In memoriam Arnica 27.3.2004.-27.11.2016.

srijeda , 30.11.2016.

Dragi moji, bolesna sam od tuge. U nedljelju, 27. 11. oko pola 10 navečer napustila nas je naša Arna. Arna je bila bijela četveronožna ljubav koju sam voljela više od svega što se može voljeti na ovom svijetu. Izabrala sam je iz legla malih bijelih retriverskih kuglica u 5. mjesecu 2004. godine. Bila je prekrasna. Prekrasna karakterom, svojeglava, dominantna, zvali su je na livadi Xena ratnica, a istovremeno je bila mazna i išla je svima. Društvenijeg psa teško se moglo naći. Toliko je voljela ljude, s takvom radošću im je prilazila. Jela je sve što je stigla, zemlju, kamenje, škarnicle, kruh.... i sve je to radila do nedjelje, kada je napokon odlučila da ode.



To jutro nije joj bilo dobro, no kako je već 6 godina bolovala od refluksa koji su pratila stalna povraćanja, a usput su odlazile nogice i s vremenom je postala užasno mršava na što smo mi već bili navikli, tješili smo se da je tako i taj dan- samo još jedan od loših dana. Još sam ja bezbrižno prokementirala ujutro da nemam neki osjećaj da će otići, nego da je vjerojatno samo još jedan loš dan. Mama je rekla da ni ona nema, no ipak joj je nešto očito to iznutra najavilo da je izjavila to. Kako se mi ljudi volimo zavaravati kako bismo si mehanizam protiv bola osigurali. Ali Arna bi znala čitav dan biti jadna i ležati, no digla bi se popodne, odjednom bi živnula, mahnula repekom i bilo je vrijeme za van. Nadale smo se zaista da će tako biti i ovog puta.

Međutim, ovog puta čitav dan nije ustala i okice su joj bile okrenute prema gore. Čitav dan nije jela, osim u jednom trenutku kad joj je mama dala 4 nagradice iz ruke, to je prihvatila. Kasnije opet nije ni to privatila.
Popodne oko 6 morala sam obaviti neke stvari i kada sam u 7 došla u dnevnu sobu, osjetila sam da je mišić bolesni obavio ono što radi vani doma. Došla sam do nje i pokušala ju što nježnije staviti na njen krevetić i tako sam ju skupa s krevetićem pomakla do ormara ispod televizora. Malo sam ju oprala jer je bila sva mokra. Ubrzo je došla i mama doma, ona je morala otići van zbog nekih obaveza pa mi je laknulo kad se vratila. I dalje sam mislila da joj je samo jaaaaaako jako težak dan.

Bila sam malo s njom, a onda sam trebala ići raditi za posao, otišla sam u sobu i obavila par telefonskih poslova vezanih za posao, no bila sam užasno nervozna. Arna čitav dan nije bila vani i nije pokazivala nikakvu želju. Nije čitav dan ni jela ni pila. Rekla sam to i kolegicama jer me brinulo. Malo prije 21 h mama mi je došla u sobu s tužnim licem da sam pomislila na najgore, prekinula sam naglo razgovor i odjurila u sobu u strahu.



Mama se već smještala kraj nje i rekla mi:"T, ona odlazi." Sjela sam pokraj nje i primila joj bijelu capu, dok se ona okretala glavicom s očima okrenutim prema gore kao da daje znak da primjećuje da smo tu. U takvoj slabosti i nemoći vrtila je glavicu par puta sad prema mami, sad prema meni, kao da nas pozdravlja. I kako sam joj primila capu, u svojoj jezi, tugi i nemoći, krenula sam mantrati mahamantru, a stalno mi se u glavi vrtila rečenica kako svi prolazimo kroz starost, bolest i smrt i da je bitno zato da mantramo, da se izbavimo iz svijeta patnje, a nisam ni znala što bi drugo govorila, a da se ne raspadnem pred njom. Preglasno sam mantrala, mama se stišavala, valjda sam glasnoćom htjela nadglasati užas koji se već rađao unutar mene. Malo sam joj govorila da ju volim, onako usred riječi iz mantre, pa mantru, pa opet da ju volim, a ona se onako slaba s teškim disanjem i kašljucanjem odjednom prestala kretati u našim smjerovima i ostala polegnuta na maminoj ruci. Osluškivala sam joj srce. Još je ubrzano kucalo, tijelo se nadimalo od svega što se u njoj događalo.

