Stazama svijesti i jesenjih boja

utorak , 27.09.2016.

Bila sam u nedjelju na izletu na našu vikendicu. Otkako je stari umro pred pet godina, nema muške ruke koja bi se time bavila. Trebalo bi sve pofarbati, prenamijeniti jednu zidanu prostoriju, dovesti to u neki red. Žalosno je što čovjek kad može ne radi stvari za kojima poslije žali. Primjerice, moj je stari imao svakakve ideje što i kako napraviti od toga, ali odlučio se zabiti u neke druge filmove i napustiti planetu. Stari i ja smo bili jako različiti. Fizički sam, navodno, bacala malo na njega, no u većini toga uobičavao mi je kontrirati, a ja sam se često osjećala ljuto jer je ispadalo da to radi samo da bi se stavio u suprotnu poziciju.
Kako god bilo, imali smo par stvari ipak zajedničkih- jako smo oboje voljeli kuće, imali smo oko za kako urediti prostor, a jednom davno mi je jedan bioenergetičar prilikom čitanja biopolja rekao da sam od njega naslijedila užasno jak moralni princip.

Zašto ovo sad pišem? Sa starim mogu povući paralele što se tiče odvajanja od ljudi. Mislim da mi je dosta ljudi maknuto s puta, no isto tako, dosta novih je i došlo. Čak neki koji su bili tu, kao prolaznici, a sad su odjednom zasvjetlili u nekom novom svjetlu.
Isto tako, promišljam kako dok nismo na određenom nivou svijesti ne možemo shvatiti vrijednost onoga što imamo. To sada vidim kroz vikendicu. Sada kada ja u njoj vidim stapanje sa sobom, mir, bijeg od urbanog ludila, sada je ona na prodaju ili na propadanje.



Moje duhovno putovanje zakrenulo je putanju. Našla sam se na highwayju koji se otvorio i zapičila bez razmišljanja. Tamo gdje me nosi. Neki dan sam bila kod ekipe na pjevanju. I u pauzi su pročitane dvije kratke molitve. Prva je bila lijepa i baš ispunjavajuća. Druga me, međutim, pogodila u žicu. Zasmetao me taj stav "jadniji sam od najjadnijih i molim za milost". Meni to nije poanta odnosa s Bogom, Svemirom, Vrhovnom Inteligencijom, Apsolutom, nazovite to kako želite. Mi smo snažni, i ta snaga dolazi baš od našeg Izvora. Ali nismo jadni i ne znam čemu forsirati to gmizavo raspoloženje. Upravo me to zasmetalo i dalo mi push dalje. Kao što rekoh, jesen je moja transformacija, a moj unutarnji princip valjda bolje vide oni koji me sretnu- njima je jasno da je moja vibracija posve drugačija od te npr. krišnijevske i da neke stvari naprosto nisu za mene. To je valjda ono kada se čovjek malo sa sobom pogubi i više ne zna iščitati svoju vlastitu vibraciju pa mu u život dolaze ljudi koji ga podsjećaju na njegovu bit.



Sri Yantra


Jučer sam se počastila izlaskom u grad nakon posla. Otišla sam kupiti najdraže mi mirisno ulje-jantar i usput sam uzela stalak za mirisni štapić. Onda sam prošetala do Tkalčićeve. Promatrajući ljude na Ilici razmišljala sam kako živimo u jako glupom svijetu. Kineskinja stoji ispred Vinceka, drži sladoled u zraku i slika ga mobitelom. Pomislila sam kako je taj Facebook odnio kod većine ljudi zadnji tračak inteligencije. Oni i njihovi životi postali su javni wc.
Potom sam se sjela na kavu u Argentinu, birc u Tkalčićevoj u koji sam od srednje škole voljela ići. Ima mi ono nešto. Popila sam s guštom kavu koja previše košta i uputila se doma. Osjećala sam se sretno, do te mjere da sam nakon dugo vremena sjela u miru u laganu meditaciju. Više opuštanje nego meditaciju. Upalila svoj incense oil, bacao je svjetlo na murti Ganeshe iosjećala sam se tako svoje i tako dobro.

Danas imam puno toga za napraviti pa najbolje da krenem. Nekako se osjećam aktivno i pasivno istovremeno, kao da će mi vrijeme pobjeći iako ga ima.

Oznake: jesen, duhovno putovanje, vrijednosti, put k sebi, jantar, Ganesha, Sri Yantra

Jesen

subota , 24.09.2016.

