Jebe mi se baš za SVE

četvrtak , 24.03.2016.

Umalo sam poslala mail jednoj osobi s kojom znam popričati kada se ne osjećam baš najbolje. Ali- nisam. Naime, došla sam u nekakvo stanje takve indiferentnosti da mislim da ne bih trepnula kada bi se ispod mene pod urušio. Toliko mi se živo jebe za to kako su svi segmenti mog života usrani da mogu slaviti:"Tooo, mili moji, ma budite usrani, ko vam jebe milu mater!" Na svijetu ima toliko groznih stvari, toliko užasnih sudbina, da to što sam sa svojih 30 primorana imati ustajali život, bez perspektive i radosti je definitivno blagoslov u odnosu na to što se događa na nekim dijelovima svijeta nekim ljudima. Mnogim ljudima. A mi imamo krov nad glavom, sve gadgete koji su moderni, miran san i još uvijek dovoljno novaca da se mogu dati 22 kn za kutiju loših pljugi.

Imala sam izbor pred pola godine- iseliti se od doma, otići živjeti u smrdljivu četvrt na kraju Zagreba u stanu s osobom koja je bila spremna podijeliti svoj životni prostor sa mnom. Osoba sa svojim stanom, autom, znanjem par svjetskih jezika, stalnim poslom, uskoro doktoratom, finim muškim znanjem o majstoriranju po kući, popravcima, zdravom logikom, hladnom glavom. Postojao je samo jedan veći problem u toj našoj vezi- duhovne, životne i moralne vrijednosti su nam bile sasvim oprečne. Na stranu s tim da sam ja bila užasno društvena, nasmijana, otvorena i osjećajna, a moj par užasno asocijalan, namrgođen, ukočen i s prezirom prema emocijama. Bila je to osoba s kojom sam ja trebala proći lekciju i odraditi karmu, čak smo se i voljeli, no- moja nekad naoko slabašna veza s Paramatmom, izgleda da je jača od svih mojih drugih vezanosti.

I tako ja u svojim egzistencijalnim dramama, bez novaca, bez lijepe atmosfere kod kuće, bez nade i perspektive, nakon jednog od boljih ljetovanja (s tom osobom), odlučujem otići. I dobivam koma reakciju na moj komentar zašto odlazim (spominjem po 10. put da su nam duhovni vidovi drugačiji, misleći na to kako živimo u skladu s tim stavovima i u kojim smjerovima idemo jer išli smo različitim, što je po meni nemoguće održati jer se dvoje ljudi mora naći na putu, a ne razići) i dobivam: "Nađi si onda nekoga u Hare Krišni". Nakon toga se nikad više ne čusmo i ne vidjesmo.

Koja je poanta ovog mog spominjanja prošlosti? Pa želim reći kako to moje djetinje ja, to moje srce koje živi život u iluziji idealizma kojeg mnogi kritiziraju, nije htjelo tu sigurnost, taj safe place doma i partnerstva, riješenu egzistencijalnu dramu nauštrb mog shvaćanja mira i smisla života.

I evo me sad ovdje, opet pišem ista sranja o istim sranjima- ja i moj posao za 2500 kn s ugovorom do 6. mj., ja i moj život s majkom koja je u konstantnim dramama i paranojama od egzistencijalne krize i koja se u svom strahu dere na mene i da što se ja zajebavam s mantrama i festivalima kada možemo biti na ulici u 6.mj., a ja joj ne mogu objasniti da nećemo biti na ulici i da nema nekih drama koje nas čekaju u tom vidu jer znam da će se nešto posložiti, pa i ta sada blesava situacija na faksu oko koje se uopće nisam uzrujala jer nije prijeteća.

I živim onda pod tuđim dramama i negativama, zajedno sa svojim nekim nezadovoljstvima, no u svemu tome ne vidim big deal. Jedino što mi konstantno dolazi je da odem negdje, van grada, sama i da ne čujem i ne vidim nikoga. Stvarno osjećam da se jebeno odvajam od svega, ništa mi nije sveto, nitko mi nije toliko bitan, pitam se postajem li Ice Queen ili napokon dobivam Milost za kojom sam toliko dugo vapila.

Moji prijatelji su u jednakim dramama i sranjima kao i ja, niti ih želim daviti niti mi se da, familiju gotovo da nemam, tako da...I'm all alone, having nothing and being somethning I'm not really aware of...


Pa čak i ako je moj život ples bez smisla,
pustinja ideja, koju suša sad je stisla,
čak i ako vrtim se u velik, besciljni krug,
imam nekog tko moj vječiti je drug.

Taj drug nije vidljiv, nit' opipat' ga se može;
ponekad je blag, nekad djelovat će strože,
no uvijek me se sjeti i sa mnom sad korača
samoća mu je ime, samo on me uvijek shvaća



Oznake: život, egzistencijalna kriza, unutarnja borba, samoća

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.