažnju uvozu i stokiranju strategijskih sirovina. (Italija ovu bazu nije imala, pa je 1943. morala izaći iz rata.) Zajedno sa već postojećim solidnim rezervama strategijskih sirovina, okupacijom niza evropskih država, Njemačka se domogla njihovih stokova strategijskih sirovina.
Interes Njemačke za Jugoslaviju proizlazio je naprosto iz činjenice što je ona bila među pet vodećih država u Evropi po proizvodnji niza sirovina i polufabrikata, a koji su bili važni za ratnu industriju.
TAJNE SLUŽBE NJEMAČKE I VELIKE BRITANIJE
Za potpuno razumijevanje teme potrebno je nešto ukratko reći i o tajnim službama, posebno o onim najznačajnijim involviranim, odnosno njemačkom Abwehr-u, te britanskom SIS-u ili MI-6, kako je još poznat.
Abwehr je bio obavještajna organizacija Vrhovne komande oružanih snaga Njemačke, i sa RSHA (obavještajna organizacija nacističke partije) najznačajniji faktor obavještajno-bezbjednosnog sistema Trećeg rajha. Bio je podijeljen na tri sektora. Abwehr I je imao zadatak da prikuplja obavještajne podatke o ratnom potencijalu zemalja Zapada, Istoka i Juga (jedan odsjek obrađivao je države jugoistočne Evrope, prema tome i Jugoslaviju). Abwehr II proučavao je i prikupljao podatke o svim objektima u zemljama na koje je trebalo izvršiti agresiju. Abwehr III odgovarao je za kontraobavještajnu zaštitu njemačkih oružanih snaga.
Centar Abwehra u Beogradu (preciznije, u njemačkoj ambasadi) uspostavio je veze i sa mnogim političkim, vojnim i privrednim funkcionerima vladajućeg režima, što je još više olakšavalo sprovođenje planova nacističke Njemačke u pripremanju agresije u toku Aprilskog rata. (Vojna enciklopedija, članak 'Abver', puk. Antun Malić)
O britanskoj tajnoj službi pisao sam već 2013., u postu „Što otkriva knjiga Tito-Churchill, strogo tajno“. No, da ukratko ponovim ono najbitnije. Secret Intelligence Service (SIS ili MI-6) bila je široko postavljena i dobro razgranata obavještajna služba. Obuhvaćala je one dijelove svijeta koji su predstavljali neki interes za britansku imperiju. Već je od ranije bila u Ministarstvu rata u okviru vojno-obavještajne službe MI-6 jedna uprava pod skromnim imenom Odsjek D. Ta je služba imala zadatak da se poveže sa političkom opozicijom i grupama nezadovoljnika u pojedinim zemljama, sa namjerom da ih se upotrijebi za postizavanje ciljeva koje je britanska vlada smatrala poželjnima.
Kako je vlada bila upravo osnovala novo ministarstvo – Ministarstvo za privredno ratovanje, smatrala je opravdanim da treba premjestiti Odsjek D iz Ministarstva rata u to novo ministarstvo i u isto vrijeme proširiti ga i temeljito reorganizirati. Nova uprava dobila je ime Special Operations Executive (SOE). SOE je radila isključivo u inostranstvu, i to prvenstveno u onim državama, koje su bile okupirane od strane sila Osovine. SOE je počela s radom u ljeto 1940. godine. U regrutiranju kadrova, tajna služba SOE se pretežno orijantirala na poslovne ljude, bankare i poduzetnike sa međunarodnim iskustvom i vezama. Ministar kojem je W. Churchill povjerio organizaciju Ministarstva za privredno ratovanje, a time i formiranje SOE, bio je iskusni laburistički političar Hugh Dalton. Prvi šef SOE bio je sir Frank Nelson, koji je postavio organizacionu strukturu ove tajne službe. Njega je uskoro naslijedio Charles Hambro, bankar, član velike privatne bankarske kuće „Hambro“.