Razmišljam kako provesti ovaj vikend. S obzirom da sam se rastala sa stresom i odlučila ići sebi na korist i zdravlje, a ne na štetu, razmišljam kako ću ugodno popuniti vikend. Popodne ću provesti slušajući duhovnu vibraciju, ali voljela bih i negdje ubaciti vožnju na biciklu ili nekakvu kavu. Shvatila sam neki dan da jako volim jesen. Većinu života smatrala sam se proljetno-ljetnim tipom, no prateći unutarnje promjene i osjećanja koja se javljaju u jesen, mogu slobodno reći da sam jesenski tip.

Jesen ima snažnu atmosferičnost protkanu intenzivnim bojama prirode. Ima taj magloviti miris hladnoće noću koji u meni budi duboko zakopane unutarnje svjetove. Jesen budi iz sna moj ljeti uznemireni um koji s ranijim zalascima sunca postaje budan i osvješten, željan dubinskog poniranja u metafiziku. Jesen u meni budi želju da se stopim s krajolikom koji me beskrajno očarava u trenucima svoje promjene. Šume, livade, brda, pogled u daljinu koja prikazuje sav raskoš energije koja se ciklički izmjenjuje. Snaga, stabilnost, odrješitost. To je meni jesen. Istovremeno mir i dubina, spokojna zamišljenost na putu otkrovenja.

Jesen...ništa ne umire u jesen, samo prolazi snažnu transformaciju.

Sutra idem u prirodu, diviti se njenoj transformaciji znajući da ona potiče i moju.


Oznake: jesen

Putovima dharme

srijeda , 21.09.2016.

Oduvijek su mi bili nesimpatični ljudi koji bi sebe pokušavali realizirati isključivo kroz svoju profesiju. Naša profesija je na neki način dio našeg identiteta, no ona je ujedno i zadana uloga koju smo, mogli bismo reći, dužni obnašati. Nije netko bez razloga automehaničar, a drugi kompjuteraš. Ili medicinska sestra ili umjetnik.
Međutim, problem je kad netko misli da je svoja profesija. Kad se netko zarobi u tu jednu od uloga koje imamo, da bi se lakše ophodio sa stvarnošću. Jer da, stvarnost je nekad teška, a lakše je imati nešto opipljivo poput profesije pa da se lakše nosimo sa svime što dolazi.

Svi koji me bolje poznaju oduvijek su vjerovali da je moja istinska profesija da budem profesor. I da je to moj poziv. "Atma, ti bi trebala biti profesorica. Atma, tebi ide s djecom. Ti znaš prenijeti znanje." Meni se to nije sviđalo kao ideja, iz nekih mojih unutarnjih blokada koje su nekoć postojale. No, kako sam kročila na taj put- naoko protiv svoje volje, a prema riječima osobe koja mi je uvelike pomogla kada sam bila u svojim teškim stanjima tjeskobe, strahova i astrološki užasnih perioda, na poziv svoje duše, shvatila sam da ima tu puno istine. Vidim se kako dajem komadiće onog što sam sretno otkrila uz isto tako pomoć nekog drugog. Volim davati znanje. Volim da ono ide dalje. Potrebno je da ide dalje jer bez znanja ostajemo ograničenih pogleda i živimo u mraku. Nije ni slučajno da su mi moji duhovni suputnici govorili da sam brahmanski tip i da su za mene brahmanski zadaci jer otkad znam za sebe, kretala sam se u tom smjeru- zanimalo me znanje i istina, a kopanju zapravo nikad nije došao kraj. U zadnje vrijeme se kopač u meni, koji je jedno vrijeme bio u hibernaciji, probudio prenaspavan i željan je opet rovati, kopati, analizirati i objavljivati. Izgleda da se uistinu moja dharma, i hvala onome kojeg smatram svojim učiteljem što je prodrio do mene i potaknuo me da to osvijestim, počela ispoljavati u smjeru koji mi je namijenjen.

Ono što je dobar dio tog posla je što je čovjek u dvosmjernoj ulozi- podučava, a istovremeno je sam podučavan. Podučavaju ga situacije u kojima se nalazi, duše s kojima se susreće, problemi koji se pojavljuju da ih savlada i osnaži. Tako je zapravo u svakom poslu, no smatram da je za učitelja potrebno da i sam bude svjestan da je i učenik. Vjerujem da je s takvim stavom sve otvoreno na obostrano zadovoljstvo sviju- svih onih koji sudjeluju u tom procesu.
Nekad je, naravno, teško, pa naizgled i nemoguće uhvatiti se u koštac s tuđim zahtjevima, tuđim sustavima, tuđim pogledima, no u ovom periodu nastojim više nego ikad biti promatrač. I biti ja, u potpunosti.

