Yajna

ponedjeljak , 25.01.2016.

Tjedan sam završila na yajni- vedskom žrtvenom obredu koji prema mom dosadašnjem iskustvu ima jako pročišćavajuću ulogu. I to instantno. Za vrijeme yajne kada se Bogu nude žrtvene ponude (riža, voće..) brahmana (svećenik) izgovara mantre. Svi koji su tamo također aktivno sudjeluju, dajući mentalno ponudu izgovarajući dio mantre.
Agni ili vatra pročišćavajući je element po sebi, a vatra u yajni zbog mantri i namjere povezivanja s Bogom ima posebnu snagu.



Velika himna iz Rig Vede, a koja se recitira na yajni:

Purusha Suktam

Oznake: yajna, vedski obred, mantra

Prijatelji stari, gdje ste?

nedjelja , 24.01.2016.

Prekrasno zimsko jutro i Sunce je milostivo te nas vidljivo hrani svojim zrakama. Još samo pokoji pogled prema Nebu da popunim ovih par rupa u svom srcu. Nekada mislim da stvarno ne znam kako nastaju.



Je li to starenje koje po sebi označava odumiranje pa tako sa starenjem odumiru i sve stvari vezane za nas, pa i prijateljstva? Je li to samo promjena trake na autoputu, a time i odlazak prema sasvim drugoj destinaciji? Je li to splet okolnosti koje sam ja stvorila ili je splet okolnosti van mojih intervencija?
U svakom slučaju, kada malo udahnem i odmaknem se od sebe, vidim da u životu imam uglavnom ljude koje srećem na našim yoga večerima. I s njima nemam neki odnos. Jednostavno smo tamo da bi se napunili, a kada se napunimo (ili ispraznimo, ovisi u kakvoj je tko fazi), doma idemo sami. Toliko o personalističkoj filozofiji.

Imam svoju novu prijateljicu s kojom doduše laufam i na Nebu i na Zemlji. Hvala Bogu na tome. I to je to. Upravo primjećujem da je to to od mog društvenog života. Sva ona masa ljudi s kojima sam pila kavu u kvartu, nalazila se u gradu, izlazila...toga ničeg nema, i, najgore od svega, ja za tim uopće nemam potrebu. Ne mogu sjediti satima u birtiji pijući pivu i pričati o ovozemaljskim stvarima. Ne paše mi, ne mogu, ne ispunjava me. Tu i tamo se čujem s dvije stare prijateljice, no s jednom nikako da se vidim. Bojim se da bi joj bilo čudno da se nađe sa mnom. Ja nekako gubim ukus za ovim vanjskim.

Je li takva transformacija moguća? Jesam li ja negdje ili je to moj retrogradni Saturn? Jesam li ja na Putu ili sam ga izgubila? Mislim da se Put ne može izgubiti, no može se izgubiti sve što ga ometa.

Jesam li spremna na takvu čistku?

Oznake: prijatelji, transformacija

Cjeloživotno obrazovanje

srijeda , 20.01.2016.

Ovaj pedagoški popularan pojam očito je dio moje misije u ovom životu. Izgleda da ću se stalno školovati za nešto i s ove perspektive čini mi se da tomu nema kraja. Ne bi to bio problem da se ja ne osjećam apsolutno izgubljeno u čitavom sustavu.
Srela sam kolegu iz osnovne škole jučer, rekao mi je da moram prigrliti kapitalizam i globalizaciju jer da od svog negodovanja nemam ništa. Ja iskreno ne znam kako išta prigrliti. Osjećam se bespomoćno i uvjetovano u tom pogledu. Ne vidim niti jednu jedinu opciju. Osjećam se krajnje nesposobno.

Imam masu prijatelja koji redovito surfaju internetom tražeći mogućnosti. I nalaze ih, samo što ih nikada ne iskoriste. Ja čak ne znam ni kako bih tražila nešto. Kako i što da tražim? Moja motivacija na tom polju je apsolutno mrtva i uopće ne znam otkud krenuti. Samo gomilam nekakve papire o stručnosti koji u praksi nemaju nikakvu vrijednost. Diploma? Što će to još nekome? Čemu služe ti smjerovi koje sam završila? Kome? Mogla bih nakon ovog doškolovavanja koje radim upisati i doktorat. Zašto ne? Pa neka imam još jedan uzaludni papir za svoju uzaludnu struku. Gdje ja sebe vidim? Rekla bih gdje, samo ne želim psovati.