DOKUMENTI IZ 1939. I 1940. GODINE
Kao što sam imao sreću da 'naletim' na veći broj interesantnih dokumenata iz perioda 1943-45 u navedenoj knjizi „Tito-Churchill-strogo tajno“, tako sam nedavno isto tako imao sreću, kad sam u zborniku dokumenata pod naslovom „Aprilski rat 1941.“ naišao na hrpu dokumenata iz perioda koji je prethodio kratkotrajnom ratu iz aprila 1941. i prethodnom vojnom puču, 27. marta 1941. godine. Ovaj zbornik donosi dokumente iz različitih izvora, odnosno arhiva, talijanskih, njemačkih i američkih. Iz ovih se dokumenata mogu sagledati političke veze Kraljevine Jugoslavije sa silama Osovine, a također i stanje bivše jugoslavenske vojske, potom stav KPJ prema osnovnim smjernicama režima, u vanjskoj politici prvenstveno, kao i u vezi obrane zemlje, te drugi odnosi iz tog razdoblja, od marta 1939. godine, pa do kraja 1940. godine.
S obzirom da sam naveo da pišem ovaj članak o vezi konspirologije sa mainstream historijom, navesti ću one uobičajene aktere koji figuriraju u konspirološkoj literaturi – to su ministri vanjskih poslova, ambasadori i vojni atašei, te pripadnike tajnih službi. Tako, na njemačkoj strani su ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop (već sam spomenuo njegovog prethodnika von Neuratha), potom ambasador u Beogradu Viktor von Heeren, te vojni ataše u Beogradu, pukovnik Rudolf Toussaint, te šef Abwehra admiral Wilhelm Canaris.
Na britanskoj strani je ministar vanjskih poslova lord Halifax (njegovog prethodnika, i kasnije, nasljednika Edena već sam spomenuo), ambasador u Beogradu Ronald Cambell, Vojni ataše u Beogradu ppuk. C.S. Clarke, te pripadnici SOE Hugh Dalton i Tom S. Masterson (sekretar britanske legacije u Beogradu, zadužen za ekonomski rat).
Na jugoslavenskoj strani to su ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković, ambasador u Berlinu dr Ivo Andrić, ambasador u Londonu dr Ivan Subbotić i vojni ataše gen. Radović, a također je bitan i vojni ataše u Berlinu, pukovnik Vladimir Vauhnik.
Dakako da ovo nije kompletan spisak, da ima još niz važnih likova (sa talijanske, francuske, sovjetske, američke strane) no ukoliko se ograničimo na one spomenute, dovoljno je, i može dati sasvim dobru sliku o situaciji u Jugoslaviji pred Aprilski rat.
Mnogi ljevičarski orijentirani smatraju kako isključivu krivnju za rat snose sile Osovine. Iz jednog dukumenta vidimo da KPJ nije smatrala tako. Radi se o Rezoluciji 5. zemaljske konferencije KPJ iz oktobra 1940. godine. „Kapitalistički svijet pod vodstvom engleske finansijske oligarhije i uz pomoć izdajničkih socijaldemokratskih vođa sve vrijeme do drugog imperijalističkog rata grozničavo je tražio izlaza iz labirinta protivrečja...““Danska, Norveška, Holandija, Belgija, Luksemburg, Francuska itd. postale su u toku ove godine žrtve ratno-huškaške politike engleskih i francuskih imperijalista i osvajačkih težnji njemačkih i italijanskih imperijalista.“ „Agenti iz oba imperijalistička bloka rade svim silama da gurnu Jugoslaviju u rat.“
U navedenom zborniku dokumenata može se naći jedan povjerljivi izvještaj Abwehra, datiran 28.10.1938., a koji se odnosi na uticaj čehoslovačke krize na Jugoslaviju. Nepoznati autor [potpis nečitak] pretpostavlja, da ako Engleska da Italiji zajam, da će se to odraziti i na razvoj jugoslavensko-italijanskih privrednih krugova, „da se ne dozvoli da ukupno učešće Nemačke u jugoslovenskoj spoljnoj trgovini naraste toliko da dobije karakter monopola.“ Kao što vidimo, Nijemci su i svoje saveznike smatrali za konkurenciju, praktički neprijateljima na polju ekonomije. Autor također smatra da „jugoslavenska spoljnopolitička linija još uvek nije određena“ i da „neće biti moguće da ostane sasvim po strani kada otpočne borba za dunavski prostor“.
