|
Neću početi sa onim tipčnim predstavljanjem blogera. To mi je plitko i spisateljski neobrazovano. Počet ću temu posta o djeci. Uglavnom generacijama od '93 pa do dana današnjeg(koji će biti još gori i gurniti će svijet u još veće sranje nego što smo sada). Uvijek sam se pitao što znači imati najboljeg prijatelja,onako istinskog,ali to je manje bitno jer sada pričam o mladeži. I ja sam mlad. Poprilično. Samo što sam mentalno već starac od šezdeset i nešto godina pa mi ne vrijedi brbljati vam sada kako nikada nisam imao prave prijatelje(do jednog određenog perioda).
Današnje generacije su razmaženci. Derišta bez kulture i reda,možda me i to najviše smeta ali ono što prezirem je vidjeti konstatno psihičko nasilje nad (pretpostavljam normalnom) djecom na ulicama sa pokojom manom na licu ili ponašanju. Ova derišta ne razumiju rečenicu „Ništa nije savršeno,pa ni čovjek.“ a pjevaju od Jessie J i kompanije pjesme o manjku samopozdanja.
I ja imam manjak samopouzdanja. Ne želim čak reći jesam li doista muško jer možda i nisam. Nebitne su informacije o meni nego o mojoj priči. Naime ovu priču pišem već 4 godine. Pune četiri godine i još nisam završio. Ne mogu biti zadovoljan a nisam perfekcionist što me osobno pogađa. Da sam barem perfekcionst,pa mogu se pohvaliti da sve kod mene mora biti savršeno ali da sam takav,pisao bih o cvijeću i miru.
Negativan sam i naučio me život mnogo toga. Nekih stvari možete naći u mojoj priči a neke su samo bujna mašta jer obožavam svijet u kaosu. Tada su svi ljudi slabi te nema jačeg ili snažnijeg.
Svi smo mete.
U jednu ruku kritičan sam prema onome što sada pišem. Planiram to objavljivati tek kada napunim određenu svotu novca i godina ali ja se zgražam nad svojim djelima(ne pisanja,nego temi koju sam odabrao). Objasnit ću.
Pišem o taboo temama. Znači pod to spada,najpoznatiji incest,i ne,ne pišem ovo jer sam ludo opsjednut vlastitom sestrom(koju inače hvala Bogu nemam) nego jer želim to ostaknuti kao bitnu temu. Ljudi ne obraćaju na takve stvari a osuđuju ih. Nadalje pišem o svepoznatoj pedofiliji nad kojom se zgražen. Mrzim je. Imam svoje razloge a i uostalom nisam obožavatelj manijaka koji se uhvate nekog visokog položaja samo da bi raširili nekom nevinom djetetu noge. Ne,fuj...
Sljedeća tema je nasilje u obitelj a to je toliko rašireno po Lijepoj Našoj(Usranoj Našoj) da socijalni radnici okreću oči na to i nastavljaju piti svoju kavu.
Dolazimo do sveopće fizičko i psihičko zlostavljanje u školi.
I opet se vraćamo na temu današnjih generacija. Rado bih nastavio,zaista,ali dovoljno sam rekao za početak. Toliko o uvodu a sada grah.
|
