četvrtak, 09.01.2014.

Uvod

Jesam li razumio,dakle,svima bili sretni blagdani iako su prošli i ustvari tako me boli briga za te blagdane. Oduvijek sam ih mrzio i mrzit ću ih još više nakon što sam se napio za Novu kao da me su me zadnje patnje preuzele ali dobro. Barem sam se napio. Ovaj post je prerano došao ali naglo sam se sjetio kako imam blog sa pričom i da to treba početi. Usput,zaboravio sam lozinku pa sam dva sata se bacao kroz prozor da se prisjetim par jebenih brojeva. Malo ću objasniti ovaj uvod. U tom uvodu vas polovično upoznajem sa situacijom glavne junakinje i likova. Htjeo sam ga podjeliti u dva djela jer je predugačak i bacajte cigle po meni ali stvarno nisam znao kako da ga raspolovim u dva dijela jer se sve nadovezuje jedno na drugo. Želim da ljudi na početku znaju i dobiju sliku onoga što pišemu cijelosti. Znam da ne mogu čitatelje natjerati da ih predstave istim očima kao ja ali mogu pokušati dočarati. I čisto se bojim objavljivati unaprijed jer što kasnije bude ovo sranje išlo,ja ću mirnije duše spavati jer jako teško pokazujem svoje radove drugima. Uistinu,želim prvo vidjeti reakcije ljudi i njihova mišljenja kako bih mogao znati hoću li ovo ikada objaviti kao knjigu. Ustvari,vidjeti ćemo. Živjeli lijepi moji i bacajte kritike!


Pusta ulica,prazna.
Zagrebačkim ulicama redoviti su natpisi Banksa,prosti i sarkastični stihovi,anarhistični simboli prvog stupnja mržnje prema Hrvatskoj propadajućoj vladi. Uzduž starih propalih zgrada cijelom širinom zida širila su se velika šarena slova podrugujućeg sadržaja. Velika crvena slova redali su se preko cigli,kao prijetnja,svakom onom tko je imao hrabrosti proći kroz slijepu ulicu nedaleko od tramvajske stanice. Između zidova,na kraju tog malog prolaza čekao se prizor ceste i auta kako prolaze,jure.
Tamno nebo sivih oblaka,umornih od proputovani milja preko Sredozemnog mora. Oblaci su nepomično stajali na nebu,kao da je vrijeme stalo.
Zrak je vlažan,poprilično promjenjiv sa daškom nostalgije starijih građana Zagreba koji su bolesnih nogu plesali na Josipu Lisac ili Riblju Čorbu. Ti ljudi,starci – pametniji dio građana,nikada nije mogao shvatiti anarhističke poruke na zgradama. Zato su im te poruke prenosile neki drugi značaj – mržnja mladih prema starijima. Nepoštovanje.
Izgled ulica kroz kojih su svaki dan prolazili u školu i na posao danas u samo jadna sjećanja kakve žele okusiti u prsima,tračak mladosti u šezdesetoj ili sedamdesetoj godini života. Prije nego što se On odluči da ih oduzme sa zemaljske površine.