Oznake: znanje, dharma

I sve ide dalje

nedjelja , 18.09.2016.

Sanjala sam devu. Ima par tih stranica koje se kakti bave snovima pa sam odmah našla da deva znači teret, no isto tako i snagu da se taj teret izdrži. Pa...ima smisla. Tereta je mnogo ove godine, a trenutni teret je posložiti sebe u odnosu na sustav u kojem trebam funkcionirati. Taj sustav uključuje puno ljudi, čime je moj zadatak još teži.

Danas se božanstva sele iz mog stana. Božanstva su dio formalne krišnijevske tradicije i njih se obožava. Meni ih je na čuvanje dala tada jako dobra prijateljica. Ja sam nakon svojih uvida na koje su mi ukazali nemili zdravstveni trenutak i lekcija mog duhovnog učitelja shvatila da se formi moram kloniti pa tako i svega što ulazi u formalno- obožavnaje, štovanje, rituali, pravila, propisi. Ne mogu, to nisam ja. Moj odnos s Bogom ne ide preko tih vanjskih stvari. Mjesto na kojem je bio oltar ostat će "oltar", ali u mom osobnom stilu. Ganesha i Siva idu dolje, za njih mi ionako gornji dio tog ormarića djeluje presvjetlo.

Pred par dana saznala sam da u Zagreb dolazi IAMX- meni i mojim frendovima jako drag bend i bogme sam se zaveselila kako dugo nisam. Nisam, naime, jako jako dugo bila na ikakvom koncertu, a svi koji me znaju znaju da mi je to bio glavni hobi od moje 16.-26-7. Glazba je moja najveća ljubav i kako sada nemam vremena aktivno se njome baviti, raditi elektroniku na kompu i igrati se što sa stvarnim, što sa virtualnim sintićima, barem mogu otići na koncert onoga koji se s tim jako jebeno dobro igra. I baš se jako veselim. Treba živjeti i radovati se. Deva i tereta je ionako previše u životu.





IAMX- Happiness

Oznake: život

Promjene

nedjelja , 11.09.2016.

Na novom poslu su prošla dva tjedna. Stvar je krenula jako loše, toliko loše da sam znala doma doći i briznuti u plač jer nisam imala ideju kako i za što se primiti. Bilo mi je jasno da sam potpisala za rad u kaosu. Srećom, nakon dva tjedna malo je bolje. Bar u toliko što postoji konkretan dio posla koji mogu napraviti, a i došla sam u stanje da me boli kurac. Živci su mi ipak draži.

Danas moji idu na vikendicu. Imamo tu prekrasnu kućicu na brežuljku, no otkako je stari dao petama vjetra i odlučio naći novu ekipu u duhovnom svijetu, fali nam muška ruka. Deda je prestar i ne može se baviti svojim negdašnjim remekdjelom- ta je kućica plod njegovog osobnog rada.

Sjećam se kad sam bila klinka, znali smo ići svaki vikend gore i meni je to išlo na živce jer sam bila sama sa svojima, a djetetu treba neko društvo. Onda kada sam mogla nisam bila oduševljena, a sada kad sam oduševljena, ne mogu. Priroda je rajska, brda, šume, livade, pokoja kuća niže uz cestu, no u biti osim planinara i izletnika, mir Božji.
Išli smo mi ponekad na to divno mjesto no pred godinu dana su se tamo pojavili stršljenovi. Moja majka ima alergiju na ubod ose i nije nam baš bilo do igranja s njenim životom.Otišli smo prošli vikend da stavimo oglas za prodaju i dok su mama i baka i tražile na pomoćnoj kućici mjesto za oglas, iz daljine sam gledala kako 2-3 stršljena lete oko njih. Nismo se dugo zadržali jer nam je svima bilo prilično nelagodno tamo biti.

Susjed je navodno sredio dva gnijezda koja su, prema slikama, ogromna i rekao da je problem uklonjen. Ja se stvarno nadam jer bilo bi lijepo opet otići gore, brati kestene sada kad bude sezona, prošetati rajskim krajolikom.

Inače za borbu protiv stršljena dobro je imati flašu u koju se stavi malo pive, malo vode i šećer ili med.

Oznake: priroda, stršljenovi

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.