Ja ne vidim ni tunel, a kamoli svjetla na kraju. Izgubljen slučaj ili što?

Oznake: Obrazovanje

Oaza

nedjelja , 17.01.2016.

Dok blještavo svjetlo ukazuje na Put kojim trebam ići, a astralni povjetarac blago otpuhuje sve prepreke, osjećam se da opet dišem. Dišem u dimenziji koja mi je namjenjena, dišem bez straha i bez težine. Ja nastavljam svoje Putovanje.
Ponekad nekoga sretnem, ponekad se osjetim samo kao da je sve oko mene zaboravljena pustinja kojom dugo nitko nije prošao. I tada počinjem žeđati, moleći za oazom..




Gdje je taj Tajni izvor koji će napojiti vječito žedno biće? Gdje je to mjesto na kojemu ću odmoriti teške noge i zbaciti prtljagu sa sebe? Hoće li ikoga biti tamo? Hoću li sresti kakvog suputnika? Nekog starca koji bi mi iscrtao kartu života i s osmijehom me otpratio dalje? Hoću li zaspati uz zvijezdama obasuto nebo, maštajući o svojim drugim životima? Znat ću kada stignem do Oaze..

Oznake: putovanje

Stvarni život

srijeda , 13.01.2016.

Počeo je novi radni tjedan i mogu reći da sam se jako dobro odmorila, napunila i naveselila. No, izgleda da se osim mene nitko nije odmorio, barem prema reakcijama i skromnim riječima koje jedva da izuste na pitanje "Jeste li se odmorili?" Pitam se ponekad je li nešto sa mnom uistinu čudno kada ne mogu shvatiti da si ljudi nakaleme toliko posla da se ne stignu baviti svojim mirom? Jesam li u manjini što smatram da je to prijeko potrebno?

Slušajući razgovore nekih kolegica još tamo prije Božića, imala sam veći uvid u njihove životne probleme. Osim muževa s kojima teško izlaze na kraj (obje imaju oko 30 i koju) jer im rade nemir, hrču i prljaju po stanu, znaju do 2-3 ujutro biti budne jer "treba peći tri vrste kolača", "treba praviti pekmez", treba puno toga za što fizički nema vremena jer em što rade (srećom ili nesrećom pola radnog vremena), em što jedna ima malu djecu, a druga veliko dijete u obliku muža. Jučer smo se dotakli teme meditacije pa mi je jedna rekla kako se ona svime bavila dok nije upoznala muža. E to ja zovem teškim sranjem- kada ti život stane radi nekog tko bi ti trebao biti suputnik. Ili možda to nije njen vid života. Ne znam.

Imam nekakve ispite na faksu jer se usprkos svojim diplomama dodatno obrazujem. Trebalo mi je dugo da krenem čitati tu literaturu jer sam bila na godišnjem u svim smislovima. Ja kad se odmaram, radim to iz dubine sebe. Veli mi prijateljica jučer da sam k'o dijete i da nikad neću odrasti jer sam malo dramila radi ispita. Moguće. Možda sam zaostala u razvoju. Možda sam pala s Marsa. A možda sam baš takva kakva trebam biti, vječno dijete kojemu stari samo tijelo dok se ono nesmetano igra i veseli.
Što je taj stvarni život koji bih trebala živjeti? Jesu li to kolači? Muž? Djeca? Obiteljski problemi? Nemam ništa od navedenog i ne osjećam da mi je to potrebno. Prije se mogu zamisliti u nekom ašramu u Indiji ili u šumi kako nanašam drva i dozivam kišu. Zadnje navedeno nisam isprobala, ali možda sam nenormalna jer bih to rado isprobala tek da vidim kako bi mi bilo.
Dotad...idem u stvarnost svog posla u kojemu se moje dijete isto igra jer je otkrilo da se svagdje može igrati.

