Modni zamorac

29.11.2013., petak

Marija Jurić Zagorka - Kamen na cesti

Marija Jurić Zagorka umrla je 29. studenog 1957. godine.

Marija Jurić Zagorka meni je izrazito inspirativna osoba i jednako koliko uživam u čitanju plodova njene mašte uživala sam u čitanju njene neslužbene autobiografije, odnosno knjige Kamen na cesti. Ova knjiga je prozor u Zagorkinu dušu i otkriva osobu koja stoji iza dobro poznatih likova poput Nere i Siniše, Meška, Manduše i Gordane. Zagorka svoje nesretno djetinjstvo u Zagorju i sputani život u tuđini opisuje s velikom dirljivošću i svakog trenutka čitajući sve više upoznajete jednu divnu dušu koje se krije iza pera. U tijeku su Zagorkini dani i zato ću s vama podijeliti meni najljepše dijelove ove knjige.



''Sad znam što me vuče u one plave daljine. Domovina je tamo moja. Suze mojeg djetinjstva, sanje mojeg djevojaštva, sni razoreni. Tamo je sve što ljubim svakom kapljom krvi, se za čim čeznem svakim dahom duše, sve što dozivljem svakim kucajem srca.''

''I bespomoćno bulji u jezovitu bujicu mržnje što nemilosrdno nosi u valovima jedna nevini život, jednu sudbinu, divni bijeli ljiljan koji su zahvatili crni valovi još u majčinom krilu. Zar se i ona rodila da bude mučenica ove obitelji ? nemoguće. zašto ju je onda Bog obdario bistrinom uma, svom ljepotom tijela i srca ako ju je odredio za žrtvu ' Ne, ne može to biti.''


''I siroče zagrli sirotu pa plaču jednim dahom, jednim kucajem srca, jednim krikom duše, napuštenih, zapuštenih, osamljenih - lišenih roditeljske ljubavi. Plaču dvije beskućnice u punoj kući, dvije sirote uz žive roditelje, a nad njima se sunča šuma i šapće o mladosti, o proljeći, o životu...''

''Jednom, daleko odavde, usred ljepote i raskoši velikog grada u tuđini, kad su me svi obasipavali pažnjom, sjetila sam se ovih brežuljaka, kapelica, pastirske zviždaljke i pakla u ovoj plavoj kuriji. I zaželjela sam pobjeći od svega onoga, biti doma, ovdje, podnositi muke ovog pakla. Svi su tu moji: i ljudi, i brdine, i nevolje, i suze. Sve je moje. Otkad sam bila u tuđini, čini mi se da je ovdje svaka bol podnošljivija. Dorice, ne čita se samo u pjesmama da u domovini drugačije sunce sja nego u tuđini. To je istinski doživljaj. Svuda su i gore, i rijeke, i nebo, i sunce, a ipak je to u domovini ljepše, milije jer je blie srcu, kolijevci, što ja znam čemu.''

''Zove me dom da primi moju bol, iscijeli moje rane. Osjećam. Čeka me dom, ljubljeni, najdraži, najmiliji da mu dadem svoj život. Za njega ću se do nebauzvinuti i do pakla se spustiti. Za njega ću vući plug bude li nedostajalo blaga. Za njega ću se uzdizati u obrambene nasipe. Za dom moj kojim teče srebrna rijeka i grli ga plavetnilo mora i ushićeno ga cjeliva sunce. Predragi moj dome! Srce mi zadršće kad misao moja šapne duđi tvoje ime. Zatrepću čežnje svega bića kad padne zraka nade u dušu da će te jednom vidjeti moje oči. Predragi dome moj, hoćeš primiti slabašni neznatni život moj? Daj mi snage kao što mi daješ ljubav, daj mi sreću kao što mi pružaš jad. Nikakva nesreća ne može ubiti moj život dok imam nadu da bih mogao biti od koristo tebi, dome moj.''


''Ljudi! Vi koji idete ovim gradom, znate li koliko je draga domovinska gruda, kako je topla, kako meka, mirisava? Znate li kako je predivan zvuk vaših riječi, kakva melodija, kakva opojna pjesma ? Ne znet, ne možete znati kad vam riječ vašu nisu otimali s usta! Ne znate što je dom, naš dom jer nikad niste plakali, bolovali za njim u tuđini. Vi ste doma, a ja, gdje sam ja bila ? Dragi, mili dome! Nitko te nije pravo osjetio tko nije plakao za tobom.''

Možda najdirljiviji, ali i najtužniji dio cijele knjige mi je Doričina smrt. Zagorka je stvarno i imala sestru koja je umrla mlada i vjerujem da je to obilježilo njen život. Dorica je bila tako vedra, dobra, znatiželjna, mlada i puna nade a uz to i jako lijepa i ljupka i tako slatkog karaktera da si naprosto morao zavoljeti tu njenu dječju prostodušnost. Mislim da je Zagorki to bio jedan od najtužnijih događaja njenog života jer joj je Dorica bila najdraža stvar na svijetu i iznimno voljela. Zapravo, Doričina osobnost me podsjetila na popratni lik Sande u Gričkoj vještici.

''Anđeo, anđeo! neću ja anđela. Život, sreća hoće nju. Marta, nema dana, nema svjetla, nema mira. Nema ničega više kad nema nje, Marta. Što ću ja sada, ostavljena od svih, od svega? Udarili su me, udarili nemilosrdno. marta, razderali su mi dušu, neka im je i tijelo. ne mogu, ne, ne mogu - ja - sama - znaš što je to sama ostati u pustinji bez zraka sunca, bez svjetlosti. Marta, zašto ju je Bog uzeo? Zašto joj nije dao da uživa sreću? Zašto?''

''Sad znam Marta. U noći je zavijao vjetar, plakao je. Smrt je šetala oko njezine postelje. Osjetila sam je. Dotakla se mene svojim skutom. Zašto nije odabrala mene koja nemam živjeti nizašto, ni za koga? Zašto nije uzela mene?

''Od onog korita u kojem je cvililo do ove postelje što je jadno djetešce proživjelo. A zašto ? Zašto ?

''Strahoviti rastanak, najstrašniji čas u Mirjaninom životu. Sad je uminulo sve. Prelomila se i ona posljednja slamka da je samo zamrla.''

''Taj dan uzeo je sa sobom male uspomene na Doricu i otišao jadan, nesretan, očajan. Mirjana je vidjela u njegovim tamnim očima smrtnu muku. Ostala je sama sa svojom golemom nesrećom sama u svojoj sobi, sjela nasuprot Doričinoj slici, mislila samo na nju, mislila samo o njoj, razgovarajući s njom kao da je živa.''

''Neko pismo stigne napokon iz inozemstva. Dala ga je gospođi stanodavki da ga otvori. Suvišan je bio oprez. Pismo Mirjani javlja tragediju. Brkić je otišao k dragoj, maloj plavuši. Ne voljom prirode. Svojom vlastitom. Zapadao je u melankoliju i završio, bez jednog jedinog oproštaja.

Uzela je slike, Doričinu i zaručnikovu, ovjenčala ih cvijećem, zapalila svijeće i prosjedila tako noć s njima kao da su živi. Sav život prohujao je pred njihovim slikama u drhtavim plamenima svijeća. Noć posvećena mrtvima koji žive u njezinom srcu...


Zagorku je život zadao mnogo udaraca još od kada je bila slabašno djetence, a ona nikada nije gubila svoju vjeru u ljude, plemenitost, požrtvovanost i čistoću srca. Zagorka je karakterno vrlo slična Neri; uvijek spremna svakome pomoći, umna, čvrstih stavova i karaktera te spremna umrijeti i žrtvovati se za cilj. Obje također posjeduju prizemnost i srca su im čista te nikad ne gube vjeru u ljude.

Čini mi se da je Zagorka s namjerom stvarala taj raskošni i pravedan svijet Gričke vještice gdje su likovi okarakterizirani crno-bijelo i gdje dobri likovi uvijek pobjeđuju. U pisanju je nalazila svoju utjehu i perom je stvarala idealni svijet kakav je i sama priželjkivala. Zagorka, osoba koju su u životu dočekale takve nedaće i jadi, iznova i iznova, stvarala je taj dobri, vedri svijet i možda, u mislima, i živjela u njemu. U plodovima njene mašte likovi su onakvi kakve je zamišljala ljude u stvarnom životu te je na taj način kreirala idealno društvo kojega nažalost sama nije mogla biti dio.

