Moj pinklec

utorak, 27.06.2017.

Neću ti reči

T13



Neću ti reči
da mi nedostaješ
kad nebo mijenja boje
i prelijeva se u neke tuđe boje
zato jer ti nisi tu.
Neću ti reči
da mi nedostaješ,
jer tebi ne nedostaje
modra boja neba,
ni šetnje, ni ptice,
ni naše ispunjene šutnje,
ni ja.
Neću ti reči
da mi nedostaješ,
ni riječima te vezivati,
jer to više ne bi bio ti,
to više ne bi bila ni ja,
već neka loša kopija nas
izgubljena u okovima bescilja.
Neću ti reči
da mi nedostaješ
jer da bih te mogla voljeti
Ti moraš biti slobodan ,
slobodan od svih moranja
i svih suvišnih riječi.
Neću ti reči,
ali zbilja mi nedostaješ
kad nebo mijenja boje.

- 09:18 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.