Oznake: stvarnost, igra, život

Ropstvo

četvrtak , 07.01.2016.

Jučer mi je dan jedan krasan uvid. Toliko krasan da mi je trenutno zlo od svega što sam vidjela i čula. Bože, zar ti zaista mene učiš svemu što meni ne treba? Ako da, prihvaćam to i zahvaljujem Ti.

U svom naletu neopisive sreće i promjene, na put mi dolaze kutije i razni okviri. U obliku ljudi. Ljudi s okvirima i kutijama u mom univerzumu predstavljaju strašila. Ne da se ja njih bojim ili da ih se netko drugi boji, već je taj paket u koji su se zamotali toliko strašan i istovremeno tužan da se počnem ježiti. To su ljudi koji su se u ime viših ciljeva odlučili robovati. I to uopće ne vide. To su ljudi koji potpuno vjeruju u sustave, u organizacije, u religiju. U druge koji im govore kakvi bi oni trebali biti u ime nekakvih ciljeva koje nitko nije spoznao, no svi neumorno blebeću o njima. To su ljudi koji doista vjeruju da odjeća čini čovjeka iako su čuli za mudru izreku koja govori suprotno.

Zašto s nama nešto ne bi valjalo? Zašto mi ne bi bili sposobni i jaki? Mi ipak nešto možemo učiniti- misliti svojom glavom, promišljati o vrijednostima, razlučiti što je dobro, a što nije- pa na temelju iskustva ako nikako drugačije! Ili ne? Ili je ispran mozak karakteristika današnjeg doba? Nemamo svoju glavu, nemamo svoj stav i nemamo svoju osobnost. Ajmo se deklarirati i biti dio kaljuže. Jer to je tako jebeno jednostavno. To nas tako savršeno odmiče od odgovornosti prema drugima i prema sebi. Jer mi slušamo razne umjetne vodiče koji su postavili razne umjetne sisteme prema kojima bi se mi trebali razvijati. Doista? A vi znate bolje od mene tko sam ja? Ne, pardon, vi znate bolje od Boga tko sam ja i koja je moja uloga?

Zatočenici



I stvarno živimo u robovlasničkom sustavu koji nam se uspio uvući do srži. Vanjsko izrabljivanje prisutno je od pamtivijeka, no individua barem ima mogućnost spriječiti unutarnje porobvljavanje. Zapravo, može li to svaka individua? Možda smo predodređeni da bi bili slobodni ili robovi? Možda je i to uvjetovano pa neki to ne mogu prepoznati. Smijemo li mi to prepoznati kod njih i pokušati ih izbaviti? Ili svatko treba kidati svoje lance?
Sve više mislim da mi ne smijemo doći preblizu tuđih lanaca. To je kao da vidite psa na lancu, približite se želeći ga osloboditi, a on vas ugrize jer jedino što je naučio je biti vezan i osamljen. Jer on je učen da mora biti vezan i osamljen.

Ja ne vjerujem u takav sustav. Ja ne vjerujem u ropstvo i uniforme. Ja ne vjerujem u gotovo ništa više na ovom svijetu jer je sve prekriveno prazninom i laži. Svijet je ljepota koju su ljudi namjerno unakazili zbog svojih malih egoa. Zbog svojih malih nesposobnosti, svojih malih zajedljivosti i svojih malih srca. Svijet je takav zbog vas, bića svijeta.

Oznake: Ropstvo, sloboda, religija, sistem

Karmička veza i "nije bilo suđeno"

utorak , 05.01.2016.

Ponukana jednim sjećanjem koje se danas intenziviralo iz nekog razloga koji je samo Bogu znan i koje bi me donedavno vraćalo u prošlost uz primjesu sjete i neke polunedefinirane praznine, došlo mi je da izbacim ove osjećajne momente iz sebe. Zanimljivo je kako uletavam u osjećajna stanja zadnjih par dana. Znam i razlog, no to sada nije toliko važno.

