četvrtak, 27.11.2008.

SVE SMO zaslužile

ukrala sam naslov. neće se X ljutit, sgurna sam.

naime pričasmo o tome kako je Onaj gore Faca.

mi se prvo tužimo. kao svi imaju. samo mi nemamo.

i onda kad dobijemo, onda se pitamo, a zašto je to tako savršeno??? sigurno tu nešto smrdi.

a ne!!! (ovo sam od lunje pokupila, baš je bio faca neki dan kad je tako samouvjereno t o u poruci napisao. kao, koda ja imam pravo išta reć :))))) aj nek mu bude) ovaaaaj da..... od sada¨!!!! nećemo više nikad sumnjat!!!! i povjerovat ćemo da sve savršeno što primismo i ZASLUŽISMO!! jel tako, X??????? možemo mi to!!

naime mene moj lunjo svaki dan sve više iznenadi! bleso jedan. makar s nekom rečenicomu jednoj poruci.
ili kad mi potvrdi , npr., da mu se sviđa moj novi status na fesju jer je uspio nešto pročitat između redaka!!! iako nije bilo ni preteško za skužit o čemu ja to trabunjam.

danas sam skužila da bi htjela mal bit provincijalka. super mi je taj stih, koji sam već i u prošlom postu napisala (''reči bi sve pokvarile, samo se šutke pored mene stisla'')
baš je jako kad skužiš da je to istina.

i danas sam, iako premorena, istovremeno i presretna zbog svoje dvije mulice (X i S). znat će one o kome ja pričam... neki lav je izgleda u zraku u zadnje vrijeme :))))))

i na kraju samo još pitanje,,,a zašto ne bismo i mi zaslužile???? pa pogledajte koliko je ljudi oko nas sretno, što nebi i mi imale to pravo malo ????

jedna pametna za kraj.... onom kooji vjeruje, sve je moguće.... jel, S??? :)))))))))))))))

fali mi lunjo, ali još samo 3 dana!! uf, puno zvuči.... hehe, on mene pokušava izvesti na pravi put?? a baš zna nekad bit komičan....HAHHAH

baljezgam i zato idem spavat. ajbok!

- 00:47 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 25.11.2008.

o procesima...ove ili one vrste

zanimljivo je kako me gotovo uvijek inspiracija vata dok trebam učit.
i kako , kad trebaš učit, radije bi i kopao kanale, jer ti so ti čini kao zanimljivom jesenjom rekreacijom, a samo da ne moraš blejat u neku glupu i najčešće dosadnu knjigu.
al dobro, moram priznat, mene ovaj puta ne pucaju nikakvi ni kanali, ni peglanje, ni ništa drugo, dovoljno mi je i sanjarenje.

vlatko (ne maček, stefanovski :D ) na zvučniku, a lunjo mi u glavi. neš ti kombinacije.... taman za učenje o procesima.
da, how yes no...

i onda si pomislim...opet ne vjerujem da je dovoljno mjesec dana. da ti jedna osoba fali, iako ste se vidjeli prije četri sata. ili prije dan, dva, tri.

i onda ne vjerujem da zna u pravom trennutku reći i/ili učiniti pravu stvar. zagrliti, samo zagrliti kad je to potrebno
..reči bi sve pokvarile, samo se ćutke pored mene stisla...

kaže on da je u tom slučaju zeleno polje provincija. s obzirom na kilometražu od trga. hahahahahahaah...
neka, ali samo ako ću ja po toj definiciji bit provincijalka.

bježim s priče na priču, al nema veze.

zanimljivo je i to što sam ja sretna jer neki na fakultetima u referadi imaju aljkave radnike pa sam ja nekog uspjela vidit čak i danas. treći put smo se dosad oprostili. a on nikako da ode doma. a meni teško palo.

i idem na sp u rukometu!!!!! jedva čekaaaaaam....

i sad mi sister donijela iz trgovine rukometni sladoled. s pripadajućom kašikom!!!!!!!! legendica jedna!!!

još kad bih danas sto posto saznala da đole svira na trgu u novom sadu za novu godinu, mogla bi reć da mi je dan savršen. dosad. jer mislim da je krajnje vrijeme da se posvetim procesima...ove ili one vrste.

- 19:06 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2008.

...kako je moguće da mjesec dana pobijedi pet dugih godina???...

ni sama isprva nisam vjerovala da je moguće.

prvo me ostavio paf sa svojom zezancijom. jer nisam vjerovala da pričamo istim jezikom. čitajući ga, čitala sam svoje rečenice. svoje riječi. i čudila sam se....

onda me ostavio opet paf kad sam shvatila da nas iste stvari oduševljavaju.

onda me ostavila paf činjenica da...
tamo se nije činilo da bi se ovo moglo ostvariti. možda koji put, na trenutak.
đorđe balašević na majici je bio dovoljan.
zanimljivo je kako se taj legendarni čovjek stalno šmuca po toj našoj priči.

uživala sam virtualno se družiti s njim. jer me kužio. i sprdao. i prihvaćao sprdancije.

i onda je ušetao vamo i realno. i ispalo je i više nego fenomenalno.
prvo me njegov mačekovski stav počeo pomalo živcirat. sada znam da je moralo tako bit.
jer izigravaući mačeka smo se jako dobro upoznali. lunjo moj....

''...sad ću ti reći i više nikom i više nikad,
svatko od nas je nekome sličan, a ti si unikat!
pročitaš me, znam, od slova do slova...
prećutiš to , znam, ko pameta sova....''

umrla sam od smijeha slušajući strofu. jer ti si me natjerao da slušam tu pjesmu. nesvjesno, naravno.
i ti si umro od smijeha čitajući moj esemes.

i onda kad je počelo.....prekrasno....
kad si mi rekao stih iz Dođoške, pomislila sam ... dokad si mislio čekati... neka.... trebalo je biti tako.

kratko je sve. poznam te nekih mjesec dana. al poznam te cijeli život. i ne vjerujeem.

jer sam napokon zakoračila i više ne mašem. nego se samo klebaram. što tvojim laprdancijama, što mojim. nema veze...iste su.

.
.
.

a nek pet dugih godina ostanu tamo gdje su bile i dosad. neka i rade, meni ne smetaju.
jer mjesec dana je jače.

......i unatoč svakoj logici i zdravom razumu.... mjesec dana pobijedilo je pet godina!!