Modni zamorac

31.12.2013., utorak

Novogodišnji pokloni na Versaillesu

Na svaki početak godine na Versaillesu je bio običaj da kralj, kraljica, princeze i ostali članovi kraljevske obitelji daruju jedni druge kako bi pokazali svoju zahvalnost ili prijateljstvo.


Na Novu godinu kralj Luj XV. je obično bio jako darežljiv i drage osobe iz svoje okoline često je darivao raznim sitnicama. Za gospodu su uobičajeni darovi bili zlatne burmutice dok su za dame najprikladniji bili nakit; dijamantne tijare, ogrlice s dragim kamenjem, srebrne i zlatne narukvice...

Godine 1740., točnije 4. siječnja, kralj Luj XV. darovao je Mme de Vintimille (radi se o Pauline Felicite de Mailly; jedna od poznatih sestara Mailly od kojih su sve bile kraljeve ljubavnice) pozlaćenu kutijicu za nakit. Kralj ju je prvo pomno ispitivao je li ikada dobila novogodišnji dar i bi li joj se to svidjelo. Nakon toga sjeli su za stol i kralj joj je tijekom večere uručio ovaj mali znak pažnje. Već sljedeće godine Pauline je umrla rađajući kraljevo dijete.

Luj XVI. detaljno je vodio dnevnik pa je tako poznato koga je darovao za Novu godinu. Njegova mlađa sestra Madame Elisabeth i njegova žena Marie Antoinette svake su godine dobivale najljepše i najvrijednije darove. Kralj je svake godine potrošio ogromne svote novca na nakit; ogrlice, satove, dijamante, prstenje u izradi spretnog zlatara Ange-Josepha Auberta.

Oznake: Versailles, 18. stoljeće, Marie Antoinette, Luj XV., Luj XVI.


- 23:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.12.2013., ponedjeljak

Večernje haljine za Novu godinu

U viktorijansko doba ljudi su dočekivali Novu godinu jednako kao i ljudi danas. Priređivale su se zabave, balovi, luksuzne večeri i radosni plesovi a dame su se uređivale kako bi djelovale što ljepše. Još koji mjesec prije balova naručivale su se haljine od poznatih kreatora poput Charlesa Wortha, ili kasnije njegovog sina Jean-Philippea.



Prva haljiina izrađena je od svile i tila i datira iz 1855. godine. Sada već znate da su mi jako drage haljine iz doba krinoline pa mi se tako i ova svidjela na prvi pogled. Neutralne je boje i prilično jednostavna, ali crni obrubi su donijeli dašak glamura u ovu balsku haljinu. Zanimljiv je i spoj mnoštva volana na podsuknji s nadsuknjom ukrašenom v-izrezima. Ova je kombinacija tipična za večernje haljine ovog doba i sviđa mi se baš zato što učini haljinu zanimljivom bez previše detalja.





Sljedeća haljina je puno glamuroznija i prikladnija je za večeru ili primanje gostiju, svakako je prezatvorena da bi bila večernja ili balska haljina. Godine 1878. kreirao ju je Charles Worth. Kao i sve njegove kracije i ova je jednostavnog kroja, ali bogatih tkanina izvezenih šljokicama, perlicama i sjajnim koncem. Promotrite samo ove divne detalje; čipkasti ovratnik, rukavi i poprsje raskošno izvezeni sjajnim perlama. Suknja od crnog baršuna dodatno je ukrašena ružicama izvezenim srebrnim i crnim koncem. Tamne boje prava su naznaka mode 1880.ih.







Treću haljinu kreirao je Jean-Philippe Worth 1898. godine i iako se pojavljuju naznake Edvardijanske mode, ova je haljina odličan primjer mode 1890.ih koja je obgrlila jake i tamne boje i blistave, raskošne detalje. Ova je balska haljina u cijelosti urešena šljokicama ružičaste boje, a prazni dijelovi crnog baršuna prikazuju motiv ruža. Čipka na rukavima detalj je tipičan za sljedeću dekadu i prava je suprotnost teškom i raskošnom dojmu ostatka haljine.



Sljedeća haljina s prijašnjom dijeli i godinu i kreatora, ali razlikuje se jednostavnošću i minimalnom dekoracijom. Izrađena od crne svile, ova je haljina ukrašena Art nouveau detaljima od baršuna. Uz dugu povlaku, zanimljiv detalj ove haljine su i rukavi, odnosno naramenice koji su vrlo uske za razliku od ostatka haljina tog doba. Jean-Philippe se time vjerojatno referirao na večernje haljine 1880.ih koje su često imale tako uske rukave.



Sljedeća haljina, iako iz 1899. godine, meni djeluje prilično moderno zbog svojih dekoracija. Haljina je izrađena od prljavo bijele svile i u cjelosti je prekrivena prozirnom tankom tkaninom crnog odsjaja. Svjetlucavi detalji izvezeni su u obliku točkica, grana ili floralnih motiva - Art nouveau u obliku haljine. Ova haljina djeluje upravo čarobno,a formula je prilično jednostavna - jednostavna svilena haljine prekrivena drugim slojem tkanine urešenim šljokicama.



Sljedeća haljine, iz 1906. godine, privukla me je upravo zbog svoje boje - prekrasne plave boje noći. Iako je silueta tipična silueta edvardijanske mode svi detalji ukazuju na utjecaj orijentalizma koji se službeno javlja tek tri godine kasnije. Ti detalji, koji su upravo i odgovorni za ljepotu i čaroliju ove haljine su, osim boje, motiv leptira i raskošno ukrašen gornji dio haljine, rukavi od svjetlucave prozirnkaste tkanine, šljokice koje kao vodopad padaju po haljini sve do ruba gdje se nastavljaju u rijeku koja teče svjetlucavo po modroj tkanini.