Tko zna kakve su još priče vrludale njenim umom i kakvi su se još plemeniti likovi mogli boriti protiv nepravde na stranicama i stranicama knjiga koje nikada nisu ni napisane. Sigurno jest, da likovi koje je stvorila žive i nikada neće umrijeti sve dok se riječ o njima skriva u koricama prašnjavih knjiga pa makar i na nečijim tavanima, ali ti likovi čekaju tamo i priča ide dalje. Svakim potezom pera taj je svijet postajao sve stvarniji i stvariji sve dok se likovima nije pridružila, jednom zauvijek, i sama Zagorka.

''Ima dobrote. Ima ljubavi. Ima poštenja. Ima. Samo svatko ne zna da nađe četverolisnu djetelinu. Svatko to ne može. A tko nađe, često je izgubi već zarana. Netko opet mnogo kasnije. Nitko ne može biti sretan do kraja. Vi koji ste sretni načas, poštujte sreću i blagoslovite je. A što s onima koji je nikad ne nađu? Ima pauna i komaraca. Ima lavova i kunića. Paune i lavove časte svi, a na kunićima iskušavaju svoje otrove. Kunići nisu našli četverolisnu djetelinu. Ni ja. Jadni, bijedni kuniću.

Ali već sutradan u zoru otvorila je sva vrata i prozore svoje duše da prozrači svoju mrtvačnicu i baci se na rad.''

''Nemam više nergije. Nemam snage. Nemam više ni časti. Nemam ni svog ponosa da pošteno zarađujem svoj kruh. Sve su mi već oblatili. I grob će moj poprskati. Još sam bila djetence jadno, nemoćno i već su me vukli po kaljuži moji, moji, razumiješ li tu rugobu sudbine? A sad se mučim u radu da pokrivam njihove grijehe, zapljuskuju me kišom od kaljuže. Moram se tu udaviti. Moram. Pomoći nema.''

''Nikad više neću vidjeti Martu. Nikad više. To je posljednji njezin posjet. Posljednji znak ljubavi. Posljednja spomen onih koji su me branili. Mirjana, nikad više nitko neće dići ruke da te zaštiti, obrani. Nitko više neće dići ruke za tebe. Ovo su posljednji tvoji branitelji. Dorica sniva. Tenšek je zaspao i Marta će zaspati, a ti još bdiješ? Za koga?

Za one koji trebaju nade, vjere u pobjedu dobra. Ima dua koje bi tako rado samo načas vjerovale da će jednom biti kraj njihovim mukama. Ima duša koje barem načas sanjare da će biti kraj jadima rodu našem. Za njih još moram živjeti!

I nastavlja svoj put razrovanom, neprohodnom cestom. Sve je više magleno, tamno. Sve veća pustoš.

Prijatelji, drugovi odlaze zauvijek. Umire Ružica, odnoseći u grob ljubav prema svojoj obitelji. Umiru suborci iz davnih dana, ili su ih valovi života odnijeli dalekom pučinom. Oko nje pustoš beskrajna. (...) I tako su s Mirjanom samo dragi mrtvaci s kojima živi u tihoj sobici potkrovlja. ''

''Istrčala je na ulicu kao nekoć u mladosti kad ju je majka izbacila iz roditeljskog doma. Onda su padale po njoj užarene riječi sramote, sada ledene oštrice. Onda su nad njom grmjele goruće kletve, sada ledeni cinizam. Ono je bila krvava bol, ovo je ubojiti nož. Ono rana, ovo smrt. Imala je roditelje, a nije imala ni majke ni oca. Imala je dom, a bila je siroče. Sada ima zemljaka, a nema žive duše. Sad ima domovinu, a ipak je beskućnica. Kamen na cesti koji nema nikoga svoga.''

''Tiho, lagano kao u snu, tone Mirjanino tijelo, tone u plavetnilo, gubi se u vječni san. I nestaje u dubinama...

Kamen sa ceste skotrljao se u nepovrat. Nitko ga nije zamijetio.''

Oznake: marija jurić zagorka, Kamen na cesti


- 19:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

27.11.2013., srijeda

La femme: Isabella od Parme

Na današnji dan umrla je Isabella od Parme, jedna tragična duša koja me uvijek iznova fascinira.



Isabella se rodila 31. prosinca 1741. godine u palači Buen Retito u Madridu. Njeno puno ime glasi Isabella Maria Luisa Antonietta Ferdinanda Giuseppina Saveria Domenica Giovanna Njeni roditelji su bili Philip, Vojvoda od Parme i Louise Elisabeth de France. Budući da je Louisin otac bio sam Luj XV. ona je na Parmski dvor donijela sofisticiranost francuskog stila u uređenju odaja, modi, glazbi i običajima. Parmski dvor mogao bi se zvati i Mali Versailles. Zato je i Isabella na svim portretima prikazana odjevena po francuskoj modi.

Isabella je bila glazbeno nadarena i vješta u sviranju violine a također je voljela čitati djela talijanskih i francuskih filozofa. Posebno je cijenila Johna Lowa i Bossueta. Od malena je pokazivala naklonost melankoliji i depresiji i često je razmišljala o smrti. Kada joj je 1759. godine umrla majka, stanje joj se još pogoršalo i od tada je bila neprestano tužna.



Isabella (desno, u srebrnoj haljini) sa obitelji

U dobi od osamnaest godina udala se za Josepha II, prijestolonasljednika Habsburške loze. Vjenčanje je održano
6. listopada 1760. godine. Joseph je obožavao svoju novu ženu i posvećivao joj je mnogo pažnje te joj svakodnevno pokazivao znakove svoje ljubavi. Isabella je svojom ljepotom, šarmom, inteligencijom i muzikalnošću fascinirala ne samo njega nego i cijeli bečki dvor. Isabella je pokazivala interes za matematiku, umjetnosti i glazbu. Josephova ljubav prema njoj rasla je svakodnevno i ona ubrzo postaje centar njegova života.

S druge strane, Isabella nije pokazivala nimalo privrženosti prema Josephu već je prijateljicu na dvoru pronašla u njegovoj omraženoj sestri, Mariji Christini. Što je Josephova ljubav bila intenzivnija, to se više Isabella povlačila u svoj svijet. Ubrzo nakon vjenčanja utonula je u melankoliju i u dugim pismima koje je svakodnevno pisala Mariji Christina izražavala je svoju čežnju za smrću i stalna morbidna razmišljanja.



Osmogodišnja Isabella

Unatoč svemu, Isabella je dobro znala da je njena dužnost roditi nasljednika prijestolja. Dok je njen muž ozbiljno shvatio zadatak, Isabella je razvila nenaklonost prema njemu. Dana 20. ožujka 1762. godine, nakon devet mjeseci depresije Isabella je rodila kćer Mariju Theresiu. U kolovozu 1762. i u siječnju 1763. godine Isabella je imala dva pobačaja koji su utjecali na njeno mentalno zdravlje te ona zapada u depresiju i gubi volju za životom.

Godine 1763. Isabella je oboljela od velikih boginja i nakon šest mjeseci trudnoće, 22. studenog, rodila kćer Mariju Christinu, nazvanu prema Josephovoj sestri, koja umire samo nekoliko sati nakon rođenja. Tjedan dana kasnije i sama Isabella umire. Pokopana je u Imperijalnoj Kripti. Joseph se nikada nije oporavio od njene smrti.

Isabella je čak predvidjela i smrt svoje kćeri rekavši da će i ona ubrzo slijediti njen put. Malena Marija Theresia zaista je umrla u dobi od osam godina, 23. siječnja 1770. godine od pneumonije. Nakon smrti svog jedinog djeteta Joseph se povukao iz javnog života i više se nikada nije uspio povezati s nekom drugom osobom.

Oznake: La femme, 18. stoljeće, Habsburgovci, Isabella od Parme, Joseph II.


- 17:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.11.2013., nedjelja

Zagorkini dani - Što bi Katarina Lehotska odjevala ?

Prije godinu dana napisala sam post Kako bi se Nera odjevala ? a budući da su u toku Zagorkini dani sada sam odlučila napisati nešto o modnom ukusu Katarine Lehotske koja je potpuno drugačija osoba od Nera, te je s time i njen modni izričaj drugačiji.



