utorak, 05.12.2017.

CRNA OVCA ILI ZAŠTO ME ŽENE NE VOLE :) ?





Pa evo ovako: razmišljala sam do sada kako sam u svom životu imala samo 3 prijateljice: do moje sedme godine, to je bila jedna Gordana, mala susjeda, starija od mene 4 godine, koja mi je bila kao sestra. Kad se odselila iz našeg susjedstva u drugi grad, naše druženje nikad nije prestalo: dopisivale smo se čak do moje 19-te godine i onda je to prestalo. Ja sam se udala, ona se rastala, život je krenuo drugim tokovima.

/Treća je bila Ankica, ali o njoj kasnije/,

U 12-toj godini najbolja i jedina prijateljica mi je postala moja Slavica, mama. Znam kad mi je rekla:

“U životu ćeš sresti puno cura sa kojima ćeš ostvariti prijateljske odnose, ali nikad niti jednoj nemoj povjeravati svoje tajne, osim svojoj majci, jer majka te nikad neće iznevjeriti, majka nikad neće reći tvoju tajnu, majka će ti uvijek pomoći, ali mora sve znati da bi ti mogla pomoći”.

To mi se kroz život pokazalo jako točno, ali idem redom:

1. Eto, Gogu sam već spomenula, ali to je bilo dječje prijateljstvo, koje se nastavilo kasnije preko dopisivanja, no ipak ostala mi je u divnom sjećanju.

2. Nakon što je Goga odselila, ostala sam otcijepljena: osjećala sam se kao crna ovca. Kako je otac radio izvan grada, majka se brinula za mene, on je uvijek slao pakete i pakete igračaka, slatkiša, odjeće, svega.

Uvijek se znalo da je kod Jadranke party i kao da su svi znali da je stigao paket, dvorište se za tren oka napunilo djecom, svatko je dobio svoje, a meni je možda ostala tek neka mala čokoladica.

Mama je uvijek znala reći: “ne smiješ biti toliko darežljiva, malo moraš i sebi ostaviti”, ali ja sam uvijek sve podijelila drugima, jer su ta djeca bila puno siromašnija od mene (u to vrijeme) i vidjela sam kako su željni svega i dok sam imala darove – imala sam i društvo, čim nije bilo darova – nema ni društva i opet sam bila crna ovca.

3. U stvari, najviše sam se družila sa dečkima – sa njima sam se osjećala najslobodnije i najopuštenije: nikad nisu bili ni zavidni ni kalkulativni, uvijek smo sve dijelili i bili smo baš kao jato srodnih ptica.

4. Dugo sam tako bila sama, bez neke dobre prijateljice, družila sam se sa curama iz gimnazije, čak mi je jedna od njih bila i vjenčana kuma (kasnije sam osjetila da mi se petlja oko supruga i maknuli smo se).

5. Nakon tog iskustva sa prvom vjenčanom kumom, izgubila sam stvarno vjeru u žensko prijateljstvo. Rastala sam se, gutala sam hrpe knjiga, išla sama u kino i srela sam svog susjeda, koji mi je postao zaručnik, sa njim sam bila 4 godine u vezi i na neki način sam počela graditi prijateljstvo sa partnerom sa kojim dijelim i ljubav.

6. Opet sam se udala, 1984., ali u drugom suprugu nikako nisam mogla naći prijatelja.

7. 1982. godine sam se sprijateljila sa kolegicom sa posla, Ankicom, i ostale smo do danas dobre, no kako je ona morala 1991. otići izvan Zagreba (ratna situacija), to prijateljstvo više nije bilo kao onda kad smo na poslu sjedile stol preko puta stola, odlazile na vikende, dijelile i zlo i dobro.

8. Baš negdje u to vrijeme, 1982. sam se sprijateljila sa jednom kolegicom iz firme, koja je uz moju Ankicu, bila važan dio mog života. Radila je kao dostavljačica kod nas i sa mnom i suprugom je išla skoro svaki vikend kod Ankice na selo i to je bilo jedno krasno društvo od 8 bračnih parova i ona jedina neudata, ali to nam nikome nije smetalo i to je bio jedan divan period mog života u jatu: to jato mi je bilo jedno od najdražih razdoblja mog života.

Samo mama mi je govorila: ''budi oprezna sa Marom!'', ali ja nisam shvaćala što mi je željela reći, sve sam joj govorila, ispovijedala joj se, a nisam znala, da u duši krije svoju tajnu – ona je voljela mog kasnijeg partnera (sa kojim tada nisam bila u vezi), par godina prije mene bila je s njim, a ja o tome nisam imala pojma. Kad sam saznala, kad mi je to sama osobno rekla – moj život se okrenuo, ali ostala sam s njom dobra, jer ipak neke stvari su mi se trebale reći, a ne kriti od mene takve podatke, od životne važnosti.

9. Kad je Ankica otišla iz Zagreba, još sam se više povezala sa Marom, izlazile smo skupa, dolazila je ona k meni, ja k njoj i tako smo ja i mama prodale kuću, jer je 19.2.1992. tata izgorio u požaru u toj kući, to sam nekako uredila i prodala je te kupila onaj stančić u Gajnicama gdje sam živjela do prošle godine.

10. Ja i drugi suprug smo živjeli u stanu u Novom Zagrebu, koji je bio vlasništvo Centra za socijalnu skrb – i znala sam da taj stan nikad ne mogu ni otkupiti ni na bilo koji način dobiti pa kad sam prodala kućicu u Trnju, rekla sam Mari: “Mare, evo ti ovaj stan, ja ga nikako ne mogu dobiti, jer već imam pola kuće na sebi kao nekretninu, uđi u njega, živi, plaćaj režije i poduzmi sve radnje da ga na neki način dobiješ”.