I šećer za kraj, prekrasna i klasična edvardijanska haljina iz 1906. godine. Kao još jedna u nizu kreacija modne kuće Worth ovu večernju haljinu krasi prekrasna, apsolutno prekrasna svjetlucava tkanina i duga povlaka, također raskošno urešena. Najljepši dio su mi rukavi; lepršavi, volumiozni i također prepuni šljokica te niske crnih perlica koje ukrašavaju leđa.

Oznake: Večernje haljine, Charles Worth


- 14:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

27.12.2013., petak

Večernje haljine 1850.ih i 1860.ih

Jedno od najljepših perioda mode devetnaestog stoljeća mi je doba krinoline, okvirno razdoblje od 1855. i 1865. godine. Osim siluete očarana sam detaljima, izborom tkanina, boja i uzoraka te elegancijom i dobrim ukusom koja prožima večernje haljine ove epohe. Doba krinoline je doba modne vladavine carice Eugenie od Francuske i Elisabethe Sissi od Austrije.



U ovom periodu dolazi do tranzicije siluete suknje s zvonolikog oblika na kupolasti oblik podržan krinolinom. Krinolina je bila idealna podloga za sve vrste dekoracija, a istodobno je i uzak struk više dolazio do izražaja. Iako se haljine ovog perioda čine vrlo slične, postoje neke važne razlike. Haljine od 1855. do 1860. godine obično imaju mnoštvo volana, rukavi su širi s pregršt dekoracija a ovratnik često podsjeća na one iz prošle dekade. S druge strane, haljine od 1860. i 1865. imaju manje volana na suknjama ili ih, što je često slučaj, nemaju uopće, rukavi su jednostavniji a cjeloukupni je dojam stišan i ublažen. Ovaj ću period podijeliti na prvi (1855-1860) i drugi (1860-1865) zato da se ljepše izrazim i zato da ne moram uvijek pisati brojeve.





Gornji dio haljine otkrivao je ramena, a izrez je bio dublji u europskoj modi dok su večernje haljine u Americi bile zatvorenije. Rukavi su bili kratki, raznih oblika; puff, latica, nabrani, obični kratki i razne kombinacije. Poprsje je često bilo ukrašeno čipkom i buketićem ruža ili drugog cvijeća u sredini. Ovakvi 'buketići' često su bili i asimetrično postavljeni na suknji, posebno u drugom periodu, dok je u prvom periodu to bilo rjeđe. Najveći ukras večernjim haljinama prvog perioda bilo je mnoštvo volana koji su česti krasili i rukave i gornji dio jednako koliko i suknju. Također u prvom periodu rukavi su ponekad neobični s vidljivim gotičkim ili renesansnim utjecajem.

Ovo je, za mene, jedan prekrasan period mode. Silueta je idealna a kao takvu su je prihvatile i sve viktorijanske žene. Iluziju uskog struka dodatno su stvarale široke suknje ispod kojih su nošene brojne podsuknje i naravno krinolina. Samo pogledajte sve ove modne prikaze i usredotočite se na detalje kojih ima pregršt.



Najpoželjnije tkanine za večernje haljine bile su svila, taffeta, organdie, til i muslin, posebno popularan kod djevojaka i mlađih žena. Paleta je također ovisila o dobi; mlađe su žene u pravilu nosile svjetlije haljine dok su starije nosile haljine tamnijih i zagasitijih boja, često i zatvorenijeg kroja. Krajem prvog perioda postaju popularne jednobojne svile, a taj se trend proširio i na drugi period. Česte su bile pastelne boje i tkanine bijele boje točkastog uzorka. Uzorci cvjetića bili su češći na dnevnim haljinama nego na večernjim.



Obrubi su značajni u svim periodima, ali u večernjim haljinama doba krinoline su posebno važni. Obrubi su mogli biti nabrani, od čipke ili svilene ili satenske trake. Volani, koji su ključni za večernje haljine ove epohe, bili su također dekorirani cvjetnim motivima, malim rozetama, buketićima cvijeća, čipkom, mašnicama, ružicama... Za mlade djevojke i debutantice prikladne su bile posve bijele muslinske ili svilene haljine dekorirane samo s bijelom čipkom te buketićima cvijeća ili zasebnim cvijećem; ruže su bile preferirane.

Varijacije večernjih haljina bile su beskrajne, ali izdvojit ću posebno popularne kombinacije; bijele svilene haljine s obrubom od modre, ružičaste, tirkizne ili boje lavande, ružičaste i plave večernje haljine za ljetne mjesece, a za zimske mjesece haljine tamnijih boja; boje bundeve, ljubičaste, bordo crvene, smeđe i tamno zelene. Za jesen i zimi česte su bile i bijele svilene haljine s bordo crvenim, crnim ili zelenim dekoracijama.





Frizure za bal punije su sa stražnje strane i sa strane nego naprijed. Za romantičan dojam kosa je uređena u kaskade s mnoštvom manjih i većih kovrča. Kaskade, koja su tipične za prvi period, dekorirane su buketićima cvijeća, rjeđe perjem, poljskim cvijećem, ljiljanima, grožđem, vijencima lišća i ružama - raskošnije frizure tipične su za kasne 1850.te, odnosno prvi period. U drugom periodu frizure su nešto skromnije i jednostavnije s manje kovrča, a kosa je obavezno centralno podijeljena i uređena u vijenac ili punđicu, a vrlo često i skupljena u mrežicu za kosu koja je ukrašena svilenim vrpcama za večernje frizure.

Vrlo je lako razlikovati frizure prvog i drugog perioda. Od ostalih dekoracija tipičnih za drugi period izdvojit ću male tijare, dijamantne zvjezdice upletene u kosu, ruže svih boja, vijence cvijeća te češljiće s grčkim dekoracijama. Za debitantice je posebno popularna frizura puna s prednje strane dok se kaskada kovrča urešena jednom ili dvjema vrpcama spušta niz vrat.