Kao što sam već bezbroj puta spomenula, moda je u osamnaestom stoljeću bila raskošna. Dame su nosile blistave svilene i baršunaste haljine intrigantnih uzoraka sa mnoštvom bijelih čipaka, mašnica, ružica i volana. Donji je dio haljine pokazivao bogatstvo, a gornji ženu; duboki je dekolte i naglasak na poprsju jedna od važnih karakteristika mode osamnaestog stoljeća. Ako ste čitali prvi dio Gričke vještice: Tajna krvavog mosta, znat ćete i sami da Katarini Lehotskoj to i nije baš teško palo.

Katarina Lehotska bila je prava glumica i majstorica prerušavanja i pretvaranja. Ona je zapravo Giulia, djevojka iz Venecije koju je Barun Makar obeščastio te ju smjestio u samostan. U samostanu postaje opatica Beata koja se naposlijetku prerušava u Katarinu Lehotsku. Bila ona i još deset ličnosti, njena zamamna talijanska ljepota ostaje:

''Zadivljeno je promatrao otmjenu pojavu u svilenoj haljini svijetloljubičaste boje. Barunica Lehotska bila je visoka i vitka, ovalnog lica, čiste puti, blistave, baršunaste. Dva velika plamena oka sjala su tajanstvenim sjajem, dok su se crvene uske usnice smiješile zamamnim smješkom kakvim se nije smiješila nijedna žena u cijelome gradu.''



Katarinina glavna zabava i briga bila je najbolje se odjenuti, zadiviti sve prisutne na zabavi, učinili kneginje, grofice i baronese ljubomorne i dakako, osvojiti srca velikaša kojima će se kasnije poigravati. Jadan Meško, i on je skoro nasjeo na njezina poigravanja. Da bi bila centar svake zabave i svečanosti morala se najljepše i najoriginalnije odjenuti. To barem nije bilo teško u osamnaestom stoljeća kada je samo nebo bilo limit ukrašavanju haljine i frizure; ništa nije smatrano pretjeranim, sve dok je djelovalo elegantno i po ukusu.

''U dvorani punoj cvijeća, u sjaju svjetiljaka, šarenile su se svijetle boje i grimiz, blistala je svila i zlato, titrali su dragulji na glavama gospođa i odorama velikaša. Opojni miris ispunio je topao ljetni dan.

Ispod lepeza velikašice su zavidno promatrale haljinu lijepe Katarine. Takvu nije imala nijedna žena u dvorani. Suknja je bila od svijetlozelene jednobojne svile, opšivena volančićima od bijeloga tila i vjenčićima od visibaba. Struk od jednake svile s vezenim visibabama, urešen bijelim tilom i čipkama. Na glavi krasna bijela vlasulja krasna bijela vlasulja koju je resio dijadem od smaragda i dijamanata. Haljina je zadivila dvoranu. Barunica osjeti da oči počivaju na njoj.''


Haljina prikazana ispod je, po meni, najsličniji primjer. Iako nije zelene boje, ukrašena je vjenčićima bijelog tila i urešena zelenim detaljima i motivima cvijeta jorgovana. Barem je jednako šarmantna i mogu zamisliti Lehotsku u toj haljini kako se šepiri među velikašima dok je prate ljubomorne Meškove oči.



Zima je polako došla i ladanje na Trakošćano dobilo je novu zabavu - maskirani bal. Meško se maskirao u srednjovjekovnog viteza, Baronesa Ružica u dvorsku ludu, Stanka u bijelu damu s katarinčicama, a za Lehotsku nije određeno. No sudeći po njenom karakteru, smjelosti i ekstravaganciju, zamišljam je u nekoj upečatljivoj maski s mnoštvo ukrasa; brokatna haljina urešena draguljima, krinka boje zlata sa dijamantima i ružama...

''Čim je pala večer, rasvijetlile su se sve dvorane, a na vratima su stajale sluge u livrejama. Iz soba u kojima su se ukonačili gosti izlazile su krabulje u svili, baršunu i starim viteškim odorama. Ulazile su u veliku dvoranu za primanja. (...) Svatko se veselio njezinoj zabavi na koju mora doći u kostimu i pod krinkom. Svake godine taj se ples odlikovao sjajem i duhovitim zabavnim prizorima, a sastajale su se kod grofice uvijek i najmlađe i najstarije vlastelinske obitelji.Ta zabava svake je zime bila naročita atrakcija. I danas je dvorac pun gostiju, a plesna je dvorana pravi muzej. Sastali su se različiti vjekovi i različite zemlje. Krabulje su otvoreno pokazivale zadovoljstvo s time da do zore ne skidaju krinke i da se zabavljaju ne po etiketi nego po raspoloženju.''



Došao je i kraj ladanja a velikaši napuštaju Trakošćan i odlaze u Varaždin. Zimska moda mi je posebno zanimljiva u svim dobima zato što je rjeđa od ljetne mode. Dame su za zimu odijevale svoje uobičajene haljine, ali su se omatale dugim, raskošno izvezenim toplim pelerinama obrubljenim krznom. Muffovi i rukavice, naravno, grijali su ruke, a glavu su štitile velike tople krzene šubare s kojih se ponekad spuštao i veo. Prilično zanimljiv ansambl čine mi se ovi zimski kompleti.

''Dan je bio lijep i vedar. Na jutarnjem suncu caklilo se inje kao da su se prosule zvjezdice. Konji su rzali. Na njima su sjali zlatom i srebrom okovani hamovi. U velikim kočijama udobno su sjedile gospođe, umotane u krzno. Lica su im rumena i jedva proviruju iz krznenih kapa koje su se spustile do očiju i preko ušiju do vrata. (...) Zamatao (Meško) ih je u crno toplo krzno što ga je ustupio svojoj zaručnici. Saonice su klizile nizbrdo ostavljajući za sobom ponositi dvor.''

Što bi bolje dočaralo mirne zimske dane ladanja u dvorcu Trakošćanu od Vivaldijeve Zime. Poslušajte je i zamišljajte ove divne prizore, govorim vam iz iskustva.

Vivaldi - Zima



Božić su proslavili u palači grofa Patačića. Katarina Lehotska tada je glumila djevicu Mariju u Božićnoj priredbi. Za tu je priliku odjenula jednostavnu bijelu haljinu i modri plašt, ali za večeru je nakon toga zasigurno dala oduška svom istančanom ukusu za raskoš i bogatstvo, kako u stilu života tako i u modi.

''Nju je igrala barunica Lehotska. Svi su priznali da tako lijepe Marije nije nikada naslikao ni jedan slikar. Prekrasno ovalno baruničino lice, prozirna bijela put i tople nježne crte lica bijahu prožete čistom svetošću. Oči su joj bile žarke i plamene; gledale su nevinimpobožnim osjećajem kao da ih nikada nije dotaknuo ljudski osjećaj. Oko glave omotala je modar svilen plašt, koji je pao na bijelu košulju što se spuštala niz tijelo u naborima.''

Vjerujem da bi barunica Lehotska odabrala što raskošniju haljinu pa sam tako i ja odabrala ovu bogato nakićenu modru brokatnu haljinu, savršenu za proslavu Božića ili neko zimsko slavlje općenito. Ova mi haljine odiše zimom svojim bijelim krznenim detaljima i zlatnim mašnama. Zanimljiv detalj su i ružičaste ruže na ramenu kojee bi se, iako je zime, zasigurne mogle naću u nečijem zimskom vrtu. Ružičasta podsuknja odgovara boji ruža, a ako bolje pogledate primijetit ćete male nožice kako proviruju u bijelim svilenim cipelicama.



Svakodnevna haljina za zimu u kojoj bi Lehotska mogla putovati od jedne palače do druge i možda prošetati po vrtovu svoje prijateljice Sofije ne bi li odmorila oči gledajući smireni zimski krajolik. Iako je crna, ova haljina uopće nije dosadna, baš naprotiv ta skrivenost i tajnovitost čine ju još zanimljivijim jer limitiranjem boje promatrač se usredotočuje na detalje koji su u ovom slučaju obrub i muff od hermelinovog krzna te prekrasna bijela podsuknja s crnim točkicama. Ipak, ni frizura nije jednostavna. Ovo je osamnaesto stoljeće i raskošno je ama baš sve; od glave do pete i to bilo kada; bilo jutro, dan ili veče, dekoracija nikad dosta.



