beijos&abraços

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Nakon malog vodica o Africi za one doma nastavljam s malim vodicem o zemlji Luzitanskoj

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Mail&Guardian Online
Cakovec Online
Turisticka zajednica grada Cakovca
Muzej Medimurja Cakovec
Medimurje

18.12.2006., ponedjeljak

Negdje visko, jos uvijek u oblacima, iskesio nam se Davolji zub (dvije simetricne stijene, a medu njima mali jezicac).



A onda konaco ulazak u sami kanjon:





Pogled odozgo:



Pa onda po klinovima i korijenju drveca opet okomito gore:



Rucak uz jezero i lagana setnjica kuci (hm, prema autu pa onda jos prilicno kilometara)







I vjerojatno zadnje javljanje ove godine. Zelim vam svima sretne blagdane :)
- 12:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

12.12.2006., utorak

Sutu

Prastanovnici juzne Afrike nomadski lovaci, narod San. Bijeli doseljenici zvali su ih Busmani, a crni Baroa. Nemilosrdno su ih ganjali i jedni i drugi pa su na poslijetku spas potrazili u pijesku pustinje Kalahari. U 15. stoljecu na podrucju juzne Afrike pocinju se osnivati drzavice Sutua.
Vecina Juznih Sutua (engl. Sotho, izgovara se Sutu) zivi u kraljevini Lesoto, a u Juznoafrickoj republici u Free State. Sjeverni Sutui zive uglavnom u danasnjoj pokrajini Limpopo, na sjeveru zemlje.

U ranom 19. stoljecu, na vrhuncu moci kralja Sake, mnogi od podredenih mu poglavica odlucili su se odmetnuti i stvoriti vlastita kraljevstva. Razdoblje terora (Difaqane ili Vrijeme nevolja) srednjom je juznom Afrikom rasulo plemena Sutua. Neki su spas portazili u planinama Maluti (podrucje danasnjeg Lesota). Vise od 10 godina su pod vodstvom poglavice Mosesa (engl. Moshesh) odolijevali napadima braneci tvrdavu Taba Bosiu (Planina noci: bjegunci su naime na planinu stigli nocu. Mnogo godina kasnije neprijatelje su plasili pricom da planina nocu raste). Izbjeglice pred Sakinim generalima slijevale su se u Planine noci i Mosesino pleme pocelo je rasti. Nazvali su se Basutu ili narod Sutu (engl. Sotho, citaj Sutu), a svoje malo kraljevstvo Lesoto.
Moses je postao poznatiji pod imenom Mosoesoe (engl. Moshoeshoe) kao veliki vojskovosa i diplomat.


Kralj Mosoesoe


1833 na njegov su poziv u selo (hm, glavni grad) dosla 3 francuska misionara. Do 1840. Parisko evangelicko misijsko drustvo u kraljevstvu je imalo 9 misija u kojima su osnovali skole. Zahvaljujuci tome, Lesoto danas ima najvecu stopu pismenosti u Africi.
Mosoesoe je ukinuo stari obicaj Sutua po kojem je sva zaplijenjena stoka pripadala kralju. Ukradenu stoku vratio bi podanicima, a za sebe zadrzao je simbolican broj. Obiteljima izbjeglica dodijeljena je zemlja,a poglavice koji su mu se pridruzili zadrzali su svoj autoritet.
Sukobi s Burima zapoceli su nakon 1854., kad su dobili neovisnost i osnovali Oranje Free State. Njoj je pripalo i podrucje Sutua. Sukobi su nastavljeni do 1868. kad je na zamolbu Mosoesoea Lesoto postao britanski protektorat, Basutoland. 1872. pripojen je koloniji Cape. Do samog osamostaljenja 1966. bili su pod izravnom britanskom upravom sto ih je spasilo od juznoafrickog apartheida.
Uslijedilo je dvadesetak godina unutarnjih sukoba I drzavnih udara. Kad je naposlijetku premijer Jonathan okrenuo prema marksizmu i jednostranackom sustavu, Juznoafricka republika uvela je potpunu blokadu Lesota i najvjerojatnije stajala iza drzavnog udara 1986. kojim je zbacen Jonathan i na vlast doveden kralj Mosoesoe ll. Nemiri su se nastavili do 1998. kad su Juznoafricka republika, Bocvana i Zimbabve u Lesoto poslale vojne snage da uspostave red. Izbori su odrzani 2002., ali je politicka situacija jos uvijek napeta.