Doba krinoline je prekrasno razdoblje u povijesti mode i zbilja se nadam da sam vam uspjela prenijeti raskoš, čar i eleganciju ovih večernjih haljina. U Engleskoj ovaj period spada u viktorijansko doba, a u Francuskoj je dio Drugog carstva - modna vladavina carice Eugenie i procvat, vrhunac mode devetnaestog stoljeća. Razdoblje Drugog carstva (1852.-1870.) je period lijepih haljina, nehaja, dokoličarenja i uživanja, era radosnih plesova i balova, zanimljive arhitekture, umjetničkih galerija i izložbi, početak modne vladavine Charlesa Wortha i era triju velikih carica (kraljica) - Eugenie, Elisabeth od Austrije i Kraljice Viktorije.

Oznake: Moda 1860.ih, Večernje haljine, Drugo carstvo, Viktorijansko doba, Carica Eugenie


- 18:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.12.2013., utorak

Božić u Gričkoj vještici

Vjerujem da ste upoznati s mojom zaljubljenošću u Gričku vješticu i Mariju Jurić Zagorku. Upravo iz te ljubavi prema Gričkoj vještici poželjela sam vam svima dočarati Božić u osamnaestom stoljeću. Dijelovi teksta su iz prvog dijela Gričke vještice (Tajna krvavo mosta). Božić u osamnaestom stoljeću nije bio značajno obilježen kao što je to bio u Viktorijansko doba. Božić je tada bio samo jedna u nizu povoda za slavlje i radost. Uživalo se, pilo, jelo, bez razmišljanja o vjerskim temeljima tog blagdana. (Nešto kao i danas.)

J.S.Bach - Božićni oratorij



''(...)Večera još nije bila dovršena. Sam grof Patačić smišljao je sa svojim Francuzom kakvim bi sve jelima iznenadili goste. Trudili su se da smisle večeru kakvu još nitko nije priredio prije Franje Patačića. Bilo je tu jela pripremljenih a s francuskim umacima i salatama, svakovrsne divljači, fazana i drugih pečenja; riba, pašteta i različitih tjestenina prelivenih slatkim kuhanim sokovima i vinom; pedesetak vrsti slatkiša i različitog voća, stotinu drugih sitnica, kakvih još nitko nije imao na stolu u cijeloj Hrvatskoj. Vina su bila dobavljana iz različitih krajeva, a boce pjenušaca ponosno su se kočile na stolu sa svojim francuskim natpisima.

''Palača grofa Patačića sjajno je rasvijetljena. Sve su dvorane otvorene. Na lusterima gore stotine svijeća, a pod lusteerima šaren sjaj, šum svile, bljesak dragulja, zveket zlatnih lanaca, šarenilo baršuna, muški i ženski glasovi, radostan metež mladog i starog, sve se to stopilo sa zvucima glazbe što svira u dnu dvorane Patačićeva dvora. Usred šarenog ljudstva uzdiže se visok bor okićen srebrom i zlatom. Sve je u svečanom očekivanju. ''



(...) Oko jedan sat završila je večera i Patačić je pozvao goste u dvoranu. U dvorani je bila tama, samo je u dnu u svilenom šatoru što je prikazivao pozornicu, svjetlio veliki luster. Počela je predstava božićne noći. Grof je takvu predstavu vidio jednom u Parizu pa ju je u dogovoru sa svojom zaručnicom htio izvesti kod kuće. Gosti su bili iznenađeni i oduševljeni, osobito kada se prikazivala posljednja slika. Kada je zapjevao zborpastira razmaknuo se zastor. U šatoru je prikazana staja u kojoj su bili Josip i Marija s djetetom.

Uslik divljenja pronio se dvoranom. Gospodi gotovo ispadoše oči, a srca su im jače zakucala. Gospođe su zanijemile od pritajenog jala. To divljenje nije izazvao Pavao koji je prikazivao Josipa s sijedom bradom, nego djevica Marija s djeteteom. Nju je igrala barunica Lehotska. Svi su priznali da tako lijepe djevice nikada nije naslikao ni jedan slikar. Prekrasno ovalno baruničino lice, prozirna bijela put i tople nježne crte lica bijahu prožete čistom svetošću. Oči su joj bile žarke i plamene; gledale su nevinim, pobožnim pogledom kao da ih nikada nije dotaknuo ni jedan ljudski osjećaj. Oko glave omotala je modar svilen plašt, koji je pao na bijelu košulju koja se spuštala niz tijelo u naborima.



Meško je stajao omamljen s nekim prekrasnim osjećajem što ga je budila ta Marija, svjetlija od same bogorodice što ju je gledao na crkvenim slikama.

Poslije predstave poveo je kućedomaćin svoje goste ponovno k stolu. Večera je nastavljena s hladnim i toplim jelima. Što je otmjeniji domaćin, to večera dulje traje, a nastavlja se i do zore. Patačić je uvijek u tome osvajao prvenstvo pa je tako bilo i sada. Gosti su za stolom živahno razgovarali o neviđenoj predstavi badnje noći. Mnogi su dolazili Mešku i čestitali mu na ljepoti njegove zaručnice. Barunica Lehotska i grofica ponovno su se odvezle kući da se preodjenu. Meško je pazio na suca, grofa Pavla i druge plemiće koji su se osobito zanimale za groficu... ''

Oznake: Grička vještica


- 17:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.12.2013., ponedjeljak

Haljina tjedna, 1898.



Ova haljina me je zadivila na prvi pogled; ta bogata crvena boja, detalji na rukavima, dekoracije ruža... Mislim da je vrlo prikladna za ovo doba godine, ponajviše zbog svoje boje. Čim sam je ugledala zamislila sam neku parišku ili londonsku damu odjevenu u tu haljinu kako se zabavlja na božićnom balu ili plesu.