Mama se ustala da ode po papirnati ručnik jer tijelo više nije moglo kontrolirati izlučevina, a ja sam stalno htjela da upali mantru i na laptopu, no ona je rekla u svom jadu da ne zna, a ja se nisam htjela ustati da ne izgubim ono malo vremena s Arnom koje je ostalo. Nisam njenu capu htjela ispustiti iz ruke. Bi ju ja čitavu zagrlila, ali bila je tako slaba i umorna da nisam mogla zbog svojih sebičnih emocija otežavati joj svojim tijelom nad njenim, pa sam radije samo capu držala i dragala ju po vratu i sa strane po tim rebrima koja su se vidjela od mršavosti.

Dok se mama vraćala s papirom, Arna se odjednom naglo zgrčila, kao epileptični napad da ima, pa protegla, kao kad se znala protezati nakon spavanja, samo ovo je bilo naglo, jako, neočekivano, loše, krivo, značilo je nešto grozno. Povikala sam tako shvativši da je to to, da se dešava finalni stadij. I onda smo obje samo pjevale joj mantru, dragale ju, voljele ju, sve dok nije došlo do usporavanja daha. Tijelo se grčilo, a mi smo joj samo u suzama mantrale, samo smo ju voljele, samo smo htjele da čitav jebeni svemir stane i da se to ne dogodi i govorile joj "Volim te, volim te Arnica", sve do posljednjeg izdisaja. I onda se pogled ukočio.

I ja sama sada zaplakala laptop. I zaplakala sam svaki jebeni dio stana u koji je ona kročila. I svaki put kad mislim da sam isplakala dušu, toga ima još. I ne prestaje. I ne mogu ništa. Ni spavati bez da popim nešto za spavanje, niti se osjećam dobro. Zlo mi je u tolikoj mjeri jutros bilo da nisam mogla otići na posao od mučnine. A jučer sam plakala po busevima, po cesti kada bi vidjela što me podsjećalo na nju, a sve me podsjeća na nju jer smo se svuda šetale. Još u subotu smo se šetale.
Još u subotu je sve bilo dobro.

Proći će. Sve prolazi pa i bol. S vremenom. Ali trenutno ne znam kako.

Oznake: ljubav, smrt ljubimca, tuga

Odvojenost

subota , 26.11.2016.

duhkham ity eva yat karma
kya-kleśa-bhayt tyajet
sa k[tv rjasaA tygaA
naiva tyga-phalaA labhet


Bhagavad Gita 18.8.

Prijevod:

Za svakog tko se odrekne svojih propisanih dužnosti zato što su mukotrpne ili iz straha od tjelesne neudobnosti kaže se da se odrekao u guni strasti. Takvi postupci nikada ne vode ka uzdizanju do odvojenosti.


U četvrtak sam bila na lekciji Bhagavad Gite i jako me se dojmio ovaj stih. Najviše zato što sam prepoznala svoj strah od neudobnosti i želju za odricanjem od mukotrpne dužnosti u kojoj sam se našla. Pošto ništa nije slučajno i pošto je sve za naš osobni razvoj, tako je i ta određena mukotrpna dužnost tu upravo zbog našeg razvoja. Mi ju, doduše, često ne želimo priznati kao dužnost, a hrvanje s njenom težinom najčešće prijeđe u frustraciju i jadikovku. Odgovor je predanost, no predanost se čini kao preveliki zalogoj. Je li uistinu?