Kod tradicionalnih Sjevernih Sutua djevojke ce se pokloniti starijima ili kad im donesu hranu.
Vjeruju u pretke i bogove. Preko predaka razgovaju s bogovima o svojim potrebama.
Kad se kralju sela rodi dijete seljani mu donose darove i zazele mu zdravlje i srecu. Nakon nekoliko dana odrazava se ceremonijalna svecanost u cast bebe uz obilje pjesme i tradicionalne hrane.
Mlada na vjencanju nosi lutjicu od perlica. Lutka je konusnog oblika i nema ruke i noge. Smatra se da posjeduje magicne moci. Mlada lutki daje ime,a to ce ujedno biti i ime njenog prvog djeteta.

Tradicionalne kuce kruznog su oblika. Napravljene su od smjese blata i kravljeg gnoja i pokrivene su suhom travom (loala).



- 14:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.12.2006., petak

Tugela

Cilj naseg izleta bio je popeti se do vodopada rijeke Tugele. Vodopadi Tugele (na jeziku Zulua Iznenadna) su po visini drugi na svijetu. U pet skokova Tugela se s visine od 947 metara obrusava u kanjon. Nije u njoj nikada mnogo vode i upozorili su nas da je obzirom na kolicinu padalina mozda necemo ni vidjeti. A kasnije smo doznali da smo se zapravo do vodopada uputili s krive strane. Putem koji smo odabrali (i nakon 5 sati setnje u jednom slmjeru napokon i odustali) trebalo bi nam mnogo sati hoda. To ipak ne bismo biili u stanju odraditi. Ostaje nam za nadati se da cemo do cilja doci neki drugi put i jednom drugom stazom.

No u svom smo se neznanju hrabro uputili u mracni kanjon Tugele.



Zubor vode postajao je sve jaci i nasli smo se u samom kanjonu.



Voda Tugele je cista i pitka.



Isceprkah podatak da samo 12 zemalja na svijetu ima pitku vodovodnu vodu. Uz nas, jedna od tih je i Juznoafricka republika. Dici se da je kvalitetom na 3. mjestu.



Zakon o vodama je jodan od najnaprednijih, a "Plavom revolucijom" cista voda dovedena je u domove 4 milijuna najsiromasnijih.



Znam da uspon uz ove lojtrice bas i ne izgleda previse uzbudljivo, ali trebalo se ipak uspeti kakvih dvadesetak metara uz gotovo okomitu stijenu.




- 13:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.12.2006., četvrtak

Cvane

Na nedavnom izletu posjetili smo tradicionalno selo Sutua. S obzirom da nam je ovaj put vaznije bilo prosvrljati Drakensbergom, s poglavicom smo se odlucili izljubiti neki drugi put. Za drugi put ostavili smo i seoskog vraca i njegovo gatanje iz kostiju (da, da jos uvijek to rade). Stoga smo samo optrcali selo, usnimili par slicica, a u tekstu vam nudim sazetke s interneta rolleyes

Pretci Sutua su podrucje juzno od rijeke Limpopo naselili su u nekoliko valova i rasprsili se u cetiri grupe: Cvane (engl. Tswana), Sjeverni, Juzni I Istocni Sutui (engl. Sotho). Cvane su pretezno na zapadu u dijelovima Gautenga (citaj Hauteng), Sjeverozapadnoj provinciji, Free State i naravno Bocvani ("Zemlja Cvana”).
Jedno od plemena koje zivi na podrucju Free State su Cvane. Srodni su po porijeklu i jeziku vecinskim Sutuima (o njima u slijedecem postu...danas Cvane jer sam lijena i ne da mi se puno pistai..o Sutuima ima jos malo vise).



Tradicija smjesta nastanak drzava Cvana u podrucje danasnjeg Johannesburga. Temeljene su na rudarstvu, radionicama, trgovini i stadima stoke koja je bila pod upravom kralja. Vladajuce obitelji Cvana porijeklo vuku od tri pretka: Morolonga, Masila i Mokgatla iz 17. stoljeca. Tijekom vremena od njih su se odvajali mladi clanovi obitelji i osnivali svoje “gradove” drzavice koje su se cesto i preklapale.
Jedinstvo plemena urusavali su i cesti sukobi izmedu drzavica. 1810. godine vecinu malih drzava unistile su vojske strasnog kralja Zulua, Sake. Bijeli doseljenici su 1820tih na tim mjestima naisli na napustene pasnjake i rusevine “gradova” Cvana. Plemena su se dijelom vratila 1837. i dozvolila bijelim Voortrekkerima (Buri, koji su nezadovoljni rastucim utjecajem Engleza, putovali na sjevozapad…ali o njima nekom drugom zgodom).
Sukobi s Burima koji su se naposlijetku javili, ujedinili su razlicita plemena u narod Cvana (Kvene, Ngvakece, Polonge, Ngvate). Utjecaju najmocnijeg vode Cvana, Seselea (1850te-1870te) oduprla su se sjeverna plemena i odlucila se osamostaliti.
Plemena su se opet udruzila protiv Bura. Nakon sto je neovisna burska republika Transvaal (1857-1877 i 1881-1900) nakon Drugog burskog rata pripojena Britanskom carstvu, Cvane su se slozile s osnivanjem Britanskog protektorata Bechuanalanda, koji je 1966. postao Republika Bocvana.
Danas su Cvane podijeljeni u razlicita autonomna plemena. Za vrijeme apartheida, juznoafricki Cvane zivjeli su pod "skrbi” juznoafricke vlade u homelandu (ne znam bas kako to prevesti na hrvatski...plemena su ponekad bila grupirana u izolirana podrucja) Bophuthatswana. Iako stari sustav vise ne postoji, poglavice iz tog vremena jos uvijek svojataju status i pravo vladanja nad pojedinim plemenima.