Rečeno – učinjeno! Kad sam se selila 27.12.1992. odmah sam preselila i nju u taj stan u Novom Zagrebu, ostavila joj skoro sav namještaj i zamolila Boga da joj omogući nekako da dobije taj stan, jer je bila podstanar i mučila se sa raznoraznim gazdaricama i podstanarskim sobama i visokim cijenama.

11. 1994. sam dobila neko šefovsko radno mjesto, ja i Mara smo izlazile i dođe do mene glasina, da ona priča po firmi kako ona mene financira u tim izlascima (ja sam bila i vozač i 90% tih izlazaka sam ja financirala, jer sam imala dobru plaću i bilo mi je žao da ona plaća od svoje male plaće).

12. Pozvala sam je taj dan kod mene u kancelariju i pitala je je li to točno.

Dobila sam ovaj odgovor:

“Je, Jadranka, točno je. Znaš, Jadranka, ja tebe nikad nisam voljela, uvijek si mi išla na živce, ta tvoja glupa dobrota, ali sam te dobro iskoristila u svemu: s tobom sam prošla puno, dolazila k tebi, ali morala sam glumiti: bilo mi je to naporno, jer te ja nikad nisam voljela, zato što si bila i što još uvijek jesi sa O.!!! Otela si mog muškarca i tako da znaš, nikad te nisam voljela!”

Ostala sam paf!!!

Prije svega, O. je nju ostavio negdje oko 1985., ja sam sa njim krenula 1987. i stvarno nisam imala blage veze tko je bio prije mene s njim, sa kim je bio čak i za vrijeme mene – o tome sam već pisala. Zinula sam u nju, opet joj pokušala reći da nisam znala za njih dvoje kao što ni nisam, jer mi je to ona sama rekla, ali ne! Žena je bila uporna u svome da me ne voli! ''Ok'', rekla sam, ''adio Mare, ti si za mene mrtva osoba!''
Tako je i bilo. Tu ženu i kad sam vidjela na hodniku – kao da je prazan prostor, kao da je nepoznata osoba, ali opet sam ja crna ovca koja je loše procijenila osobu.

13. 1996. sam u jednom društvu srela jednu simpatičnu ženu koja se bavila gatanjem, a bila je i šnajderica. Skompale smo se, počele smo izlaziti, bila je podstanar, konobarila je, bavila se tarot-gatanjem i opet mi bilo žao da ona plaća naše izlaske, pa sam ja više puta to činila. Kad je ostala bez stana, našla sam joj stan preko moje kolegice iz firme, lijepa garsonijerica u Novom Zagrebu, cijena super prihvatljiva.

Kako nije imala redovno zanimanje, puno toga od hrane sam joj davala od sebe, da žena ima što jesti, jer je stvarno bila u nezavidnoj financijskoj situaciji i sve bi bilo dobro, da se ona nije počela baviti nekakvim prezentacijama raznoraznog suđa.

(U to isto vrijeme sam ja jako teško počela živjeti, digla sam kredit za TV, radio, frižider, štednjak, satelitsku – jer mi je sve crknulo u mjesec dana i dosta toga je odlazilo na otplatu tih kućanskih aparata).

I zove ona mene jedan dan 1999. da neka dođem k njoj na prezentaciju tog suđa, ulog je 100 DEM-a.
Rekla sam joj da ja nemam tih 100 DEM, da mi je to sve ostalo od plaće i da još od toga moram platiti i režije, da bi ona meni ispalila:

“ma, lažeš ti, imaš ti sigurno na štednji preko 3000 DEM i sad meni nećeš doći i kupiti nešto za 100 DEM! Kakva si mi ti to prijateljica, nikad ništa nisi učinila za mene!!!!??”

A vidjela je moju isplatnu listu, vidjela je sve, jer je sve bilo na stolu u sobi kad god bi došla k meni!!! Opet sam postala crna ovca, zahvalila se na prijateljstvu i prekinula i to “prijateljstvo”.

Eto, to su moja iskustva sa mojim “prijateljicama” i sada, kad gledam unatrag, vidim koliko je moja Slavica imala pravo.

Uvijek sam se pitala: zašto mene žene ne vole?

Zašto su mi zavidne kad mi nemaju na čemu biti zavidne, zašto su pakosne, zašto su baš takve prema meni?

Možda zato jer sam bila predarežljiva, jer sam u svakoj gledala sestru koju nikad nisam imala?

Ne znam, jer mi je i danas to misterija, ali više ne pokušavam održavati “nemoguće” prijateljstvo sa pripadnicama ženskog roda.

Kad osjetim, da mi osoba nije iskrena – mičem se, uz dužno poštovanje, jer crna ovca nikad ne može biti bijela, bez obzira što je iste vrste, ali svaka ptica svome jatu leti, a kako sam vidjela kroz moj život – nikad nisam pripadala nikakvom jatu, osim onda kad sam se družila sa mojom Ankicom i kad smo tih par godina imali prekrasno društvo od nas 8 bračnih parova.

Crna ovca ili bijela ovca?

Ma, drago mi je da sam baš ovakva kakva jesam, jer uvijek se sa radošću sjetim i moje Goge i moje Ankice, a najviše moje Slavice-mame, najbolje frendice.



http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=76937





20:31 | Komentari 27 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se