Također je interesantan izvještaj njemačkog atašea u Beogradu gen.-ppuk. von Fabera du Faur-a od 21.7.1939. (njega je u ljeto 1939. zamijenio puk. Toussaint). On se osvrće na stanje u jugoslavenskim oružanim snagama, kao i na općenitu vojno-političku situaciju u svijetu i ovom dijelu Evrope. Ističe da „jugoslovenski vojnik nije dovoljno obučen za borbu u uslovima savremenog ratnog oružja“. Generalštab i vojno rukovodstvo ataše ocjenjuje kao „izrazito slabo“. Donosi procjenu: „Za napad na Jugoslaviju potrebno je najmanje 30 savremeno naoružanih divizija.“ (Interesantno je da je Hitler na Jugoslaviju poslao tačno 30 divizija, u aprilu 1941.) Ističe geostratešku važnost zemlje: „Jugoslavija je za nas bila polazna osnovica za našu politiku prema Istoku i Jugoistoku, a to je i danas.“
Povjerljiv izvještaj puk. Toussainta od 18.10.1939. odnosi se na ratnu privredu. Pored kritike Francuske i Engleske, koje su se „založile da za sebe osvoje jugoslovensko tržište sirovina“, njemački ataše također ističe primjer Italije, za koju veli da je „ovde za sada jedini ozbiljan konkurent Nemačke u poslovima u vezi sa naoružanjem i sirovinama.“ Toussaint navodi kako je italijanski vojni ataše, gen. Coronati „ličnost sasvim nepoželjna u Beogradu“, te da je „stalno pokušavao, zaklinjući se u osovinsku vernost, da od mene sazna obim i sadržinu zaključenih poslova u vezi sa isporukom naoružanja.“
Iz jednog od narednih povjerljivih Toussaintovih izvještaja vidimo da su rudnici, od kojih sav izvoz sirovina ide za Njamačku, u stvari engleske i francuske firme. „Izvestan otpor engleske firme Trepča Mines Ltd (olovo i cink), francuske firme Mines de Bor (bakar), Alatini Mines (hromna ruda) i Central European Mines Ltd (olovo) jugoslovenske vlasti svakako moraju prethodno da savladaju, da bi se Nemačkoj isporuke u većem obimu mogle vršiti bez teškoća.“ U još jednom od povjerljivih izvještaja pukovnik Toussaint veli kako je „obavešten da su engleski i američki službenici Trepča Mines Ltd pribavili pasoške vize za sve zemlje koje dolaze u obzir za eventualno bekstvo, i da su sve lične stvari izneli iz zemlje“. Iz knjige „Tito-Churchill, strogo tajno“ možemo vidjeti da je među službenicima rudnika Trepča Mines bio i Bill Bailey, jedan od prvih obavještajaca SOE u Jugoslaviji. (General Velebit navodi kako je Bailley savršeno naučio naš jezik, te pisao ćiriličnim pismom.)
Iz izvještaja pak jugoslavenskog ambasadora u Londonu dr Ivana Subbotića od 23.10.1940. možemo vidjeti reakcije engleske štampe u vezi zaključenja jugoslavensko-njemačkog tragovinskog sporazuma. On veli da su tu vijest ovdašnji listovi objavili na vidnom mjestu i pod „upadljivim naslovima“. Engleska štampa je podvukla da je sporazum potpisan pod presijom i da se njima stvarno daje monopol Njemačkoj za izvoz jugoslavesnkih proizvoda. Zaključak koji listovi izvode jest da je „Jugoslavija ovim sporazumom morala učiniti nove koncesije Nemačkoj na privrednom polju“.