Mržnja nad suvremenom dobu bila je rijetka,ali je postojala. Pogotovo kod onih koji su poštivali ručni rad,klasni poredak između muškarca i žene ili pak rad na njivi. Teško je bilo pronaći stariju osobu koja se privikla na suvremeni život,ili barem na ovaj suhi Zagrebački život ni trunka vrijedan ikojeg vremena. Pronaći se u Zagrebačkom neredu je gotovo nemoguće a još gore stvara ta gužva i smrad okupljenih ljudi na glavnom gradskom trgu. Gubiti se među ljudima jest isto kao i među vremenom. Stvoreni smo od nepoznatog ali smo stvorili vrijeme i mi smo njegov bog,njegov vladar i njegov roditelj. Vrijeme igra najveću ulogu u razvoju novih projekcija inteligentnih ljudi sa titulom državnog autoriteta ili pak nekog ministra što se preserava u saboru i troši njegovo dragocjeno vrijeme na kavice i pričice. Pravi radnike zovemo onima koji svaki dan,uz pet sati spavanja,malo kofeina u glavi i živcima pokušavaju iz rada od 16 sati izvući 2500 kuna. Što radi vlada? Pogoršava situaciju,ne pomažu nam nimalo jer samo se znaju nametati nove reforme i pravila. Tu se nađu i budale koji žele biti centar svijeta. Državnici su teški gotovani,sline za parama i samo traže razloge i opravdanja kako da ih prikriju. Nađu se i budale željom da budu centar svijeta,malog bolesnijeg uma koji misle da će vratiti apsolutnu vlast i anarhiju uništiti kao postojeći pojam. Primjer tom tipu ljudi bio je Hitler i završio je kao pepeo u zraku – kako primitivni udžbenici tvrde. Previše je depresije među mladima,previše su negativnih duša i tko im je uzor? Debeljucke u saboru što ispijaju kavice i privatno se časte psovkama. Djeca postaju previše umišljena,sebična i samopouzdana a one koji nemaju to zračenje samopouzdanja ili trunka pokvarenosti budu žrtva onih samopouzdanih sa pilećim mozgovima. Čine ih slabijima i uništavaju ih. Ono malo dobrote što još imaju u sebi popuca u sto komadića od metaka vulgarnih uvrjeda njihovih vršnjaka,lošeg kućnog odgoja ili lažne medijske ljepote na televiziji. Deformirane žene sa savršenim tijelom samo prouzrokuju manjak samopouzdanja u njima.
Dvije opcije se mogu birati kao glavnog krivca – jesu li to oni dobri što ništa poduzimaju ili loši što rade posao dobrih? Nema sredine i svi su krivi.
Vlada nemir i buka na ulicama,ne glasovna buka ali buka nervoze,loših osjećala i dolazi do visokog napona mržnje i nesporazuma među govornicima i sugovornicima. Nitko nije napisao u udžbenik hrvatskog jezika da je stres glavni krivac između prenošene poruke između govornika i sugovornika jer toga nitko nije svjestan. Svi smo pod rukama ubrzanog života i materijalnih potreba. A potrebe općenito uništavaju duhovni svijet,potiskuju u ljudima religioznost koja iz ljudi izvlači pravilnu ne manipulativnu disciplinu i dobrotu.
Grad Zagreb je i prevelik grad za takvu malu državu kao što je Hrvatska. Hrvatska je bogata poviješću. Ona je bitni presjek lanca između svih ostalih povijesnih događaja u Europi. Zagreb se namnožio ljudima. Puno ljudi – puno ćudi i Zagreb,pristojni i harmonijalni povijesni grad samo površinski se šminka svojom ljepotom kako bi zataškao one probleme. Iza tog kiselog premaza nalazi se mnogo ljudi bez dobroga života,sa malim materijalnim potrebama ali velikim duhovnim talentima. Puno beskućnika spava ispod mosta,hrani se smećem i kupa se ljetos u Jarunu. Privikavaju se u okolnostima u kojima žive,donekle se drže skromnosti i pokušavaju od malog napraviti veliko. S druge strane predstavimo gramzivu vrstu stoka,naše proklete i teške materijaliste gladne novaca i dobre papice.
Što još pronalazimo na ulicama grada Zagreba? Bande,vandalizam,amatersko hakiranje Interneta po susjedstvu. Dečki u trenirkama sa zavezanom maramom oko nosa i usta sa glavnim prijevoznim sredstvom – bicikli,bmx,skate … U svom tom gradskom cirkusu,starijih i mladih,dobrih i loših,skromnih i gramzivih,jadnih i uzvišenih stoje ta djeca. Neprimjetna malena bića što odabiru svoju kategoriju kroz život vlastitim djelima. Tiha djeca su ovdje posebno zanimljiva.
„Tiha voda brijege dere.“
Djeca dovoljno tiha i neprimjetna što svaki dan se kriju iza maske pune šarenila. Iza te maske,kićaste boje i utegnutog osmijeha nalazi se ta priča.