Kako se čovjek u današnje vrijeme suočava sa svojim dužnostima? I ako je sve već predodređeno i njemu namijenjeno, koliko je njegov bunt na određenu dužnost dozvoljen? Je li to onda nezahvalnost za situaciju koja mu je dana za razvoj? Ili je to samo trenutak slabosti? Nekada je teško razlučiti što je. Ali da, želimo li biti odvojeni, i od bola, i od sreće, moramo se predati dužnostima, kakve god one bile.

A ja sam još u nekom svijetu mašte, prisjećam se paralelnih svjetova punih ljubavi. Razmišljam o dušama koje su prolazile kroz moj život. Jednu koja mi je bila bitna sanjala sam sinoć. Sestru po Bogu, s kojom sam se razišla još ljetos. I nemam ni tuge ni faljenja, samo su ostala lijepa sjećanja. Primjećujem kako se sve rjeđe vežem. Je li to moja odvojenost? Ako je, zahvalna sam jer to je težak proces, a meni kao društvenom biću koje voli sklapati odnose i veze teško je bilo kada bih ih morala rezati. Možda sada napokon znam što hoću pa se ne zadržavam na krivim obalama.

Nekada se ipak zaželim one ideje da s nekim prolazim kroz život. Uistinu je lakše koračati sa suputnikom. Taj netko je oslonac i pomagač. Umiri svojim bićem. No, onda se sjetim da sam izabrala izgraditi sebe i da teško da ću naći pratnju sa svim onim što bi meni u ovom trenutku trebalo. Odlučiti se za svoj put koji je sam po sebi put odvojenosti, a istovremeno imati suputnika, zvuči kontradiktorno. I je i nije zapravo. Svi smo nekako odvojeni, na svojim putovima, ali opet smo jedni s drugima. Isprepleteni su ti svjetovi naših vlastitih mikrokozmosa i našeg druženja u ovoj dimenziji. Dosta sam o tome danas razmišljala. Zimska osamljenost ili dublje poniranje u sebe? Ne znam još, no saznat ću, kontemplirajući na žalu svog oceana.

Oznake: Bhagavad Gita, odvojenost

Dokolica ili ne?

utorak , 22.11.2016.

Današnji dan mi je proletio bez da sam još išta napravila od stvari koje moram. Ja dolsovno shvaćam slobodan dan pa ga i nastojim provesti u slobodi. Kada malo bolje razmislim što me čeka u skoroj budućnosti, najradije bih da su mi svi dani slobodni. Budućnost nije tu, a i neizvjesna je pa možda bolje da o njoj sada ne razmišljam.

Danas sam pala na psihološkom testu odgode užitka. Znate ono kada malu djecu potkupljujete slatkišima pod uvjetom da najprije napišu zadaću, vježbaju, budu poslušni itd.? Ja sam danas svom malom unutarnjem djetetu priuštila sve užitke tako da smo odgađali obaveze. I sada kada je šest popodne, kad svi normalni ljudi zasjedaju pred televiziju ili se prave da meditiraju, ja moram ići raditi. Jer se unutarnje dijete dosad igralo svojim lopticama i papalo puno slatkiša. I tortilje. Komada dva i pol, ukupno.

Nisam motivirana za posao, dragi dnevniče. Radije bih ležala na krevetu i čitala o čakrama. Kupila sam si neku novu knjigu o čakrama, puna je vježbi. Naravno, sve su s vizualizacijom- baš ono što ne volim. Ja nikad ništa ne vidim, ne osjetim i kiselo se smješkam dok čitam "a potom biste trebali osjetiti", "velik broj ljudi osjeti" i ine konstrukcije. Ova osoba ne osjeća, a ne smatra se bezsjećajnom. Ili neosjećajnom. Ova osoba je valjda demotivirana i po pitanju čakri. No, nije sve tako crno. Nešto je i tamnosivo..

