četvrtak, 21.09.2017.

MOJA NAJBOLJA PRIJATELJICA


Image and video hosting by TinyPic

slikano 1987.

Image and video hosting by TinyPic

slikano negdje '50.-tih godina 20. stoljeća

Image and video hosting by TinyPic

slikano 1942. u Zagrebu, lijevo je mama, desno njena prijateljica Terezija

Image and video hosting by TinyPic

slikano oko 1943., imala je 22 godine

Image and video hosting by TinyPic

tata i mama nedugo nakon vjenčanja, bio je stariji od nje 17 godina

Image and video hosting by TinyPic

sama na Mirogoju, ne znam godinu slikanja

Image and video hosting by TinyPic

Zagreb, 1942.

Image and video hosting by TinyPic

tata i mama, ne znam godinu slikanja

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


MAMA, SPOMENIK PROŠLIH VREMENA


"Ne vidim nikakvu utjehu u tome što ću nadživjeti prijatelja i ostati samo spomenik prošlih vremena." - Charles Baudelaire

No, dogodilo se, nadživjela sam je.

Otišla je tiho, u ranu zoru 31.1.1993., između 02h-04h, otišla je tiho, kako je i došla, kako je i bila i trajala u mom životu, nenametljivo me pratila otkad mi je udahnula života dar, otkad me pazila, mazila, odgajala i odgojila, nenametljivo mi je prišla kad sam imala 12 godina i postala moja najbolja frendica.

Imala sam 12 godina kad sam se zagledala u duboke plave oči crnokosog dječaka iz osmog razreda, bio je to prvi san, bilo je to prvo grožđe koje je donosilo nektar na dušu, vidjela je tu promjenu, vidjela je i prve tri pjesme koje sam napisala baš te, 1969. godine.

Sjećam se, sjedile smo u velikoj sobi (tamo su spavali tata i mama), na tatinom kauču i ispričala mi je o svojoj prvoj ljubavi, o Jerku Babiću, kako su se voljeli; ona je imala 15 on 17 godina i najveći dodir među njima je bio onaj kad su se držali isprepletenih malih prstiju, život ih je razdvojio, Jerko je otišao svojim putem, Slavica svojim.

Iako sam bila jako mlada, iako sam imala tek 12 godina, tiho sam joj rekla: “sviđa mi se jedan dečko iz osmog razreda” i to poslijepodne smo prošetale njegovim naseljem, ja sam joj ga pokazala i njen komentar je bio: “zgodan je, a uzvraća li ti simpatiju?”.

Odmahnula sam glavom da mi ne uzvraća i tako je krenulo, svaku novu simpatiju ona bi vidjela, pričala sam joj o svemu, kako od tad, tako do 31.1.1993.

Da nisam imala tako dobru prijateljicu, ne znam kakvim bi tijekom moj život išao, a kako je tata bio nemilosrdno strog roditelj, živjela sam ispod staklenog zvona pa sam ipak udahnula malo svježeg zraka kad bi mama maknula taj brižno postavljeni štit.

Uvijek smo imale svoje tajne :), uvijek me pratila u mislima i kad bih išla na ples i prespavala kod neke frendice, govorila bi mi na odlasku: “samo pametno, ako budeš pametna, mogu te pokrivati i moraš mi sve reći, jer znaš kakav je tata.”

Mladost mi je prošla u takvom udisaju i izdisaju svježeg zraka kad bi se stakleni štit dizao iznad mene i kad bih pružala ruke prema Suncu, Mjesecu, zvijezdama, kad bih grlila život i zahvaljivala Bogu što imam bar nju, koja me razumije i štiti.

Udala sam se prvi puta 1976., imala sam samo 19 godina, Željko mi je bio prvi dečko i morala sam se udati, nismo bili skupa ni 20 mjeseci, rastali smo se….opet sam bila ispod staklenog zvona, do 1984, udala sam se i drugi put, otišla sam na 7 godina.

Kroz to cijelo vrijeme, pratila me u mislima i kroz tih 7 godina, kad sam živjela sama u zlatnoj krletci, opet mi je pomogla otvoriti vrata te krletke i u tom drugom braku sa profesionalnim kockarem (za što sam saznala tek na svadbi što mu je prioritet života) i koji mi je dao sve, samo ne sebe, život u zlatnoj krletci, prepun materijalne neovisnosti, bogatstva, lažne sreće, mučnih zagrljaja i tužnog jutra... bez nje ne bih preživjela.

Kad je odlazila, opet je tiho i nenametljivo, da ne poremeti taj sklad mog života, samo zatvorila oči.

U pola 2 u noći smo si rekle: “laku noć”, zazvala sam je u 05.50h... nije se javila.

Upalila sam svjetlo i vidjela samo njenu malu haljinu od tijela koju mi je ostavila iza sebe, a duša joj je još lebdjela oko mene, to znam.

Osjećala sam čudo te hladne nedjelje, 31.1.1993., njena mala iznošena haljina od tijela je bila sa mnom do pola 1, kad je došao mrtvozornik i proglasio smrt, odvezli su tu njenu haljinu od tijela, ali ja i dan danas osjećam kako njena duša lebdi oko mene: ponekad je to smireno, ponekad se uznemiri, ako sam ja u nekim problemima.

Ostala sam kao spomenik tih prošlih vremena, ali i u sadašnjosti njen duh, poput anđela čuvara usmjerava moj život prema pravilnim putovima, čujem taj tihi glas u dubokoj tišini, onaj prvi glas, jedva čujan, a tako kristalno jasan.

Hvala ti, mama, moja draga prijateljce, što si još uvijek uz mene i što mogu s tobom u sebi pričati kao nekad.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=79955


11:17 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se