Njemački ambasador u Beogradu Viktor von Heeren poslao je 20.7.1939. depešu u Berlin za von Ribbentropa, u kojoj ga obavještava o tome, da je Narodna banka Jugoslavije izvršila prenos zlata u Britaniju, negdje u martu mjesecu. Također navodi da nije bilo ništa moguće saznati o količini, ni svrsi ovog prenosa. Iz već citirane knjige J.B.Hoptnera čitamo: „20. svibnja 1939. godine jugoslavenski je razarač Beograd ušao u luku Portsmouth. Na pristaništu dočekali su ga jugoslavesnki vojni ataše u Londonu general Radović, viceguverner jugoslavenske Narodne banke, devet kamiona i mnogobrojni naoružani stražari Engleske banke [Bank of England]. Umjesto putnika, Beograd je vozio 7.344 ingota zlata, velik dio jugoslavesnkih zlatnih rezervi.“ Na margini stoji još jedna obavijest: „Jugoslavenska kraljevska vlada kasnije je položila zlato u vrijednosti od 47 milijuna USA dolara u 'Federal Reserve Bank' u New Yorku.“
Italijanski ambasador u Beogradu Giorgio Mamelli poslao je 2.4.1940. interesantan izvještaj u Rim, povodom svog razgovora sa pomoćnikom ministra vanjskih poslova Smiljanićem. Veli se da Engleska može pričiniti Njemačkoj znatne poteškoće ometajući joj priliv potrebnih sirovina, bilo zadržavanjem onih koje potiču sa njenog teritorija, bilo kontroliranjem drugih, koje se transportiraju morskim putem. Iz ovoga se vidi i način, kako se privrednim ratom ustvari može regulirati tok rata u cjelini, njegovo trajanje i obim.
Vraćamo se dakle, opet na knjigu „Jugoslavija u krizi 1934-1941“. Nakon Hitlerove agresije na Čehoslovačku (čija je direktna posljedica bila seljenje zlatnih rezervi NBJ u Bank of England i Federal Reserve Bank) Britanci su upitali Jugoslaviju, što ona kani učiniti, ako Nijemci napadnu Rumunjsku?
„Kad je Sir Ronald Campbell postavio to pitanje knezu Pavlu, Knez-namjesnik se kanda naljutio i upitao što je sama Britanija spremna učiniti u takvoj situaciji. To je bilo umjesno i opravdano pitanje i Sir Ronald je to priznao. Onda je knezu Pavlu rekao neka se postavi u Halifaxov položaj. Dolazi trenutak, rekao je, kada će se njemački manji susjedi morati odlučiti hoće li postati njemački vazali ili braniti njemačku nezavisnost. Knez-namjesnik odgovorio je da se mora konzultirati sa svojim kabinetom, svojim vojnim savjetnicima i saveznicima Jugoslavije.“ Regentu Pavlu tada je postalo jasno da se nalaze u jednoj nezavidnoj poziciji, kao između čekića i nakovnja, u situaciji iz koje nema pozitivnog ishoda ni rješenja.
VOJNI PUČ 27. MARTA 1941.
