Moj pinklec

ponedjeljak, 19.02.2018.

Krugovi želja

IMG0061B
( Flickr, Puzza )




Prvo nešto želimo.
Ne znamo čak ni da li nam to treba ili ne, treba li nam radi nas samih, ili zato što i drugi to imaju.
Tek, javi se želja i najčešće ne razmišljamo o njenim razlozima, već samo o tome kako je ispuniti.
I onda nam se željeno ispuni.
I opet se ne pitamo da li je to našom zaslugom, spletom okolnosti, da li je dar sa neba.
Bitno je da je željeno tu. I sretni smo do neke nove želje ili potrebe, ili čega već , i već razmišljamo kako je ispuniti.
I opet su to želje o imati.
Staru želju, koja je prije bila nova, više ne trebamo, kao ni one želje o biti, jer one su teške, o njima se razmišlja, za njih treba puno truda i kopanja po duši, a tko će na to gubiti vrijeme.
I što radimo sa starim željama ?
Neku zamotamo u nježno ruho sjećanja, neku pohranimo duboko u srcu, neku umotamo u novine i bacimo u smeće, neku ostavimo onako usput, kao i da nije bila naša.
Pa tako u krug.
Krug želja ili potreba.
Krug spremanja uspomena i krug bacanja.
I pri tome ni malo ne razmišljamo o tim željama, o ljudima i stvarima uključenima u njih, tako malo smo zahvalni za divne trenutke isčekivanja da se želja ostvari, uživanja u njoj, za zahvalu što smo bili sretni i na kraju, za opraštanje sa željenim.
A ta zahvala i opraštanje trebali bi biti barem toliko veliki kao i želja kad je prvi puta zaiskrila u nama.

- 08:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.02.2018.

Šetnja

002
( Flickr, Puzzaa- J. )


Maksimir.
Obično, neobična šetnja poznatom stazom.
Vaši su koraci duži, hodate brže, kondicija bolja
i ja vas samo usporavam u hodanju.
Puštam vas da odete naprijed svojim ritmom
i daleko ste ispred mene, ali se osvrćete i pratite gdje sam,
pazeći na mene, pokazujući mi klupe da sjednem.
To možete jedino vas dvoje.
A ja jesam po koracima daleko iza vas,
ali je moje srce daleko ispred mene,
hoda uz vas, vašim ritmom,
baš kao što su vaša uz mene, iako ste koracima ispred.
Hvala što postojite !

- 08:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 17.02.2018.

Picture 020
( Flickr, Puzza )




Njemu čekanja nisu nikad bila dugačka i dosadna kao drugim ljudima.
A, možda i jesu, ali kratio ih je sa " evo , sad će ona".
To , "evo , sad će ona " bilo je svakog dana od 10 sati do 12 , kada bi ona dolazila da poslijepodne provedu zajedno.
I jedan i drugi prešli su osamdesetu .
Iza njih su bili proživljeni životi, gubici, a u njima radost .
Radost zbog trenutka , zbog isčekivanja, sjedenja na klupi, uživanja u kavi, odlaženja na ples ili u kazalište.
Od njega, od njih, naučila sam koliko ljepote ima u mirnom čekanju i radosnoj rečenici " evo, sad će ".
Njega više nema, ali ni nju nisam više nikad vidjela u naselju,
pa ipak svaki put kad prolazim pokraj klupe tiho kažem " evo, sad će oni ".
Možda i danas sjede na klupi, samo ih ja ne vidim, a klupa šuti.

- 13:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 16.02.2018.

Košmar


L78





kada si otišao i odnio pola mene sa sobom
nastao je košmar, zbrka, panika, ružan san

tako je izgledalo
dok nisam shvatila da mogu i sama
da mogu i bez te polovice koja nedostaje
da rana zacjeljuje od kiše i soli,
da je sa tobom otišao i ružan san,
a meni ostao samo onaj lijepi,
da je nestao košmar,
a nastao mir
u kojem se ponovo rađam,
u kojem živim i sanjam lijepi san

kada si otišao i odnio pola mene sa sobom
nisam još znala da si me pustio cjeliju,
nisi ni znao da ono što nosiš nisam ja,
već samo tvoj košmar
jer nije tako izgledalo onda kad si otišao

- 18:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2018.

IMG0055A
( Flickr, S. Puzza )


Ostao je nedogrljeni zagrljaj
na parkiralištu jednog robnog centra.
Lebdi tamo iznad svih onih automobila
i svaki put me dočekuje
pokazujući mi se u svojoj nedovršenosti,
i svaki put me ta nedogrljenost zagrljaja zaboli,
jer, fali mu dio da bi bio cijeli i slobodan.
Falim mu ja od onda
i fali on od danas i sutra.
I boli.
Boli spoznaja propuštenosti trenutka
i bol nedogrljenog zagrljaja koji nepotpun lebdi u zraku
na parkiralištu jednog robnog centra.

- 15:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.



od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )
    brazde@hi.ht.hr

e-mail

  • moj.pinklec@net.hr