Ne kanim izlagati čitavu priču jer je stvar bila prezamršena, ali sve je ukazivalo na to da sam završila u karmičkom odnosu koji sam morala razrješavati. Karmički odnosi su dosta jaki, neizbježni i najčešće završavaju tragično (jer i služe tome da se otpetlja određena karma).
Takav je moj odnos bio prožet emocijama, povezanošću, brižnošću, no kronično sam patila zbog različitih duhovnih putova kojima smo išli. Oni su, naime, bili sasvim suprotni. Samo meni je to predstavljalo problem i na kraju sam, teška srca i uz puno bola (iako je druga strana vjerovala da sam ja to olako učinila) morala reći da odlazim.

Nisam htjela napustiti tu osobu. Nisam htjela ubiti nečiju sliku budućnosti iako sam u nekoliko navrata rekla da ne vjerujem da mogu tako daleko ići u taj odnos baš zbog navedenih duhovnih razlika, no najviše od svega, nisam imala izbora napraviti drugačije. Kada me počela trgati bespomoćnost oko te situacije, glas duše postao je preglasan. Nije se to ni bez razloga odvilo nedugo nakon mog ljetnog čišćenja uz par provedenih dana na ajmo to nazvati meditacijskom povlačenju, iako je bilo puno više od meditacijskog povlačenja.

Nekada zahvaljujem Bogu da vrijeme liječi rane i daje zaborav jer samo sjećanje na moju unutarnju patnju prije odlaska stvara mi još uvijek mučninu. Da sam barem mogla to riješiti drugačije, da ne bude povrijeđenih...da je bar postojao jednostavniji, bezbolniji način. Ali nije. Ne postoje bezbolni načini, ne postoje sretni odlasci. Ni ostavljenome, ni onome koji odlazi.

Mi smo jedno drugome davali uvide u ono drugačije, ono nepoznato. No razlike su bile nepremostive. Meni. Ja bih zauvijek bila zatočena u kavezu neshvaćenosti i nemira, a moje srce je trebalo jedino i samo da ga se razumije i da bude u miru.

Nebitno je sve sada tu gdje jesmo. Da mi zna nedostajati kao netko tko mi je bio bitan, zna. Da sam zahvalna na svemu što smo prošli skupa, jesam. Da mi je bitno da zna da ni u jednom trenutku nisam to napravila iz krivih razloga i olako...ne znam zna li, ali nadam se..ni u jednom trenutku nisam izgubila emocije prema toj osobi, samo sam morala krenuti svojim Putom...

Sada ima više od dvije godine otkako sam napisala ovu pjesmu...moje pjesme nikada nisu došle do te osobe jer nije bilo potrebe za njima. Ali to je samo bio dokaz da nikada nismo mogli opstati u toj ulozi...


Misliš da znaš kako funkcionira svemir
kako nebo je tu da bi dalo ti je vrijeme?
Misliš da ne postoji strah ni 'nutarnji nemir
i da sve je to za umove snene?

Misliš da stvarnost je podložna umu
i da sve što tu je, je polica htijenja?
Misliš da misao pokreće strunu
tvog osobnog oslobođenja?

Al' sreća ne dolazi na zatvorena vrata
nit' kuca čekujući da ogluše se na nju.
Sreća se mentalom ne hvata-
ni noću ni danju.

Nit' je ljubav zapakirana mekost
što reklamira se na medijima laži.
Nit' ona oduzima biću krepost
ako ju potraži.

Misliš da znaš kako gaziti naprijed
bez zamki i bez makadamskog puta?
Misliš da u ničemu ne postoji zaplet
niti stramputica kojom korak luta?

Misliš da svijet je u zabludu pao
dok pokušava na noge tuđe stati?
Misliš da nikad ići naprijed nije znao
nego da vrijeme svoje trati?

Al' nije zora ubijala tamu
kad se uz zrake sunca na obzoru digla.
Nije život tu za dušu samu
da bi okrenuta sebi nekud stigla.




Oznake: ljubav, karmička veza

Ljubav

ponedjeljak , 04.01.2016.

Jučer sam provela jedan od najboljih dana u zadnjih ne znam koliko mjeseci. Trenutak kada shvatiš da si sretan. Bože, neprocjenjivo!