Kao što možete i pogoditi, ovu je haljinu kreirala modna kuća Worth, točnije Jean-Philippe Worth, sin Charlesa Wortha. Prekrasna boja ključ je ljepote ove haljine, a jarke boje dragulja, u ovom slučaju rubina, su temelji mode 1890.ih. No, da ne bude sve jako i dramatično pobrinuli su se lagani rukavi izvezeni srebrnim koncem. Rukavi i ruže na poprsju su blaga naznaka mode sljedeće dekade.



U punom sjaju mode 1890.ih došla je ova večernja haljina, ali u tim teškim draperijama i jakim bojama skriva se Edvardijanska moda. Ova prelijepa haljina zadnji je krik mode ovog desetljeća a to joj daje još veći značaj. Mislim da je ovo tip haljine o kojoj formiraš mišljenje na prvi pogled; ili ti se sviđa ili ne. Meni se naravno sviđa!

Svi su opisi suvišni; usredotočite se sami na ove prekrasne draperije, igru svjetla i sjene na dugoj povlaci, zanimljive kombinacije tkanina i jednostavan detalj ruža... Jednostavnost je ključ Worthovih kreacija; jednostavan kroj uz zanimljivu i upečatljivu tkaninu s minimalno detalja.

Oznake: Haljina tjedna, Moda 1890.ih, Večernje haljine


- 18:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.12.2013., četvrtak

Rođenje Marie Therese Charlotte

Dana 19. prosinca 1778. godine rodila se Marie Therese Charlotte, kći Marie Antoinette i Luja XVI.



Marie Therese bila je željno očekivano dijete i rodila se nakon više od sedam godina braka svojih roditelja. Kada je Marie Antoinetta u svibnju 1778. godine službeno objavila da je trudna svi su s nestrpljenjem očekivali rođenje, kako su se nadali, prijestolonasljednika. Porod je za Marie Antoinettu bio iznimno težak, a cijela svita dvorana se okupila oko njene postelje i time stvorila zagušljivost zbog koje je kraljica naposlijetku i pala u nesvijest. Liječnik je uz to i slučajno izazvao krverenje. Nakon ovog iskustva kraljica je odlučila zabranili dvoranima da ubuduće prisustvuju porodu.

No umjesto sina kraljevski je par, nakon teškog poroda Marie Antoinette, dobio kći. Marie Antoinette je tom prilikom izjavila ''Jadna mala djevojčica, nisi ono što su željeli, ali meni si jednako draga. Dječak bi bio sin Francuske - ti ćeš biti moja.''

Djevojčica je nazvana Marie Therese po svojoj baki Mariji Tereziji. Luj XVI. uživao je u svojoj kćeri, iako nije bila željenog spola, i prilično ju razmazio. S druge strane, Marie Antoinette je bila strožija zato što nije htjela da njena kći Mousseline, kako joj je nadjenula nadimak, bude razmažena i ohola kao njene tete usidjelice; Lujeve sestre.

Za razliku od prijašnjih kraljica ona je imala velik utjecaj nad odgojem i obrazovanjem svoje djece te je tako za guvernantu Marie Theresi postavila svoju najbolju prijateljicu Madame de Polignac. Mnogi su smatrali da je ona preniskog ranka i neprimjerena za odgoj kraljevske djece, ali i Marie Antoinetta i Luj posve su poklonili svoje povjerenje Madame de Polignac.

Marie Antoinette je također ohrabrivala svoju djecu da se druže s drugom djecom nižeg ranka i da daju svoje igračke i hranu onima koji je nisu imali. Tako je 1784. godine Marie Therese ostala bez novogodišnjih poklona zato što je Marie Antoinette sve novse potrošila na djecu i obitelji koje nisu imale ništa.

Marie Therese je uživala u sretnom djetinjstvu sve do Francuske revolucije. Imala je samo trinaest godina kada je izgubila oca, a s nepunih petnaest izgubila je majku.

Oznake: Marie Therese Charlotte, Marie Antoinette, Versailles, 18. stoljeće


- 10:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.12.2013., petak

Ruska dvorska moda

Moda je na svim dvorovima uvijek bila raskošna i regulirana strogim dvorskim ceremonijama, no ruska dvorska moda bila je specifična, naime, zadržala je modu sedamnaestog stoljeća u svome dizajnu sve do dvadesetog stoljeća.



Sve do krunidbe Petra Velikog dvorska moda moskovskog dvora bila je poznata po raskošu dizajna uzrokovanoj dugotrajnoj izolaciji zemlje. Rusi su preuzeli religijsko i raskošno nasljeđe Bizanta, pa su haljine ruskog dvora najčešće bile od bogatih svila sa istoka izvezene površine i protkane draguljima i biserjem. Takav kroj haljine ne bi bio stran ni modi Pekinga, Carigrada ni bilo kojeg grada duž Puta svile. Ruska je dvorska moda ostala gotovo nepromijenjena od desetog do sedamnaestog stoljeća.

Kad je Petar zasjeo na tron, zagovarao je europeizaciju ruskog carstva. Svoju je prijestolnicu preselio u najzapadniji dio carstva i izgradio prekrasan grad Sankt Peterburg na rijeci Nevi, u blizini Finskog zaljeva. Petar je također ukinuo drevne stilove odijevanja i načine života koji su bili vezani uz ruski dvor. Žene je preselio iz tarema (izoliranih stambenih objekata) i svi članovi dvora bili su prisiljeni prihvatiti zapadni stil mode.

