Svemu dode kraj, i dobromu i losemu

Premda smo se trebali vratiti s mora u ponedjeljak, vracamo se sutra. Vjerojatno je triger bio splet okolnosti na koje nismo racunali i u kojima smo dovedeni pred gotov cin.

Naime, od prostora u toj cuvenoj obiteljskoj vikendici koju dijele sestra, brat mog pokojnog oca i stara i ja, mi trenutno imamo samo spavacu sobu i nadogradjenu kuhinju. Obicno planiramo biti tu kad nema nikog pa koristimo sobu do nase, koja bi, prema podjeli izmedu djece nasljednika trebala biti nasa jednog dana. Ta soba je sluzbeno bakina, od stare mog starog, koja je slabo pokretna i teta ju bedina. Kad god idemo na more pitamo kad oni idu jer je moj stari davno ugradio klimu koja se ne smije koristiti jer baki smeta. A moja majka ne podnosi vrucinu. Zlo joj je od vrucine, ima valunge i ljeti ne izlazi iz stana ako ne mora. Tako je bilo i prije ovih nesnosnih vrucina i toplotnih udara.

I tako smo si mi organizirali ljeto, kupile nove madrace i spavale pod klimom dvije noci, da bi se majka cula s tetom na telefon i da bi joj rekla, tek kada je stara pitala da joj potvrdi dolazak 11.8., da dolazi ni manje ni vise nego tjedan dana prije. Meni je pao mrak na oci jer znam na sto lici taj suzivot na moru, a drugo je razocarenje tog velikog djeteta u liku moje majke koje nije bilo na moru godinama jer je bedinala bolesnog psa i sad nece imati nikakav mir opet. I jucer, nakon sto smo u osam uvecer sjedili na nasoj vjecno hladom prekrivenoj terasi i brisali papirnatim rucnicima vodu koja nam je izbijala na licima jer ne mozemo koristiti jebenu klimu koja se inace koristi u takvim trenucima, te nakon sto se moja teta s prozora iz sobe u kojoj je ta ista klima nagnula i rekla "ajme kako je vruce", mislim da nam je objema pregorio fitilj. I tako se danas pakiramo i sutra vracamo. Nista nije slucajno ionako.

Srecom, ja sam se nauzivala i vise nemam ni volje biti tu, svi frendovi su mi u Zagrebu, spiritualna ekipa mi je u Zagrebu i mislim da mogu komotno doma. A majka, majka ce morati po dodatne zadatke iz duhovne prakse na temu kako sacuvati unutarnji mir.

Jucer sam se cula s prijateljem koji zivi u jednom hramu i vodimo duge razgovore koji mi zaista pomognu cesto. Setala sam plazom i pricali smo o nekim stvarima koje me muce vez duze, primjerice zasto se ne znam prepustiti i zasto si kocim neke mogucnosti. Kako rijesiti unutarnja nezadovoljstva koja su usmjerena na moj odnos prema svijetu i drugima. I kako nas Krisna, Svemir, visa sila, nazovite to kako zelite, stavlja u situacije iskljucivo da bi nam se pomoglo da naucimo nesto i postanemo duhovno razvijeniji. Jer ako zelis biti hrabar, logicno je da ce ti se otvoriti opasnost kako bi usvojio hrabrost. Ako zelis biti tolerantan, logicno da ce se pojaviti ljudi i situacije potpuno suprotne onom sto ti daje unutarnji mir kako bi razvio toleranciju. I to je naprosto tako, nema jednostavnih zadataka i vjecno smo na putu rjesavanja svojih samskara.

I tek sto sam ovo napisala stize mi poziv da idem u Njemacku u hram na par dana. Hmmm

Oznake: obitelj, Izazovi