S time završavam ovu modnu priču o Katarini Lehotskoj i Prvom dijelu Gričke vještice, ali moram priznati se Lehotskoj istovremeno divim zbog njene dobre glume i šarma, ali ju i ne volim baš zato što se pretvara i nikada nisi s njom na čisto. Iz Tajne krvavog mosta zanimljiv mi je lik i Baronesa Ružica koju se ne spominje baš često i koja je nažalost prilično zapostavljen lik.

Oznake: Grička vještica, 18. stoljeće, Kostimi kroz knjigu


- 17:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.11.2013., petak

La femme: Louise Elisabeth de Bourbon

Louise Elisabeth bila je unuka Madame de Montespan i Luja XIV. te osoba koja je predstavila Madame de Pompadour Luju XV. na Versaillesu 1744. godine.



Louise Elisabeth de Bourbon rodila se 22. studenog 1693. godine na Versaillesu. Bila je kći Louisa, Princa od Contea i Louise Francoise de Bourbon, ozakonjene kćeri Luja XIV. i njegove ljubavnice Madame de Montespan. Bila je treće dijete i druga kći svojih roditelja te jedno od devetero djece. Na dvoru je znana kao Mademoiselle de Charolais.

Kada je navršila sedamnaest godina njena ju je ambiciozna majka željela udati za Charlesa, Vojvodu od Berryia, ali ovaj se brak nikada nije ostvario zato što je Louise Elisabethina teta Françoise Marie de Bourbon Charlesa htjela izričito za svoju kćer. Louise Elisabeth se naposlijetku udala za svog rođaka Louis Armanda de Bourbona, Princa od Contia 9. srpnja 1713. godine. Njeno vjenčanje bilo je dio dvostruki sporazum između dvije grane plemićke kuće Bourbon: Conti i Conde. Louis Elisabethin stariji brat Louise Henri oženio je Marie Anne de Bourbon-Conti, mlađu sestru Louise Elisabethinog muža.



Elizabeth Charlotte, Princess Palatine, druga žena Philippa I, Vojvode od Orleansa, brata Luja XIV., zapisala je u svojim memoarima i nešto o Louise Elisabeth.

''Ona (Louise Elisabeth) je vrlo šarmantna osoba i živi dokaz da su šarm i gracioznost važniji od ljepote. Kada se otrudi da bude ugodna i pristupačna nemoguće joj se oduprijeti. Njeni maniri su fascinantni; puni su nježnosti, nikada ne pokazuje svoje loše raspoloženje i uvijek se trudi biti susretljiva i ljubazna. Uvelike treba žaliti što nije u boljem, plemenitijem društvu jer ona je iznimno dobra, ali pokvarena utjecajem lošeg društva. Muž joj je ružna budala, loše odgojen i prepun loših manira koje su joj nažalost stalno pred očima te su je učinili korumpiranom i neopreznom za svoj ugled. Njeno je ponašanje posebno ugodno za strance, naročito Bavarce od kojih su se mnogi, posebno Grof Ragotzky, zaljubili u nju, ali njeno ih je neprestano koketiranje zgadilo i ostavilo bez riječi.

Svog muža ne voli, a to i ne može, ne toliko zbog njegovog ružnog lica koliko zbog lošeg karaktera. Ne samo da je odvratan, nego mu je i lice gotovo zastrašujuće ružno. Čak mu je i priprijetila stavivši muškete i mačeve pokraj kreveta obećavši mu da će ga, ako se opet pojavi sa svojim pištoljem, upucati puškom ili ga ubosti mačem.''




Njena kćer Louise Henriette de Bourbon koja je nažalost umrla mlada 1759. godine.

Louise Elisabeth nije bila vjerna svom muža, a njena ga je nevjera učinila još gorim te nije prezao fizičkom nasilju da je ona jadna u nekoliko navrata morala posjetiti liječnika zbog ozljeda koje joj je nanio. U jednom je trenutku Louise pobjegla od muža i vratila se živjeti s majkom. Na svu sreću, Louise Armand je umro 1727. u dobi od trideset i jednu godinu. Louise Elisabeth i Armand imali su petero djece od kojih je samo dvoje preživjelo do odrasle dobi, bili su to sin Louis François, Princ od Contia i kćer Louise Henriette de Bourbon.

Upravo je Louise bila ta koja je predstavila Madame de Pompadour Luju XV. Na balu u veljači 1744. godine povodom vjenčanja Louisa, Dauphina i Španjolske Infante, ponosna kakva je bila, razbijesnila se jer ju nitko nije prepoznao. Ovu je uslugu napravila kralju u nadi da će joj pomoći oko velikih dugova što je on velikodušno i napravio.

Umrla je 27. svibnja 1775. u dobi od nepune osamdeset i dvije godine u svojoj palači Hotel de Conti.

Oznake: La femme, Versailles, 18. stoljeće


- 16:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.11.2013., srijeda

Mesdames de France

Mesdames de France je izraz koji se koristi za kćeri Luja XV. od kojih se većina nije udala i koje su nastavile živjeti na Versaillesu kao stare usidjelice.



Madame Victoire kao ''voda''

Za razliku od većine neudanih kćeri nekog plemića koje su nosile titulu demoiselles, Lujeve kćeri dobile su posebnu titulu Mesdames nakon koje je slijedilo ime, npr. Madame Elisabeth. Najstarija kći bila je iznimka, uz njenu titulu nije bilo potrebno dodati ime, kada je netko rekao Madame bilo je jasno da se odnosi na najstariju kraljevu kćer.

Pojam Mesdames u povijesti je ostao posebno zapamćen zato što se većina kćeri Luja XV. nikada nije udava zbog raznih geneoloških, političkih i strateških okolnosti. Luj XV. i Maria Leszczynska imalu su desetero djece, odnosno osam kćeri od kojih se samo jedna, najstarija udala. Njihove kćeri bile su:

Marie Louise Elisabeth de France (1727.-1759.) - Madame

Anne Henriette de France (1727.- 1752.) Madame Seconde, zatim samo Madame nakon sestrine udaje

Marie Louise de France (1728.-1733.) Madame Troisieme

Marie Adelaide de France (1732.-1800.) Madame Quatrieme, zatim Madame Troisieme, zatim Madame Adelaide i naposlijetku Madame, nakon smrti Madame Henriette

Marie Louise Therese Victoire de France (1733.-1799.) Madame Quatrieme zatim Madame Victoire

Sophie Philippine Elisabeth Justine de France> (1734.-1782.) Madame Cinquieme zatim Madame Sophie

Marie Therese Felicite de France
(1736.-1744.) Madame Sixičme, zatim Madame Thérčse

Louise Marie de France (1737.-1787.) Madame Septieme ili Derniere, zatim Madame Louise




Henriette kao ''vatra''

Kako bi uštedjeli na njihovom održavanju na dvoru i spriječili kraljicu (kojoj bi veliko savezničko leglo davalo utjehu) da ima prevelik utjecaj, četiri najmlađe kćeri Luja XV, Victoire, Sophie, Therese i Louise Marie, odgajane su daleko od dvora u Opatiji Fontevraud. Tamo su boravile od 1738. do 1750. a nakon toga se vraćaju na Versailles. Marie Therese nije se nikada vratila; otišla je kao dvogodišnjakinja te je tamo i umrla u dobi od osam godina nikada više ne vidjevši svoje roditelje. Louise Marie se vratila, ali se očarana samostanskim životom, odlučila zarediti u Bazilici Svetog Denisa u Parizu.

Kralj je svoju miljenicu Henriette ostavio blizu sebe i njena ga je smrt vrlo rastužila. Madame Adelaide naslijedila je njene odaje na Versaillesu prema njenoj želji i prema svom uspješnom zahtijevanju da ostanu uz Kralja na koga je znala kako utjecati.



Madame Adelaide kao ''zrak''

Mesdames su zajednom sa svojim bratom Dauphinom vodile bitku protiv kraljeve ljubavnice Madame de Pompadour koju su među sobom zvali Mama Putain (Mama Kurva). Ova je borba upravo i bila razlog za njihov dugotrajan teror na dvoru i loš odnos sa kraljem koji im je vrlo kasno pristao dati da okupiraju odaje u prizemlju koje se i danas nazivaju po njima.

