Rješenje
Ljudi! Pa što se još, nakon 1241 automobila koje su si kupili našim novcem, a da nas o tome nisu pitali, treba desiti pa da kažemo dosta i krenemo? Šta ne valja postojećem voznom parku ove usrane Vlade da su ga išli širit? Ne sviđa im se boja? Zastarjeli modeli? Pokvarili se brisači? I to u vremena kad smo postali društveni fenomen održivosti socijalnog mira i građanskog posluha s obzirom na standard i uvjete življenja. Okrenite se oko sebe. Upalite televizore i provrtite malo programe svjetskih News kuća. Pa zar ne vidite reakcije na pokušaje mirovinskih reformi gdje su sporne tek dvije godine više prije odlaksa u mirovinu? Zar ne vidite te blokade važnih prometnih puteva nakon poskupljenja goriva od tek nekoliko centi pšo litri? Zar ne vidite te stotine tisuća studenata koje ne daju 300 postotno poskupljenje studija? A u svim tim zemljama gdje se događaju ove reakcije na nepravdu, uredno se isplaćuju plaće, ne uvode se nikakovi direktni ili indirektni harači koji omogućuju samo „njima“ da ližu marmeladu sa svojih prstiju umjesto dreka na našim. Diplomirani sam ekonomist, i reći ću Vam da niti ne treba diploma, a da se shvati da su potezi uvođenja nekakvih knjiga vlasničkih udjela koje ne sadrže nikakve podatke,a da ih „oni“ već nemaju, tek slijedeći u nizu harača za poduzetnike. Mikropoduzetnicima sa do 3 zaposlena, iznos koji su morali za ovu besmislicu izdvojiti vjerojatno premašuje i 20% mjesečne dobiti. Zar ne vidite da to sutra vodi do uvođenja zakonskih obveza imanja popisa uredskog inventara u svakoj tvrtci na propisanim obrascima koji stoje, ajde bubnimo, 2.000,00 kuna? A ako te ulove da tog popisa nemaš te opale za, ajde bubnimo opet, cifrom od 20.000,00 do milijun kuna.
I zamisli ti sad taj paradoks. Apsolvirajući, procesuirajući i analizirajući gornji ulomak, prosječno inteligentna osoba bi zaključila da su građani Republike Hrvatske jedni od najtolerantnijih i najdarežljivijih, ako ne i najtolerantiji i najdarežljiviji na planetu. Budući da svakim danom toleriraju sve veću nepravdu, krađu i potlačenost koji su najprije bivali omotani celofanom u svrhu kamuflaže, a zbog „njihove“ bahatosti i osjećaja svemoći čak se sve manje trude umatati svoja sranja lijepim rječima i logičkim opravdanjima. Najdarežljiviji, kada tako altruistički poklanjaju automobile, enormno visoke saborske mirovine i plaće, čak kad one nisu ni zaslužene, putne troškove koji nisu izrealizirani, bankovne kreditne kartice za osobnu potrošnju. Tu i tamo se reprizno otpleše poneki folklor kako javnost ne bi izgubila vjeru u sustav, a ustvari nema ni prave žrtvene janjadi, jer ona u kućnim pritvorima uživa sve moguće privilegije. Izgleda da je to najnoviji celofan.
I gdje je tu paradoks, pitat ćete. Oni koji tek za milimetar podignu jedan kapak čvrsto zatvorenih očiju reći će da to tek naivnost i glupost svojstvena stoki sitnog zuba. Pa evo, nacrtat ću taj paradoks: kako je moguće da taj tolerantni Hrvat buši gume prvom susjedu jer mu je ovaj, često i nesvjesno, parkirao na posjed? Ili da tolerira i šutke promatra nasilje koje dopire kroz zidove susjednih stanova? Kako je moguće da darežljivi Hrvat-poduzetnik, nakon što je državi poplaćao sve harače, svom zaposleniku isplaćuje plaću od 2.400,00 kuna znajući da on osim sebe, uzdržava i vjerojatno barem još jednog člana svoje obitelji, a sigurno barem još jednog umirovljenika, još jednog nezaposlenog i još jednog pritvorenog ubojicu, silovatelja ili sitnog gospodarskog kriminalca jer oni krupni slobodno plove oceanskim prostranstvima, a od milja ih se još zove „društvenom elitom“? Evo sad će uskoro Dnevnik pa idem po još malo isnpiracije.
Da sad ne ispadne kako samo laprdam o nečemu što većina zna, a ne usudi se ništa poduzeti zbog strahova o kojima ću u nekom drugom postu, jednom drugom prilikom, ponudit ću i rješenje problema. Ne zbog bahatosti, već kao argument kompetentnosti, ponovit ću da sam dipl oec. I reći da znam kako izaći iz gospodarske krize koja, vjerujte, kod nas nema veze sa svjetskom recesijom, nego se one, eto, čistom koincidencijom, da ne upotrijebim neke teže riječi tipa Božjom ironijom, događaju u isto vrijeme. Dakle, za izlazak iz krize, za podizanje standarda hrvatskog čovjeka dovoljno je, nećete vjerovati, donijeti tek jedan zakon i naravno instrumentarij koji bi osiguravao njegovo provođenje. „Zakon o doniranju organa“. Kako sad to? Evo elaboriranja: svaki onaj kome se dokaže zlouporaba proračunskog, dakle mog, tvog, Markovog i Perinog novca, prisilno će za kompenzaciju svoje zlouporabe, donirati jedan organ. Naravno, zakon propisuje i koji. Predlažem, za iznose do 1.000,00 kn – skraćivanje dugih prstiju koji bi se donirali za proizvodnju sapuna. Do deset tisuća kuna – šaka, kako ne bi počinitelj ne bi čime imao ponoviti radnju. Do 20.000,00 kn – bubreg koji se po posebnom režimu i prioritetima donira nekome od pacijenata na dijalizi. I tako redom dolazimo do 100.000,00 kuna gdje se donira srce.
Okej, i ja sad koristim celofan, nadajući se da će barem polovica ovaca prihvatiti ovaj zakon. Ustvari je puno praktičnije od samodoprinosa na Trgu Bana Jelačića u metropoli izgraditi giljotinu i iste ove prijestupnike poslagati pod njezin nož. Siguran sam, da bi se nakon kotrljanja nekoliko glava pod brončanim kopitima, osjetio promptni gospodarski rast bez obzira na globalnu recesiju. Jamčim...
|
