Razgovor s Vjetrom

utorak , 23.01.2018.

Neku sam večer provela prateći večernji povjetarac u njegovoj šetnji. Promatrala sam ga s terase, naslonjena na ogradu. Ulična svjetla bacala su narančasti odsjaj i podsjećala me na neki prošli trenutak koji je radosno odzvanjao u mom srcu. Bila sam potpuno zaokupljena vibracijama koje su me prožimale i neumornom energijom večernjeg povjetarca. Bio je zadovoljan, lagano milujući krošnje drveća i raščišćavajući zrak svojom svježinom. "Kako si uvijek tako sretan?" pitala sam ga. Osmijehnuo se kao da je znao da ću ga to pitati i nježno je zapuhao u mom smjeru. Poskakivao je kao mlada, zaigrana srna i vrtio se u krug. "Radim ono što mi je namijenjeno. Ono što mi je u prirodi. Ispunjavam svoju Svrhu." Dok je izgovarao te rečenice, kao da se svojim pirkanjem uvlačio u suptilne energetske nivoe moga bića pročišćavajući ga. "I ja želim ispunjavati svoju Svrhu" rekla sam. U svojoj igri i vrtnji blagonaklono me pogledao veselim očima i brzo se rotirajući rekao: "Već to činiš, samo si jako nestrpljiva. Želiš odmah vidjeti krajnji rezultat i ne uživaš u Putu. Tvoja Svrha se ispunjava svakim korakom koji činiš. Nema pogreške, ne brini." Nasmiješila sam mu se i kao da sam htjela nešto zaustiti, no riječ se nije mogla formirati na mojim usnama. Samo sam gledala u daljinu, u tu duboku tamu koja je podsjećala na savršenstvo kreacije i njen beskraj. "Upravo si mi pomogao" pomislila sam, a on je, odmičući u daljini podigao svoje dugačke, strujne ruke i doviknuo :"Pusti se, ne boj se" i nestao u daljini.

Oznake: misli, unutarnji razgovor

Dobar početak 2018.

nedjelja , 07.01.2018.

Dragi moji, nije me bilo od Božića pa vam želim sve najbolje u ovoj 2018. godini. Puno svega što vam je potrebno, zdravlja i da se duhovno uzdižete i dalje.

Vratila sam se jučer iz posjeta prijatelju koji živi u Puli. Bila sam smještena u jednom vaišnavskom hramu pa sam imala milost da sviram mridangu pred božanstvima i da poslušam lekcije Bhagavad Gite, upoznam neke nove ljude i dobro se odmorim prije početka nove poslovne sezone. Pula je lijepa, nismo baš previše landrali po njoj, ali smo obišli antičke znamenitosti i ključne birtije, naravno. Promjena boravišta i okoline bila mi je uistinu potrebna. Sad su baterije pune i mogu funkcionirati.

Hram je trenutno u renovaciji pa je otvoren sa svih strana. Dobila sam nedavno sagrađenu sobu u kojoj je bio samo krevet, stolić, ventilator i grijalica te dvije kartonske kutije sa stvarima bhaktine koja tamo živi inače. Grijalica je morala goriti čitav dan jer je bilo prehladno u sobi. Prvu noć, klasično, mentala kakvu imam mi nije dala spavati. Nikad ne spavam noć prije puta, ma gdje god taj put bio, niti prvu noć kad promijenim mjesto. Naprosto nešto psihološki čega se ne mogu otarasiti. No, zato sam drugi dan spavala k'o letva. Drugu je večer swami koji je u hramu zaboravio da ne razumijem talijanski u potpunosti pa je držao večernju lekciju samo na talijanskom pa sam se pobrala mantrati u sobu i spustila se tek na večeru u templ. Na moje veliko čuđenje u jednoj posudi je bio parmezan. Parmezan nisam mjesecima jela jer u sebi ima neki drek od jaja, no ovaj je bio potpuno vegetarijanski, original talijanski i naravno da sam se odmah dogovorila za nabavku od jedne Talijanke koja je tamo bila.