Priča koja upravo počinje tu,u gradu Zagrebu,među hrpom dobroga i lošega,nalazi se sredina.
Crna sredina.


~


Školska zvona ponovno su zazvonila. Vriskovi vesele djece na ulicama,tramvajima i autobusima su najglasniji u rujnu. Taj divni rujan. Makar bio toliko lijep i toliko grozan za lijene stražnjice ali nitko nije ravnodušan njegovim bojama. Pozdravlja se jesen i ljetu se daje noga. Kraj ljetnog solsticija i početak tog depresivnog – inspirirajućeg doba tjera mlađu djecu da se raduju školi a stariji učenici uzdišu i okreću očima gledajuću naivnu euforiju prvašića.
U plavom i starom tramvaju nalazili su se osnovnoškolski i srednjoškolski učenici škola Novog Zagreba. Prvašići i sva djeca koja pohađaju od prvih do šestih razreda osnovnih škola,raduju se i veselo razgovaraju o ljetnim doživljajima. Neki samo sjede i žale što moraju u školu a neki su toliko sretni da skaču doslovno po starom tramvaju i pokušavaju da osvijetle one koji su noć prije,plakali i cmizdrili,zagrljeni uz svoj jastuk i vrišteći kako ne bi u školu.
Među zadnjim sjedalima našla se crna ovca među hrpom šarenih leptirića vršnjaka i male djece.
Učenica osmog razreda ignorirajući svijet oko sebe i sreću što ju je uporno grebala po koži,gledala je kroz slijepu ulicu išaranih zidova. Nije očajavala za ljetom ili prolijevala besmislene osmijehe prema svojoj okolini sa još pola godine guranja do petica,slušanja na satu ili dvosatno učenje preko vikenda kako bi mogla koraknuti u novi krug pakla. Nije bila pozitivac a i to se vidjelo na samoj njenoj pojavi. Pojava koja je unosila znatiželju,tihi strah ali i čuđenje. U ušima su se nalazile crne – plastične slušalice popunjavajući ušne kanale omiljenom glazbom i polijevali mozak utješnim stihovima ,veselim ritmovima bubnjeva ili doticaja žica električnih gitara. Classic rock obožavatelj. Zarazila se kao dijete. AC/DC i dobri stari Led Zeppelin; uspješni nu metal bend Disturbed; Manson se našao na playlisti kao i Radiohead,Korn,Nirvana te nešto malo soft za dušu kao što su Micheal Jackson i njegova pjesma Earth Song. Gdje je njena druga polovica? Istog glazbenog ukusa. Čekala ju je na stanici nekoliko minuta a poruka je tek kasnije došla kako ovaj put ne idu zajedno u školu. Zar još jedan bez nje? Ionako je bez prijatelja. Ono što ima,sretna je s tim a jedina prijateljica upravo je glavni arhiv njenih misli i duše. Nikada nije voljela u školu ali to je bila jedina prilika da njih dvije se nađu u nekakvim jačim životnim situacijama,ili pak rečeno,normalnijim životnim situacijama. Školskim hodnicima zovu je ružnim nadimcima,pljuju je i dovikuju posprdnim imenima koji su bili povezani uz prostim dijelovima tijela,ignorirala je te stvari i navikla se na svakodnevne uvrijede te bila iznenađena novim imenima,kojima je bila krštena od zlobnih suučenika. U razredu štreberica broj jedan nimalo nalik tipičnom i alternativnom opisu američkih štreberica. Nije nosila naočale,niti aparatić za zube. Drži se monotone odjeće bez života,redovno pere kosu koja je suha i mrtva. Dva smeđa kruga,vrata prema najtamnijoj kutiji njena uvijek izgledaju umorno. Malena vrata,iza njih kriju gromade situacija i doživljaja,još neispričanih. Smeđa ošišana kosa do ramena a