Linkovi

darujem ljubav svakodnevno

31.07.2012., utorak

DRUGI





moraš li drugi biti, moraš li
se zbog nekoga kriti...

pod drugim se imenom zvati,
trebaš li život cijeli tugovati...

i plakati suze slane jer zvati
se imenom tvojim, neljudi ti brane.....

zar potrebno je netko drugi biti
ispod vela crnog, zbog uspjeha se kriti...

ne, nije, ali pusti prvog nek se smije,
jer on samo tako zna, drugačije i ne umije....

a ti budi drugi, u srcu uvijek prvi,
pa nek život tvoj, onaj s Neba vidi i prosudi....
....i....






- 16:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.07.2012., srijeda

VIDEO URADAK -autorica Denis Kožljan čita vlastitu poeziju na čakavštini "KOLAJNA UD VERŠI"


 


DRAGI MOJI BLOGERI KOJI VOLITE ČAKAVSKU BESIDU POSLUŠAJTE KAKO IZGLEDA KAD ČITAM VLASTITU POEZIJU, Denis Kožljan


 


 


http://youtu.be/e5AuLZ_2AcE


 


- 21:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.07.2012., ponedjeljak

"TUGA NIJE IZRAZ LICA"; Toni Matošin, piše: Denis Kožljan

 


 


 



 


 


Upravo je tom konstatacijom, autor istoimenog romana, htio čitatelju dati do znanja, da tuga u stvari nije ništa više, do stanje uma...A što se to skriva u umu glavnog junaka Željka, uspjela sam tek djelomično proniknuti i sve mi se nekako čini da je ovo samo jedna od epizoda uobičajnog života običnog mladog čovjeka koji istovremeno biva zarobljen nekim svojim unutrašnjim nemirima...


Ako znamo da ljubavni roman, odnosno moderni roman, obično obrađuje ljubavnu tematiku, onda ćemo pronaći odgovor je li i Toni Matošin, opisujući stanja svog glavnog junaka Željka te mnogobrojne i nesvakidašnje situacije u kojima se našao, opravdao tematiku ovog proznog djela, a kroz kojeg se ipak isprepliće određena doza liričnosti, poetičnosti, unutarnji doživljaj glavnog aktera.


Težište i ovog proznog djela svakako je na otkrivanju etapa Željkovih ljubavnih doživljaja. Ja, osobno nisam pobornica ovakvog tipa stvaralačkog opusa, no Tonijev me roman, jednostavno pozitivno šokirao, jer sam se i sama čitajući, uspjela pronaći u sličnim životnim situacijama, postaviti si nekoliko osnovnih životnih pitanja, na koje još ni dan danas nisam dobila odgovor.
Čini mi se da autor, Toni Matošin, budući kroz lik Željka, zapravo govori o samom sebi, čitavo vrijeme nekako melankolično, rekla bih čak i nepouzdano, promišlja o pronalasku nekog pravog smisla svega onoga što u životu činimo... A što nam to Željko priča, na koji način, koja filozofska pitanja postavlja, vrlo lako ćemo pronaći u ovom, onako "laganini" romanu( iako je zapravo i mnogo više od toga). Tako saznajemo kako njegov junak uvijek iz početka upada u neki labirint, ljubavnih zavrzlama, erotične stvarnosti, bori se sa novim iskušenjima i slabostima koje uostalom posjeduje i svaki od nas ljudi, pojedinačno.


Pa, onda to i nije nikakva sramota, ili povreda moralnih normi?! Ili možda i jeste? Tko će to znati kad svi smo mi u različitim situacijama u kojima se nađemo, drugačiji, drugačijih filozofskih promišljanja, životnih stavova. U Željku se vrlo jasno osjeti i ljubav koja cijelo vrijeme tinja ali se onda možda na opće zaprepaštenje čitatelja pretvara u situaciju, u zbilju ispunjenu elementima požude i strasti, a ta je situacija svaki put vrlo plastično opisana kroz komunikaciju Ane i Željka, žene koja je uvijek spremna da umiri svaku tugu njegova lica...


A upravo lice, "lice" odaje glavnog junaka, tako barem kaže...Lice "vrišti", a Sonja, supruga uvijek mu otvara vrata stana kao da se ništa u međuvremenu s Anom nije dogodilo...A možda i nije?! Možda je ona samo plod mašte, možda Željko i nije prevario svoju suprugu sa studenticom, možda je u stvarnosti Ana, postala Željkova odnosno Tonijeva supruga?


