Obljetnice
25. je obljetnica od nastanka jedne od najpoznatijih „vječno zelenih“ filmskih trilogija o putovanjima kroz vrijeme Marty-ja McFly-a i Doc-a. Već ko' mulac sam se čudio zašto se film zove „Povratak u budućnost“ kad se Marty ustvari, nakon putovanja 30 godina u prošlost, vraća u sadašnjost? Ali ajmo ne filozofirat kad je već slavljenička obljetnica u pitanju. Nekako zavidim mlađoj sestri koja se rodila tamo negdje kad je izlazio zadnji nastavak ovog remek-djela, budući da ga još nije konzumirala i još je, kadgod to poželi, čekaju uzbuđenja uz pustolovine ove dvojice prijatelja i mozganja o prostor-vremenskim paradoksima i uzročno posljedičnim odnosima pojedinih događaja kroz vremenski kontinuum. Dakle, BTTF (za sestru i tribinu stajanje: Back to the Future) ima vjerojatno i stotine milijuna fanova širom svijeta od čega su polovica žene koje legendarnog M. J.Foxa, sudeći po komentarima na jubitou, iako je teška bolest naprasno prekinula njegovu glumačku karijeru, i danas, 25 godina kasnije smatraju „still hot despite the disease“. Unatoč tome, postoji i „izgubljena generacija“ koja je definitivno zaslužila jedinicu iz obavezne lektire filmske umjetnosti. Dijametralno suprotno tome, tu smo i mi koji i dan danas, na oduševljenje nepoznatih ljudi iz okoline koji odmah prepoznaju bazu, kucamo jedan drugome stisnutom šakom o tjeme rječima „helou, Mekflaj...“ kad god neko zablesi. I opet za tribinu stajanje, to je poštapalica koju je muška strana obiteljskog stabla McFly, generacijama trpila od bully-ja zgubidana iz famijile Tannenovih – Biffa i Griffa. Uvijek mi se usne razvuku i u lagani smješak kad se sjetim onih klinačkih debata kako jedva čekamo 2015. godinu zbog letećih automobila i lebdećih skejtova. „Those were the days...“ rekao bi Freddie. Vjerojatno bi i žestoku verbalnu lavinu izazvalo i pitanje koja je filmska rečenica veći klasik: „Go ahead, make my day“ Harry-ja Callaghana ili „Nobody calls me chicken“ Marty-ja McFly-ja. Sigurno je generacija s kraja 70-tih po okolnim dvorištima i gurala skejtove oponašajući Martyjeve akrobacije. Jedino me čudi da legendarni DeLorrean nije ostvario veće komercijalne uspjehe. Možda zato što mu je za ubrzanje od 0-88 mph trebala čitava vječnost, vjerojatno zbog filmske dramaturgije, a vječnost za dosezanje brzine od niti 150 km/h je ipak malo previše za sportski auto i za ukuse ljubitelja brzine koji su predoslovno shvatili ovu performansu. Zaslužili su jedan „helou Mekflaj... u stvarnosti je brži“.
- Skini malo kacigu – rekao je milicioner Mile Ediju prije nego mu je zalijepio ćepetinu, na dnu Rakovčeve u Opatiji, nakon što se Edi kroz nju jednosmjerno spustio na „apeencu“. I ova rečenica slavi 25. obljetnicu i kako se nisam sjetio niti jedne druge, a naslov je u množini, evo i te glupe. „Nikad se više u životu nisam spustio kroz jednosmjernu... iz straha od Miletove sačekuše“ bi Edi svaki put - in medias res - započinjao priču o „vaspitavalačkom“ šamaru koji je postigao željeni efekt, jer nije Miletu bio cilj Edija ozlijedit. Kada sa tim vremenima povučem paralelu, zgrozim se na pasivnost današnjih policajaca, čak i kada im prstom ukažeš na dilera. Sitni dileri su premale ribe da bi se pokrenuli iz stanja apsolutnog mirovanja. Možda je riječ o regulama sustava koji im veže ruke, ali onda repliciram tvorcima sustava da je ljepše bilo mirno spavat' s otključanim vratima, nego danas strahovat' iza blindiranih.
|