Buđenje Ljubavi


Toliko slušamo odasvud o ljubavi. Svi trebamo stremiti ljubavi, svi trebamo davati ljubav, biti ljubav, no što to zapravo znači? Nama je ljubav tako često neotkrivena. Mi ju vežemo za ljubavne odnose, zaljubljenost. Većina ju čak ne veže za obitelj jer obitelj je nešto na što smo navikli, nešto što je već bilo pretpostavljeno i kao da je time sve već učinjeno.
Meni se često prisere da tako kažem od raznih life coacheva kojima su puna usta ljubavi. Ili velikih spritualista koji si, kako je jednom vrlo slikovito i simpatično rekla jedna draga mi kolegica sa studija, trljaju čakre. A takvih je mnogo. Uglavnom si ljudi trljaju čakre i ribaju spiritualne uspjehe jedni drugima na nos. Ljubav je najpopularniji izraz novog duhovnog doba, najomiljenija riječ u modernom jogijskom rječniku, mantra koju svi bezglavo, bez imalo srca i razumijevanja ponavljaju.

Što je ljubav dovraga, ako nije super cool riječ za super cool duhovnjake? Ako nije dresing za našu duhovnu salatu? Znate ono- potrebna je pozitivna energija, samopouzdanje, unutarnji mir i sve to začinite s malo ljubavi...
Ljubav je začin, izgleda. Prvo ga iskoristite, a kasnije ga sa svim ostalim poserete.


Meni ljubav nisu romantične veze


Svi se mi zaljubljujemo, svi smo mi od krvi i mesa. Svi se mi želimo nekome svidjeti i svi mi tražimo da se netko svidi nama. Svi smo mi bića kojima na određenoj razini upravljaju biokemijski procesi i hormoni. To je dio naše materijalne prirode i u potpunosti je normalno da imamo te potrebe.
S druge strane, mi smo puno više od bića uvjetovanih kemijskim procesima. Mi smo zapravo nešto što smo zaboravili jer inače ne bismo mogli sudjelovati u izmjenama energija na ovoj razini i naučiti lekcije po koje smo došli,

Jučer sam pričala s prijateljicom i dotakli smo se i teme tih međuljudskih ljubavnih odnosa. Njena priča na tom polju je neuspješna kao i moja, no niti jedna od nas to ne doživljava kao nesupjeh ili nedostatak.
Velik dio svog mladenačkog života provela sam u vezama- boljim, manje boljim, sretnijim ili manje sretnim, sa sličnima sebi, s različitima od sebe...ni s kim se u toj kombinaciji nisam vidjela u paketu koji nazivam smislom života. Neke sam vidjela kao suputnike na svom putu, no ne kao one s kojima bih gradila nešto što se naziva klasičnom vezom.

Ne moram čak ni dublje razmatrati to da vidim kako me takvi odnosi nikada nisu mogli trajno ispuniti. I dok se neki moji prijatelji, poznanici i kolege žene i spremaju na sustavno izgrađene živote s partnerima, ja se uopće ne vidim u nekom paru, nekakvoj vezi, osim ako to nije prijateljstvo ili jaka duhovna veza. Sa mnom mora da nešto doista ne valja kada sam na pragu celibata u godinama kada su ljudi u fazi Duracell zečeva. To nije ono što meni trenutno treba, ni u kom aspektu. No, postoji nešto što se počelo u meni buditi, a to je- ljubav.

U mom dosadašnjem iskustvu, ljubav se uvijek mogla jasno razlikovati od zaljubljenosti i tog nižeg, romantičnog spektra. Možda izgleda ironično, no ako bih nekog zavoljela, izgubila bi se ta romantična komponenta. Naravno da se to kada ste s nekim shvaća na najgori mogući način: "ja te više ne privlačim", "ti si se ohladila", "gdje griješim?" i slično. Odgovor je da su sva ta poimanja neistinita. No kako ćete to objasniti nekome tko je zamislio jednu paradigmu iz koje ste vi iskoračili? Nikako, zato ja ne mogu naći sreću u takvim odnosima. I ne krivim tu nikoga. Niti one koji su se unesrećili sa mnom, niti sebe koju nitko na taj način ne može trajnije usrećiti. Meni je ljubav uvijek dolazila kroz prijateljstva.

