Raziđoh se s lažima

nedjelja , 31.07.2016.

Raziđoh se s lažima,
mentalnim dražima,
što obitavahu na obalama mog uma




Razmišljam o igrama uma i njegovim beskrajnim pokušajima zavođenja. Um je najgenijalniji zavodnik, uvijek servira neku slatku, neodoljivu priču koju nam tako vješto podvali da joj ne možemo odoljeti. I začas smo tamo negdje, daleko, s one strane stvarnosti, u svijetu beskrajnih mogućnosti, ali i beskrajne iluzije. I to traje dok nas nešto ne natjera da progledamo. Najčešće je to trenutak kad se istinski zaželimo istine, ali dolazi onda kada se najmanje nadamo. I evo- tu je čitava kugla smeća koja nam se servira ravno u glavu. Prvo smo u čudu, no onda stvari počnu dolaziti na svoje mjesto. Vidimo jasnije prirodu stvari, svoju uvjetovanost, uvjetovanost ljudi oko nas.

Ovih dana primjećujem koliko mi se sviđa produkt takvog jednog razbijanja iluzije- osama. Sviđa mi se biti u svom brlogu iz kojeg izlazim slušajući unutarnj glas. Sviđa mi se ne imati obavezu druženja ni sa kim ako to uistinu nije u frekvenciji s onim što trebam. Nije da sam prije išla protiv svoje volje, ali često me iluzija vukla na druženje s nekim ljudima. Um je uživao. Kako su oni samo meni potrebni. Kako su to moji divni suputnici. Razne slatkaste priče pune cimeta i preljeva od maline. Plus čokolada, naravno.
Many months later, vidim da stvari baš i nisu onako kako si je mala Atma zacrtala. Da nisam baš bila u pravu sa svim svojim idealizacijama i fiktivnim idejama. Otkako sam to shvatila, puno se više bavim time što još moram promijeniti u svom nastupu prema ljudima i kako pravilno reagirati na određene situacije. I puno više mi se događaju takve situacije, no isto tako ja puno točnije odgovaram na njih.

Osvjestila sam još jednu bitnu stvar u razgovoru s jednom poznanicom. Pričale smo o psihologiji međuljudskih odnosa, ljubavnih, prijateljskih i došle do zaključka da ja imam onaj problem da ne znam primiti ljubav. Kada mi se netko želi istinski približiti i zasuti me nekim lijepim emocijama i pažnjom, ja dobim poriv da zakucam tu osobu u pod. I nije se to dogodilo jedanput da sam tako reagirala. Dati ljubav se ne libim, ako istinski volim nekog, kakva god bila priroda tog odnosa, pokazat ću to, reći, napraviti, to mi je jednostavno prirodno. Ali dopustiti da neka emocionalna toplina dođe do mene, a da nije od mog psa (i bake, ajde), nula bodova. Sada treba otkriti zašto je to tako i kako to promijeniti. Obavila sam jednu retrospektivu i vratila se na početak svojih mladenačkih dana i vidjela da sam taj obrazac imala kroz nekoliko veza.

Nisam ni prijateljstva poštedjela toga. U prvi srednje sam se upisala sva rezervirana od ljudi, još su mi gotovo svi bili nepoznati i automatski je čovjek na oprezu. Ubrzo mi se približila jedna cura, imale smo zajednički interes, stalno smo skupa visjele pod odmorima sve do jednog dana kad me počelo živcirati da stalno imam nekog uz sebe.
Ista stvar se ponovila s dečkom koji je pokazao velik interes za prijateljstvo. On je bio onaj taktilni tip koji se voli fizički približiti, dodirivati ljude rukama kad priča s njima, a mene je to ubijalo u pojam i bježala sam od njega. Na kraju sam srednju školu završila kao depresivni solist jer se, guess what, nisam imala s kim družiti. Oni koji su htjeli biti sa mnom, nasilno su bili udaljeni, a s drugima se nisam mogla sastati ni na kojem nivou.