Upravo mi se besramno spava od posljednje tortilje koju sam potamanila, onako bezobrazno i brzo. Čime li ću sada namirivati čula koja žele eskivirati posao? Izgleda ničime pa je bolje da učinim nešto. Dok još postoji normalno vrijeme i mjesto za to.

Oznake: dokolica, demotiviranost

Ipak se kreće

subota , 19.11.2016.

Imam jednog prijatelja koji živi već duže vrijeme u hramu u Puli i čujemo se redovito. Jako sam zahvalna što ga imam jer mi je baš velika potpora i zen savjetnik. I tako prije dva dana, nakon onog mog posta koji je nastao u trenutku kada uistinu ništa nije išlo, ja razgovaram s njim i on mi, na potpuno miran i staložen način, pokuša prenijeti da je sve okej. Podsjeti me da je meni to zapravo prvi pravi posao, dosta zahtjevan k tome i da ne trebam kontrolirati stvari, već da shvatim sve kao Krišnin aranžman, pa i to da mi je sada teško i naizgled neizvedivo. Kaže mi da u svakom trenutku mantram "sve je OK" pa čak i ako mogu samo promatrati situaciju bez mogućnosti sprečavanja neželjenog. I ja mu kažem: "Dobro, pokušat ću." Naravno, to sam rekla nekim usranim unutarnjim tonom jer nisam vjerovala da sam došla na stepenicu na kojoj bih to mogla i primijeniti. Kako bilo da bilo, najmanje što mogu je pokušati primijeniti to, uspjelo ili ne.

Toga dana se situacija na poslu baš složila da nije bilo stresno i već sam u startu bila zadovoljna, a za večer toga dana već sam bila isplanirala otići na lekciju Bhagavad Gite. Lekcije Bhagavad Gite liječe dušu i jako mi nedostaju otkako zbog posla nemam vremena ići redovno kako sam to običavala do unazad koji mjesec. Pokupim pred kraj radnog vremena svoje krpice s posla i produžim u grad, veselo slušajući jednu prekrasnu verziju Damodarastake, pjesme koja se sluša u mjesecu Kartiku, najznačajnijem mjesecu u vaišnavskoj tradiciji, a koji je baš nedavno završio. I baca me ta melodija na neka druga mjesta, sasvim potpuna, divna, ludo obojana i smijem se u sebi kako mi je predivno u tim slikama koje mi dolaze i vozim se na Gitu.

Kada sam napokon stigla do centra, dečko koji predaje i kojeg jako volim jer osjećam kao da mi je brat na tom nekom neopipljivom nivou (što zapravo i je jer imamo istog gurua, samo što je on iniciran već 20 g., no očito se stvarno ta povezanost osjeti) jako se zaveseli što me vidi jer zna s čim se trenutno nosim i da nisam baš u najboljem stanju. Na lekciji nas je bilo jako malo, taman onoliko koliko volim jer nisam tip za velike stvari i mnogo ljudi, em što osjećam njihove energije često, em što sam nekad u fazi izolacije. Kada je predavanje počelo, imala sam doživljaj da je lekcija bila namijenjena meni i mojoj situaciji. U svakom sam trenutku svaku rečenicu mogla preslikati na svoju situaciju. Još kako je predavač često gledao u mom smjeru, gotovo mi se na jeziku oblikovala rečenica:"Pričaš li ti ovo zbog mene?" I je, znam da je zbog mene i imam osjećaj da je to bio neki aranžman i gurua jer sam baš dan-dva prije išla pričati s njim (u mislima, naravno, kroz molitvu). Kasnije sam, za vrijeme zajedničke večere, rekla da se osjećam kao mobitel koji se puni. I doista sam se toliko napunila tu večer da sam odlučila zadržati tu vibraciju.