ravne šiške zaklanjali su prištavo čelo. Pokoji prišt znao je iskočiti ali otkada se počela umivati hladnom vodom,sve ih je manje. Njezina pojava,visoka 164 centimetara,često je bila pogrbljena ili pospano se njihala naprijed. Višak sala u bedrima i u bokovima smanjivalo je njene strukove i širilo se u prostrana prsa. Imala je prosječne grudi ali dosta velike za njenu dob. Mali trbuh odskakivao je sa trčanjem i pokoji višak tkiva na rukama bio je isto tu ali neprimjetan. Bavi se plesom samo kako održala normalnu liniju ali stres samo pogoršava stvar i masnoća se skuplja.Na cijelom tijelu bile su mane,stare mane…ocrtane pogreške i odustajanja. U uskim sivim hlačama,crnoj kratkoj majici,dugačkoj trenirci gornji dio koji je prekrivao bijele ravne crte na rukama i davno zaboravljene masnice bili su njen standard oblačenja.Noge nabite ispod tuđeg sjedala u novim crnim starkama. Jedina želja koju je imala ove godine jest original crne starke. Pigment njena tijela uvijek je izgledao zdravo,zato je na svaku sramotnu situaciju ili neki tuđi pogled dobivala crvene upale na obrazima. Znalo joj je i cijelo lice pocrveniti,izgledala je kao crvena jabuka kipućeg dojma. Nastavljajući hipnotizirano,odsutnim duhom prisjećati se ranijih dana,ljetnih dana ove godine odmah je zavoljela surovu jesen i spokoj koji dolazi s njom. Privjesak malenog,bijelog zečića ljuljuškao se u ritmu skretanja tramvaja. Veselo se smješkao sa crne Converse torbe i gledao je prema ostalim suputnicima. Zečića je dobila od Valerije. Osoba koja je trebala sjediti do nje na sada,praznom sjedalu. Valerija – ime je asocira na sve. Na sestru,najbolju prijateljicu,anđela čuvara…jedina osoba koja je imala pristup k njenim mračnim mislima,načinu gledanja života,unutarnjih problema. Jeli ima ona ime? Ima li ta mračna kutija,ogrecane površine,prljava od crvenih mrlja krvi i šepava od raznim bolova ime?
Jeanne davnih dana prikriva se od vlastite psihe. Podareno ime od majčine omiljene Francuske heroine – hrabre junakinje Ivane Orleanske zvanom na francuskom Jeanne D'Arc. Jeanne D'Arc oslobodila je francuski grad Orleans od engleskih osvajača i natjerala sve u bijeg. Majka ju je nazvala po heroju. Ironično za osobu tihe upadljivosti. Jedine sličnosti koje je zaista imala sa Jeanne jest njeno ime,ostale karakterističnosti osobina potpuno su taljene različitošću. Dok je heroina francuske u 13. St. bila hrabra,pobožna,zdrava i jaka kao osoba,naša Jeanne bila je sve suprotno. Kukavica,grješnik,psihički bolesna i slaba. Mrzila je samu činjenicu da postoji a vječito joj je letjelo glavom kako i sam Bog žali što ju je stvorio. Smatrala se omraženom sa svih strana. Jedino svijetlo u hladnom i mračnom ništavilu osvjetljavala je Valerija. Od malih nogu bile su čvrste u njihovoj dobroćudnoj vezi. Uvijek su se trudile da druga bude sretna a neuspjeh toga nisu osuđivale.
Jeanne odmalena nikada nije bila obožavatelj izlazaka po danu. Uvijek je u kasnim noćnim satima dogovoreno sjedila ispod spuštenih osušenih grana stare breze i čekala nju. Osim tog vremena radije je sjedila kod kuće i gledala tarot show od ujutro do navečer. Nikada nije htjela sama sjediti sa svojim mislima,ili je crtala ili pisala. Nije bilo sredine.
