Listopad

Evo nas u listopadu, a još sam donedavno oplakavila ljetna kupanja. Ovo ljeto prošlo je izrazito brzo, a možda mi se to čini zato što sam dobila novi posao, što sam se u startu mislima usmjerila na tu novu priču, a sada sam i umom i rukama u tom čitavom procesu. Nije mi lako, nekad mi nije teško, nisam nešto zadovoljna, dosta sam pod stresom, ali znam da je ovo odskočna daska i znam da sam tu da naučim ili primijenim nešto što je važan dio mene kao osobe. Izuzev toga, osjećam se dobro. Odjebala sam mnoge ljude, mnoge filozofije, mnoga nuspojavna druženja s ljudima i filozofijama i na tom polju se osjećam uzemljeno i sretno. Ne talasam tamo gdje mi nije mjesto i ne pokušavam više hodati u premalom paru cipela. I baš mi je dobro.

U zadnje vrijeme me ljudi dosta nerviraju. Valjda dođem nadrkana s posla gdje se bavim svim i svačim pa u nemogućnosti ustabiljavanja svojih energija odem u onu krajnost mizantropije i zec, gadiš mi se faze, no baš primjećujem kako nemam porive zvati nikog na kavu i kako mi teško padaju i telefonski razgovori izuzev s ljudima koji su u nekim sličnim fazama. Vjerojatno je i do promjene vremena pa ja kao teški meteoropat odmah reagiram.

Počela sam čitati neku knjigu o tantri, napisanu od dugogodišnjeg i vrlo upućenog tantrika Davida Frawleyja koji je dosta detaljno uronio u bit tantre i vedskih učenja pa će mi to biti neko vrijeme opuštajuća duhovna literatura jer mi ništa drugo ne paše.

Dan je lijep i ja ću ga nastojati lijepo provesti, a imam i jedan neobičan dogovor s osobom iz prošlosti, koja me zamolila da se nađemo da o nečemu vezanom za nju popričamo. Nemam pojma o čemu, to je netko s kim nikada nisam imala nikakva posla osim što smo se sretali u kontekstu koncerata i nepotrebnih gluposti zapaprenih od strane njenog tadašnjeg partnera.
Ovo je već drugi put u zadnja dva tjedna da mi se javljaju ljudi s kojima nikada nisam imala osobnu priču, a dio su neke prošlosti. Tko zna čemu me Svemir trenutno uči, no ja kao dobri đak uzimam svoju torbu i pernicu i idem na sate.

I tako dok uživam u atmosferičnim krajolicima jednog od najdražih mi bendova svih vremena i mrštim se ne zadnje gutljaje poluodurnog jutarnjeg Barcafea, maštam o ispijanju espresso kave na nekoj terasici i tome kako ću se zabiti u gledanje zalaska sunca jer se moje srce osjeća baš u tonu tog nadolazećeg zalaska- spokojno i dostojanstveno, uronjeno u vlastitu bit..

Dead Can Dance-Avatar

Oznake: jesen, ljudi