Do kraja osamnaestog stoljeća ruska je moda postala gotovo izumrla jer je Petar zabranio njeno nošenje, a neki su je plemići nosili još samo na ladanjskim imanjima. Već s početkom osamnaestog stoljeća ruski je dvor uvelike podsjećao na one europske, no Petar je još uvijek težio određenoj sofisticiranosti Versaillesa. U novoj, carskoj Rusiji, dvorske ceremonije zahtijevale su i raskošne haljine koje su reflektirale snagu plemstva i autokracije, ali također i nacionalni identitet.



Na svom novom dvoru Petar je zahtijevao da se žene odijevaju u najnoviju Njemačku i Austrijsku modu koja je stizala preko Poljske i Mađarske. Do kraja prve četvrti osamnaestog stoljeća, francuska moda našla je svoj put do ruskog dvora preko slika i modnih lutkica Pandora koje su slane da bi prikazale posljednju francusku modu, izbor tkanina i detalja. Rusiju je zahvatila groznica francuske mode koja je ubrzo postala nadmoćna i vodeća na dvoru.

S vladavinom carice Katarine Velike francuski stilovi postali su službeni; široke suknje i perike postale su de rigueur (obavezne). U slobodno vrijeme, Katarina je međutim svjesno nosila samo galicizirane verzije ruskih haljina i tiare zvane kokoshnik da bi pokazala svoju pripadnost ruskom dvoru - dvoru koji je vrlo dobro znao njeno strano porijeklo.

Do 1830.ih moda u Rusiji, a posebno moda na dvoru, nije bila usklađena s modom ostatka Europe. Smioni stilovi Francuskog dvora smatrani su vulgarnima, a dugačke povlake i perje u kosi kao predstavnici engleske mode nisu našli na odobravanje među rusima. Žene su na dvoru odijevale ono što su smatrale prikladnim i modernim, sve dok car Nikola I. nije tome stao na kraj. Nikola, nijemac u svojoj srži, želio je vidjeti žene na dvoru skladno odjevene poput muškaraca kojima je vojno odijelo bilo norma. To je omogućilo rangiranje po častima i olakšalo pitanje protokola i etikete koje je mučilo dvor zbog njegova nepravilna razvoja tijekom stoljeća. Nikola je čak objavio i edikt o dvorskoj modi i tako je regulirao.



Ovaj je edikt odredio da žene na dvoru nose Rusku haljinu koja je prvo bila opisana kao ''bijela vezena svilena haljina s dugačkim otvorenim izvezenim rukavima u moskovskom stilu.'' Suknja je nabrana i ukrašena zlatnim pojasom. Silueta haljine bila je kombinacija trenutne romantističke mode i starog ruskog stila iz sedamnaestog stoljeća. Kao rezultat, ova je haljina postala ogledalo ruske nacionalne tradicije koju je Nikola podupirao i tako je nošenje ovog stila postalo zakon. Ove su haljine bile izuzetno teške i nezgrapne i žene su počele dvorske haljine nazivati oklopima.

Dok su drugi dvorovi mijenjali modu i prilagođavali krojeve svojih haljina, Rusija je slijedila slavensku povijesnu modu i tako su od 1834. do 1917. godine neobične haljine ruskih dama bile instantno prepoznate i postale su izvor ponosa - i u Rusiji i u inozemstvu. Ruskinje su se isticale na stranim dvorovima a kod kuće su ostavile nezaboravan dojam na posjetitelje.

Prva promjena kroja ove haljine dogodila se 1840.ih kada su baršunasta haljina i svilena podsuknja prilagođene korzetu. Haljina se sada sastojala od tri dijela: baršunaste izvezene haljine sa povlakom, bijele podsuknje i korzeta ispod zlatom protkanog gornjeg dijela s kojeg vise široki moskovski rukavi.



Raskošno nakićena tiara zvana kokoshnik je obavezno nošena. Članice dvorske obitelji nosile su baršunaste haljine oburbljene dragim kamenjem, dok su ostale plemkinje nosile baršunaste haljine obrubljene običnim biserjem. Carica Alexandra često je nosila kokoshnike Katarine II. jer su bili vrlo raskošni i simbolizirali su rusku carsku tradiciju koja je održala i u devetneastom stoljeću.

Haljine od sukna protkane zlatom ili srebrom bile su rezervirane za carsku obitelj. Ako je carica nosila haljinu prokanu zlatom, njene bi kćeri morale nositi haljinu protkanu srebrom. No, carice su preferirale one haljine protkane srebrom jer su bile puno lakše za nositi i smatrane su ljepšima. Velike vojvotkinje, kako su se zvale njene kćeri, srebrne su haljine najčešće imale priliku nositi samo na svojem vjenčanju dok su u slobodno vrijeme nosile haljine standardnog kroja u bilo kojoj boji baršuna.



Dvorske dame koje su služile carici nosile su haljine u dvije boje; grimiznoj i smaragno zelenoj. Hijerarhija je bila sofisticirana i rigidna. Udane dame nosile su smaragdno zelene haljine, a duljina povlake određivala je njihovu važnost na dvoru. Dame na dvoru raspoređene su u pet klasa od kojih je prva najvažnija. Dvorske dame ponekad su imale privilegiju da nose minijaturni portret carice na desnoj strani grudi, a to je označavalo da ih carica simpatizira. Počasne sluškinje nosile su na prsima monogram carice ili njenih kćeri, ovisi kome je sluškinja služila.

Vez dvorskih haljina bio je intrigantan, često je prikazivao cvjetne motive ili motive inspirirane arhitekturom glavnog grada. Dvorske haljine često su prikazivane na izložbama tkanina diljem Europe i bile su predmet divljenja. Samo su određene kreatorice imale pravo izrađivanja dvorskih haljina a početkom dvadesetog stoljeća ta je lista bila ograničena na Olgu Nikolaevnu Bulbenkovu, Izembarda Chanceaua i A.T. Ivanovu.