Madame Adelaide je od svih njih ostvarila najveći politički utjecaj na dvoru a njeni moralni svjetonazori često su se sukobljavali s ostalima na dvoru. Nakon što je njen nećak, Luj XVI. naslijedio krunu pokušala je utjecati i na njega, ali on joj je odlučio uskratiti utjecaj koji je prije imala na dvor. Tako je malo po malo izguran stari dvor s njom na čelu. Ona se zatim povukla svojim sestrama Victoriji i Sophie u dvorac Château de Bellevue koji je prvotno bio sagrađen za Madame de Pompadour. Nakon Francuske revolucije sestre su se, nakon mnogo putovanja i lutanja, skrasile u Italiji gdje su ostale do smrti.

Oznake: 18. stoljeće, Versailles, Mesdames de France


- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.11.2013., utorak

Nadvojvotkinja Marija Anna od Austrije



Dana 19. studenog 1789. godine umrla je Nadvojvotkinja Marija Anna od Austrije, kći Marije Terezije. Njeno zdravlje pogoršavalo se još od 1788. godine i umrla je tako u dobi od pedeset i jedne godine.

Bila je svjedok života na Schonbrunnu osamnaestog stoljeća jer je tamo provela cijeli svoj život budući da se nikada nije udavala a bila je također i svjedok Francuske revolucije, ali na svu sreću nije doživjela strašnu smrt svoje mlađe sestre Marije Antoinette.
- 17:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2013., četvrtak

Marie Antoinette i Louise Elisabeth Vigee Le Brun

Bi li Marie Antoinette bila zapamćena kao modna ikona da nije bilo njene vjerne slikarice Louise Elisabeth Vigee Le Brun koja je stajala iza svih tih predivnih portreta ? Prisjetimo se malo njihovog odnosa iz Louise Elisabethinih memoara.



Bilo je to 1779. godine kada sam se prvi puta upoznala sa Kraljicom Marie Antoinettom koja je tada bila na vrhuncu svoje ljepote i mladosti. Samo dvadeset i četiri godine stara bila je visoka i lijepa građena, iako malo punašna. Ruke su joj bile male i savršeno formirane. Hod joj bijaše šarmantan; glavu je nosila s takvim dostojanstvom da nije bilo sumnje da je ona Kraljica Francuske. Njen veličanstven izraz lica nije nimalo umanjio njenu slatkoću i privlačnost.

Svima koji nisu vidjeli Kraljicu uživu teško je zamisliti njenu gracioznost i elegantnu plemenitost koji su tako harmonično činili njen karakter. Njezine crte lica nisu bile posve pravilne; nasljedila je habsburške debele usne i duguljasto ovalno lice. Oči joj nisu bile toliko velike, ali jasno plave i tako ljubazne i nasmijane. Nos joj je bio uzak i lijep, ali najljepši dio njenog lica bila je svakako put. Bila je to prekrasna porculanska put, tako prozirna i bijela, zaista najljepša put od svih žena koje sam vidjela. Ni na slikama nisam uspjela dočarati tu ljupkost i svježine, nije bilo takve boje koje bi realistično naslikale tu profinjenost.




Madame Vigee Le Brun bila je kći slavnog slikara Louisa Vigeea a portrete aristokrata slikala je još od četrnaeste godine. Njena patrona bila je Louise Marie Adélaďde de Bourbon koja ju zapravo i upoznala s Marie Antoinetta. Kraljica je u to vrijeme bila u potrazi za dobrim slikarom koji bi znao kako dočarati njenu ljepotu na platno, a Elisabeth Vigee Le Brun ju je trenutno očarala i prijateljstvo između ove dvije godišnjakinje brzo se rodilo.

Na prvom sjedenju za portret, nastavlja Vigee Le Brun, prestrašilo me je kraljičino impozantno držanje, ali milostiv način na koji mi se obraćala ubrzo je otjerao sve moje strahove i nelagodu. Bilo je to tom prilikom da sam započela njen portret u satenskoj haljini kako u ruci drži košaricu s ružama.

Portret je bio namijenjen njenom bratu, caru Josephu II., ali osim toga zatražila je i tri kopije, jednu za rusku caricu Mariu Fedorovnu, a ostala dva za svoje odaje na Versaillesu i Fontainebleau.




Marie Antoinette je bila toliko očarana ovim portretom da je naručila jedan za svoju majku Mariju Tereziju; to je njen čuveni portret u raskošnoj bijeloj dvorskoj haljini. Louise Elisabeth brzo je osvojila srce mlade kraljice i postala službena kraljičina portretistica. Dobri odnosi sa aristokracijom osigurali su joj lagodan život za vrijeme Ancient regimea, ali ove će ju veze i epiteti poput ''kraljičina slikarica'' za vrijeme Francuske revolucije ocrniti u javnosti.

Odnos između dviju dama ipak se ne bi mogao nazvati prijateljstvom; društvene razlike bile su prevelike, ali Louise Elisabeth i kraljica dobro su se razumijele i njihov je odnos ostao stalan svih tih godina. Zanimljiva zgoda iz njenih memoara je kada Louise jednom prilikom nije mogla doći na zakazano sastanak za portretiranje zbog bolesti te se zato sljedećeg dana došla ispričati. Kada je Louise odlučila napustiti kraljicu po koju je došla njena kočija za šetnju, kraljica je inzistirala da ostane.

''Ne, ne ! Nemoj ići !'' - Uzviknula je kraljica. - ''Ne želim da ispadne da si bezveze dolazila.''

Kraljica je opozvala svoj nalog za kočiju i posjela me kraj sebe. Sjećam se da sam, u svojoj zbunjenosti i nestrpljivosti da odgovorim na njene nježne riječi, slučajno otvorila kutiju s priborom iz koje su mi zatim poispadali kistovi. Sagnula sam se da ih pokupim. ''Nema veze. Nije bitno.'' rekla je kraljica i sama se sagnula da ih pokupi s poda.

Bila sam tako sretna što sam u dobrim odnosima s kraljicom. Kada je jednom saznala da imam sluha nije prošao ni jedan susret da nas dvije nismo pjevale zajedno neki Gretrijev duet; kraljica je naime obožavala glazbu i imala je izuzetno lijep glas iako je ponekad znala pogriješiti melodiju. Što se tiče njezinog govora, teško da bih riječima mogla opisati njegov šarm i susretljivost.




No, izvan sigurnosti kraljičinog voljenog Petit Trianona bijesna ju je rulja optuživala za rasipnosti i kraljica je nažalost smatrana glavnim krivcem za deificit, a i sve ostale probleme u državi. No neću kvariti ovu lijepu i dirljivu priču; pustit ću Marie Antoinettu i Louise Elisabeth Vigee Le Brun da ostanu ostanu dražesne za vječnost, sjedeći u ljupkom salonu Petit Trianona i pjevajući, možda po posljednji put, ljupke melodije osamnaestog stoljeća.

Oznake: Marie Antoinette, Elisabeth Vigee Le Brun, 18. stoljeće


- 17:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.11.2013., ponedjeljak

Kostimi kroz film: Marie Antoinette (2006.)

Povodom mjeseca rođenja Marie Antoinette odlučila sam napisati post o kostimima kroz film Marie Antoinette iz 2006. godine.



Prva stvar koju ću napomenuti je da sama kvaliteta ovog filma nije baš najbolja. Stvari i događaji su u velikoj mjeri krivo prikazani, dijalozi su većinom besmisleni a moderna glazba u nekim dijelovima filma posebno doprinosi njegovoj nekvaliteti. Od povijesnih grešaka je najveća zamjena sestara Marie Josephine i Marie Therese od Savoya. Obje su bile Marie Antoinettine šogorice; Maria Josephine je bila udana za Lujevog brata Louisa XVIII. a Marie Therese je bila udana za njegovog brata Charlesa. Iako su one sestre i njihove se uloge čine samo popratne u stvarnosti je Maria Theresa došla na Versailles 1773. godine iako je u filmu prikazano kao da je došla prije Marie Antoinette.

Stvar koja mi se sviđa kod filma i koja je zapravo i najvažnija za temu ovog posta su kostimi, odnosno moda. Kreatorica kostima je Milena Canonero i mogu reći da je napravila dobar posao budući da se radnja proteže od 1770. do 1789. godine, a moda se polako, ali sigurno i trajno mijenjala i to naravno treba pokazati i u kostimima. Iako možda haljine ponekad imaju premalo detalja, to i nije tako veliko čudo. Samo zamislite koliko je kostima trebalo ne samo kreirati, nego i izraditi i kako je to moralo biti skupo. A osim haljina, tu su bile i perike, cipele, nakit. U svakom slučaju, vrlo složena scenografija s mnoštvo ljudi i statista koji su svi morali biti prikladno odjeveni.