Dan poslije sjetim se da mi je još pred koji tjedan došao newsletter s guruove stranice, primam kratke inspirativne članke mailom i obično uvijek pročitam odmah, no sada sam u onom stanju i to ostavila. Idem ja to nadoknaditi u četvrtak, a kad tamo, članak se doslovno obraća meni i govori o mojoj situaciji. Zanimljivo, rekoh, a ne znam jesam li spominjala da sam nedavno sanjala dva sna u kojima je bila poruka da trebam mantrati (jer sam prestala u svoj toj drami i s tom praksom). Tako me par tih događaja osposobilo da se podignem na noge, a jučer sam napravila jedan posve novi korak.

Javila mi se pred koji dan jedna poznanica koja se dosta bavi duhovnošću i vjeruje da zna čitati ljude i što im treba. Uvijek sam skeptična kad ljudi to javno tvrde za sebe, no nije me previše briga zapravo. Pogledam poruku, a u njoj link na besplatan tečaj aikida. Zanimljivo, pomislim, i odmah kliknem da idem, jer aikido sam još pred dosta godina krenula istraživati, no nisu mi pasali termini i nikad nisam mogla otići, iako mi se svidjelo što stoji iza toga. I tako odemo nas dvije jučer na prvi sat i moram priznati da sam bila oduševljena filozofijom iza toga. Trener je baš pričao o pražnjenju uma, unutarnjem balansu i stavu, te kako malo tko svoj veliki potencijal ispoljava jer je instalirao krivi softver. I pronađem se u toj priči i poželim instantno to promijeniti, tako da idem i idući tjedan, a ako primijetim pomak, učlanit ću se i vježbati redovito. Možda to je nešto za mene.

A sada da završim ovaj dugačak subotnji report s tom prekrasnom verzijom Damodarastake:

Damodarastaka



Oznake: život, Bhagavad Gita

Kad ne ide, ne ide

utorak , 15.11.2016.

Nažalost, izgleda da nemam kapaciteta za posao na kojem se trenutno nalazim. Stalno sam opterećena teškim mislima, napetošću, nemirima, ali najgore je što to traje ne samo tamo, nego i kad dođem doma, a bogme traje i noću jer imam velikih problema sa spavanjem. Normalno spavam jednom u tjedan dana, sve ostalo je uz mnogo buđenja i poteškoće da uopće zaspim. Ne pomažu tu ni afirmacije, ni mantranje koje ni ne stignem prakticirati, a onda kad uhvatim vremena nemam se snage fokusrati, jer, za mantranje ipak treba određena doza mira, a ne da se scene s posla ubacuju kada bih trebala meditirati na ime Boga. Stvar je izmakla kontroli onog dana kada sam posegnula za pola tablete za spavanje. Inače jedina tableta koju bih uzela bila bi ona za glavobolju i to kad se zaista raspadam.

Ne pomažu tu ni tretmani jer oni nisu dugoročno rješenje. Nakon tretmana sam mirna jedno kraće vrijeme, a onda počne sve ispočetka. Počela sam, doduše, sebi davati Reiki. Samo počela, jer sam si napravila jedan tretman u svo ovo vrijeme. Nastojim biti promatrač situacije, ali čak i kada pustim sve u vražju mater i samo promatram, osjećam se kao zadnji luzer koji je bačen u neki krivi film. S obzirom na uvjete u kojima se nalazim, ne mogu dati otkaz. Jer neću moći naći ništa drugo. I staroj neće biti jasno i počet će dramiti egzistencijalnu krizu. Ali meni realno ovo jako škodi.