Ne mogu pretjerano duboko ući u analizu ranijeg djetinjstva jer se ne sjećam. Roditeljske ljubavi nije manjkalo, nekad je bilo previše zaštite zbog mojih zdravstvenih drama koje sam prolazila kao dijete. Hm, možda je tu dio razloga? Možda prevelika roditeljska naklonost u smislu da su se jako brinuli i bili uvijek tu? Ne znam, svašta je moguće. Možda vučem to iz prošlog života, no što god bilo, voljna sam sada poraditi na tome da eliminiram đubre iz života.


Oznake: odnosi, psihologija odnosa, ljubav, očekivanja

Neke nove stvari

utorak , 26.07.2016.

Donosim odluke. Naoko zvuči bezveze jer je normalno da ljudi donose odluke, no istina je da se u životu situacije nekad slažu u smjeru u kojem baš i nije lako donijeti odluku. Nakon mog vaganja određene situacije i napokon donošenja odluke da definitivnom zatvaram vrata starom poslu pa i pod cijenu ne imanja novog, pojavio se novi posao. Uskoro krećem raditi i to ono za što sam se školovala. Dio mene strepi jer dolazim bez ikakva iskustva, no dio mene je zadovoljan jer je napravljen korak naprijed i napokon se mogu početi nadograđivati.

Napravila sam osim ovog još neke korake naprijed. Vezane za povezivanje s nekim ljudima i što bi se reklo služenje drugih. To je faktor koji je jako bitan, ne samo kao duhovni temelj Puta na kojemu jesam, nego i moj osobni. Na kraju krajeva, Put i ja si odgovaramo, zato i jesam tu gdje jesam.

U procesu sam popravljanja nekih stvari. Odlučila sam krenuti s onim najbanalnijim, opipljivim, jer tako je najlakše. Kada čovjek krene raditi na konkretnom, opipljivom polju, lakše će otvoriti put ka kompleksnijim slojevima. Moje konkretno, vidljivo polje je laptop. Strpljivo čekam da se nekakav format disk napravi da eventualno snimim dokumente na usb ili DVD (iako ne pokazuje nikakve naznake da ću to uspjeti jer mi već pola sata stoji na istom "formatting 0 bytes") pa da ga odnesem na servis.
Ja sam informatički ne pretjerano upućena osoba. Znam se služiti s nekoliko programa, znam instalirati hrpu nepotrebnih sranja i znam izbrisati neizbrisivo. Moj razgovor sa serviserom danas je zvučao otprilike ovako:"Dobar dan. Jesam li dobila servis za kompjutore? Poštovanje, već sam kod vas popravljala. Imam problem s laptopom. Zapravo, mislim da imam puno problema. Baterija odlazi, kaže on. Ali neće baš ni na struju raditi. Često se gasi sam od sebe ili ga ne mogu ni upaliti. Nekad mi ne radi onaj gumb za paljenje. A radite li vi i potpuno brisanje i ponovnu instalaciju Windowsa?" Ljubazni čovjek koji mi se javio s osmijehom u glasu mi je rekao da ga naprosto donesem. Vjerojatno je mislio "ova žena bi napravila 1008 popravaka, a vjerojatno joj samo treba očistiti ventilator." Ajde, barem sam nekog nasmijala svojim bedastoćama.

Moja dvotjedna viroza nikako da padne u zaborav. Nakon tri dana što nisam baš kašljala, krenulo je opet gušenje po noći, a kašalj je i dalje produktivan kao i prije. Kuru antibiotika sam sredila i sad se uistinu nadam da će se to povući ove godine jer je jako naporno.


Oznake: odluke

Ja volim Krsnu i dok pijem espresso

utorak , 19.07.2016.

U zadnje vrijeme me dosta prijatelja nakon mog povratka sa sedmodnevnog duhovnog retreata pitalo: "I, jesi li sad regrutirana?" znajući da sam već koje dve godine u priči Svjesnosti Krišne. Jučer me nazvala jedna draga suputnica; ne mogu reći prijateljica jer prijateljstvo je malo predubok pojam, a ne mogu reći ni poznanica jer smo skupa provele mnogo vremena na pjevanju Veda i u dubokoumnim razgovorima. Pročitala je na mom Facebooku da se patim već 10 dana s kašljem i sinusima pa je htjela malo njurgati sa mnom pošto sama ima kroničnih problema s tim. Malo smo se dotakli toga kako sam i gdje pokupila virozu, a onda me nakon mog spominjanja retreata pitala jesam li sad inicirana i da ona mene voli i ko Hare Krišnu.

