My spiritual exercises
ponedjeljak, 24.06.2013.
DA LI SU SOVJETI IMALI UFO-e?
Mada se nekome pitanje iz naslova može učiniti apsurdnim, postoje navodi u raznim knjigama, većinom objavljenim nakon raspada Sovjetskog saveza, od 90-tih na dalje, koji mogu ako ne dokazati, onda bar nagovijestiti, da je takva mogućnost zaista postojala.
Kao polaznu tačku može se uzeti recimo tvrdnja pukovnika Corsa («Day After Roswell»), da su i američki i sovjetski raketni programi bili bazirani gotovo u potpunosti na njemačkim istraživanjima oružja, a koja su saveznici bili podijelili među sobom, nakon završetka 2. svjetskog rata. Corso je bio direktni svjedok, pošto je i sam učestvovao u 'švercanju' njemačkih naučnika u SAD, godine 1944., u sklopu tzv. «Operation Paperclip (Operaciji Spajalica). Naučnici poput Wernera von Brauna, Willyja Leya i dr. sprovodili su pokuse ne samo u vezi dalekometnih raketa kao V-2, već također i eksperimente na tzv. 'letećim tanjirima' (Kreisel Teller).
Pod Operacijom Paperclip svi nacistički materijali vezani za istraživanja, većina važnijih naučnika, te tehnologija, bili su transferirani u SAD, pod sponzorstvom CFR korporacija i iluminata. Glavni stručnjaci za UFO tehnologiju, poput već spomenog von Brauna, potom Rudolfa Schrievera i Waltera Miethe-a su dakle otišli u SAD. U Sovjetski savez je pak otišao Klaus Habermohl, čovjek koji je zajedno sa Schrieverom izradio jedan prototip manje UFO letjelice u obliku diska, promjera 6 metara, kojim je mogao upravljati pilot u kabini u centralnom dijelu. (Jedna veća, promjera 42 m, bila je djelo Miethe-a i talijanskog fizičara Belluzza)
Kada su Amerikanci napravili svoje prve leteće diskove? Može se prepostaviti između 1951. i 1953. godine, pošto su tih godina viđenja 'letećih tanjura' u SAD bila brojna. Te se godine spominju i u tzv. Plavoj knjizi (Blue Book), koju su 1968. godine objavile USAF, odnosno APRO (Aerial Phenomena Research Organization). Amerikanci su zajedno sa Kanađanima bili projektirali u Kanadi model 'letećeg tanjira' na mlazni pogon tipa «AVRO-Car». Kanadske novine Toronto Star pisale su 1953. godine o ovome. Dizajner «AVRO-Cara» inženjer John Frost navodno je inspiraciju za letjelicu dobio od Nijemaca, a postoji mogućnost da je ta grupa (koju su po svoj prilici sačinjavala neka od već navedenih imena) bila odala informaciju i Rusima, kao što navodi Alan Baker u knjizi «Nevidljivi orao». U svakom slučaju model «AVRO-Car» bio je samo 'cover' za stvarni (tajni) program, što se vidi i iz čenjenice da je projekt već 1954. bio napušten, navodno radi «preskupe i nesigurne tehnologije».
Može se pretpostaviti da je SSSR svoje prve leteće tanjire imao negdje tokom druge polovine 50-tih godina. Može se recimo postaviti analogija sa prvim plovilima na nuklearni pogon – SAD su imale nuklearnu podmornicu Nautilus 1954., a Sovjetski Savez svoj nuklearni ledolomac «Lenjin» 1959. godine.
U svakom slučaju, projekti nakon 2. svjetskog rata svakako su se zasnivali na originalnim njemačkim istraživanjima u raketnom centru Peenemunde (blizu današnje granice Poljske, kod grada Sttetina). Zajedno sa njemačkim programom letećih tanjura odvijao se i nuklearni program, tako da su u planu bili leteći tanjiri, ali i podmornice, na nuklearni pogon. (Sa zaplijenjenom tehnologijom, Amerikanci su projektirali svoju nuklearnu podmornicu Nautilus.)