Ne znam, osjećam se potpuno bespomoćno. I beznadno. I ne vidim rješenje. Na pragu sam odustajanja, ali ne znam kakvog. Što bi uopće značilo odustati? Pustiti da se čopor majmuna razulari jer čuvar nije sposoban zauzdati ih? Odustati od krivih misli bilo bi najbolje, no naprosto nisam otkrila metodu. Ništa mi ne funkcionira trenutno. Previše je tu negativnih emocija vezano za čitavu tu priču, čak i prije neg je glavni dio počeo. Promatram li sebe kroz sve ovo? Moj doživljaj mene iznutra apsolutno je drugačiji i od onoga kako me vide drugi koji me znaju, i od onoga što je zapisano u zvijezdama. Ja sebe ne prepoznajem. Istina da sam pomalo mračan i melankoličan tip i da znam zapasti u crnjake, no do ove razine da mi sve bježi van kontrole, to mi se nikada nije događalo. Ostavljam stvari unaokolo, odlazim od doma bez ključnih stvari, gubim se u mislima, ne mogu održati postojanost. Koja god lekcija da ovo je, ja ju želim otkazati. Nisam spremna. Smijem li ne biti spremna? Jesam li luzer ako nisam spremna? Ili se samo želim pobrinuti za svoju dobrobit? Ne znam, dragi moji, ali Atma je u prilično velikom crnom dreku trenutno.



Oznake: nesanica, nesnalaženje

Ne odustati

nedjelja , 06.11.2016.

Provela sam dan igrajući se sa svojom Yamahom. Yamaha je klavijatura koju mi je majka kupila pred koju godinu i to baš onda kada je financijska situacija bila strašna, kada nisam imala posao, friško nakon faksa, a ona je noći provodila polubudna u teškim mislima vezanim za našu egzistenciju. "Kako to da si mi odlučila kupit synth?" pitala sam ju. "Pa kad to toliko voliš."

I da, moj život je glazba, u glazbi sam oduvijek nalazila smisao, iznova i iznova. Najbolje stvari u životu došle su mi preko glazbe, kroz nju sam se razvijala i emocionalno i duhovno. Moj se život naglo počeo mijenjati davne 1997. s otkrićem Depeche Modea, a godinu dana kasnije kroz glazbu sam čula i Hare Krišna mantru s kojom se redovno družim već par godina. Ne, nije to bio film Kosa, već jedan talijanski glazbenik koji je na tada moderan elektro-rockerski način obrađivao vaišnavske bhajane.

Premda mi je glazba bila sve na svijetu, tek sam se s 27 godina počela njome baviti u smislu da sam se uhvatila sintisajzera čiji mi se zvuk toliko sviđa. Tomu nije bio razlog moja lijenost, već što sam dotad živjela u uvjerenu da ja naprosto ne mogu svirati jer mi je lijeva ruka motorički slaba. Naime, kao dijete sam preboljela gadnu bolest koja me provela i kroz paralizu lijeve strane tijela. Nakon što se tijelo vratilo u normalu, mozak je ipak nastavio živjeti u sjećanju na šok i ostalo je motoričko oštećenje. Velik dio života sam živjela u depresijama i svojim bedovima zbog tog defekta i mada je to zaista jako sporedna stvar jer se mogu služiti tom rukom (samo što nemam previše kontrole nad njom) i premda se to često nije ni vidjelo, meni je to predstavljalo dramu u bezbroj činova u kojoj sam uvijek iznova tragični junak.

Kako čovjek sazrijeva i kako dobiva nove uvide, a i sreće razne duše na svom putu koje mu otvaraju razna vrata, tako su se i meni počela otvarati vrata u tu sferu i napokon sam dobila priliku svoju kreativnost provesti u djelo, pa makar i na limitirani način. Osim ako se ne dogodi neko čudesno ozdravljenje, nikad neću moći držati akord u lijevoj ili udarati ritam kako bih željela, no bolje se zadovoljiti i alternativnim, "krnjim" načinom nego biti depresivan jer "ja to nikada neću moći".