Moram priznati da sam se odmah počela braniti jer, hej- to što sam ja privučena određenom duhovnom praksom i što sam našla duhovnog učitelja ne znači da ja nisam više ja. Ne podnosim trpanje u koš i nisam došla do ovog puta da bih se utrpala negdje već da svoj neuredan i kaotični um ustabilim s redovnom praksom koja mi je privlačna i koja, primjećujem, u meni radi pozitivne promjene, te da dobijem odgovore na pitanja koja su me počela proganjati i pokušam naći unutarnji mir.

Svjesna sam s druge strane da sam se našla u priči koja je vanjskom svijetu na prilično zlu glasu. Krišne se smatraju fanatičnima, zatucanima, čudacima i nije da dio ljudi na tom putu uistinu nije takav, no ta slika koju javnost ima je isto jako relativna i dosta iskrivljena. Naime, mnogi ljudi nemaju blage veze što stoji iza tog puta i što je poanta, no na žalost, ni mnogi koji su sami krenuli na taj put to ne znaju. Problem s ovim pokretom je, kao i sa svim drugima, ljudski faktor. Još veći problem je što se radi o duhovnom pokretu koji je unutar religije pa sam taj religijski faktor radi već dosta problema. Da, radi. Ja sam čitav život bila jako antireligijski nastrojena osoba, odrasla u liberalnoj familiji ali pokraj fanatičnih rođaka i znam jako dobro što je vjerska netolerancija, dogmatska zatupljenost i manjak duhovnosti. Moram priznati da sam se sama borila s idejom da se u svom najiskrenijem traganju duhovnog pomaka nalazim u jednoj religijskoj tradiciji. Međutim, shvatila sam dosta brzo da je čovjek u okvirima onoliko koliko je sam njima uvjetovan te da ja kao slobodoumna osoba bez okvira ne moram s tim imati nikakve veze. Ja sam došla po duhovnost, ne institucionaliziranu religiju.

Mistika hinduizma me oduvijek privlačila. Još kao djetetu mi je taj miris Indije bio primamljiv (figurativni miris, Indija smrdi ko kuga, vele oni koji su bili) i oduvijek sam se mogla poistovjetiti sa svim tim pojmovima karme, reinkarnacije, vječne duše, dualizma i Apsolutne Istine u smislu da su mi još tada bili apsolutno prirodni i razumljivi. No, sve do svoje 27.-8. godine nisam se ničim po tom pitanju bavila jer-nije bilo vrijeme naprosto. Kad je došlo "vrijeme je da se krene", osobno sam se nakon malo traženja i pipkanja opredijelila za put mističnog šivizma. Čak sam kontaktirala swamije u jednom templu, prijavila sam se na tečaj koji me trebao učiti tehnike meditacije, puju itd., no onda se dogodilo da je-reći ću ovo univerzalnim jezikom-Viša Sila odlučila izmaknuti tepih, uzeti me u dlan i čvrsto me staviti među Krišne. Kažem čvrsto jer sam već nekih godinu dana bila na druženju kod jedne ekipe Krišni koja je dosta otvorena i liberalna, nemaju nikakva pravila ni propise, ali nešto mi je nedostajalo u čitavoj priči i nisam bila sigurna je li to put kojim trebam ići. Neću sada o tonu aranžmana koji su uslijedili kasnije na moje vapaje Bogu za odgovorima, nakon kojih mi je bilo jasno i koja struja i tko mi je učitelj itd., no tada nisam baš bila ni sa čim na čisto. Opirala sam se čak, baš zbog ovih gore navedenih razloga, ali ono što čvrsto vjerujem i uvijek mi se pokazalo istinitim- ako si iskren, dobit ćeš sve svoje odgovore na način da ostaneš nepovrijeđen. Tako sam se ja našla s liberalnim Krišnama, duhovnjacima, a ne religijskim sljedbenicima.