Kostimi ovog filma su melem za oči ljubitelju povijesne mode poput mene jer osim što su savršeno prikladni, u suprotnome mi se kosa diže na glavi, oni su i vrlo lijepi i zanimljivi, ali ne pretjerano spektakularni i teatralni. Zanimljivo mi je što su čak i popratni likovi odjeveni individualno s pozornošću na detalje. Time se izbjegla situacija da je glavni lik najljepše odjeven a ostali u svim scenama nose istu odjeću. Ne znam za vas, ali mene to bode u oči. Iznimno.

Uvodna scena donosi nam mladu Mariu Antoniu, još nije postala Marie Antoinetta, u jednostavnoj haljini bez suvišnih detalja. Čak joj je i kosa raspuštena. Ovime se htjela naglasiti jednostavnost bečkog dvora naspram stroge etikete i modnih pravila Versaillesa. Mislim da je ova razlika prenaglašena. Istina je da je Versailles bio mjesto strogih pravila u vezi mode i da su se tamo stilovi mijenjali praktički svakog tjedna, ali i na Schonbrunnu se držalo do etikete i dame i gospoda su i tamo pudrali kose i odijevali raskošne haljine. Po ovome ispada da su dame na dvoru carice i kraljica Marije Terezije bile odjevene poput običnih šiparica ili buržoazijskih djevojaka, a budući da je istina bila drugačija Marija Terezija bi i sama viknula Basta ! i prilično se naljutila da netko u tako primitivnom svjetlu prikaže njen dvor.





Preobražena Marie Antoinette ostavlja za sobom sve što ju podsjeća na djetinjstvo i domovinu, pa čak i zadnju narukvicu; puki znak prijateljstva iz ranih dana. Pritegnuta u korzet, nakovrčane kose izlazi ponosno i ukočeno u blistavoj plavoj svili. Možete li zamisliti da je u Francusku poslana sa stotinu kočija punih haljinama, nakitom i osobnim predmetima te da je sve, ama baš sve ostavljeno na granici i zamijenjeno francuskim, boljim predmetima. Dobila je cipele, rukavice, šeširiće, lepeze i haljine u francuskom ukusu, a ironija je u tome što su predmeti s kojima je poslana u novu domovinu upravo bili po posljednjoj francuskoj modi.

Jedna od najspektakularnijih haljina je možda upravo vjenčanica. Raskošna je, od bijele svile, bogato ukrašena vrpcama i dragim kamenjem na gornjem dijelu, ima posebno široke pannierse i zato predstavlja impozantna spektakl. Frizura je prikladno jednostavna; 1770. godine moderne frizure su još bile niske, samo s malim volumenom ali nikako, nikako groteskno visoke s mnoštvo ukrasa. Mašnice i sitni nabori su temeljni ukrasi ove krem-bijele vjenčanice, a naglasak dekoracije je na rukavima.





Marie Antoinetta se tijekom dana tri puta preoblačila; prvo je nosila jutarnju haljinu za misu, zatim udobniju i manje formalnu poslijepodnevnu haljinu i naposlijetku raskošnu haljinu za operu, ples ili bal; ovisno o prigodi. Jutarnje haljine su bile formalne, od svile ili satena sa raskošnim, ali ozbiljnim detaljima mašnica ili ružica. Dodaci su vrlo važni uz jutarnje haljine; pogotovo šeširići i rukavice. Šeširići su bili iznimne estetske važnosti a bili su ukrašeni perjem, ružicama i mašnicama; vrhunac dekoracija.

Jutarnje haljine koje nose Marie Antoinetta i Priceza de Lamballe su vrlo lijepo izvedene i prikladne. Boje podsjećaju na slatkiše; tirkizna, prljavo i žarko ružičasta, lila, a to je upravo i bila namjera. Kostimografkinja Milena Canonero je od Sofije Coppole dobila kutijicu punu raznobojnih keksića i to joj je trebala poslužiti kao inspiracija. Boje svih haljina u filmu su upravo takve, a ako pogledate neke portrete iz osamnaestog stoljeća primijetit ćete da su zbilja i prevladavale vedre pastelne boje. Posebno mi je drago vidjeti haljinu u kombinaciji ružičaste i zelene boje jer je to bilja omiljena kombinacija boja u osamnaestom stoljeću.





Osim vjenčanice, vrlo je važna i krunidbena haljina koja je vrlo spektakularna iako mislim da bi prava bila još raskošnija. Kod haljina je vrlo važno ne pretjerati; a ova je haljina vrlo elegantna i s mjerom. Zbog raskošnog kroja odabrana je jednostavna krem svile preko koje se spušta bijeli til sa zlatnim točkicama. Gornji dio haljine i dijelovi suknje su bogato, ali ukusno izvezeni zlatom a dodatni detalj je i čipka žučkasto-zlatne boje. Bijeli til krasi čak i rukave zajedno s mašnicama.

Da sve ipak ne bi bilo tako jednostavno pobrinula se volumiozna frizura dekorirana srebrnim perjem i srebrnim ornamentima. Uz sve to našle su se i dijamantne naušnice i ogrlica te svilene rukavice u boji haljine sa zlatnim izvezenim detaljima. Zanimljiv, ali oku ugodan spoj srebrnih i zlatnih detalja.





Kako je postala kraljica tako se počela i još raskošnije odijevati, a frizure su rasle. Dane je počela provoditi u biranju tkanina i smišljanju frizura, a večeri u kartanju, zabavi s prijateljicama; posebno Gabrielle de Polignac koju je nedavno upoznala, te operi i predstavama. Njen modni izričaj postaje smjeliji i više se ne boji eksperimentirati. Rezultat toga su raskošne večernje haljine s mnoštvo originalnih detalja a iza svega toga je uvijek vjerno stajala Rose Bertin - Kraljičina ministrica mode.

Mislim da su večernje haljine upravo najspektakularniji dio njene, a i garderobe ostalih aristokratkinja osamnaestog stoljeća. Haljinu na slici ispod nosila je na proslavu svog osamnaestog rođendana, a na toj je proslavi i u stvarnosti kockala cijelu noć i zoru dočekala s kockama u ruci. Osim haljina spektakularne su i frizure; visoke, smjele s brdo raskošnih ukrasa svih mogućih motiva. Jedna od omiljenih stvari kod osamnaestog stoljeća mi je varijacija-na-temu; ista silueta, isti kroj rukava, a jedino što se mijenja su boje, uzorci, tkanine i detalji.





Ne smijemo zaboraviti na poslijepodnevne haljine koje su bile jednostavnijih krojeva i delikatnih uzoraka. Kroj je bio manje formalan, ali određene norme su postojale. Tkanine su najčešće bile pamuk ili svila, a boje pastelne poput ružičaste, lila, svjetlo plave, sive i raznih nijansa narančaste boje. Bijela kao temeljna boja je također bila česta, a od uzoraka su dominirali cvjetni i prugice, a jednobojne haljine s detaljima mašnica i ružica na poprsju također su bile česte.

U filmu je Marie Antoinetta često prikazana u poslijepodnevnim haljinama kako šeće Versaillesom, odmara se u svojim odajama ili poslijepodneva krati čavrljajući s prijateljicama. U njenim početnim godinama na Versaillesu poslijepodnevne su haljine još bile koliko toliko formalne, dok kasnije postaju sve jednostavnije eliminirajući i ove minimalne norme u odabiru boja i kroja.





U filmu Marie Antoinetta dobiva Petit Trianon na dar povodom rođenja njene kćeri Marie Therese 1778. godine, no u stvarnosti je ovaj mali dvorac dobila 1774. godine kada je postala Francuska kraljica. Uglavnom, kako je sve više vremena provodila tamo u intimnoj, idiličnoj atmosferi svoj je modni stil prilagodila seoskom krajoliku. Velike, glomazne pannierse zamijenjuje haljinama slobodnog kroja ili minimalne širine, paleta boja se posvijetljuje, glavni detalji postaju velike jednobojne svilene vrpce oko struka, ružica na zapućku ili na poprsju i tanka svilena vrpca zavezana oko vrata.