Ironično je što me od baš svih stvari na svijetu zanimaju one za koje nemam fizičke predispozicije. Tako sam se ja uhvatila i sviranje mrdange, dvoglavog bubnja s kojim se sviraju bhajani, a ubrzo sam i našla učitelja koji mi je napravio alternativni program učenja ritmova, pa mi je prilagodio mantre za ritmove tako da udaram više desnom rukom, kako ne bih morala brze prijelaze raditi lijevom. Ne sprečava to mene i zapravo redovno sviram taj bubanj doma, a ponekad ga zasviram na nekim programima kod Krišni kada nema onih koji su već majstorski svirači. Čak sam dobro usvojila dva ritma, a treći mi ide malo sporije jer je to brzi ritam pa je dosta zahtjevna i lijeva iako mi je izbačen udarac viška u njoj. No nema veze, jednom ću uspjeti i njega do određene brzine da ga ubacim u neki bhajan. Naprosto neću odustati; odustajala sam 27 godina od stvari koje volim, sada želim uživati u njima.

I tako danas malo sviruckam što svoje skladbice, što Depeche i opuštam se. Baš je prigodan kišni i sneni dan za uljuljkati se u melankolične melodije. Trebala bih još nešto i za posao napraviti, no muzički drive mi je danas prejak.


Oznake: synth, glazba, Depeche Mode

The last one standing

subota , 05.11.2016.

Jučer sam nakon više od dvije godine izašla van. Zadnje što pamtim a da je bilo vezano za izlazak bio je koncert Depeche Modea u Beču 2014. nakon čega smo završili na genijalnom after partyju s nekakvom češkom pijanom ekipom i tulumarili do jutra.

Nakon svih mojih životnih preokreta, napokon se u meni opet pobudila volja za izlascima i zabavom pa sam tako s nekoliko prijatelja jučer otišla na koncert IAMX-a u Močvaru. IAMX mi je preporučio frend Ivan pred kojih 7-8 godina i dosad sam tog uvrnutog muzičkog genija uspjela vidjeti triput live. Ja sam rođeni electrohead, za sebe sam znala govoriti da mi srce vjerojatno lupa u ritmu nekog saw synth bass-a, a iz njega se izlijevaju prekrasni atmosferični stringovi. Jedna od stvari za koju sam oduvijek bila rođena je synth muzika. Em što sam provela godine i godine života aktivno na toj sceni, em što sam se bacila na samostalnu izradu takve glazbe- za svoje vlastite potrebe. Iako neki kažu da ima dosta potencijala, ne mogu si priuštiti toliko slobodnog vremena, a trebalo bi naći i dosta volje da se detaljno upoznam sa svim tehnikalijama koje su potrebe u tom području produkcije. Možda jednog dana posvetim tome više vremena pa odem i van svog osobnog amaterskog bavljenja glazbom.

Na IAMX smo uspjeli zakasniti jer smo se malo previše druškali kod Ivana, živeći u uvjerenju da u Hrvatskoj sve kasni pa će i IAMX. No, tomu nije bilo tako jučer. IAMX je počeo točno u minutu pa smo, nakon još kraćeg lutanja po opskurnim cesticama blizu Močvare te usprkos mobilnom GPS-u, banuli na petu stvar. Koncert je očekivano bio dobar, naplesali smo se i naguštali, no sat vremena nije nam bilo dovoljno. Srećom pa je jučerašnji zagrebački petak bio prilično bogatog repertoara..

Nakon IAMX-a produžili smo u Vintage na Depeche Mode tribute. Meni kao okorijelom Depeche Mode fanu to je bio vrhunac večeri iako je taj tribute bend polusranje ako se mene pita jer lik ne zna pjevati a izigrava rock zvijezdu, no to me nije omelo da se zabavim i isplešem, više nenaviknuta na tvrdoću dobrih starih martensica koje sam kupila valjda još na kraju srednje. Na kraju su se svi moji pobrali relativno brzo po dolasku u Vintage, neki radi noćnog prijevoza, neki jer žive van Zagreba, no ovu staru darkersku dušu ništa nije spriječilo da ostane i brije solo do samog kraja. Malo sam chillala s poznatom ekipom s kojom sam znala brijati po Jabuci u svojim mlađim danima i oko pol 3 sam dočekala kraj koncerta i onda se brzo počastila taksijem jer ipak sam ja sad već žena u godinama, mada se osjećam kao da sam prekjučer izašla iz puberteta.