Nekada je znala ležala satima na krevetu i gledala u strop,brojeći koliko madeža ima na nogama ili je brojala blijede crte na nogama i rukama. Okupacija tijela bila joj je bitna tako se redovno odnosila od vlastitih unutarnjih bolova. Zato je nakon što joj je otac umro postala balerina. Pokazala je volju i trud već sa sedam godina i njezina strast prema baletu nastavila se i do puberteta a sa 9 godina upisala se na košarku i još uvijek je redovita u dvorani,pola šest do pola devet,znojna i željna kreveta. Svakog utorka i četvrtka. Jednako tako,nije bilo dosta okupacije; svirala je klavir svake subote i liječila je šizofreniju tonovima prekrasnog gotičkog instrumenta. Glasovi koji su je maltretirali i halucinacije što je vidjela preko dana,u fazama,nestajale su samo pritiskom jednog tona.
Ambicije koje je posjedovala u sebi su potisnule društvenost i socijalizaciju u njoj. Izbjegavala je u svakoj prilici što manje otvarati usta jer se naučila da govor samo dovodi do nesporazuma. Valerija je bila poput nje,zato je tišina između njih najviše pričala,najviše je pokazivala kakve su iznutra. Mrzila je razgovarati sa autoritetima u školi ali je morala i tu je često pravila iznimke zbog ocjena. Iako su samo profesori u školama znali za njenu bolest,divili su se da jedan duševno poremećeni slučaj uspje imati sve petice tijekom cijele godine uz sve izvanškolske aktivnosti. Genije šizofrenik – kako? Razlog tome bio je sama činjenica da se držala pravila „Ne vjeruj glasovima,ni halucinacijama,ti si bolesna,trebaš se liječiti,ozdravit ćeš i nisi luda.“– Valerijine i majčine riječi koje su je poticale da se ne gubi.

~

Valerija je bila osobito posebna jer je imala toliko sličnosti sa Jeanne na potpuno različite načine. Imala je četiri brata,dva brata blizanca,najstarija i dva nešto malo starija od nje. Svi su je voljeli i poštivali a njen najstariji brat Dorian preuzeo je skrbništvo nad sestrom dok je David brat blizanac Doriana uzeo nad Draženom i Erikom. Majke nije imala. Umrla je pri njenom porodu a otac je izvršio samoubojstvo pred njenim očima.
Što se te plave mlade oči sjećaju? Samo nogu kako se ljuljuškaju pred njom a ona očajno štuca tihe riječi dozivajući oca.
Odnosi sa braćom su iskreni. Možda i previše.
Njihova mala obitelj ima mnogo problema. Dorian i David su velika srca,ili bolje rečeno velike jetre,obožavatelji alkohola. Svake večeri nosi oko vrata teret od 180 u dva komada. Dva pijana brata uz pomoć svoje bliske prijateljice – Jeanne ili dva mlađa brata pokušava braću odvući od daljnjih problema koje mogu napraviti na ulici ili nekom malom baru u šupljini ulica grada Zagreba. Nekada njihova šetnja u tri ujutro po gradu znala je Valeriji nanositi velike probleme u školi – neispavanost,nervozu i nekontroliranu agresivnost. Česte svađe sa Davidom dovodile su je do živčanih slomova. Nekada je smatrala da su svi četvero nezahvalni ali sva četiri Marića ljube i cijene svoju najmlađu seku. Samim time što ima četiri brata dovodi do drugačijem mentaliteta i veće zaštitničke potrebe prema onima koje voli. Od najranije dobi vadila ih je iz različitih govana i zato je,poput tjelohranitelja,pomno paze.
Znala je dolaziti po njih u policiju i mnogo problema bilo je sa socijalnom,bila je skoro oduzeta od onih koje voli.
Dorian to nije dopustio. Srećom njegovom društvenošću,otvorenošću i veseljem dobro kontrolira direktora socijalne i pazi da mu ne uzmu njegovo maleno blago što je nekada trčkaralo po kući urlajući zvukove aviona a sada zamaše dugačkom crnom kosom i nosi veliki lonac sarme kako bi napunila njihova gladna usta. Jeanne je bila njihova druga sestra jer s vlastitim bratom bila je miš u mačjoj zamci.