Slijedeći citat iz Hoptnerove knjige zorno dočarava situaciju u kojoj su se našli Jugoslaveni početkom 1941. godine:
„Kad su se Cvetković i Cincar-Marković vratili iz Salzburga [gdje su sa Hitlerom razgovarali 14.2.1941., op.a.], knez Pavle našao se pred neodložnom alternativom: da li odbiti pristupanje Trojnom paktu i izložiti se pogibli rata sa Njemačkom, ili ga potpisati i time možda otvoriti vrata Nijemcima. Da bi se mogao odlučiti, najprije je upitao Ronalda Campbella, britanskog ambasadora u Beogradu, kakva bi bila eventualna britanska pomoć Jugoslaviji ako bi ju napala Njemačka. Izloživši svoju bojazan da bi Njemačka mogla pregaziti i uništiti balkanske države, Knez-namjenik je upitao hoće li britanske trupe, tada na putu u Grčku, moći i ostati koliko treba. Nije dobio odgovora. Campbell je samo odvratio kako Britanija, nasuprot Jugoslaviji, vjeruje da balkanske države mogu uspješno odoljeti Nijemcima, samo neka Jugoslavija, Grčka i Turska budu složne. Neka stvore blok protiv njemačkog prodora na Balkan, predložio je Campbell i obećao da će Britanija pomoći njihove napore svojim dobrima i ratnim materijalima.“
U Berlinu je pak naš vojni ataše pukovnik Vladmir Vauhnik dobijao jasne nagovještaje o napadu Nijemaca na SSSR. Ovako veli Vauhnik: „Pri koncu 1940. bio je doznao od reichsmaršala Göringa kako će Njemačka na proljeće imati više od 200 zrakoplovnih divizija.“ (Inače, Greg Hallet u svojoj knjizi „Hitler Was a British Agent“ Göringa navodi kao jednog od dvostrukih agenata u nacističkoj 'vrhušci'.) Gdje će upotrijebiti svu tu zračnu snagu?, upitao se vojni ataše. Računao je da će mu protiv Brtanije trebati najviše 50, a u Africi ne više od 6 divizija.
Vauhnik, koji se bavio opasnim poslom špijuniranja nacista u Berlinu, bio je prenio tu obavijest Beogradu – i jugoslavenskom generalštabu i prvom ađutantu regenta Pavla. Vidjevši da generalštabv ne reagira, zatražio je od dr Andrića, ambasadora, neka tu obavijest prenese ministru Cincar-Markoviću. Računao je da bi možda vlada mogla uvjeriti Nijemce da se ne moraju bojati Jugoslavije, te bi se možda mogla tako umanjiti mogućnost napada na Jugoslaviju. No, i Vauhnik, kao i dr Andrić, sve su više uviđali da su njihovi diplomatski napori nesvrsishodni.
S druge strane, britanski premijer Churchill postajao je sve ratoborniji. Hoptner piše:
„Ako je Churchill i razmišljao o političkim posljedicima koje će snaći Jugoslavene ako podlegnu neprijatelju, on to nije pokazao. Oni, posljednji neutralci na Balkanu, mogu se žrtvovati. On je gledao čarobnu promjenu u ravnoteži vojnih snaga – samo ako bi Jugoslaveni napali talijansku pozadinu u Albaniji.“ Churchill je otvoreno poticao svog ambasadora u Beogradu Ronalda Campbella neka „gnjavi, muči i ujeda“ regenta Pavla i njegove ministre. Po ovome vidimo da je poticaj za puč dolazio od samog Churchilla.
Već je bilo rečeno da je na čelo britanske SOE (Special Operations Executive) bio došao Hugh Dalton. Od ljeta 1940. njegovi su ljudi počeli djelovati u Jugoslaviji. Jedan od njih bio je Tom S. Masterson, koji je zahvaljujući iskustvu u svojstvu predstavnika nritanskih interesa u rumunjskoj nafti dobro poznavao prilike na Balkanu, kao što to veli J.B. Hoptner. Kada je glavni stan SOE doznao da će Jugoslaveni potpisati Trojni pakt, Dalton je smjesta pozvao svoje agente u Beogradu da se posluže „svim sredstvima radi dizanja ustanka“. Prema Hoptneru, bio je uvjeren u uspjeh, jer je „sve unaprijed bilo dobro pripremljeno“.
Udar su organizirala tri posebna, ali međusobno povezana žarišta. Vrhovno je vodstvo bilo u rukama brigadnog generala Borivoja Mirkovića (a ne armijskog generala Simovića), a on je jedini znao kada i gdje će se udar izvršiti. Prvu grupu činili su oficiri avijacije, uglavnom nižih činova (nije bilo generala među njima). Drugu grupu činili su članovi kluba rezervnih oficira u Beogradu. Njih su 'obrađivali' britanski vojni ataše C.S. Clarke i zrakoplovni ataše A.H.H. MacDonald. Treća grupa sastojala se od dva ogranka, u jednom je bila elita iz generalštabne škole, a u drugom intelektualna elita sa beogradskog sveučilišta.
