KOMENTARI NA BLOGU
''Ostavi mi lijep komentar, a ako ne možeš takav, onda nemoj ostavljati ništa''
Ostaviti lijep komentar na neki tekst, ostaviti svoj trag doživljenog čitanjem nečijih misli, nečije poezije, nečijeg trenutka, ostaviti svoj dojam koji je izazvao pročitani tekst. Kultura ostavljanja komentara se stječe kao kućni odgoj, kultura komentiranja se uči kao što se uči verbalna komunikacija i u real-life-u.
Moram priznati ,da sam ponekad znala biti oštra, ali što ćemo: čovjek se uči dok je živ: pogriješi, uvidi svoju grešku i ne ponavlja je više i bilo mi je žao zbog takvih ishitrenih situacija, ali sve ima svoj trenutak: kako sam vrlo temperamentna, teško sam znala obuzdati onaj prvi poriv da odmah odgovorim :).. no, idem dalje.
Često ljudi napadački nešto komentiraju, mnogi komentiraju nick, a ne pročitano, mnogi gledaju nick koji je pisao, a da ne pročitaju tekst. Sve je to ok i normalno, a i mi smo tome doprinijeli, da nas neki čitaju sa radošću, neki tako-tako, a neki nas izbjegavaju - sve je to ljudski i ok i nije za nikakvu osudu.
Lutala sam danas malo mojim blogom i čitala komentare, lutala sam i drugim blogovima i tamo sam čitala komentare i vidjela sam da ljudi jedni drugima pišu lijepe riječi, tipa: „ah, kako je ovo predivno, ostavila si me bez daha“, „ajme, ovdje na tvom blogu je krasno..“, „draga, hvala ti puno na tvojim pjesmama..“ itd. i nigdje nisam vidjela, da nekog smeta što je netko nekome napisao: „ah, kako je ovo predivno...“, a to nisam vidjela niti na na ovom portalu do prije nekog vremena, ne sjećam se točno kad, ali odjednom je ta rečenica počela smetati. Zašto???
„ljubav putuje pod lažnim imenom“.... da, često je zamaskiraju, obuku je u sjajno ruho i prodaju mi to umjetnu tvorevinu, a Ljubav se smije i maše izdaleka i kao da kaže: „tu sam, ne treba me nitko donositi, ja dolazim sama“ i znam, kad nekom napišem: „ajme, kako je ovo predivno..“, „Carice, Čarobnice, Poetesso, bejbe..“ to i mislim, ne prodajem maglu, ne pišem iz ne-srca, već iz srca koje je taknula nečija riječ, stih, rečenica i sad se pitam, jesam li smjela ovdje napisati ove moje misli ili nisam? ne znam, ali napisala sam ih potaknuta ovim kometnarom: „....ja fakat vjerujem u to da bi svi ovdje mogli i trebali biti u slozi i veselju..i puno više nas još može biti..tu još ima mjesta za hrpu različitih osobnosti..čemu se hermetički zatvarat, prošla su vremena katakombi." komentaro ostavio Tavrick; ovo sam skinula sa jednog portala gdje sam napisala ovaj tekst 23.11.2011.
