Radio, ne radio...

utorak , 10.01.2017.

U zadnje vrijeme vratila sam jedan stari dobri ritual u jutarnju praksu-slušanje radija. Kad sam bila dijete od nekih 8, 9 godina, radio mi je postao najdraža stvar u mom djetinjem životu. Starci su slušali Stojedinicu, a i rodbini su bili jasni moji afiniteti pa sam već tada dobila od djeda koji je radio u Njemačkoj svoj prvi Hi Fi. Koju godinu kasnije dobila sam od staraca Panasonic Hi Fi, s 5 CD-ova i dva kazetofona s mogućnošću presnimavanja. Ta je linija bila pravi svemirski brod. Bila je ogromna, zvučnici su doista bili impresivni, a imala je i velike mogućnosti narihtavanja baseva. Sa svim tim funkcijama još je i svjetlila u jarkim bojama pa u mraku nije ni trebalo paliti svijeće. Jedva bih čekala doći doma nakon škole i upaliti svoju najdražu stanicu.

Slušala sam gotovo sve emisije- od jutarnjih vijesti, političkih emisija, svih mogućih lista pa čak i noćne programe tipa tadašnjeg radio tuluma ili Etnike. Bila je tamo i emisija Mandragora o alternativnoj medicini i raznim ezoteričnim temama preko koje sam i našla čovjeka koji mi je otvorio vrata u svijet duhovnosti. Uz Stojedinicu sam otkrila svoju najveću glazbenu ljubav, ali i brojne druge izvođače koji su me vodili u misterij glazbe. Bili su tu Bjork sa svojom "Hyperballad" koja me lansirala u astral, Peter Gabriel, Radiohead sa "Streetspirit" negdje 95'-96', a 97' mi je potpuno promijenila život s Depeche Modeom, ali i drugim tadašnjim bendovima poput Walkaboutsa, Garbagea, Babylon Zoo-a, Texasa, Nick Cavea..pa Massive Attack s "Inertia Creeps" 98', Joy Division godinu dana nakon. Živjela sam s tim radijom od jutra do sutra, a za staru godinu 97' sam čitav dan provela vodeći evidenciju za top 101 koji je trajao od kojih 10-11 ujutro pa sve do navečer. Sjećam se kako me mama slala u dućan po ulje za francusku salatu, a ja sam starom ostavila svoju zelenom kemijskom napravljenu listu od 101.- 1. na koju je trebalo upisati izvođača i pjesmu te ime albuma. Još se sjećam bloka papira na kojem sam to radila-plavičasti sa likom Shakespearea iz Aliter škole za strane jezike koju je tada pohađala teta, nadajući se da će joj engleski postati bolji od "I love my nephew Atma very well".



Bila su to dobra vremena za emocionalno ispunjenje; žurila sam se iz škole kako bih mogla crtati uz muziku na radiju. Znala sam i nazvati koju emisiju tipa Phonebox pa bih naručila While the Earth Sleeps od Petera Gabriela i Deep Foresta i Means to en End Joy Divisona, a 99' sam osvojila neku žnj francusku pjevačicu na nagradnjači koju je vodio Tomislav Čaklec. Trebalo je pogađati na kojem broju od 101-1 se nalazi nagradni CD pa ako si dovoljno blizu osvojiš neki single. Bila su to dobra stara vremena. A onda se ubrzo približila 2000....

Ja sam dijete 80-ih koje je odrastalo uz 90-e, i to u posljednjem periodu kvalitetne glazbe. Prvi bolan udarac 2001. bio je Exciter, potpuni promašaj mog najdražeg benda, a za njim su se samo redali drugi promašaji, sve lošija muzika sa sve manje smisla, dubine i energije. Glazba koja nije imala više ništa za dati, koja nije pružala nikakvu utjehu, a kamoli uzbuđenje, glazba koja je na moderan način pokušala oživjeti duh starih uspješnica, ali je u tome, naravno, omanula.

I dok sada svira radio, s usranim "Stars in the Sky" od Coldplayja, koji je samo još jedno dance sranje u eteru pa uslijedi neka alla Rihanna ženskica koja pjevuši izmoduliranu verziju sranja koje pjeva svaki drugi danas puštani izvođač. I u trenutku kad me dovoljno ometa da shvatim da je radio to što me nervira, pa ga ugasim, shvatim da mi je sasvim jasna ispraznost života velikog broja mladih ljudi koji danas svršavaju na razne Gage, DJ-e i indie bendove uz svu ovu modernu droljastu muziku koja se prodaje jer je većina tih izvođača dobro raskrečila noge u spotu ili bar izbacila koju silikonsku sisu i opalila njome kamermana. Ti mladi ljudi vjeruju da je to što se pušta glazba. I slušaju je na mobitelu. Oni nemaju pojma što je značilo vrebati pjesmu koja ti se sviđa danima dok je ne bi našao jer tada nije bilo interneta za sve pa da samo ukucamo i nađemo, nego smo imali uvijek spremnu kazetu, žurili se popišati u pauzi od slušanja radija i vratiti što prije nazad u sobu da slučajno ne bi propustili pjesmu koju čekamo. Ti klinci najčešće nemaju pojma ni što su basevi, a prave slušalice većina nije vidjela. Oni misle kako je totalna jebenica kad na svom Iphoneu raspale neku cajkarušu pa njome kroz svoje bijele inearsice opskrbljuju čitav tramvaj. To su ti isti koji ne znaju napisati ni prosječan esej iz hrvatskog. Jer ne žele. Jer ne vide poantu.

Apropos vrebanja stvari, najviše se sjećam vrebanja "Love is a Shield" od Camouflagea. I Madonna je još tih 90-ih znala pjevati, sjećam se vodenih kozica i slušanja njenog "Frozena" koji je baš tada izašao. Ili "Anybody seen my Baby" od Stonesa, koja mi je bila fenomenalna usprkos mojoj antipatiji prema Stonesima i Mick Jaggeru čije čvalje su me uvijek asocirale na dom za udomljavanje žaba. Ili Walkaboutsi sa "Lights Will Stay On" koju sam onda 15 godina nakon slušala live. Imala sam i ja nježniju stranu tada, uz sve mrakače koje su mi se sviđale, našao se prostor za jednu mladu Natalie Imbrugliu ili Lisu Stansfield. Ta sam dva CD-a doduše dosta brzo prodala bratiću. Bratić je momak stariji 10 godina i veliki kolekcionar pa mi je tako davao džeparac.

I tako, eto, opet sjedim u tišini. To je bolja opcija od onoga što nudi većina glazbenih stanica. Jutro je još povoljno, ima jedan dvojac na Soundsetu plavom, dosta su zabavni pa se uz njih znam nasmijati. A i vijesti poslušam pa mi dođe zlo od količine loše energije jer danas nema dobrih vijesti. Samo tko je koga ubio, prevario i tko je umro.
Uz ovaj dan kada me opalila nostalgija za radijom, evo jedna vrlo mi draga iz davne 96':

Babylon Zoo- Spaceman

Oznake: radio, Stojedinica, glazba, Walkabouts, Radiohead, Depeche Mode, Bjork, Radio 101, djetinjstvo, glazba iz djetinjstva