Njemački leteći tanjiri na mlazni pogon imali su jednu bitnu manu, a to je da nisu mogli vertikalno uzletjeti bez ogramnog utroška goriva. Zbog toga i nisu po svoj prilici bili korišteni, pošto nisu mogli podići u zrak teško naoružanje. Američki autor W. Lyne pak tvrdi da je postojao supertajni projekt «KT-p2», koji se zasnivao na korištenju heliuma kao pogonskog goriva. (U podmornici 'Nautilus' i ledolomcu 'Lenjin' nuklearni reaktori su koristili uran.) U godinama koje su prethodile 2. svjetskom ratu grupa naučnika uspješno je domonstrirala mogućnost dobivanja energije iz atomskih rešetki. Ovaj razvoj bio je rezultat istraživanja tzv. foto-nuklearnih procesa, koje je provodio fizičar Le Bon. Postoje dva različita načina dobivanja atomske energije iz ne-radioaktivnih lakih metala. Oni se međutim, i dan-danas kriju, no gotovo je sigurno da se koriste za pogon letećih tanjura, dakle ne UFO-a vanzemaljaca, već Amerikanaca i Rusa. (Očito je i zašto se kriju – jer bi inače rasturili postojeću skupu energiju nafte i nuklearnu teških elemenata. Dakle, ekološki čistu energiju koriste leteći tanjiri iluminata, dok običnom puku prodaju skupu i ekološki štetnu energiju.)
Pukovnik Corso u knjizi «Day After Roswell» tvrdi kako su Amerikanci već 50-tih godina razmatrali ideju o bazi na Mjesecu. Međutim, neki drugi autori (između ostalih, Bill Cooper) tvrde da su Amerikanci, zajedno sa Rusima, već u to vrijeme odista imali zajedničku bazu na Mjesecu (otud zbunjujuće izjave 'Apollo' astronauta prilikom komunkacije sa Houstonom – «Houston, we have a problem»). Štoviše, Cooper tvdi da je u posjedu oficijelnih fotografija iz jedne baze na mjesecu, one u krateru Copernicus. Jedan drugi autor, Alex Collier u knjizi «Defending the Sacred Ground» tvrdi kako se prvo spuštanje na Mjesec u stvarnosti zbilo već 1958. godine, a kolonija oficijelno postoji od 1961. godine. Objekti kolonije navodno zauzimaju prostor velik kao država New York. Konstrukciju je obavila korporacija Bechtel, koja ima suradnju sa agencijom NSA. Tehnologija koja se koristi je supertajna i o njoj ne znaju ništa niži ešeloni NASA-e ni vojske. U knjizi «Altarnativa 3» spominje se tajna snimka, sa glasovima američkih i ruskih ufonauta, koji su navodno već 1962. godine osvojili Mars: "That's it! We got it...we got it! Boy, if they ever take the wraps off this thing, it's going to be the biggest date in history! May 22, 1962. We're on the planet Mars - and we have air!" Cooper u svojoj knjizi tvrdi: «Alternativa 3 je realnost. To nije naučna fantastika.»
petak, 21.06.2013.
*
SOVJETI I UFO-ZAVJERA
Jedan od kolega konspirologa, koje zbog istinitog, otvorenog i direktnog načina izražavanja najviše cijenim, pored Ickea i Springmeiera, je naturalizirani Šveđanin porijeklom iz Estonije, Juri Lina (63). Autor je izvanredno interesantnih knjiga «U znaku Škorpiona» i «Arhitekti decepcije»; u njima on do kraja razobličava ulogu masona-iluminata u događajima novovjekovne historije, prvenstveno u velikim ekonomskim krizama, ratovima i revolucijama. (Dakle, ukoliko želite saznati o pozitivnim stranama masonerije, čitajte «Morals and Dogma», međutim cijelu istinu ćete saznati tek ako pročitate još i «Architects of Deception»).
Još jednom navesti ću misao Davida Ickea, da je glavna razlika među istraživačima Novog svjetskog poretka «pitanje postojanja ili ne-postojanja vanzemaljaca». Lina je počeo svoju karijeru pisca vezano upravo uz vanzemaljce, kao ufolog u tadašnjem Sovjetskom savezu. Tallin, njegov rodni grad, bio je jedan od centara ufologije, pored Moskve, Lenjingrada, Kijeva i još par drugih. Godine 1969. Lina je spazio na nebu objekt u obliku cigare, što ga je fasciniralo i privuklo istraživanju fenomena 'letećih tanjura'. Lina je bio okupio oko sebe grupu mladih ljudi koja se bavila UFO tematikom, prevođenjem članaka iz zapadnih časopisa, te izvještajima o lokalnim viđenjima 'letećih tanjira'. Nažalost, klima u 70-tima u SSSR-u nije bila povoljna za pisce ufologe. Tako je sredinom sedamdesetih Lina kao vođa grupe privukao pažnju KGB-a, sovjetske tajne službe. Nije mogao više objavljivati članke, a prijetio mu je Sibir ili ludnica ako se nastavi baviti dotadašnjom rabotom. Godine 1978. Lini su bili pomogli kolege ufolozi iz Finske, tako što se bio provizorno oženio za jednu njihovu kolegicu. Pošto je KGB nastavio sa svojim proganjanjima i u Finskoj, Juri Lina je 1979. odlučio preseliti se u Švedsku, gdje živi još uvijek.