Važno je napomenuti da su ove iako raskošne, ali inezgrapne i teške haljine, carica i njene kćeri morale nositi samo na dvoru, a u slobodno su vrijeme najčešće birale haljine od popularnog kreatora Charlesa Wortha, odnosno njegovih sinova.

Oznake: Dvorska moda, rusija, Romanovi, Ruske carice


- 18:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.12.2013., nedjelja

La Femme: Madame du Barry

Jeanne Becu, grofica du Barry (19. kolovoz 1743. - 8. prosinac 1793.) bila je zadnja ljubavnica francuskog kralja Luja XV. i jedna od žrtava terora tijekom Francuske revolucije.



Jeanne Bécu se rodila u Vaucouleursu, u francuskoj regiji Loreni kao nezakonito dijete Anne Bécu, žene iznimne ljepote koja je radila kao krojačica. Moguće je da je Jeannin otac bio Jean Baptiste Gormand de Vaubernier, redovnik poznat kao ''frere Ange''. Tijekom svog djetinjstva, jedan od majčinih poznanika a možda i ljubavnik Monsieur Billard-Dumonceau uzeo je Anne i trogodišnju Jeanne pod svoju skrb kada su putovali iz Vaucouleursa u Pariz i zaposlio Anne kao kuharicu u svome bordelu.

Monsieur Billard-Dumonceau je također i otac Jeanninog brata Claudea koji je umro sa deset mjeseci. Mala Jeannette se vrlo svidjela Domunceavoj ljubavnici Francesci (poznatoj i kao Madame La Frédérique) koja je razmazila Jeanne tetošeći ju luksuzom. U to je vrijeme Domunceau donio odluku da će financirati Jeannino školovanje u samostanu.



Kada je Jeanne navršila petnaest godina napustila je samostan i počela prodavati sitnice na prljavim Pariškim ulicama. Kasnije se zaposlila kao pomoćnik mladom frizeru Lametzu s kojim je također bila u kratkoj vezi. Zatim se zaposlila kao družbenica staroj gospođi de la Garde, ali je ubrzo izgubila poziciju zato što su se njena mladost i ljepota počeli miješati u brakove njenih dvaju, sredovječnih sinova. Nakon toga se zaposlila kao pomoćnik klobučara u dućanu zvanom ''A la Toilette'' u vlasništvu Madame Labille. Madam Labillina kći je bila buduća slikarica Adélaide Labille-Guiard, a Jeanne je postala vrlo dobra prijateljica s njom.

Jeanne je navodno bila iznimno atraktivna žena, debelih pepeljastih kovrča i bademastih plavih očiju. Njenu je ljepotu brzo zamijetio Jean-Baptiste du Barry, svodnik visoke klase a Jeanne je kao i većina lijepih djevojaka niskog staleža završila kao kurtizana. Du Barry joj je namjestio klijente u najvišem Pariškom društvu, pa se tako Jeanne pod imenom Mademoiselle Lange vrlo brzo upoznala sa dvorskim aristokratima.



Kao Mademoiselle Lange brzo je postala senzacija Pariza i stekla je puno aristokratskih klijenata. Maréchal de Richelieu je postao njen stalni klijent, a ona je u njemu vidjela put do kralja. Louis XV. ju je već bio upoznao, ali Jeanne nije bila kvalificirana da bude kraljeva ljubavnica jer nije imala titulu. To se brzo riješilo njenoj udajom za Du Barrievog brata, 1. rujna 1768. godine. Brak je uključivao i lažni rodni list koji je napravio Du Barry a pokazivao je Jeannu tri godine mlađu i plemenitog podrijetla.

Jeanne se tako smjestila ispod kraljevih odaja. Njen službeni sponzor, Madame de Béarn ju je predstavila na dvoru 22. travnja 1769. godine. Jeanne je bila odjevena poput kraljice, u srebrnobijelu brokatnu haljinu sa zlatnim vezom, širokim panniersima i utkanim draguljima (koje joj je kralj poslao noć prije). Frizura joj je bila primjetno spektakularna, a upravo je zbog nje malo zakasnila na vlastito predstavljanje.



Brzo se uklopila na luksuzni život na dvoru i počela je nositi još raskošnije haljine velikih proporcija u izradi i trošku. Dragulji su joj prekrivali vrat, a kralj joj je poklonio i mladog Bengalskog dječaka koji joj je služio, no unatoč svim luksuznim poklonima ostala je dobra u srcu. To je i potvrdila kada je nagovorila kralja da poštedi život grofu i grofici de Lousene koji su bili izbačeni s dvora, a pri opiranju su nehotice ubili stražare.

Jeanne je uživala na dvoru, a mnogi su je uspoređivali sa njenom prethodnicom Madame de Pompadour, no za razliku od nje Du Barry se nije nimalo zanimala za politiku. Preferirala je svoje vrijeme provoditi u naručivanju novih raskošnih haljina i odgovarajućeg nakita. Međutim, kralj ju je toliko volio da joj je dopustio da sudjeluje na državnim vijećima. Madam Campan je zabilježila jednu anegdotu kada je grof od Noillesa upitao kralja zašto mu se Du Barry toliko sviđa, kralj je odgovorio ''Zato što sam s njom otkrio nove užitke.'' ; ''Gospodine, rekao je grof, to je zato što vaše veličanstvo nikad nije posjetili bordel.''



Iako je Jeanne bila poznata po svojoj dobroj naravi i podršci umjetnosti, njena nepopularnost je rasla zbog prevelike rastrošnosti. Vječno je bila u dugovima unatoč tome što je od kralja dobivala mjesečno čak tristo tisuća lira. Njen odnos sa Marie Antoinettom je također bio problematičan - Antoaneta nije htjela razgovarati s Jeanne, navodno zbog njenog nemoralnog statusa a dijelom i zbog glasina da se smijala šali Princa Rohana usmjerenoj na račun Antoanettine majke, Marije Terezije. Du Barry se neprestano žalila kralju, a Marie Antoinette se, napokon, na dočeku Nove Godine 1772. obratila Jeanni rekavši joj ''Versailles je danas prepun ljudi.''