Ne želim sada da ispada da osporavam religiju kao takvu jer u svakoj ima ponešto dobroga, no, i sam Krsna na kraju Bhagavad Gite, 18.66 kaže:

sarva-dharman parityajya
mam ekam saranam vraja
aham tvam sarva-papebhyo
moksayisyami ma sucah

ili: "Ostavi sve vrste religija i samo se predaj Meni. Oslobodit ću te svih grešnih posljedica. Ne boj se."


Većina ljudi se ne zna i ne može ili neće ostaviti religija. Zašto? Zašto ljudima treba da im netko drugi kaže kako se trebaju ponašati? Nikad mi to nije bilo jasno.
I zašto ako im daš ovakvo znanje i metodu kojom će ga otkriti, zašto se opet bave nekim sporednim, pozadinskim stvarima?
Ja npr. pijem kavu i pit ću je vjerojatno zauvijek ili dok mi se ne zgadi, ili nedajbože dok ne moram prestati (radi nekog zdravstvenog razloga, nedajbože). Nisam ja sad neki kavski manijak, no ako si ne popim jutarnju kavicu (a nekad i fini popodnevni espresso s mlijekecom), kao da nisam proživjela taj dan. Kava je moj ritual. Radost. Gušt. Amen. Krišne ne piju kavu. Neki piju, no u regulativnim principima stoji da se kava ne pije jer spada u opijate. Ok, ajmo malo o tim principima...

Regulativni principi su najpotrebniji onima koji idu putem isposnika i žive u ašramu. Naravno, tamo treba postojati neki red jer eto, ljudi su odredili da ga treba biti pa tko voli biti u ašramu, mora se onda toga i držati. Međutim, većina ljudi danas nije za isposnički život, ašrame, meditacijska povlačenja i ina tlačenja, jer- mi naprosto živimo u neko drugo vrijeme. Radimo ili tražimo posao, susrećemo se s brojnim problemima i preprekama, velik dio dana odlazi na ono što se mora jer smo tu gdje jesmo. I da, pijemo kavu, imamo veze ako nam se zvijezde smiješe, izađemo navečer van i popimo pivu kad nam dođe jer to je sasvim ok. I zašto ne bi bilo ok? Ne smatram da je to nešto krivo. A osobno volim znati kako stvar funkcionira na meni. Meni piva škodi otkako se bavim duhovnošću, da. Osjetim odmah da me potopi, spusti vibraciju i da me zavalja. I ne pijem ju zato jer radije imam vibraciju koju mi praksa da nego zavaljanu pivsku vibraciju. I ok, ne pijem alkohol sada ni radi toga, ali ni prije mi nije bio baš neki frend. Kada mi se pije piva, popim bezalkoholnu, a ako mi se baš sad hoće, a nema bezalkoholne, onda imam izbor da ću taj tren bit svjetovno orijentirana i zavaljana ili odustati od pive jer mi je draže da budem fit nego zavaljana. Very simple. I ne vidim čemu drama. I iskreno mislim da Boga baš briga. On sigurno ne broji pive, a ni izmantrane krugove. On je ipak apsolutan, no uvijek je rado povezan sa svojim djelićima i sigurno pomaže svakom tko posegne za Njim iz kojeg god razloga. I hej, bhakti yoga je put predanosti i ljubavi, Krsna je čista ljubav, kakvi okviri i ina sranja onda?

Sranja oko celibata...o tome ne mogu slušati. I ne želim. Ja sam svojevoljno u celibatu jer sam već godinu dana solo, a nikad nemam poriv imati nešto nabrzaka, sa strane ili bez obaveza. Trenutno mi paše ovo kako je. Kad mi prestane pasati, neću biti u celibatu i mislim da to nema ama baš nikakve veze sa mojim duhovnim životom. Ja nisam nekakav jogi i kundalini ekspert da sad čuda radim s tom energijom jer ju znam preusmjeravati. Ne znam. Fokusirana sam uglavnom na druge stvari pa mi ovo nije ni bitno. A ako ikad završim u ašramu, onda ću biti u celibatu i bez kave i raditi rituale i sve kao što priroda mjesta nalaže. No trenutno živim život jedne prosječne osobe koja ima svoje interese i potrebe, a istovremeno maksimalno pokušava dati vrijeme za duhovnu praksu kojom je privučena. I tako ja vidim stvari. I tu stojim. Netko bi rekao da nisam dovoljno dobra, no tada bi ga poslala u jednu stvar (s osmijehom, jer nemam ništa protiv nikog,a dovoljno sam otvorena za vulgarni rječnik).