Sama ona bila je svjesna Valerijin problema u kući. Dorian i David bili su autoriteti u kući ali su radili jednako tako najviše problema. Unatoč njihovih 22 godine obojica su radili probleme petnaestogodišnjaka. Erik i Dražen bila su dva bliska brata koji su jako puno voljeli maltretirati sestru ali jednako tako učili su je na različite načine obraniti se,potući se i sarkastično odbrusiti seljačinama iz zatucanih dijelova Zagreba. Erik je bio stariji od Valerije tri godine a Dražen četiri. Ima je tri punoljetna brata i jednog koji je bio samo nekoliko mjeseci udaljen od vlastite odgovornosti. Ravnoteža i različitost se izdvajala u njihovoj kući. Dorian i David radili su teške fizičke poslove,bez završene srednje škole i dosjeom u policijskoj a Erik i Dražen bližili su se prema uspješnim karijerama. A njihova sestra? Agresivni stvor – kako bi je David nazvao u rizičnoj situaciji pred svađom (jednako ključ svake svađe). Muškasta i bahata sa potrebom samokontrole,velikog zabrinutog srca i očajnom željom da zaštiti ono što voli. Iznutra bilo je suprotno onome što je bilo vani. Dugačka plava kosa padala joj je preko ramena,gusto se slijevajući u sjajne valove,varirajući između tamnije plave,svjetlije i tako u nijansama. Plave morske oči u osobama izazivale su smirenost i sigurnost a ružičaste pune usne sa daškom ženstvenosti budili su nekima znatiželju kakvog su okusa. Lutkica sa naglašenim osmijehom i vidljiva prednja dva zuba kao u zečića,nešto malo prištića između tankih svijetlosmeđih obrva. Dečkasta – na braću.
Ljubitelj auta,motora,igrica,borilačkih vještina,super heroja i osobito strastvena za izbacivanjem bijesa kroz fizičko obračunavanje. Ali koliko Valerija se smijala vlastitim šalama,Jeannenim sarkastičnim provalama i crnim humorom,imala je svojih mračnih kutova. Psihički se sramila same sebe i pekla ju je savjest zbog onoga što je osjećala prema jednoj određenoj i bitnoj osobi u životu – bratu.
Jeanne je imala još mračnije priče i doživljaje. Stavljena je poput Isusa Krista,vječito na križu,umorna od razočarenja i onoga što je okružuje. Umorna od tjelesnosti,potreba i pomutnji u razumu.
Premda je zlatno dijete u kući ali nosi ogromni teret i sebi i majci. Zbog traumatičnih iskustava i psihičkog stanja,svake je subote sjedila ovo ljeto sa psihijatricom i ćaskala o tamo malo bitnim stvarima i tako velikim posljedicama. Život mješavina strahom i vječitim skrivanjem od bolesnog smiješka i jakih ruku koji su je pritiskali u madrac kreveta.
Majka je pokušala utopiti njenu asocijalnost i pokušala je popraviti ogledalo povjerenja ali samo je ostavljala i stvarala više komadića,od velikih komada pravila je manje i pravila si veću zagonetku staklenih puzzli.
Cijeli dan zatvorena u sobi,svirajući klavir,gladeći vlastite rane ili praveći nove samo je dublje prodirala u sjećanja i glasnije svirala tonove kako bi manje čula zlokobne glasove oko sebe. Nije izlazila nigdje osim u školu,košarkašku i baletnu dvoranu,na sate klavira,ispod hrasta ili kod Valerije. Šest mogućih lokacija na kojima je postojala i disala,tjelesno prisustvovala događajima i okolini ali mentalno bila u prošlosti u vječitom bijegu pred glasovima i iluzijama.