Je, vidljivo je to, vrlo decidirano, autor je pomalo isprvociran situacijom u kojoj se nađe i imam osjećaj kao da želi i nas ostale obične smrtnike, ljude od krvi i mesa pitati i vidjeti naša reagiranja, želi ćuti odgovore ne bi li i sam doznao kakav je kao junak ove proze, loš, dobar ili tek obična kukavica.


Ovako piše Toni:"...I roman koji pišem izraz je, koliko tuge i razočarenja, toliko i prezira.Bar donekle. Jer pisac-pravi pisac, kao kakvog vidimi sebe u najmanje skromnim trenucima..pa neka mi analitičarska piskarala ne zamjere-ne može pobjeći dovoljno daleko od sebe, izlijevajući sve te rečenice iz utrobe..."


Dalje, autor nas čitatelje upozorava da ni ovaj kao ni jedan roman nije dovršen...On nema točku...Njegov je epilog, labirint bez izlaza, a njegov sadržaj nikad dovoljno potpun....Složila bih se s tobom Toni jer sve je to zapravo život koji je započeo još u majčinoj utrobi i traje, traje...dolazi u mnoge kušnje, susreće se sa mnogim dvojbama, postavljaju se opet neka ista pitanja, a jedno je i naziv tvog prekrasnog štiva:" Je li tuga izraz lica ili nije?"


Probajmo pročitavši svaki za sebe ovaj roman, barem djelomično odgovoriti na ovo pitanje.


- 00:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.07.2012., petak

SIŠI


 


 


 



 


siši noćas znoj sa mojih bedara,
siši kao bumbar slatkog nektara,
ne srami se, ljubi me, od prsta
nožnog do posljednje vlasi, i
ne prekidaj, pusti strasti nek teku
našim tijelima, ljubi mi usne vrele
od ljubavnog zanosa, ne prestaj,
do ludila me uzdigni, otvori mi dušu,
tijelo siši, ljubavni napitak prstima
briši...i ne srami se...pusti selo
neka priča, dopusti mi da bar noćas
postanem tvoja vatra, da grijem te
u ovoj hladnoj noći...siši...samo siši
....


http://youtu.be/mj70mXG3E1M


- 21:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.07.2012., srijeda

još jedan uspjeh

 


 


 


 


 


 




 


 


Danas, 17. 07. na portalu digitalnih knjiga izašla je zbirka "Strunjeni pensiri" , autorice, Ide Marković iz Vodnjana. Knjiga je pisana u većini čakavskim dijalektom, ali i standardom te nekoliko pjesama na talijanskom jeziku.




OVO JE PREKRASNA KNJIGA JEDNE MOJE DIVNE PRIJATELJICE, ŽENE KOJOJ SAM PJESME IZ NJENE BILJEŽNICE PRENIJELA U JEDAN PRAVI OBLIK, NE BI LI PJESME SAŽIVJELE I UGLEDALE SVJETLO DANA, NAPISALA POGOVOR, UREDILA TEKST...IDINA ZBIRKA PJESAMA ZAISTA NEŠTO POSEBNO...I SAD ĆEMO JE dati u tisak jer je svojom kvalitetom i već gotovo stotinjak preuzimanja u jednom danu, zasigurno to zaslužila.

Zbirku poezije "Strunjeni pensiri", Ide Marković, predstaviti ćemo vam uz pomoć pogovora knjizi, koji je napisala književnica i pjesnikinja Denis Kožljan.

POGOVOR

"Vi žudite da napustite ove krajeve, ovaj svijet, ovu stvarnost i da uđete u drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svijet u kojem ne postoji vrijeme. Učinite to, dragi prijatelji, ja Vas na to pozivam. Vama je poznato, gdje se on krije, poznato Vam je da je svijet koji tražite. Samo u Vama samim živi ona druga stvarnost za kojom žudite." H. Hesse - Stepski vuk

Ovim riječima Hesse upozorava na neki način nas pjesnike, umjetnike, ljude posebne nutrine kako trebamo i moramo naći neko svoje mjesto koje nam odgovara, koje postoji samo za nas, u kojem ne postoji vrijeme. A, meni se čini da je Ida Marković, autorica "Strunjenih pensiri", već odavno našla svoju destinaciju kako sudbine, tako i pjesme.

To je mjesto njenog življenja, mjesto gdje se dodiruju različite kulture, tradicije i jezici, to je njen Vodnjan, malo mjesto, gradić u Istri, odakle polaze svi njeni vlakovi, mjesto gdje konstatno crpi inspiraciju svog pjesničkog stvaranja. A nalazi ga u Vodnjanskom zvoniku, u svakoj travki istarske crvenice, nalazi ga u svakoj riječi svojih susjeda i najdražih: majke, oca, rođaka, djece, prijatelja.

