30.01.2006., ponedjeljak
ODLAZAK
|
Zapuhat će vjetar sa maloga brda, Bog i njegov jedini sin će da mi sude, pokrit će me zemlja okrutna i tvrda, onoga dana kada me više ne bude. U majku zemlju me položite polako bez milih suza i neizrecive boli i neka vam srce bude kameno i jako, srce koje zbog tuge hoće da izgori. Pustite zvona da mene tiho isprate na putovanje zvjezdama obasjano u mjesto gdje se umiruće duše jate. Nastavite živjeti, jer život je rijeka, što blistav početak i tužni kraj ima, koji negdje u prikrajku svakoga čeka. |
28.01.2006., subota
NESRETNA LJUBAV
|
Tužno lice mladog čovjeka, srce mu slomljeno, patit će dovijeka, jer ludo je volio. Ljubav slomi njega i tuga izbrisa se, dosta mu bi svega, ode i ne vrati se. Ni spomena o njem više, kao da ga nikad nije bilo, a samo je voljeti htio. Sada njega nema više. Danas je godišnjica jednom mom prijatelju. Iako su ga neki zaboravili, ima nas koji nismo. Volimo te i vidimo se tamo gdje god jesi kad dođe naše vrijeme |
24.01.2006., utorak
VJENČANJE
 Prijatelji moji povedoše me na put, do mirnog srca tvog i doma majčinoga, drhtao sam kao na vjetru tanki prut, kad vidio sam labuda svog jedinoga. Od sreće si blistala vilo u bijelom, lice ti bilo kao umjetnička slika, osjetih vatru u tijelu svom cijelom, opčinjen ljepotom tvoga čarobnog lika. U Božjoj kući pred Boga smo stali i kao goluba dva spojena u jedno s rukama na križu vjernost obećali. Bio sam od ljubavi opijen čovjek kad poljubio sam strastveno dragu svoju, znajući napokon je moja zauvijek. |
22.01.2006., nedjelja
TEBI
 Moja ljubav je dugačka cesta bez kraja, po kojoj hodam čvrsto držeć tvoju ruku, jer si moj pravi i istinski put do raja, kao vaporu ulazak u mirnu luku. Bez tebe život bi bio grobna tišina, goli kamen u vrleti planinskog krša, vodenica bez potoka i starog mlina i trun prašine što izgubljeno leprša. Kao ledena voda ti miživot značiš i sve teške trenutke što život ih daje, najdraža moja ti ih pojavom liječiš. Rekao sam ti jednom i opet ću ti reći, da te beskrajno volim kao prvog dana, i da si ti duhovna hrana mojoj sreći |
19.01.2006., četvrtak
SLIKA
 Nečujno padaju sitne kapljice kiše, skrivajući lice natopljeno suzama, neizrecivom tugom i bolom odiše tražeć sreću na beskrajno dugim stazama. Mislima daleko, udaljen od stvarnosti doziva oličenje ljepote i nade, vapeć Bogu za trunku njene nježnosti, koju sad netko drugi prkosno krade. U srcu uzburkanom divlja jaka bura, rušeć njegove snove i život mladi, a bila je samo prolazna avantura. Mili pogledi kao zadnji zorini krici zastali na jedinom što mu preostalo, na mokroj i pomalo izblijediloj slici. |
17.01.2006., utorak
LJUBAV ME BOLI
 Ljubav me boli i kao vatreni plamen goreći u meni budi velike boli, ostavljajući na srcu krvavi znamen o onoj koju za malo ljubavi moli. Ljubav me boli,cijelim tijelom hara, kao ptica patnja mi na dušu slijeće i velike i buktajuće rane stvara i ožiljke što nestati nikada neće. Previše patnje, a tako premalo sreće da bi osvjetlila moj život nesretni, koji polako i tužno u tamu kreće. U svom životu mladom jedno sam spoznao da od sviju boli na ovome svijetu, ljubav je najveća bol što sam upoznao. |
14.01.2006., subota
JESENSKA NOĆ