Kod bhakta često postoji jedan sindrom zena koji ja zovem "ima se vremena" pa mi je tako ta Talijanka rekla da će me voziti na autobusni. Pita me kad mi je bus, velim u 9:30, jedini koji imam. Kaže d u 9 krećemo. U 9:04 ja kucam u njenu sobu i otvara mi vrata zamotana u ručnik. Veli 5 minuta joj treba. U 9:10 napokon vezani u autu, kad evo mog prijatelja o kojem će biti riječ u sljedećem pasusu s kamerom i kuca na prozor i na talijanskom govori da se izađemo slikati. Ja, nervozna od pomisli da ne profulam bus kažem da ne sad, a on uporan. Na kraju smo se morali naslikavati svi sa svima. Krenusmo napokon, a pita mene Talijanka znam li kako se zove kolodvor i gdje je. Mislim si, jebemu sve, kad je rekla da me vodi mislila sam da ona zna, a kad tamo, uključi ona GPS i veli da brzo vozi, neka ne brinem. I piči ona i još mi govori kako piše koliko mu minuta treba do odredišta. Na kraju smo stigli 10 min. prije polaska i još sam čekala bus. Možda da se više družim s tim ljudima i zaboravim na drame kojima sam očito podložna.

Upoznala sam napokon bhaktu s kojim sam već godinama na Facebooku povezana i koji je napravio video za jednu moju pjesmu koju sam prije nekih 4-5 g. stavila na Youtube. Kako je zanimljivo da se s nekim ljudima "prepoznamo" još preko mreže i osjetimo njihovu vibraciju koja se podudara s našom. On je bio jako sretan što sam se napokon ukazala u Puli i ja sam također bila jako sretna jer smo vodili duge i ispunjavajuće razgovore o duhovnosti, svirali smo bhajan, on na gitari, ja na dolaku (vrsta bubnja sličnog mridangi) te mi je snimio hrpu prekrasnih novih bhajana koji pobuđuju prekrasna stanja i emocije. Jako je dugo na ovom putu, među prvima u Hrvatskoj je dobio inicijaciju i vidi se da je na jednoj drugoj razini. Ima skroman stančić u tom hramskom kompleksu i uglavnom mu je glavna služba kuhanje, iako su ovih par dana kad sam ja bila tamo kuhale Talijanke. Brižan, kakav bi bhakta i trebao biti, spremio nam je svima koji smo išli jučer na put prasadam (hranu ponuđenu kroz mantre), a meni je redovno motao zavoje s kantarionovim uljem koje je sam napravio jer sam imala prilično veliku ranu na dlanu. Iako mi je "zabranio" da sviram zbog rane, nisam si mogla pomoći da ne sviram mridangu u templu. Nekako mi je u srcu taj instrument i ništa me ne može spriječiti da ga sviram, ni blokirana motorika, ni rane ni grčevi u nadlaktici.

Jučer sam došla u Zagreb oko 3 popodne, no kako je bio praznik, što sam, naravno, zaboravila, trebalo mi je još sat vremena do doma. U busu sam bila totalno ušlagirana od tablete protiv mučnine jer smo se vozili velik dio po serpentinama, a kako mi moja dramatična psiha nije dala miran moment za kavu, nisam ju uopće popila ujutro pa sam iskoristila priliku da ju popim na Črnomercu čekajući bus za doma.
Doma sam se odmah raspakirala i hitila u kadu da dođem sebi. Zagrebačko proljeće me isto zateklo nespremnu. Nije ni čudo da mi sinusi reagiraju na toplo-hladno pa se mažem tigrovom mašću.


Danas se odmaram uglavnom i posjetit ću prijatelje, odnijeti im ružmarin iz Krsninog vrta i neke poklone još. Bitno je imati inspirativno društvo koje nas ispunjava na više razina. To je neophodno za dobrobit našeg rasta jer kad znamo da imamo podršku i pomoć, sve je lakše.

I tako, nekako vedrog i ispunjenog duha guštam u ovoj nedjelji. I šaljem vam puno pozdrava.



Božanstva u hramu

I za kraj hrpa bhajana (one koji su mi snimljeni)

Krishna bhajan za dušu

Oznake: pula, Krsnin hram, godišnji odmor, bhajan

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.