Kao i Icke, tako i Lina vjeruje u ekstra-terestričko porijeklo UFO-a. I, slično njemu, i on je imao jedan parapsihološki doživljaj, kada je bio dobio snažan poriv za posjetom jednom mjestu u šumi, gdje je njegova grupa vršila opažanja. Tamo je bio opazio neko čudno crveno svjetlo, neku čudnu iluminaciju, u kojoj se osjećao većim, sve je postajalo svjetlije oko njega, a osjetio je i porast temperature. Izgleda da ga je ovaj doživljaj u njemu, da tako kažem još više pobudio u njemu vjeru u vanzemaljce. U jednom intervjuu u švedskom UFO časopisu “Archives for UFO Research” Lina je bio rekao kako misli da su UFO-I “interplanetarni”, te da “ne vjeruje da potiču sa ove planete”. U istom intervjuu on spominje i jednog kolegu, ufologa Schnee-a, od kojeg je čuo o bliskom susretu treće vrste sovjetskog oficira i ekstra-terestričkog bića-humanoida.
Viđenja UFO-a nad SSSR-om bilo je mnogo, na hiljade. Kako se mijenjala politika, tako se mijenjao i oficijelni stav vlasti prema ovom fenomenu. Definitivnu promjenu je donio Gorbačov sa svojom ‘perestrojkom’, tako da je i nekadašnja grupa Juri Line iz Tallina mogla biti priznata od vlasti, i nakon godina ‘ilegale’ konačno djelovati slobodno. Tada su počele i objavljivati knjige u SSSR-u, sa UFO tematikom.
No, što je bilo u samom početku, kada su u Sovjetski savez bili tek dospjeli prvi glasovi o incidentu u Roswellu? Staljin, kada je bio 1947. godine saznao za ovaj slučaj, oformio je komisiju u sastavu Sergej Koroljev, voditelj svemirskog programam Mitislav Keldiš, matematičar, Aleksandr Topčiep, kemičar i Igor Kurčatov, atomski fizičar. Zaključak koji je donio Koroljev glasio je: «UFO-i nisu nikakvo oružje zapadnih neprijatelja, pa shodno tome ne predstavljaju opasnost po domovinu.» Mnogi su na osnovu ovog saopćenja zaključili da UFO-i svakako onda moraju biti vanzemaljskog porijekla.
Čitajući knjigu «Arhitekti decepcije» (Stockholm, 2004) očekivao sam da ću naći nešto više o UFO-konspiraciji. Međutim, uspio sam pronaći tek jedan, vrlo kratki pasus. Citiram « U biblioteci Velike lože Engleske našao sam mnoge knjige o magiji, okultizmu i drugim fenomenima koji nemaju oficijelnu eksplanaciju, uključujući UFO-e. Svi pokušaji da se unutar EU formira jedna UFO komisija kako bi oficijelno istražila čudne izvještaje o slučajevima, su propali. Framasoni su izgleda veoma zainteresirani za leteće tanjure i skupili su mnoštvo informacija o temi, no izvana, oni su najveći skeptici na svijetu.»
utorak, 11.06.2013.