Majka ju nikada nije vidjela da se zabavlja na ikoji drugi način osim da sjedi za knjigom,računalom ili klavirom ili pak pleše pred ogledalom. Dosadu je popunjavala piskaranjem,crtanjem,uređenjem sobe ili nemirno gledala televiziju u sobi,prebacujući sa glazbenih kanala. Očajna majka,depresivne duše i jednako raskidanog srca kao kćerinog bila je prisiljena gasiti Internet,ili joj kucati na vrata da izađe iz sobe samo da malo udahne njene zabrinutosti i posluša je. Nakon pet minuta šetanja po isušenom i neobradivom dvorištu vratila se u kuću i sjela na ritualne pozicije – klavir,televizor,računalo ili spavanje cijeli dan u krevetu. Svakodnevni život bio je jednostavno zbirka različitih priča užasa i pomutnje,želja za oporavkom i mržnja prema postojanju. Vlastita krv siše joj život nakon onolikih užasa,majku tjera od sebe a razlog tome je čudovište,ne iz ormara,ne ispod kreveta nego čudovište što je svaku noć ležalo do njene prebijene majke. Otac.


00:09 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 11.12.2013.

Dobrodošlica. (Kratki uvod u blog)

Neću početi sa onim tipčnim predstavljanjem blogera. To mi je plitko i spisateljski neobrazovano. Počet ću temu posta o djeci. Uglavnom generacijama od '93 pa do dana današnjeg(koji će biti još gori i gurniti će svijet u još veće sranje nego što smo sada). Uvijek sam se pitao što znači imati najboljeg prijatelja,onako istinskog,ali to je manje bitno jer sada pričam o mladeži. I ja sam mlad. Poprilično. Samo što sam mentalno već starac od šezdeset i nešto godina pa mi ne vrijedi brbljati vam sada kako nikada nisam imao prave prijatelje(do jednog određenog perioda).
Današnje generacije su razmaženci. Derišta bez kulture i reda,možda me i to najviše smeta ali ono što prezirem je vidjeti konstatno psihičko nasilje nad (pretpostavljam normalnom) djecom na ulicama sa pokojom manom na licu ili ponašanju. Ova derišta ne razumiju rečenicu „Ništa nije savršeno,pa ni čovjek.“ a pjevaju od Jessie J i kompanije pjesme o manjku samopozdanja.
I ja imam manjak samopouzdanja. Ne želim čak reći jesam li doista muško jer možda i nisam. Nebitne su informacije o meni nego o mojoj priči. Naime ovu priču pišem već 4 godine. Pune četiri godine i još nisam završio. Ne mogu biti zadovoljan a nisam perfekcionist što me osobno pogađa. Da sam barem perfekcionst,pa mogu se pohvaliti da sve kod mene mora biti savršeno ali da sam takav,pisao bih o cvijeću i miru.
Negativan sam i naučio me život mnogo toga. Nekih stvari možete naći u mojoj priči a neke su samo bujna mašta jer obožavam svijet u kaosu. Tada su svi ljudi slabi te nema jačeg ili snažnijeg.
Svi smo mete.
U jednu ruku kritičan sam prema onome što sada pišem. Planiram to objavljivati tek kada napunim određenu svotu novca i godina ali ja se zgražam nad svojim djelima(ne pisanja,nego temi koju sam odabrao). Objasnit ću.
Pišem o taboo temama. Znači pod to spada,najpoznatiji incest,i ne,ne pišem ovo jer sam ludo opsjednut vlastitom sestrom(koju inače hvala Bogu nemam) nego jer želim to ostaknuti kao bitnu temu. Ljudi ne obraćaju na takve stvari a osuđuju ih. Nadalje pišem o svepoznatoj pedofiliji nad kojom se zgražen. Mrzim je. Imam svoje razloge a i uostalom nisam obožavatelj manijaka koji se uhvate nekog visokog položaja samo da bi raširili nekom nevinom djetetu noge. Ne,fuj...
Sljedeća tema je nasilje u obitelj a to je toliko rašireno po Lijepoj Našoj(Usranoj Našoj) da socijalni radnici okreću oči na to i nastavljaju piti svoju kavu.
Dolazimo do sveopće fizičko i psihičko zlostavljanje u školi.
I opet se vraćamo na temu današnjih generacija. Rado bih nastavio,zaista,ali dovoljno sam rekao za početak. Toliko o uvodu a sada grah.


18:17 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se