Iako svako plema Cvana ima svoj teritorij i ime, ponekad se razlikuju i u obicajima i jeziku. Plemena su prilicno otvoreni sustavi i clanom plemena moglo se postati na razne nacine. Isto tako i biti otjeran iz plemena ili se dobrovoljno prikljuciti nekom drugom. Danas se mnogi moderni Cvane vise ne identificiraju s pojedinim plemenom.
Jedan od obicaja koji se je ponegdje zadrzao i kod modernih Sutua i Cvana je lobola. Mladozenja daje obitelji mlade protuvrijednost, nekad je to bilo u stoci, a danas u novcu. Nedavno je za sestru naseg studenta dogovarana lobola. Pregovaraju ujaci s obje strane uz prisustvo roditelja. Buduci mladenci ne smiju biti prisutni i cekaju negdje sa strane ishod pregovora. Lobola bi trebala biti osiguranje supruzi u slucaju da nesto ipak pode “krivo”.
Iako je danas dio Cvana i opcenito crnih juznoafrikanaca krscanski, u tradicionalnim zajednicama jos je uvijek prisutan totemizam, odnosno cascenje zivotinja, biljaka i predmeta. Svaka osoba veze uz sebe odredeni totem, i mnogi mitovi i legende objasnjavaju odakle i zasto pojedini totem. Kod nekih je jos uvijek uobicajeno stovanje predaka i polako se vraca u praksu. Nedjeljom ujutro na TV su zastupljene sve moguce vjerske zajednice i pokreti. Jedna od emisija posvecena je i tradicionalnim vjerovanjima i obicajima.



Muskaracu se, kao glavi obitelji, iskazivalo duzno postovanje, poslusnost i sluzenje ostalih clanova obitelji. On je donosio odluke o raspodjeli dobara unutar obitelji iprinosio molitve i zrtve u ime cijele obitelji. Zene su bile podlozne autoritetu muskih clanova obitelji i iskljucene iz politickih i vjerskih dogadanja. Muskarci i zene su na okupljanjima jeli i sjedili odvojeno. Rodenja sinova bilo je na cijeni i majke djevojcila bile su u drustvu prezrene.
Djecaci stariji od 14 godina nosili su posebnu odjecu, plesali posebne plesove i opcenito uzivali velike slobode, posebno u seksu.
Izmedu 16 i 20 godina djevojcice i djecaci inicirani su u svijet odraslih. Obred iniciranja odrzavao se svake 4, odnosno 7 godina. U davna vremena djecaci su bili obrezivani i odredeno vrijeme morali su provesti u izolaciji od ostatka sela. Inicijati su ucili o zakonima i obicajima svog plemena. 1930tih obicaj je pod utjecajem europskih misionara plako nestao.
Svaka generacija iniciranih dobila bi posebno ime, obicno po dogadaju koji se je dogodio za vrijeme iniciranja (npr. grmljavina). Pripadnici iste generacije zajedno su radili i borili se, a osoba koja nije pripadala ni jednoj generaciji nije se smjela zeniti. Ceremonije iniciranja djevojcica odrzavane su kod kuce. Djevjcice su pri tom obiljezavane, obicno na unutrasnjosti bedara, i poducavane u ponasanju prema muskarcima i seksu. Danas je iniciranje ponovno popularno, kao znak africkog identiteta i ponosa.



- 14:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.12.2006., petak

Zmajeva planina

Ponovo u Zmajevoj planini. Ovaj puta zasli smo malo dublje i odlucili prosvrlajti njenim stazama.





A prije svrljanja okrijepili smo se u ovom neobicnom kralu.






I uputili se klancom Tugele.






- 14:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #