SUDBA

Dvoje mladih su se voljeli,
I svake su noći zajedno u more snova plovili.
Zajedno su plakali,
I najtužnije trenutka života dijelili.

Kažu da se ta ljubav zauvijek pamti,
No to vrijeme neće da se vrati.
Mislili su da će ostati zajedno za uvijek,
Pa im se činilo da se poznaju oduvijek.

Ljubili su se strastveno,
I ništa nisu činili nasilno.
Sve je to bilo tako prirodno,
Ma predivno.

Kako su se samo noćima grlili,
A nekad su se satima smijali.
Leptiriće su oboje u trbuhu imali,
A nekad su zajedno i najljepše stihove sastavljali.

Mislili su da če ostati zajedno zauvijek,
No nisu znali da sreća ima kratak vijek.

Jedan dan momak je u rat pošao,
I nikada svojoj voljenoj više nije došao.
Iako je obećao da će doći,
I da će je opet ljubiti moći.

Svake noći djevojka se nadala,
I skoro pa nikada nije spavala.
I onda kada je,
Njega je sanjala.

No onda je ružna sudba na vrata pokucala,
I ona je saznala da je njena ljubav života poginula.
Disati nije mogla,
A ni odavno nije jela.

Nekada je bila obučena u bijelo,
A sada je samo crna.
I dan nakon sprovoda, gdje se sa svojim momkom pozdravila,
Ona je od tuge umrla.

Iako se čini da priča nema sretan kraj,
ako vjeruješ u raj,
Tada znaj da ova priča ipak ima sretan kraj.


Ljeto nam je stiglo, škola je završila. avanture su počele.
no nažalost vrijeme prebrzo leti. ne znam kako ni zašto, ali jednostavno pre brzo. nisam se ni okrenula već je prošla cijela godina. za tren oka biti ću neka sijeda starica, ako i to doživim.
nekako mi se sve češće čini, kao da me prati loša sreća i kompliciranost, a što je najgore ja volim biti jednostavna, ali ne mogu. kao da mi netko ne da.
inače sam prava romantična dušica, rasplačem se na neku dobru knjigu, ili na neki tužan film.
mislim, kao da je loše u današnjem svijetu plakati. a što je najgore. sve mi se čini nekako lažno i nestvarno. ljudi se samo pokušavaju uklopiti, pa makar izgube putem sebe. mislim, kada si tužan, ili u nekoj drugoj situaciji, ljudi samo navuku lažan osmjeh, kao da je sve uredu. samo da bi negdje se uklopili. da bi se s nekim sprijateljili. mislim, kao da bi onda takvo nekakvo prijateljstvo koje je napravljeno s lažnim osmjehom išta i vrijedilo !?
često mi kroz glavu prolaze svakakva pitanja.
pitanja o tome gdje je svijet krenuo. mislim, oduvijek me uče da budem poštena, iskrena, da ne kradem, ne lažem ni ništa slično. a kada se zapravo okreneš , vidiš da više nitko ne igra po tim pravilima i vrijednostima. i onda što je najgore, počneš osuđivati te osobe, a za manje od trenutka pretvoriš se u njihove kopije.
mislim da me takva pitanja ne bi trebala mučiti, ne neku tinejđericu koja se samo želi zabaviti.
ali me muče.
mislim ove današnje generacije. pa to nije normalno. vidim neke male klince, nisu viši od metar i 20 , već psuju, puše. misle da su face. mislim, gdje je sve ovo krenulo? di čemo svi mi završiti? mislim, ne želim rećii sam ja nekakva prokleta svetica, ne to definitivno nisam. no svejedno, s usporedbom, s ovom malom dječicom, koja bi još trebala igrati lovice i gledati teletabise a ne biti vani do 12 navečer sa nekim klošarima i piti i pušiti. oni su vam sada zbog toga cool, oni su face. ma jesu vraga, u čijim su očima oni face, u mojim sigurno nisu.

zato obožavam razdoblje kada sam bila malena beba, išla u vrtić. sve je još donekle i bilo normalno.
svijet je izgledao jednostavnije, vidio si samo ono dobro. svej je izgledalo prepuno boja, tako čarobno i magično. kad ti se plakalo, plakao si, kada ti se smijalo , smijao bi se bez obzira na sve .
što više odrastam to shvaćam, da u svijetu odraslih( u koji ja ne želim još ući) ništa nije jednostavno. o svemu se treba razmišljati i iz svega treba izvući neku pouku, gotovo više nitko ne sanjari, svi se brinu samo za novac i kako će zaraditi. sve je to prekomplicirano za moj svijet.

zato i volim snove .. dada.. u njima je sve jednostavno

Ajde ljudi peace