ITINERAR ASTRALNOG TIJELA
Oni koji se na ovaj ili na onaj način bave duhovnošću prije ili kasnije postave sebi, ili drugima pitanje, «što se dešava sa našom dušom, nakon što jednom prekoračimo 'prag smrti'?» U našoj zapadnoj kulturi ovo pitanje predstavlja na neki način tabu temu, dok se na Istoku, u zemljama hinduizma i budizma, nekako prirodnije promatra ovaj 'problem'. Ni ja se ranije nisam baš detaljno bavio ovom temom, iako sam naravno, usput, tu i tamo nešto pročitao. Čovjek obično počne ozbiljnije razmišljati o ovaj temi kada počnu odlaziti ljudi iz iste generacije, s kojima je sjedio zajedno u školskoj klupi. Iz mojeg nekadašnjeg '8c' razreda evo su se već četvorica preselila na drugi svijet, i siguran sam da se i drugi školski drugovi iz razreda pitaju, tko će biti na redu slijedeći... Što se mene tiče, ranije (tj. do 30. godine) ni sam nisam vjerovao da nakon smrti ima bilo čega drugog osim vječne tame i ništavila. Moje su mišljenje u pogledu ove teme naročito promijenile dvije knjige, i to «Život poslije života» R. Moodyja, te «Paralelni svijet» B. Benedicta.
Postoji, naravno, niz knjiga u kojima se opisuju doživljaji 'tik do smrti', knjige slične onoj Moodyjevoj, pa zatim više duhovno orijentirane knjige, koje govore o 'životu poslije života', tu su recimo knjige teozofskih autora (Besant, Leadbeater, Steiner), i npr. «Tibetanska knjiga življenja i umiranja». Postoje i knjige u vezi hipnotičke i nehipnotičke regresije, odnosno vraćanja u hipotetičke bivše živote. Jedna od onih, koja me je zaintrigirala u novije vrijeme, je ona američkog autora Michaela Newtona, «Journey of the Soul» (Putovanje duše). Ona se razlikuje od prije navedenih djela po tome, što obrađuje manje bivše živote, a više, (u odnosu na druga djela) međuživot na 'drugom svijetu', odnosno onaj period, od smrti, pa do novog rođenja.
Upravo ova posljednja knjiga, natjerala me je da se prisjetim jedne starije knjige Rudolfa Steinera, i povežem neke stvari iz obje. Radi se o djelu «Duhovni i fizički razvoj svijeta i čovječanstva». Original je inače iz 1923. godine, sastavljen prema zabilješkama sa Steinerovih predavanja. Četiri posljednja poglavlja se odnose na temu duhovne egzistencije čovjeka nakon smrti. Prilikom prvog čitanja knjige, godinama unazad, nisam prihvaćao autorovu tezu da se čovjekova egzistencija nastavlja u (suptilnim) duhovnim sferama Mjeseca i Sunca, možda prvenstveno zato što drugi teozofski autori to nisu tvrdili u svojim djelima. Međutim, sada, nakon proučenog ne samo Newtonovog djela, već i nekih hinduističkih knjiga, mislim da je ta teorija prilično uvjerljiva. Ne želim reći da stoprocentno u nju vjerujem, radije kažem da teoriju treba uzeti, što kažu stari Latini «cum grano salis», što će reći s nužnim oprezom.
Evo dakle, ukratko, što Steiner tvrdi. «...prolaz kroz svijet duša uglavnom ide tako da se čovjek osjeća podignut u djelatnost Mjeseca.» Prema Steineru, duša, odnosno astralno tijelo se «diže» prema sferi Mjeseca. U Newtonovoj pak knjizi možemo pročitati da se poznati 'tunel', kojeg ama baš svatko proživljava, može nalaziti i «iznad tijela», ali i «visoko nad Zemljom». (Preskočiti ću neke 'stanice', inače važne, iz «Journey of the Souls», samo se koncentrirajući na navode koji ukazuju na prostorno prebacivanje na neko drugo nebesko tijelo.) «Čini se kao da duša sada putuje slobodnim prostranstvima golemog galaktičkog oblaka prema više ujedinjenom nebeskom polju.» Slijedi navod razgovora sa klijentom:
S: (duga stanka) Čudno je. Iako se sve čini ravnim kad mi duša pluta - to se mijenja
u... osjećaj zaobljenosti kad se krećem brzo niz liniju kontakta.
Dr. N: Na što mislite pod tim «linija kontakta»?
S: Prema specifičnom odredištu.
Dr. N: Kako brzo kretanje određenom linijom putovanja mijenja vašu opservacijsku
percepciju duhovnog svijeta u osjećaj da je on zaobljen?
S: Zato što se čini da se linije pri toj brzini... svijaju. Zakrivljuju se u smjeru koji je za
mene očitiji i daju mi manju slobodu kretanja.
