utorak, 03.02.2009.
promjene - ovakve ili onakve...
dosta sam razmišljala u zadnje vrijeme o promjenama. nekim manje ili više bitnima.
nekad one mogu biti neželjene , a ipak prijeko potrebne.
nekad su one tako male, neprimjetne, pomisli čovjek da su bezvrijedne.
nikada nisu.
uvijek su nužne.
e sad , htjela bih odvojiti promjene situacija, načina života, od promjena ljudi u smislu karaktera, ponašanja...
uvijek postoji ta varka da netko nekoga treba mijenjati kako bi veza, prijateljstvo, ikakav odnos, NEŠTO upalilo.
varka ponavljam.
ne slažem se s tim.
ili samo pokušavam odvojiti opet
želju nekoga da promijeni ovog drugog, da ga prilagodi sebi, da bude baš onakav kakvog on želi. i da se pritom izgubi čovjekova individua, i tada on postaje bijedna kopija nečega što uopće nije ni prvotno bilo potrebno jer ako ti imaš potrebu nekoga mijenjati...misliš li da je on stvarno za tebe???
i
oblikovanje ovog drugog...pustiš ga da bude on - takav kakav je , makar nesiguran, tužan, lud, blesav, lajav, šutljiv, usporen, hiperaktivan, ON svoj i malo pomalo se uključuješ u njegov svijet i opet malo pomalo , rekla bih nužno dolazi do toga da se počnete prilagođavati jedno drugom.
e tada....tada možda nešto i bude od toga.
ljudi su postali presebični da se i sami potrude doprinijeti, jednostavnije je isforsati ovog drugog, pa ako on nije dovoljno čvrst, super, a ako je i ako se neda...e onda to možda i nije TO??
( Elemental:
Kažeš da sam čudna, jesam, ali ne znam drukčije
il' me prihvati, srećo, ili napucaj me. )
ma ljudska priroda baš zna bit...zrela za Honduras 
bilo kako bilo, samo o nama sve ovisi. o nama ovisi hoćemo li biti jaki ili slabi, sretni ili tužni, čvrsti ili ne....
ne zaboravimo na prastara izreka, koja je sad već skoro kliše: svatko je kovač svoje sreće! ali ima ešto i u njoj...
Đorđe Balašević: Jedan od onih života
''S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama,
samo se uporno moraš praviti da je ne primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići,
iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I, pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići...''
dakle...sve je u našim glavama :)
i na kraju, bilo kako bilo, ja sam danas odlučila čvrsto da ću viknit kao Severina jednom prije sto godina (bojim se da je ona malo zaboravila na to, nadam se da neću i ja)
ma mene ništa promijeniti neće jer ja ću biti JA!!!!!!
ali ću vam/ti dopustiti da me oblikujete/š...ako procijenim da ste/i to zaslužili/o!!!
- 17:50 -