Eto, zato mi mrak padne na oči kada me prijatelji pitaju jesam li regrutirana i da me vole usprkos svemu. Bože.

Jedna povodom posta:



Oznake: Krsna, duhovnost, život, religija i njeni okviri, Bhakti yoga

I što dalje? Pritisak materijalnog svijeta i unutarnji sukob.

petak , 15.07.2016.

U zadnjim sam se postovima bavila duhovnim temama jer nekako je čitava ova, a i prošla godina protekla u njihovom znaku. Došlo je vrijeme da se ova duša počne baviti tim aspektom koji je čekao dobrih 15 godina da se aktivira. Nekad su periodi iščekivanja prilično dugi. Bio tome razlog splet raznih okolnosti koje su zaustavljale prodor duhovne energije ili naprosto moje postavljanje na noge u ovom svijetu kroz djetinjstvo, školovanje i nekakvo sazrijevanje, žudjela sam se otisnuti u tom smjeru od svoje 12.-13. godine. Evo, i sad sam tu gdje jesam, krenula na svoj Veliki Put, no ostala je otvorena još jedna dimenzija s kojom ne znam što bi- dimenzija svjetovnog života.

U dimenziji svjetovnog života osjećam se kao potpuni luzer. Dijete koje je vođeno inteligencijom i različitošću, koje je bilo uspješno u školi, normalno u socijalnim kontaktima, otvoreno i sa žarom u očima jer je htjelo udisati život i voljeti ga, ostalo je s koferom bespomoćnosti gledati u horizont. Nisam nigdje, ne znam raditi ništa, ne znam kako da nađem posao jer zbog nekih fizičkih uvjetovanosti ne mogu npr. biti konobarica, nemam nikakve veze da se negdje zaposlim, a posao koji me može čekati toliko me psihički iscrpio da sam rekla da više to neću raditi.
Živim s roditeljem koji me ne može vjerojatno smisliti jer misli da sam vreća puna sanjarenja dok nam se zalihe za hranu tope. A ja ne znam kako da to zaustavim.

Pred godinu dana prekinula sam trogodišnju vezu sa situiranom osobom jer nisam mogla podnijeti raskol u duhovnim dimenzijama, iako bilo je tu još toga poput sasvim drugačijeg životnog stila. Kad je netko sportaš, asocijalan, zatvoren i emocionalno indiferentan, a ja umjetnička duša, otvorena, društvena, razgaljena i razvaljena u vlastitom emocionalnom oceanu, to se ne može preklopiti usprkos svim uloženim naporima. Viđali smo se dva puta tjedno u prosjeku, sve neke kave, nikad skoro otišli nekamo kako spada zajedno do prošle godine kada smo nakon tri godine veze prvi puta otišli skupa na more. I bilo nam je dobro, no meni nije bilo dobro oko stvari koje sam spomenula i odlučila sam reći da ne mogu. I nisam mogla, doista, iako se znam sjetiti dobrih trenutaka, zna me nekad proći moment sjete, ali karmička lekcija je odrađena, glumci su već u drugim ulogama.

Rekla sam samoj sebi da iduća veza ako će je biti mora biti po svim mojim standardima i da neću kompromise. A moji standardi su sljedeći: osoba s kojom jesam mora bit moralna, dobra (pod ovim mislim da ima osjećaja za druge i svijet oko sebe), da je vesele prirode, da je filozofski duboka i duhovno orijentirana, da pokazuje emocije.
Ja nudim to isto, jedino me veselje malo jebe, nekako sam zapela u crnoj rupi zbog trenutnih okolnosti.

Što se posla tiče, obići ću neke institucije za koje mi je vezana struka i tu napraviti neke korake. Ako ne nađem ništa do rujna, zaista ću razmisliti o tome da kontaktiram neke ljude da me pošalju u ašram u inozemstvo jer em ću biti potpuno beznadna, em ću od doma osjećati hrpu pritisaka i onog "mogla si barem ovo raditi za 2500 kn". Da sam mogla, bi, ali znam koliko me ovaj posao psihički izmoždio, koliko mi je dao osjećaj stagnacije i ludila u nemogućnosti da krenem naprijed. Neke stvari izgledaju izvedive dok osoba sama nije u toj situaciji.