I kroz to traženje, kroz njene "Strunjene pensire" nazire se samo jedna misija, bit njenog postojanja, pisanja, to je svakako ljubav u svim svojim oblicima, ljubav kao bit egzistencije.

Idina pjesma, njena koncentracija i stanica gdje traži odmor za dalje, za naprijed je vrlo suptilna, ispunjena i najmanjim ali kako za nju, tako i za nas čitatelje, vrlo važnim detaljima poput mirisa i boja krajolika, riječi odnosno beside njenog rodnog kraja, vrlo visoki stupanj tolerancije prema svim ljudima dobre volje ali i glad za pronalaskom pravih, istinskih vrijednosti današnjeg čovjeka.

Denis Kožljan, pjesnikinja, književnica


- 12:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.07.2012., petak

DAJEŠ MI SNAGU








znam da ti si negdje
daleko, skriven u mirisu
brnistre i plave lavande,
... znam da i tamo misliš
ponekad na me...

čujem tvoju pjesmu
ispod volte i vidim te
kako ispod mjeseca
sanjariš, mene u snovima
dotičeš...

i malo po malo snagu
mi neku čudnu za sutra daješ,
budi sretan da upoznao si mene,
makar kao slatku čežnju,
nemoj da se kaješ...

voli me tako, voli me kratko
kad ne smiješ onako, oprostit
ću ti znaj, samo znak ljubavi
ostavi mi-daj....
....


- 21:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.07.2012., ponedjeljak

JA SAM SAMO ŽENA






a blizina........zina....


i po rođenju, prvom plaču,
osmijehu netom poslije, ja
ostadoh žena...žena za sva
vremena...
...
ponosna na sebe, otac
i majka na spol svoje bebe,
radosti nije bilo kraja, a kraja
neće biti sve dok ne otvore se
i za me nebeska vrata raja....

i tako godinama, kroz kiše i oluje,
stazama cvijeća i trnja koračala
je hrabro, pod križ padala i uvijek
iznova se dizala, jedna žena, jaka,
jedna žena, posebnog kova...

poslije pustoši i tornada, iz pepela,
rađala se kao nova, još jača,
još bolja, čelična je bila njena volja,
ruke ništa odavale nisu, pogled blag
kao u preplašene srne....

bojala se nije ni mraka, ni kušnji,
ni Sotone što prizivala je njezin kraj,
ta je žena uvijek ista ostala i čekala,
put u svijet gdje caruje nebeska tišina,
gdje godit će joj Njegova blizina








- 11:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.07.2012., subota

ANĐEO PLAVIH OČIJU





čiji je to anđeo očiju plavih,
osmijeha nevinog... osjećam
to dijete, čujem glas anđela
što s visina spušta se do
moje blizine....

... ćutim da osmijeh taj blaženi,
dječji, anđeoski želi mi reći
nešto pomirljivo, drago duši,
znam , dobro znam koliku snagu
i radost životnog htijenja,
osmjehom svojim, šalju,
ta prekrasna, nebeska, bića...

znam anđele, znam i prepoznam
te u svojoj blizini, oči tvoje
kao more i osmijeh velik kao gore,
žele mi reći nešto lijepo, toplo,
pomirljivo, ljubavno...
ONO ZBOG ČEGA POSTOJIMO.....
.........



- 00:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

04.07.2012., srijeda

POSEBNA LJUBAV






u meni se skriva
lice mi jutros rosom
umiva...
...
posebna neka ljubav,
ljubav koju samo ja
prepoznajem...

svakodnevno hranim,
napajam, tetošim i na
lijevoj strani čuvam...

to je moja, samo moja
ljubav koju nemam namjere
nikome dati , za koju ja ću samo
uvijek znati




- 11:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.07.2012., ponedjeljak

PISMA





U ono vrijeme-
kad daleko si bio i nisi mi ništa mogao dati,
odlučio si, ljubavna mi pisma slati.
A ta su pisma bila najljepših duginih boja,
čarobna, oslikana kao i duša tvoja.

Pažljivo si pisma birao , dok negdje daleko
suzama sreće ,meni si ih pisao,
i trajalo je to dugo, meni kao cijala vječnost
jer sa radošću sam ih čekala, a onda čitajući
u zagrljaj te primila.

U svakom si mi pismu jednu ružu
sprešanu poslao,
ružu na kojoj je miris tvoje kože ostao
i noćima društvo mi pravio.

Odgovor na pisma nikad nisi tražio
već samo glas od mene, htio si ćuti
i barem na trenutak, našu zajedničku ljubav, dotaknuti. i. >.


- 10:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (17)
Svibanj 2012 (22)
Travanj 2012 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se