Stazama svijesti i jesenjih boja

utorak , 27.09.2016.

Bila sam u nedjelju na izletu na našu vikendicu. Otkako je stari umro pred pet godina, nema muške ruke koja bi se time bavila. Trebalo bi sve pofarbati, prenamijeniti jednu zidanu prostoriju, dovesti to u neki red. Žalosno je što čovjek kad može ne radi stvari za kojima poslije žali. Primjerice, moj je stari imao svakakve ideje što i kako napraviti od toga, ali odlučio se zabiti u neke druge filmove i napustiti planetu. Stari i ja smo bili jako različiti. Fizički sam, navodno, bacala malo na njega, no u većini toga uobičavao mi je kontrirati, a ja sam se često osjećala ljuto jer je ispadalo da to radi samo da bi se stavio u suprotnu poziciju.
Kako god bilo, imali smo par stvari ipak zajedničkih- jako smo oboje voljeli kuće, imali smo oko za kako urediti prostor, a jednom davno mi je jedan bioenergetičar prilikom čitanja biopolja rekao da sam od njega naslijedila užasno jak moralni princip.

Zašto ovo sad pišem? Sa starim mogu povući paralele što se tiče odvajanja od ljudi. Mislim da mi je dosta ljudi maknuto s puta, no isto tako, dosta novih je i došlo. Čak neki koji su bili tu, kao prolaznici, a sad su odjednom zasvjetlili u nekom novom svjetlu.
Isto tako, promišljam kako dok nismo na određenom nivou svijesti ne možemo shvatiti vrijednost onoga što imamo. To sada vidim kroz vikendicu. Sada kada ja u njoj vidim stapanje sa sobom, mir, bijeg od urbanog ludila, sada je ona na prodaju ili na propadanje.

Moje duhovno putovanje zakrenulo je putanju. Našla sam se na highwayju koji se otvorio i zapičila bez razmišljanja. Tamo gdje me nosi. Neki dan sam bila kod ekipe na pjevanju. I u pauzi su pročitane dvije kratke molitve. Prva je bila lijepa i baš ispunjavajuća. Druga me, međutim, pogodila u žicu. Zasmetao me taj stav "jadniji sam od najjadnijih i molim za milost". Meni to nije poanta odnosa s Bogom, Svemirom, Vrhovnom Inteligencijom, Apsolutom, nazovite to kako želite. Mi smo snažni, i ta snaga dolazi baš od našeg Izvora. Ali nismo jadni i ne znam čemu forsirati to gmizavo raspoloženje. Upravo me to zasmetalo i dalo mi push dalje. Kao što rekoh, jesen je moja transformacija, a moj unutarnji princip valjda bolje vide oni koji me sretnu- njima je jasno da je moja vibracija posve drugačija od te npr. krišnijevske i da neke stvari naprosto nisu za mene. To je valjda ono kada se čovjek malo sa sobom pogubi i više ne zna iščitati svoju vlastitu vibraciju pa mu u život dolaze ljudi koji ga podsjećaju na njegovu bit.



Sri Yantra


Jučer sam se počastila izlaskom u grad nakon posla. Otišla sam kupiti najdraže mi mirisno ulje-jantar i usput sam uzela stalak za mirisni štapić. Onda sam prošetala do Tkalčićeve. Promatrajući ljude na Ilici razmišljala sam kako živimo u jako glupom svijetu. Kineskinja stoji ispred Vinceka, drži sladoled u zraku i slika ga mobitelom. Pomislila sam kako je taj Facebook odnio kod većine ljudi zadnji tračak inteligencije. Oni i njihovi životi postali su javni wc.
Potom sam se sjela na kavu u Argentinu, birc u Tkalčićevoj u koji sam od srednje škole voljela ići. Ima mi ono nešto. Popila sam s guštom kavu koja previše košta i uputila se doma. Osjećala sam se sretno, do te mjere da sam nakon dugo vremena sjela u miru u laganu meditaciju. Više opuštanje nego meditaciju. Upalila svoj incense oil, bacao je svjetlo na murti Ganeshe iosjećala sam se tako svoje i tako dobro.

Danas imam puno toga za napraviti pa najbolje da krenem. Nekako se osjećam aktivno i pasivno istovremeno, kao da će mi vrijeme pobjeći iako ga ima.

Oznake: jesen, duhovno putovanje, vrijednosti, put k sebi, jantar, Ganesha, Sri Yantra