Na drugoj slici ispod Marie Antoinetta upravo objašnjava da želi neku jednostavniju haljinu, nešto što se može nositi u vrtu i šetnjama livadama. Modra haljina koju ima na sebi je također jednostavna naspram prijašnjih bogato dekoriranih šuškavih svilenih haljina. Sviđaju mi se prugice; djeluju tako nježno, a opet elegantno.







Scena iznad je krajnje idilična i podsjeća me na portrete Romantizma; četiri mlade aristokratkinje u svojim raskošnim svilenim haljinama i dražesnim šeširićima sjede na livadi i uživaju u mudrim riječima Jean Jacques Rousseaua dok vjetar piri i polako odnosi osamnaesto stoljeće daleko, daleko.

Haljina žute boje ispod je jedna od zadnjih primjera ovakvih formalnih poslijepodnevnih haljina koje je u filmu nosila, a po frizuri razaznajemo da je riječ upravo o 1780.ima. Frizura je niža, ali je zadržala volumen a detalj karakterističan za ovu dekadu je jedan nakovrčani pramen ostavljen da pada po poprsju. Vrlo romantičan izgled prikladan je novom, jednostavnom modnom stilu inspiriranom prirodom.





Na slici ispod prikazana je Marie Antoinetta kako sa svojom djecom pozira za portret koji je zbilja bio naslikan 1785. godine tako da je ova scena bazirana na povijesnim činjenicama. U obje scene je odjevena u jednostavne bijele haljine minimalnih detalja, ali elegantnog dojma. Obrubi od bijele čipke i ležerna, opuštena i prirodna silueta su ključne stavke ovog razdoblja mode.





U doba kada je Marie Antoinette dane provodila odmarajući se u Petit Trianonu održan je bal u čast vojnicima koji su se borili u Američkom ratu za nezavisnost. Tom je prilikom morala odjenuti nešto raskošnije i nakon dugo vremena zablistati u ruhu koji priliči kraljici. Haljina je elegantna i puna anđeoske svježine, a cjeloukupni dojam upravo dražestan. Pogledajte samo taj cvjetni vijenac na glavi, tu bijelinu i ružičasti odsjaj haljine. Poput rimske božice Flore !

I haljine Princeze de Lamballe i Gabrielle de Polignac su također lijepe, ali jednostavne i elegantne. De Lamballe je odjevena u lila haljinu koju krasi buketić ljubičastog cvijeća na zapućku, dok se Gabrielle ipak odlučila za nešto smjelije a to je haljina jednostavnog kroja, ali upečatljive crvene boje.





Pred sam kraj filma haljine su jednostavne, u stilu druge polovice 1780.ih. Silueta je stanjena sve dok i posljednji detalj mode koja je vladala skoro cijelim stoljećem nije izbrisan i gotovo zaboravljen. Boje i detalji posve su suprotni od svega što ste upravo vidjeli; rukavi su dugi i uski, haljine užih sukanja i vibrantnijih boja, frizure niže, ali ipak volumiozme s jednim uvojkom koji se slijeva niz vrat. Glavni detalj haljine je vibrantni crveni remen koji se, iako je u kontrastu, sjajno uklopio s plavom svilom haljine.

Primijetite kako je i izrez manji. Sve se polako, ali sigurno mijenja. Da je Marie Antoinette ostala živa sigurno bi se razočarala jer njeno se osamnaesto stoljeće bližilo kraju. Raspadalo se, ne samo jedno stoljeće, već i jedna era, jedan društveni poredak kmetova i aristokrata, jedno stanje uma. Zamislite kako je ljudima u tom prijelaznom razdoblju bilo teško; rodiš se po standardima osamnaestog stoljeća i uživaš u njegovim slastima a onda odjedanput dolazi kraj svemu tome; kraj vremenu koje si volio i u kojem si živio. Kako živjeti i uklopiti se u neko drugo doba kada znaš da mu ne pripadaš ? Samo razmislite o citatu jednog aristokrata osamnaestog stoljeća koji je preživio revoluciju ''Nitko tko nije živio prije Francuske revolucije ne zna što je slatkoća života.''





Ljubičasta haljina na slici ispod izrezom i volumenom suknje podsjeća na prijašnju dekadu dok dugački, uski rukavi naglašavaju ustrajnost novog stila da se nametne i pobijedi stare norme koje su teška svila i napudrane kose držali već više od stoljeća. Ova ljubičasta boja je u isto vrijeme vibrantna i nježna pa je pravi melem za oči.

Tamno modra haljina ispod mi je zapravo prilično lijepa iako preferiram staru siluetu. Struk je nešto viši i naglašen je širokom trakom svijetlije boje - nezaboravan detalj u modi kasnih 1780.ih i ranih 1790.ih. Rukavi i izrez kao da se i sami ne mogu odlučiti kojem dobu pripadaju, ali uska suknja je presudila u korist novoj modi koja će svoje pravo lice pokazati tek desetljeće poslije.





Ovaj je film vizualni raj ! Često ga znam gledati samo zbog kostima u potrazi za inspiracijom. Haljine su predivne; originalne, elegantne i najvažnije - povijesno prikladne. Filmski pejzaž svilenih haljina, šeširića, lepeza, kolača i velikih čaša za šampanjac - tako bih u jednoj rečenici opisala ovaj film.

Oznake: Marie Antoinette, Kostimi kroz film, 18. stoljeće


- 17:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.11.2013., petak

Haljina tjedna, 1784.

U tijeku je studeni, odnosno, mjesec rođenja Marie Antoinette i baš zato sam odabrala ovu prekrasnu haljinu koju je nosila upravo ona.



Jedna od rijetkih sačuvanih, ova je haljina iz 1780.ih pravi dragulj jer ju je nosila upravo modna ikona druge polovice osamnaestog stoljeća - Marie Antoinette. U devetnaestom stoljeću haljina je djelomično prepravljena, a to je i razlog zašto je u jednom dijelu; znamo da su haljine osamnaestog stoljeća rastvorene s prednje strane. Moramo zahvaliti povijesti što je uopće ostala sačuvana. To je pravo čudo budući da je bijesna rulja poharala Versailles u tijeku Francuske revolucije.

Ova jednostavna haljine od prljavo bijele svile najvjerojatnije je poslijepodnevna haljina i iako se sada čini raskošna i jako vrijedna jer je jedna od rijetkih primjeraka haljina Marie Antoinette, u njeno je doba ovo bila puka poslijepodnevna haljina, najjednostavnijeg dizajna zamislivog. No, Marie Antoinetta je upravo i voljela ovakve jednostavne haljine zanimljivih uzoraka cvijeća i decentnih motiva. Da ne bi sve bilo tako obično pobrinula se duga povlaka koja je u cijelosti izvezena odgovarajućim ornamentima.



Iako se na prvi pogled čini jednostavna, ova je haljina decentno raskošna a njenu ljepotu čine izvezeni floralni motivi. Pogledajte samo te detalje, tu finu izradu i raskoš boja usklađenu s perlicama tako da se sve čini umjereno, a opet elegantno. Savršenstvo prenijeto na tkaninu iglom i koncem. Neopisiv sklad - poput zlatnog reza. Ovu je haljinu najvjerojatnije kreirala Rose Bertin, kraljičina ministrica mode a izradila ju je zasigurno jedna od njenih radnica.

Možete li zamisliti jednu krojačicu, parižanku, nazovimo je Louise, kako sjedi u svjetlo ružičastoj pamučnoj građanskoj haljini sa bijelom kapicom na glavi i kraj svijeće dugo u noć veze intrigantne detalje na nježnoj svili koja će već tjedan dana kasnije obujmiti tijelo Marie Antoinette. Tako mi je dirljiv ovaj vez da mi se čini da je Louise u ovu svilu boje mjesečine utkale sve svoje mladenačke snove i nade, maštajući pritom kako bi bilo samo na jedan dan biti Marie Antoinetta.



Nadam se da vas je ova nježna haljina proljetnog senzibiliteta razvedrila i podsjetila vas na one divne tople proljetne dane za kojima žalim a istovremeno jedva čekam da opet dođu.

