Modni zamorac

14.11.2013., četvrtak

Marie Antoinette i Louise Elisabeth Vigee Le Brun

Bi li Marie Antoinette bila zapamćena kao modna ikona da nije bilo njene vjerne slikarice Louise Elisabeth Vigee Le Brun koja je stajala iza svih tih predivnih portreta ? Prisjetimo se malo njihovog odnosa iz Louise Elisabethinih memoara.



Bilo je to 1779. godine kada sam se prvi puta upoznala sa Kraljicom Marie Antoinettom koja je tada bila na vrhuncu svoje ljepote i mladosti. Samo dvadeset i četiri godine stara bila je visoka i lijepa građena, iako malo punašna. Ruke su joj bile male i savršeno formirane. Hod joj bijaše šarmantan; glavu je nosila s takvim dostojanstvom da nije bilo sumnje da je ona Kraljica Francuske. Njen veličanstven izraz lica nije nimalo umanjio njenu slatkoću i privlačnost.

Svima koji nisu vidjeli Kraljicu uživu teško je zamisliti njenu gracioznost i elegantnu plemenitost koji su tako harmonično činili njen karakter. Njezine crte lica nisu bile posve pravilne; nasljedila je habsburške debele usne i duguljasto ovalno lice. Oči joj nisu bile toliko velike, ali jasno plave i tako ljubazne i nasmijane. Nos joj je bio uzak i lijep, ali najljepši dio njenog lica bila je svakako put. Bila je to prekrasna porculanska put, tako prozirna i bijela, zaista najljepša put od svih žena koje sam vidjela. Ni na slikama nisam uspjela dočarati tu ljupkost i svježine, nije bilo takve boje koje bi realistično naslikale tu profinjenost.




Madame Vigee Le Brun bila je kći slavnog slikara Louisa Vigeea a portrete aristokrata slikala je još od četrnaeste godine. Njena patrona bila je Louise Marie Adélaďde de Bourbon koja ju zapravo i upoznala s Marie Antoinetta. Kraljica je u to vrijeme bila u potrazi za dobrim slikarom koji bi znao kako dočarati njenu ljepotu na platno, a Elisabeth Vigee Le Brun ju je trenutno očarala i prijateljstvo između ove dvije godišnjakinje brzo se rodilo.

Na prvom sjedenju za portret, nastavlja Vigee Le Brun, prestrašilo me je kraljičino impozantno držanje, ali milostiv način na koji mi se obraćala ubrzo je otjerao sve moje strahove i nelagodu. Bilo je to tom prilikom da sam započela njen portret u satenskoj haljini kako u ruci drži košaricu s ružama.

Portret je bio namijenjen njenom bratu, caru Josephu II., ali osim toga zatražila je i tri kopije, jednu za rusku caricu Mariu Fedorovnu, a ostala dva za svoje odaje na Versaillesu i Fontainebleau.




Marie Antoinette je bila toliko očarana ovim portretom da je naručila jedan za svoju majku Mariju Tereziju; to je njen čuveni portret u raskošnoj bijeloj dvorskoj haljini. Louise Elisabeth brzo je osvojila srce mlade kraljice i postala službena kraljičina portretistica. Dobri odnosi sa aristokracijom osigurali su joj lagodan život za vrijeme Ancient regimea, ali ove će ju veze i epiteti poput ''kraljičina slikarica'' za vrijeme Francuske revolucije ocrniti u javnosti.

Odnos između dviju dama ipak se ne bi mogao nazvati prijateljstvom; društvene razlike bile su prevelike, ali Louise Elisabeth i kraljica dobro su se razumijele i njihov je odnos ostao stalan svih tih godina. Zanimljiva zgoda iz njenih memoara je kada Louise jednom prilikom nije mogla doći na zakazano sastanak za portretiranje zbog bolesti te se zato sljedećeg dana došla ispričati. Kada je Louise odlučila napustiti kraljicu po koju je došla njena kočija za šetnju, kraljica je inzistirala da ostane.

''Ne, ne ! Nemoj ići !'' - Uzviknula je kraljica. - ''Ne želim da ispadne da si bezveze dolazila.''

Kraljica je opozvala svoj nalog za kočiju i posjela me kraj sebe. Sjećam se da sam, u svojoj zbunjenosti i nestrpljivosti da odgovorim na njene nježne riječi, slučajno otvorila kutiju s priborom iz koje su mi zatim poispadali kistovi. Sagnula sam se da ih pokupim. ''Nema veze. Nije bitno.'' rekla je kraljica i sama se sagnula da ih pokupi s poda.

Bila sam tako sretna što sam u dobrim odnosima s kraljicom. Kada je jednom saznala da imam sluha nije prošao ni jedan susret da nas dvije nismo pjevale zajedno neki Gretrijev duet; kraljica je naime obožavala glazbu i imala je izuzetno lijep glas iako je ponekad znala pogriješiti melodiju. Što se tiče njezinog govora, teško da bih riječima mogla opisati njegov šarm i susretljivost.




No, izvan sigurnosti kraljičinog voljenog Petit Trianona bijesna ju je rulja optuživala za rasipnosti i kraljica je nažalost smatrana glavnim krivcem za deificit, a i sve ostale probleme u državi. No neću kvariti ovu lijepu i dirljivu priču; pustit ću Marie Antoinettu i Louise Elisabeth Vigee Le Brun da ostanu ostanu dražesne za vječnost, sjedeći u ljupkom salonu Petit Trianona i pjevajući, možda po posljednji put, ljupke melodije osamnaestog stoljeća.

Oznake: Marie Antoinette, Elisabeth Vigee Le Brun, 18. stoljeće


- 17:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2014  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga