Proljetni post

Opet mi se potvrđuje kako živim u ekstremima. Ako nisam izuzetno vesela i euforična ili jezivo utučena, gotovo da ne mogu ni napisati ništa. O poeziji ne treba uopće govoriti, sva moja poezija nastala je u trenucima nekih osobnih krahova, melankoličnih stanja i isprepletenosti u bodljikave žice materijalne prirode.

Na današnji dan prije 4 godine pukla mi je tada "fatalna" veza i bila sam od toga u banani jedno godinu i pol. Nevjerojatne su te emocije koje mi nekako umijemo intenzivirati. Kao da imamo neko posebno pojačalo s distorzijom i dodamo volumen do kraja. Spržimo i sebe i emocije, a realno, sada kad se osvrnem, to je bila dječja pizdarija, a ne veza. No onda sam patila k'o mladi Werther. Dan iza sam se tješila sa super kožnim starkama koje su mi se potom za ni mjesec dana počela raspadati na Metalfestu jer u Zadru je previše kamenja za jedne tako kvalitetne tenisice.

Vele da je proljeće doba velikih promjena i velikog umora. Mogu potvrditi da za mene vrijedi i jedno i drugo. Otkako smo požurili vrijeme ne mogu doći sebi. No, možda je tome ipak razlog što idem prilično kasno spavati hmm?

Uhvatila me želja za kvalitetnijim izlaskom- sjedenje na terasi nečeg u gradu pa nekakav koncertić ili plesnjak. To me nije već godinama uhvatilo pa sam tu iznenadnu potrebu doživjela kao znak! Znak da je vrijeme za happy chillaonu. Budem si to priuštila jedan vikend, sve mi se čini. Neka još malo zagrije.

Naša mala duhovna zajednica isto lijepo napreduje. Ima nas tamo svakakvih- od agnostika do već uhodanih misionara, no nitko nikome ne sere po glavi i svi velimo sve što mislimo i kako mislimo, a u samoći svojoj latimo se iste meditacijske prakse u kojoj je opet svatko sam s Bogom, višim Jastvom i razvija se u svom smjeru. Uopće nije loše imati tako toplu, motivirajuću sredinu, no ne treba se ni za to vezati. Biti svoj, ali paralelno imati mogućnost utočišta lijep je osjećaj, no treba uvijek imati na umu da postoji mogućnost da završimo sami samcati, odvojeni od svih. Gledam to po tome što se u posljednje vrijeme dosta odvajam od nekih ljudi koji su mi imali prilično važnu ulogu. Na pozitivan način- nemam vezanosti, no dragi su mi i dalje.

Već duboko razmišljam o moru. More mi predstavlja posebnu radost jer sam pogled na Velebit i to plavetnilo uz milozvučne galebove čini moje srce da pleše. Nije to ni tako daleko, već je travanj.

Oznake: proljeće, sreća