I tako, sada dok liječim gripu koju sam pokupila na retreatu, razmišljam što da radim, ja luzer ili ja isposnik, ili ja izgubljena duša u svemiru mogućnosti koje ne umijem zgrabiti svojim rukama.

Ne znam, zaista ne znam kako da si osvijetlim crninu koja me obavija kad se nađem pred pitanjima egzistencije.





Oznake: egzistencijalna kriza, nemoć, tuga

Povratak s duhovnog putovanja

utorak , 12.07.2016.

U nedjelju popodne vratila sam se s duhovnog retreata. Tjedan dana duhovnih vibracija i meditacije. Znala sam da će biti snažno, ali baš toliko da me izbaci iz cipela, to ipak nisam mislila.

Otišla sam na retreat s ciljem da pristupim duhovnom učitelju i zamolim ga za vodstvo. Prva tri dana činilo se da to neću uspjeti učiniti jer mi je um naprosto podivljao. Bila sam toliko mentalna da samu sebe nisam znala zaustaviti u najezdi raznog mentalnog smeća koje je počelo ispadati, smeća u vidu strahova, nesigurnosti, odvojenosti od sebe same. I onda sam se četvrti dan probudila napokon ne-mentalna i otišla za svojim srcem. I neizmjerno sam zahvalna na svim blagoslovima koji su mi došli. Kao da se neizmjerljiv oblak milosti rastvorio nada mnom i okupao me božanskom energijom. Zapravo, tog trenutka nisam toga ni bila toliko svjesna i to tek sada vidim kako dani odmiču.

Biti u šumi uz stalno prisutnu vibraciju mantre, uz ljude koji su svi došli da bi zajedno bili bliži svom Izvoru jedna je sasvim drugačija dimenzija od one s kojom se svakodnevno susrećemo u svom domu sa samima sobom. Tamo si apsorbiran. Kud god da kreneš, kud god da se okreneš, vidiš samo čežnju za povezivanjem s Naddušom.

Čišćenja su neizostavni dio ovakvih događanja. Sjećam se kako sam prošle godine prije odlaska na jedan retreat imala problema sa zdravljem jer se um žestoko bunio protiv moje sklonosti da budem duhovna. Um ne želi biti bačen u drugi plan i predati se duhovnoj energiji. Um želi kreirati svoje, izmišljati, zapletati stvari i biti glavni scenarist. Ovakvi mu događaji to onemogućuju i on krene dovoljno rano stvarati prepreke u nadi da neće biti slomljen. No, srce je jače.

Tako je bilo i ovog puta. Dan prije imala sam istu reakciju kao i prošle godine- počele su se događati situacije koje su me počele njihati i stvarati u meni nelagodu i skepsu:a možda da ne idem, ovo postaje prekomplicirano, a još nisam ni krenula. Kad se zakompliciralo stanje sa samom organizacijom puta do Srbije i kada sam ipak nadišla tu prepreku i rekla da idem usprkos svemu, onda mi je servirana promuklost i grlobolja, koja je, naravno, pala u sasvim drugi plan kad sam stigla na odredište.

U prvih šest dana bilo je svakakvoih reakcija i čišćenja, a na kraju sam i zakurila 38,4 i provela dan spavajući i gušeći se u kašlju. Uspjelo me prodrmati na svim razinama i umjesto da padnem u očaj jer nisam mogla prisustvovati zadnje dvije lekcije duše koja mi daje poticaj da idem dalje, pustila sam da se to u meni izvrti i izađe. Izlazi još i dan danas, no nekakav osjećaj sreće i mira ispunjava mi čitavo biće.

Puno toga mi se otvorilo i pokazalo tamo. Susrela sam se sa svojim strahovima, manama, svojim egom, a pokazano mi je i koliko veliku iluziju oko nekih stvari mogu stvoriti. Mislim da sada mogu početi popravljati iskrivljene slike koje sam si sama osmislila. I graditi sebe kroz upute koje sam dobila.





Oznake: duhovno putovanje

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.