Newton napominje kako mu drugi klijenti, također skloni linearnim opisima, govore o tome kako putuju niz usmjerivačke silnice, koje imaju prostorna svojstva mrežnog sistema, a jedna osoba čak ih je nazvala «vibracijske strune».
Kasnije, Newton opet komentira: «Kada moji klijenti pričaju o tome kako, kao duše, putuju zakrivljenim linijama, prisjećam se vremensko-prostornih teorija onih astrofizičara koji vjeruju da su svjetlost i pokret jedinstvo vremena i prostora koji se zakrivljuje sam u sebe.»
Newtonovi klijenti vele, da se «vrijeme zaustavlja kada se prostor dovoljno jako savije.» Ima onih, koji definiraju prostor duša kao «tkaninu», dok neki drugi opisuju riječima «nabora haljine bez šavova koja zamahuje amo-tamo». Ponekad oni osjećaju i valovite kretnje svjetlosne energije, koju opisuju kao «valove, koji se kotrljaju prema obalama jezerca».
I kao što je opis puta u astralni svijet (Mjesečevu sferu) popraćen osjećajem uzdizanja, tako je opis puta ka ponovnom utjelovljenju povezan sa osjećajem spuštanja.
S: Oh, ja... prolazim kroz... nabore svilene tkanine... glatke... nalazim se na trasi., na
putu... sve brže i brže...
Dr. N: Nastavite! Pričajte mi dalje.
S: Sve je zamagljeno... klizim dolje... kroz dugu, mračnu cijev... šuplji osjećaj... tama...
zatim... toplina!
Vraćamo se ponovno Rudolfu Steineru i «Duhovnom i fizičkom razvoju svijeta i čovječanstva». Autor tvrdi da «U Mjesecu živi ono što je nekada živjelo na Zemlji.» I dalje: «I tek u svom životu neposredno poslije smrti, u duševnom svijetu, dolazi opet čovjek pod utjecaj tih bića koja bjehu nekad na Zemlji.» Newton spominje su svojoj knjizi duhovne vodiče i učitelje, koji su u biti baš to – stanovnici (duhovnog) Mjeseca. Neke od njih Steiner naziva bodhisatvama, tj. prosvijetljenim bićima, koja se iz ljubavi prema čovječanstvu ponovno inkarniraju na Zemlji. Prema Steineru, čovjekova 'after life' egzistencija ne završava u području Mjeseca, već se nastavlja u području (duhovnog) Sunca. «...kad uđemo u područje duhovnog Sunca, nije Sunce više samo na jednom mjestu, nego svuda naokolo. Mi smo u Suncu i ono na nas zrači s periferije.» Ovo pak možemo povezati s tvrdnjama nekih od 'zamrlih' iz knjige «Paralelni svijet»:
1) Zamijetila sam divno plavo nebo, kao i da na njemu nema sunca!
2) Tada sam primijetio da na tom plavom nebu nema sunca!
3) Probudio sam se na obali neke rijeke i zagledao u divno plavo nebo bez sunca!
Rudolf Steiner tvrdi kako je sa bića Sunca moralo sići Kristovo biće, da bi čovjek pomoću Kristove nauke primio na Zemlji jaku snagu i uzmogao prijeći iz svijeta duša u predio duha, iz područja Mjeseca u područje Sunca.
U knjizi «Put savršenstva» Swami Prabhupada analogno tome veli da se nakon smrti prenosimo na Krišnaloku, Krišnino vječno prebivalište u duhovnom nebu. Ovu misao možemo poduprijeti još jednom iz hindustičke literature, iz «Prašna upanišade»:
Oni koji cijene misao: «Učinili smo žrtvu i pobožna djela» stižu samo do predjela Mjeseca i vraćaju se životu i smrti. Drugi, u potrazi za unutrašnjim duhom slijedeći duhovni put Sjevera, sa upornošću, čistotom, vjerom i mudrošću, stižu do predjela Sunca. Odande se ne vraćaju – to je kraj putovanja.
Predio Mjeseca možemo poistovjetiti sa Kamalokom, kojeg A. Besant definira «Kmaloka is a region peopled by intelligent and semi-intelligent entities, just as our own is thus peopled it is crowded, like our world, with many types and forms of living things». Ona dodaje da je Kamaloka astralni lokalitet, te limb skolastične teologije. Ostaje logični zaključak da je predio Sunca – Krišnaloka, što onda korespondira sa Rudolfom Steinerom.