 Napustila me radost te jesenske noći, kad ostavio sam dragu i svoju sreću, ni doviđenja nisam joj mogao reći, znajući da nikad je više vidjeti neću. Te su noći plakali nebeski anđeli i pokazivali mi put svojim suzama, jer oni su kao i ja znali i htjeli da od drage svoje ne otiđem nikada. Otišao sam i duša mi sporo diše radi žene što uzela je moje srce, a vido sam je jednom i nikad više. Dok živim zaboravit ja neću moći i sanjat ću onu, što obuze mi misli te kišovite i hladne jesenske noći. |
12.01.2006., četvrtak
DVOJE
|
Dok vjetrovi su im obraze tukli i sunce bacalo zrake svoje, dok dani su im se polako vukli ko anđeli voljeli se njih dvoje. Daljina neprijatelj bila im je, ko ubod u srce, nožem velikim, a izvadit se mogao nije, bez velike boli, suzama gorkim. Al ljubav je jača od svih planina i nema sile što srušit je može, kad netko se voli od davnina tada ni razum više ne pomaže. Prijatelj im bile besane noći, suze svoje su poklanjali njima zbog daljine koja im koči, ljubav što se desila njima. Ona je čekala kad će joj doći, sjetnim pogledom njega je tražila kod prozora svake besane noći da bi mu svoje srce poklonila. Htio je doći i ljubav joj dati, suznim očima pisma joj pisao da mu u sjeti tu prolaze sati i samo je za nju dušom disao. Muke su prošle i život ih sastavi ko dva goluba, duše im se spoje, sve do onda, dok smrt ih ne rastavi, ko anđeli,voljet će se njih dvoje. Ovu pjesmu sam napisao prije nekih 7-8 godina kad sam bio udaljen od svoje dragane. Danas je ta dragana moja žena. |
| siječanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Na ovom blogu ću pisati svoje pjesmeKako je lijepo biti čovijek
mirne duše i srca čista,
kad život ne pritišće grijeh,
a lice kao sunce blista
Volim ih čitati:
Dunja mirisna
Kamelija
Erin
Katy
Omcho
Lajla
(ne)zaljubljena
hera
elena
život mi oduzmi
tajanstvena
crnaa
mica maca
cube
sunce
amy
sanjalica ljubavi
ninči
a gdje je ljubav
katya
gabi
Blog
Pišite mi na
pjesnik28@net.hr
FRANCESCO PETRARCA
XI
Nosite, gospe tu koprenu krasnu
na suncu i u sjeni,
otkad žudnju vidjeste u meni
s koje mi svako ino htijenje zgasnu.
Dok slatke misli u sebi sam krio,
što željama su slomile mi pamet
lice već viđoh samilošću sjati;
al kad vas Amor upozori na me,
kose je plave veo obavio,
a nesta pogled koji ljubav prati,
što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati
taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu.
XXXI
Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj davna,
u najdičnijem bit će dijelu neba.
Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogla gledat lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve će.
Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;
u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjala,
Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.
XXXII
Kako se bliže moji zadnji časi,
a život ljudski redom kratko traje,
vidim da vrijeme ni hipa ne staje
i lažna nada pomalo se gasi.
Mislima velim: o ljubavi niti
zborit ne smijemo, jer u svakom trenu
snijeg kao novi nestaju i venu
snage nam tijela; mirni ćrmo biti;
s njim će sve nade prestati da žive,
s kojih smo bili u zabludi dugo,
sve što veseli, boli, srdi, plaši:
te ćemo spoznat da često i drugog
privlače stvari lažljive i krive;
uzalud da su uzdisaji naši.
PABLO NERUDA
KAD UMREM
Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.
Hoću da živiš dok te uspavan čekam
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pjeskom kojim smo hodali.
Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega
zato cvjetaj i dalje rascvjetano,
da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog momu pjevanju.