S vremenom je Luj počeo sve više pokazivati svoju dob, konstantno razmišljajući o smrti i pokajanju, a često se nije pojavljivao na sastanke s Jeanne u njenom budoiru. Tijekom boravka u Petit Trianonu kralj je osjetio prve simptome velikih boginja. Doveden je natrag u Versailles i polegnut u postelju a oko njega su se okupile njegove tri kćeri i Jeanne. Kralj je umro 10. svibnja 1774. a Madame Du Barry je bila prisiljena napustiti Versailles zato što kralj nije mogao primiti posljednju pomast ako je imao ljubavnicu.



Kasnijih je godina bila ljubavnica Henria Seymoura i duc de Brissaca. Brissac se pokazao vjernijim, no Francuska je revolucija bila pogubna za oboje. Jedne je večeri Jeanne čula pobješnjelu rulju kako prilazi njenoj palači. Odjednom je kroz njen prozor uletjela krvava košulja a s njom i glava njenog voljenog Brissaca kojeg je Pariška rulja nemilosrdno zaklala. Ona se samo u strahu onesvijestila.

Godine 1792. osumljičena je za financijsko pomaganje emigrantima koji su pobjegli pred francuskom revolucijom. Sljedeće je godine uhićena pod optužbom za veleizdaju i osuđena na smrt 8. prosinca 1793. godine. Na putu do giljotine onesvijestila se vičući ''Ozlijedit ćete me. Zašto ? ''

Užasnuta, plačući je molila svjetinu za pomoć. Njene su zadnje riječi bile ''Encore un petit moment !'' (Još jedan mali trenutak.) Giljotirana je na Trgu Revolucije, a njeno je tijelo odbačeno na groblju Madeleine, gdje su završili leševi mnogih žrtava revolucije.

Oznake: 18. stoljeće, Madame Du Barry, Luj XV., Versailles


- 17:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.12.2013., petak

Marie Antoinetta slavi Svetog Nikolu



Ova je prekrasna slika zanimljiv primjer buržoazijske opuštenosti bečkog dvora gdje Imperijalna obitelj, ponajviše djeca, uživa u proslavi Svetoga Nikole. No, ova je slika još posebnija upravo zbog činjenice da ju je naslikana sama Marija Christina, sestra Marie Antoinette i najdraža kći Marije Terezije. Marija Christina bila je vješta slikarica i svojim je umjetničkim talentima vrijedno zabilježila život carske obitelji s intimnijeg aspekta. Promotrite samo ovu slika; Marija Terezija je odjevena u jednostavnu modru haljinu a car sjedi u svom kućnom haljetku i kapici za spavanje - potpuna suprotnost raskošnim i pompoznim portretima koji veličaju moć carice i cara. Ova slika prikazuje opuštenu 'kućnu' atmosferu s kojom se ljudi lako mogu poistovjetiti.

Kraj carice i cara nalazi se sedmogodišnja Marie Antoinette koja u ruci držu lutku, dar Svetoga Nikole. Marie Antoinette je voljela lutke i nije ni čudo da je jednu upravo dobila za poklon. Ispod stola mali Maximilian jede kekse a kraj njega stoji crna čizmica za Svetog Nikolu i kraj nje drveni konjić, igračka koju je dobio na poklon. Maria Christina sebe je naslikala u skromnoj ružićastoj haljini kako u jednoj ruci drži šibe od Svetog Nikole a u drugoj kekse te osmogodišnjem Ferdinandu daje na izbor.

Oznake: Marie Antoinette, Maria Christina, Habsburgovci, Schönbrunn


- 07:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.12.2013., nedjelja

Devet najljepših portreta

Danas je drugi rođendan ovog bloga i zato sam napisala poseban post koji objedinjuje moje najdraže portrete. Uživajte!

Većina je portreta iz osamnaestog stoljeća, ali to mi je ipak najdraže stoljeće. Usredotočila sam se više na ljepotu portreta a ne na osobu koju prikazuje zato da ne dođe do favoriziranja. Koji Vam je portret najljepši i zašto ? Koje biste Vi uvrstili na svoju listu ?



1. Marie Antoaneta

Moja ljubav prema njoj ipak ima granice jer sam odabrala samo jedan portret, doduše bilo je teško odabrati jer svi su posebni. No, najviše mi se sviđa ovaj romantični portret na kojem se igra svjetla i sjene sjajno odrazila na modroj svilenoj haljini. Portret je iz 1783. godine a naslikala ga je kraljičina omiljena slikarica - Elisabeth Vigee Lebrun. Gotovo identičan portret naslikan je iste godine ali je smatran neprikladan pa je bijela muslinska haljina na prvotnoj slici zamijenjena pristojnijom plavom haljinom a šeširić široka oboda zamijenjen je ovom modernom frizurom sa bijelim perjem. Meni je ovaj portret čak i draži; sviđa mi se jasno plavo nebo koje se nazire u daljini i boje koje se prelijevaju iz modrih u sive i zelene nijanse a slika ne bi bila ista bez ovih prekrasnih ružičastastih ružica.



2. Louise Marie de France.

Ovaj portret jednostavno odiše nečim nježnim i djevojačkim. Djevojčica koju vidimo na slici najmlađe je dijete Luja XV. i imala je samo jedanaest godina kada je ovaj portret naslikan 1748. godine. Autor Jean-Marc Nattier je, kao slikar rokokoa, instinktivno birao svijetle, pastelne nijanse i meke poteze kista. Slika djeluje tako umirujuće, gotovo sentimentalno sneno a svaki je detalj savršeno ukomponiran. Karanfil koji malena Louisa drži u ruci jednake je boje kao i haljina. Upravo ova umjerenost boja pridonosi razigranoj mekoći njene haljine i lica. Tonovi prljavo ružičaste, bijele, sive i sitni detalji plave na cvijeću odgovorni su za sentimentalnost koju slika nosi i koja nas odmah prikuje da promatramo sve detalje i poteze kista.