Napunjena dobrom energijom, ispunjena zadovoljstvom i osjećajem života, sjedim tu i tipkam u gotovo pola 2, osjećajući se kao da me netko pregazio. Dobra volja je jedno, a izlazak iz grifa i godine drugo. Pretpostavljam da ću do ponedjeljka doći sebi jer treba dalje raditi s djecom i biti im uzoran primjer.
I want to know how to survive in the nightlife

Oznake: IAMX, koncerti, Depeche Mode, izlazak, party, zabava

Gdje su mrtvi?

utorak , 01.11.2016.

Dan je Svih svetih, čak je zagrebački javni prijevoz dostupan besplatno ovih dana, kako bi ljudi mogli posjetiti grobove svojih najmilijih kojih više nema. Prepuna lampiona, svijeća i cvjetnih aranžmana, ta i inače spokojna i posebna mjesta, čekaju da ih ispune živi polažući na njih sjećanje na mrtve.

Ja ne odlazim na groblja. Niti na Dan mrtvih. Mislim da sam zadnji put na groblju bila na sprovodu prijateljičine bake, a prije toga na sahrani vlastitog oca. I nakon toga nisam posjetila više niti njegov niti bilo čiji tuđi grob. Naprosto prema svojoj vlastitoj filozofiji nemam tamo što tražiti. On je otišao nedugo nakon što je umro, sjetim ga se gotovo svakog dana, a tradiciju i običaje nikada nisam osobito doživljavala. K tome, nikako nisam ceremonijalni i ritualni tip, ne volim svečanosti, obrede i smatram ih formalnim ljudskim konstruktima stvorenima radi dodatnih iluzornih predstava. U takvim predstavama osobno ne mogu sudjelovati, premda shvaćam da je ljudima to potrebno i da u formama raznih obreda vide određenu sigurnost- nešto opipljivo za što se mogu uhvatiti i biti sigurni bar oko nečeg, kad je ionako toliko toga apstraktnoga i neopipljivoga. Možda je drugima lakše, možda im utjeha i mirnoća i sve ono za čime ja često vapim dolazi iz prilagodbe tim formama i okvirima koji su tu baš zato da ljudima olakšaju već samu po sebi zakompliciranu egzistenciju.

Svi sveti ili ne-Svi sveti, ja o smrti i mrtvima razmišljam mnogo i često. Prošle godine saznala sam da je umro dečko kojeg sam znala s faksa, koji mi je čak doma dolazio popravljati kompjuter. Nije imao niti 34 godine, ubila ga gripa na postojeću bolest za koju, vjerojatno, nisu znali.

Stari mi je umro očekivano, ali nakon godinu i pol mučenja, no on si je sam jadan izabrao teži izlazak iz ovog tijela. Nije baš bio sklon slušanju savjeta, i onako je, tipično muški, bio sklon provesti svoju, po sebi, najbolju ideju. Često se pitam gdje li je sada. Gdje je ta duša, toliko neprilagođena ovom svijetu gdje vrebaju zamke nepravde i licemjerja otišla? Je li u nekoj višoj dimenziji, sada spokojan i miran, ili otplaćuje tešku karmu koju si je sam stvorio? Ima li ikakvog pojma da ja o tome razmišljam češće nego li ima smisla? Kada bih mogla, voljela bih znati te stvari, samo kako bih mogla ispraviti krivudave linije vlastita djelovanja. No, većini nam to znanje ostaje misterij u vidu iznenađenja, nedostupan i skriven dok smo pod vladavinom vlastita uma i logičkih obrazaca.

Dead Can Dance-Persephone

Oznake: svi sveti, dan mrtvih, groblje, smrt, život poslije smrti

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.