utorak, 08.12.2009.
ha da.
u biti me ovo predblagdansko raspoloženje istovremeno i rastužuje i veseli.
previše je filmova sa hepi endom na teveu, pa sve te pjesme sa spotovima u kojima se svi vole i sve je savršeno.
na trenutak uspiju i mene pridobit. okorjelog Namćora.
ali onda se vratim u surovu stvarnost. u kojoj nemam vremena nizašto a i ovo malo slobodnog vremena utrošim na ništa.
ne volim što ne znam izreć nostalgiju, tugu, nemir, strah, radost i utjehu koju osjećam - jednom riječju. možda kad bi mi to uspjelo, možda bih mogla nekom to objasnit i on mi objasnit kako izać iz zbunjujućih stanja psihe?
jadikovat je najlakše. očito.
i onda čovjek odluči da će napravit nešto sa svojim životom. na pikosekundu pomisli da on ekšli ima vlast nad onim što ga okružuje i prati iz dana u dan. i razveseli se zbog toga. sanjarski. nerealno.
i onda kad krene djelovat, skuži da je previše uljuljan u svojoj finoj kolotečinici i neda mu se izlazit iz nje, na uštrb mogućeg zadovoljstva koje ga negdje očekuje.
hipotetski rečeno. not.
i onda kad poslušam elemental malo, skužim da bih zapravo željela biti sanjar. naivno se nadati da ću jednog dana ipak početi vladati svojim životom. zašto sam toliki ziheraš uvijek? ko zna koliko sam prilika propustila zbog tog?
ili to sve što je propušteno nisu ni bile prilike?? vjerujem li u sudbinu? da me red sitnih situacijica dovelo do ovog gdje sam sad i što trebam biti? poput ''how i met your mother''?
jesam li negdje skrenila usput? ko će to znati?
ali gitaru ću kadtad naučit svirat.
il smo samo tu zbog ravnoteže među zvijezdama?
...možda nekad i nabasam na nekog...
a možda to uopće nije ono što ja trebam...
a možda su u šumi...
- 23:30 -