Vječna žudnja za Ljubavlju


Otkad sam svjesna sebe, žudim za samo jednim- tom apsolutnom, božanskom ljubavlju. Tim ispunjenjem koje bi jedino moglo popuniti crne rupe mog ovozemaljskog postojanja. Ja sam vječno osamljena duša koja boluje od promjene boravišta. Biće koje moli svoj Izvor da ne bude žedno. Biće koje moli svoj Izvor da može druge napojiti da ne budu žedni jer osjeća da su svima usta suha. Svi mi žudimo za samo jednim, samo s određenim pomacima vidimo kako to jedno poprima drugačiju formu i istančava naš ukus. Mi smo kao figurice u kompjuterskoj igrici. Dva koraka naprijed, jedan nazad, pa tako opet. Ovisno o tome koliko smo istrenirani, u ovom slučaju koliko treniramo sebe za tu atletiku života.

U posljednje vrijeme počela je u meni tinjati Ljubav. Prema drugima. Prema bližnjima. Ona koja usmjerava da mi je bitno kako su i tko su, ali koja mi paralelno ne da da se vežem, niti da ovisim. Obuzima me unutarnja tišina koja me želi učiniti vjernim slušačem onih koje volim. I mislim da mi je prvi puta u životu postavljen teren da počnem otvarati svoje pravo, duhovno srce i da volim, nevezano i van okvira.
Ljudi se boje ljubavi. Sjećam se kada sam jednom u osnovnoj školi rekla jednoj prijateljici koja mi je puno pomogla i s kojom sam se jako povezala da ju volim i pri tom sam ju jako zagrlila. Jadna se potpuno zbunila mojom gestom. No meni je to došlo jer je ona otvorila čisto srce što je pokrenulo moje srce da reagira. I takve ljude smatram najvećim učiteljima. Oni koji otvore unutarnje srce, najveći su prijatelji, makar možda ne bili tu više.

Oznake: ljubav

Prvi post u ovoj godini

nedjelja , 03.01.2016.

Nova mi je tako dobro počela da, evo, tek sada imam nekakvog vremena napisati post. Staru sam provela doma, kako sam i rekla, ali me to nije spriječilo da do 4 ujutro zombijam na kompjuteru. Dan iza sam nastavila u slavljeničkom raspoloženju. Našla sam se sa svojih dvoje prijatelja duhovnjaka i počastili smo se s nekoliko večera i nekoliko deserata tih nekoliko večera jer smo svi ostali za staru doma pa se nismo na vrijeme prežderavali.

U biti malo mi je falilo da novu dočekam u meditaciji, što ne bi uopće bio loš doček. Izgleda da se sve nastavlja u tom tonu i nemam pojma kako ću se prešaltati u materijalni univerzum za tjedan dana kada opet počinjem raditi. Sad tek vidim koliko mi je "realni" svijet nezanimljiv sa svim svojim besmislenim postavkama. Čovjek je zatrpan poslovima od kojih nema ni za život, ako nema sreće i ako mu se Saturn usr'o u kuću posla, onda ima i lošeg šefa i svi ga jebu na poslu, dolazi doma frustriran, nesretan, podcijenjen i potčinjen i...što tu točno ima smisla? Naravno, izgrađen i razuman čovjek osjeća ono što nazivamo odgovornošću pa misli "ja trebam raditi", "ja se s nečim trebam uzdržavati", "ja trebam funkcionirati tu gdje jesam"
jer da, tu je gdje je, no tako slabo se u tom sustavu uspijeva spojiti sa sobom i biti sretan.

Gdje je tu izlaz?

Možda u planiranju da će biti sretan kada završi određen vremenski period tih obaveza? Realni život nas izbacuje iz cipela, što god mi pričali o tome. U realnom životu podređeni smo vremenu i zadacima i tu izgubimo sebe. Kakav li je to svijet gdje nas jašu stvari za koje znamo da nisu bit našeg života? Jako jeben, mislim. I nema tu nekog rješenja. Možemo jedino iskoristiti ovakve periode da poslažemo sve punjače koje imamo i onda se na njih spojimo kada nam zatreba.

A sada...sada idem složiti stvari i ići gacati po snijegu..

Oznake: snijeg

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.