Pukovnika Vauhnika u Berlinu politički odjel Wehrmachta uvjeravao je da „nema apsolutno nikakvih neprijateljskih nakana prema Jugoslaviji“. Vojni ataše je znao da to nije istina, pošto je dobio vjerodostojne informacije iz nekoliko različitih izvora, o datumu početka napada. Putem triju različitih kanala bio je poslao brzojave kojima je Beogradu javljao kobnu vijest. Beograd se nije odazivao – uzalud je pokušavao dobiti generalštab telefonom. Dana 3. aprila poslao je svog pomoćnika, majora Pupisa avionom u Beograd neka odmah u generalštabu usmeno ponovi sadržinu četiriju najvažnijih brzojava. Kako veli Hoptner (koji je ove informacije bio dobio lično od Vauhnika nakon rata), kasnije će pukovnik Vauhnik doznati da su njegovi brzojavi stigli u Beograd samo zato što je zakasnio nalog njemačke obavještajne službe da se zadrže. Rukovodstvo u Beogradu izgleda nije vjerovalo njegovim porukama.
I ono što je veoma interesantno – Vauhniku je izvor informacija bio nitko drugi do – šef Abwehra admiral Canaris, preko njegovog ađutanta gen. Hansa Ostera. Ono što je još interesantnije je to, da Greg Hallett, u već navedenoj knjizi, za obojicu veli da su bili dvostruki agenti, te da su informacije liferovali Britancima.
Novi ministar vansjkih poslova Momčilo Ninčić uputio je dr Ivu Andrića u Berlinu, kao zadnji očajnički korak, da posjeti službene ličnosti u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova i „ponudi im svaki ustupak koji ne krnji nacionalnu čast“. Tri puta tokom 4. aprila i još jednom prije podne 5. aprila ambasador Andrić pokušavao je sastati se sa nekim – bilo kim – iz njemačkog ministarstva vanjskih poslova. Uspio je tek razgovarati s Alfijerijem, talijanskim ambasadorom, no to očito nije moglo biti ni od kakve pomoći. Jedini predstavnik njemačkog ministarstva s kojim se mogao naći bio je šef protokola, i to da mu – uruči pasoš. (Po povratku u Beograd dr Ivo Andrić je živio, za vrijeme rata u jednoj vrsti samo-izolacije, gotovo kućnog pritvora, posvetivši se pisanju romana, i tada su nastali „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“. Vauhnik je po dolasku u Beograd završio u zatvoru, uhapsio ga je Gestapo; no bio je pušten nakon 4 mjeseca. Kao i Andrić, živio je vrlo povučeno i neprimjetno, a poslije rata živio u Švicarskoj i Argentini).
J.B. Hoptner donosi jednu važnu opasku, na margini, veoma sitnim slovima, no vrlo bitnu u pogledu uloge Britanaca u svemu ovome. Dakle, prema (vojnom piscu) Liddellu Hartu, Britanci su „glupo izazvali njemačku intervenciju na Balkanu koju se ...Hitler sustezao poduzeti. Teška odgovornost za nesreću koja je zbog toga snašla narode Jugoslavije i Grčke ...pada na nas – jer smo izgubili smisao za vojnu zbilju.“
B.H. Liddell Hart, Why Don't We Learn From the History (1944.)
Zaključak prepustimo najcitiranijem, J.B. Hoptneru. „Objektivan promatrač složit će se da su Jugoslaveni imali pravo pregovarati sa Hitlerom 1941. godine jednako koliko i Britanci i Francuzi 1938. ili Rusi 1939. godine. Dapače, oni su bili u boljem moralnom položaju za takav čin, jer su pregovarali o svojoj budućnosti, a ne o probitku na račun tuđih područja. Pristali su na diplomatske neprilike da bi dobili vremena, upravo kao što su Britanci i Francuzi učinili prije njih.“
