petak, 31.08.2012.

Danas je na sedmom nebu, kažu mi da čeka bebu - našla je sigurnu sreću i dom; ima muža injženjera pred kojim je karijera...

Dakle, prošlo je četiri mjeseca i tri dana odkad sam promjenila prezime, bračni status, adresu i pogled na svijet. Zasad smo smješteni u mom rodnom gradu, u Njegovoj kući sa Njegovim tatom, moji su nam na dvajstpet minuta pješke, a i sve nam je nadohvat ruke.
Nagovaraju me već mjesecima da izvolim napisati nešto novo, a ja nikako da se na to nakanim, čak i kad sam kretala, totalno bih ostala bez inspiracije i riječi nikako nisu izvirale van.

Jan je star trideset šest tjedana i par dana, ima tri kile i sto grama i noćna je ptica, javlja se svakodnevno u dvadeset dva i trideset, lupa , divlja, skače, najradije bi mi kožu probio da može i izletio van. Okrenut je glavicom prema dolje i samo čeka na tri, četri, sad. Dogovoren je i datum carskog reza jer mali iima ćoravu mamu, i odvit će se za osamnaest dana. Njegova mama se više plaši kako će se snaći u novim uvjetima jer u životu nije previla bebu, a sad će najednom - zajedno s njegovim tatom - biti odgovorna za novo jedno malo biće, novog jednog malog čovjeka, u svakom smislu - fizičkom, psihičkom, duhovnom. Nije sigurna da je dorasla tom zadatku, ali nada se da će dan za danom dovoljno brzo uspjevat učit i na kraju savladat i ovu vještinu. Tata mu se brine hoće li financijski izgurat sve što novo malo biće treba, a tog je puno. Jedva čekam vidjet kako će izgledat spoj supruga i mene u najdoslovnijem smislu.

Brak je sam po sebi unio čuda u naše živote. Najednom imaš nekog ko je stalno tu za tebe, čak je stalno tu i kad te strašno nervira, al bitnije je da je tu kad mi treba podrška. Živjela sam pet-šest godina u principu bezbrižno, kao student, brinula se hoće li taj ispit ostat za slijedeći rok, i najčešće mi je zapravo najveći problem bio usmjeren na kombinaciju odjevnih predmeta koje ću taj četvrtak nabaciti na sebe - mada znam da ću ih zaprljat deset minuta nakon što dođem na feštu i uzmem čašu bambusa u ruke. Sada mi je stomak cijeli poprimio karakteristiku ružnih crvenih strija koje svrbe, a suprug, koji je do nedavno volio uživati u izboru moje nove haljine i štikli, sad na to kaže - nema veze za izgled, bitno da si zdrava i da je maloj mrcini unutri dobro. :)
Posvađamo se nekad, nekad često, tad pomislim isfrustrirana napisati ovdje nešto, al onda kad skužim mjesec dana nakon da se više ni ne sjećam oko čega smo se uopće svađali, budem sretna što nisam ništa napisala jer bih sad samo mogla ponovo se sjetit cijele priče i izbedirat se. Nije ni njemu lako - odjednom u životu ima nekog ko od njega očekuje da će joj polagat račune i javljat svaki put kad sjedne s prijateljima na kavu, a tko će ga uvijek sad saslušat kad ima neki problem, donosit zaključke zajedno s njim i očekivati od njega da sve to radi - možda mu često nije ni jasno kako to da ju toliko voli? Jer ni meni sve to ne bude jasno...

Ali takav je život, sad si tu, a drugi dan se već nađeš s diplomom u vitrini, praznom radnom knjižicom, udana i sa stomakom do zubi. Ipak sretnija nego ikad. Radujem se svačemu čemu se prije nisam. Evo, na primjer, radujem se ovoj zimi, prvom obiteljskom Božiću, peći na drva i ljudima koji će mi doći u goste i uživati zajedno sa mnom. Što je više potrebno? Ostalo što je za sreću potrebno je već stiglo - On i Mali On*+Ja.

- 14:00 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

-osjećaji, osjećaji i još malo osjećaja
-ovo je pokušaj da kažem neizrecivo pjeva


PRIČAT ĆE TI O PLOVIDBI
TI ŠTO NISU SIDRO DIGLI!
...šljiviš njih...
(Boljima se teško prašta ;) )