3. Isabella od Parme

Ovaj je portret naslikan 1758., dvije godine prije nego što se udala za Josepha II. Autor je, opet, Jean-Marc Nattier, nemojte se tome čuditi. Njena majka Louise Elisabeth bila je kći Luja XV. te je na Parmski dvor donijela sofisticiranu francusku raskoš uređenja. Posve je prirodno onda da je odabrala slikara koji je slikao nju i njene sestre dok su bili djeca.

Sa sedamnaest godina Isabella djeluje poput pupoljka, rumenih obraza u raskošnoj bijeloj haljini francuskog kroja no njene tamne južnjačke oči skrivaju nešto više. Te oči kao da odaju melankoliju i sjetu dok su usne samo u laganom, namještenom, polusmješku. Ova zanimljiva dama napustila je svijet sa nepune dvadesetidvije godine života, nakon godina morbidne melankolije i neprekidne tuge. Kada upoznate njene misli, portret se više ne čini tako naivan i romantičan.



4. Elizabeth Alexeievna (Louise od Badena)

Ljepotica, kako su je zvali, imala je pepeljasto plavu kosu, velike bademaste modre oči i prekrasnu bijelu put. Mlada, privlačna i inteligentna stigla je na ruski dvor u dobi od četrnaest godina a zbog svoje povučene i sramežljive naravi nikada nije zbilja bila dio njega. Ovaj portret djeluje tako romantično, njena ljepota se rascvala u mekim potezima kista Élisabeth Vigée Le Brun a pepeljaste kovrče slobodno lelujaju. Kontrast između baršunastog crvenog jastuka i prozirne plave tkanine haljine umanjen je neutralnom pozadinom.



5. Georgiana Cavendish, Vojvotkinja od Devonshirea

Ovaj je portret the portrait Georgiane Cavendish jer sadržava samu srž njene osobe i postao je gotovo simbolički. Pogledajte samu taj ogromni šešir, lepršavu bijelu haljinu, ružu u njenim njedrima, divlje kovrče i nasmiješene oči koje proviruju ispod tankih obrva. Autor je Gainsborough koji je na svojim portretima volio ispreplesti čovjeka s prirodom. Plava mašna Georgijanine haljine kao da ni sama ne zna pripada li haljini ili okolnom pejzažu. Ovaj upečatljiv portret odaje nam pravu Georgijanu; modnu ikonu, inteligentnu i duhovitu hostesu, ali i hrabru i samostalnu žena koja je definirala Londonsko društvo zadnje četvrti osamnaestog vijeka.



6. Rose Adélaide Ducreux

Autoportret Rose Adelaide iz 1790. godine dočarava mi to prijelazno razdoblje iz raskoši rokokoa u neoklasicizam. Nakon mnogih rokoko portreta ovaj je zapravo odmor za oči. Svirajući harfu, nakovrčane kose i jednostavnog kompleta Rose djeluje gotovo kao grčka božica, a vrč s lijeve strane i jonski stup u pozadini samo upotpunjuju neoklasicistički dojam. Osim toga sviđa mi se njena elegancija i svježina plavih pruga u odnosu na pozadinu zemljanih tonova.



7. Marie Anne de Bourbon

Marie Anne de Bourbon je unuka Athenais de Montespan, poznate ljubavnice Luja XIV. Na ovome portretu sviđa mi se haljina. Prljavo bijeli brokat izvezen je srebrnastim motivima koji se ljeskaju na naborima. Povrh raskošnih rukava i modrog baršunastog ogrtača struk ukrašava i vijenac raznog cvijeća koji se proteže tako dražesno i slatko preko grudi i struka na ovom kasnobaroknom portetu. Autor Pierre Gobert poznat je po ukomponiranju mitoloških elemenata u svoje radove.



8. Princeza Louise od Prusije

Ovaj portret iz 1857. godine isijava anđeoskom bjelinom i ljepotom. Crna kosa, okićena bijelim cvijećem, u kontrastu je sa bijelom puti poput snijega koja samo na obrazima prelazi u svijetle ružičaste nijanse. Svježe mladenačko lice ove devetnaestogodišnjakinje krase pune usne i velike sivoplave oči neobičnog, pomalo usnulog, pogleda u daljinu. Napadnu, sveprisutnu bjelinu prekida zeleno lišće u kosi i crni obrubi mašnica na haljini. Pozadina je odgovarajuća; u tonovima bijele, sive i plave naslikano je nebo, mutno i daleko.



9. Madame de Pompadour

Ovaj portret Madame de Pompadou apsolutno je VELIČANSTVEN i ako bih morala odabrati portret osamnaestog stoljeća, bio bi to ovaj. Sva raskoš, elegancija i slatka čarolija ovog doba sadržana je u ovoj slici. Haljina boje breske sa stotinu volana i mašnica, hrpa ružica zelenog bilja, grčki kip u pozadini - rokoko klasika koja ujedinjuje modu, slikarstvo, kiparstvo i nedužno dokoličarenje u vrtovima Versaillesa uz stare mramorne kipove i mirisne ružice. A pogledajte samo slatko lišce koje izvire iz bijelog vrata; rumeni obrazi i put boje meda i mlijeka i jednostavna napudrana perika koja stoji kao kruna na glavi kraljice Lujevog srca. Ovo je svakako the portrait osamnaestog stoljeća.

Oznake: Portreti, umjetnost, 18. stoljeće, Isabella od Parme, Marie Antoinette, Madame de Pompadour


- 18:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se