Moj pinklec

utorak, 16.01.2018.

time table - time line

IMG0147A
(Flickr, Puzzaa )




Pisala sam jednom o staroj kući koja je još jedina ostala između novih od betona, željeza i stakla.Ispred te kuće je livada sa tisuću tratinčica i nekoliko stabala koje su ovaj tjedan obrezivali. Najljepše je stablo u sredini, obučeno u mahovinu, odrezanih grana, ali nekako ponosno, prekrasno, snažno.Neki su mi onda rekli da je staro ružno i da smrdi, ali o ukusima ne treba raspravljati.Ta stara kuća meni je i dalje lijepa, jer ima dušu, kao i ta livada sa tratinčicama i to ogromno drvo koje se zeleni od mahovine.

Nisam htjela o toj staroj kući, ni o različitim estetskim ili emocionalnim mjerilima, jer svatko od nas ima svoj metar.
Zapravo sam mislila na sebe staru i sebe novu.
I jesam li ja uopće nova, ili sam i dalje ona ista stara ?
Koliko sam se promijenila, ako jesam, i jesu li te promjene na bolje ili na gore ? I po kojem metru se to mjeri ?
I opet, nisu u pitanju ni bore, ni kile, ni strije, ni celulit, ni......u pitanju su one bore na mozgu, jačina-popucalost vezivnog tkiva emocija, nakupine znanja, iskustva, briga, pogrešaka, gluposti, razočarenja, propusta, smijeha i suza.....
Šetnjom po vremenskoj liniji, bez obzira ide li ona s lijevog na desno , ili od iza prema naprijed, slaganjem vremenskog mozaika, vidimo li sliku cjelovitu , fragmentalno, ili fraktalno ?
Vidimo li objektivno, ili ponovo subjektivno ?
Jesmo li bolji stari ili novi i kada smo stari, a kada novi ?
Jesam li ja danas novija ili starija od jučer ?
I dok se sva ljepota i sve odvija u danas, čemu uopće služe slaganje vremenskog mozaika i putovanje linijom vremena ?
Možda jedino zato da na svaki komadić svoga mozaika otisnemo-utisnemo znak ljubavi, iskrene, nesebične, svete, kako bi mozaik bio učvrščen, a vremenska linija vidljiva.
Možda jedino zbog toga da te iste znakove ljubavi ostavljamo na tuđem mozaiku, a oni na našem i tako jačamo ono vezivno tkivo emocija koje nas vežu u cjelinu sa sobom, sa drugima, sa starim, novim , sa danas, sa svemirom.

Staro i novo, cjelovito, fragmentalno, fraktalno.....

- 13:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.