Oznake: Haljina tjedna, Marie Antoinette


- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.11.2013., utorak

La femme: Vivien Leigh

Vivien Leigh rodila se na današnji dan prije točno sto godina - 5. studenog 1913. godine. Možete li vjerovati da se glumica koja je utjelovila Scarlett O'Haru rodila u doba Titanik mode, odrastala u doba Prvog svjetskog rata a teenagerka bila u Ludim dvadesetima.



Vivian Mary Hartley rodila se u Darjeelingu, Indija, koji je tada bio pod britanskom vlašću. Majka ju je odmalena upoznavala sa književnim djelima Hansa Christiana Andersena, Lewisa Carrolla i Rudyarda Kiplinga te pričama iz Grčke i Indijske mitologije i tako je kod male Vivien razvila zanimanje za kulturu i umjetnost. S preseljenjem u Veliku Britaniju 1931. godine Vivian upisuje Akademiju dramskih umjetnosti. Filmski prvijenac joj je film Things Are Looking Up, ali u prvim je godinama ostvarivala uspjehe većinom u kazališnim ulogama. U to vrijeme ime mijenja iz Vivian u Vivien a prezime mijenja u Leigh, po srednjem imenu tadašnjeg partnera Herberta Leigha Holmana s kojim je imala kćer Suzanne.





Laurence Olivier i Vivien Leigh počeli su aferu na snimanju filma Fire over England 1938. godine, iako je on tada još bio oženjen glumicom Jill Esmond. Vivien je jako voljela Laurenca a zajedno su proveli čak dvadeset godina. Jednom je prilikom izjavila da bi radila živjela jedan kratak život sa Laurencom, nego se suočila sa dugim životom bez njega. Službeno su u braku bili od 1940. do 1960. godine a u tom su periodu snimili nekoliko filmova i glumili u mnogo kazališnih predstava kao ljubavni parovi Romeo i Julija, Hamlet i Ofelija, Cezar i Kleopatra.

Vivien je preferirala glumu u kazalištu od glume u filmovima, a također je i više cijenila drame od komedija jer je smatrala dramske uloge težim za izvedbu. Poznata je po širokom opusu Shakespearovih likova poput Titanije, Julije, Ofelije, Lady Mackbeth, Queen Anne i Anne Boleyn. Često je glumila i u filmovima smještenim u povijest poput Ane Karenjine, Fire over England i Prohujalo s Vihorom. Dva Oskara osvojila je upravo za uloge ''južnjačkih ljepotica'' Scarlett O'Haru u filmu Prohujalo s vihorom i Blanche DuBois u filmu Tramvaj zvan čežnja.





Početkom 1938. godine Vivien je pročitala roman Prohujali s vihorom i instantno zaključila da mora dobiti ulogu Scarlett O'Hare. Svojim ambicioznim pristupom i igrom sudbine dobila je ulogu. Još prije toga je dala izjavu novinama ''Ja ću biti Scarlett O'Hara, ali Laurence neće biti Rhett Butler. Čekajte i vidjet ćete !'' I zaista, brzo je dobila ulogu iako su je prvotno smatrali izvrsnom glumicom, ali im je djelovala previše britanski. Vivien se divno uklopila u ulogu Scarlett; kao da je napisana upravo za nju.

Tijekom snimanja filma Prohujali s vihorom Vivien je imala dvije glavne brige: kako da odglumi što bolje i kako da preživi sve to vrijeme bez Laurenca koji je u to vrijeme bio u New Yorku. Kada je jednom prilikom nazvala Laurenca rekla mu je kako više nikada neće glumiti u nijednom filmu i kako prezire i mrzi glumu u filmovima. Bilo je očito da je preferirala glumu u kazalištu.





Godine 1940. otišla je na audiciju za Hitchcockov film Rebecca. Ulogu nije dobila zato što nije djelovala dovoljno ''iskreno, mlado i nevino.'' Mnogi su primijetili da nije bila entuzijastična u vezi uloge sve dok Laurence nije dobio glavnu mušku ulogu. Iste godine Laurence je glumio u filmu Ponos i predrasude, a Vivien su odbili ulogu Elizabeth Bennet. U to vrijeme Laurence je dobio ulogu Heathcliffa u Orkanskim visovima, a Vivien, koja je bila zainteresirana za ulogu Catherine, ponudili su samo popratnu ulogu Isabelle. Vivien je na to odgovorila sa ''Ako ne mogu glumiti Catherine, ne želim glumiti nijednu drugu ulogu.''

Ako već nisu mogli biti par na filmu, nadoknadili su to na pozornici u Shakespearovim predstavama. Bezbroj puta su igrali ulogu Julije i Romea, Cezara i Kleopatre te Hamleta i Ofelije. Vivien je patila od bipolarnog poremećaja koji je uzrokovao nagle i trenutne promjene raspoloženja pa je rad s njom u kazalištu često bio težak. Jednom je prilikom upravo pred odlazak na pozornicu bez razloga počela histerizirati i vikati. Laurence ju je nato ošamario, a ona mu je uzvratila i počela vikati na njega. Laurence je kasnije komentirao da je u to vrijeme ''izgubio Vivien.''





Meni su najdraži filmovi Viviene Leigh naravno Prohujali s vihorom, Tramvaj zvan čežnja,Fire over England i Ana Karenjina. Vivien mi je jedna od najdražih glumica nedvojbene ljepote i talenta. U to sam se uvjerila promatrajući njene geste, podizanje obrva i prodorne poglede ispod tankih obrva, pokrete ruku; u filmu Prohujali s vihorom čak se i instantno zarumenila na Rhettove riječi. Bila je vrlo ambiciozna, ozbiljna, ustrajna, profesionalna, drugačija i uvijek je davala sve od sebe.

Njen perfekcionizam i profesionalnost upravo su pridonijeli njenoj propasti. Uvijek se maksimalno trudila i bila je duboko pogođena svakom kritikom, pa i onom najmanjom. Ponekad su na njen račun stizale kritike da je njen jedini dar ljepota, a da je gluma tek popratna. Njoj su posebno smetale ovakve kritike i uvijek se trudila glumiti što raznovrsnije uloge ne bi li dokalazala svoj, po meni neupitljiv, glumački talent.



Oznake: La femme, Vivien Leigh


- 19:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.11.2013., subota

Djetinjstvo Marie Antoinette

Marie Antoinette, jedna od mojih najdražih povijesnih ličnosti, rodila se upravo na današnji dan, 2. studenog 1755. godine u Palači Hofburg, zimskoj rezidenciji Habsburgovaca.



Već sljedećeg dana krštena je te dobiva ime Maria Antonia Josepha Johanna. Rođena je u velikoj obitelji kao petnaesto dijete i jedanaesta kći Marije Terezije i Francisa I., Svetog Rimskog cara. Njeni krsni kumovi bili su Mariana Viktoria od Španjolske, Kraljica Portugala i njen muž kralj Joseph I. od Portugala. Pri rođenju je opisana kao ''mala, ali potpuno zdrava nadvojvotkinja.''

U obitelji su je svi zvali jednostavno Antonia, a često i Madame Antoine budući da se Francuski jezik pod normalno pričao na dvoru. Bečko društvo toga doba bio je multilingualno općenito, a uz materinji Njemački jezik, obavezno su govorili i Francuski, Talijanski, Španjolski, Latinski a često i Engleski jezik.

U djetinjstvu je uživala u opuštenoj atmosferi koju su Habsburgovci razvili još prije njenog rođenja, a za razliku od Versaillesa, na Schonbrunnu je odstupanje od protokola bilo moguće. U slobodno vrijeme Marie Antoinetta je bila odjevena u jednostavne građanske haljine, a ona i njena braća i sestre često su se i igrala s običnom djecom u dvorskim vrtovima. Kasnije je i sama Antoinetta pokušala rekreirati ovu atmosferu u Petit Trianonu.



Marie Antoinetta imala je prilično bezbrižno i opušteno djetinjstvo u usporedbi sa Louisem XVI. Skoro nikada nije bila sama, zato što nije imala prilike biti sama sa toliko puno braće i sestara te ostalih dvorskim dama. Njena tri godine starija sestra Maria Carolina bila joj je najbolji prijatelj u djetinjstvu, a čak su i kasnije korespondirale, kada je svaka već bila udana u svom kraljevstvu; Antoinetta u Francuskoj a Carolina u Napulju.

Njeno obrazovanje nije baš bilo sjajno i nedostajalo mu je rigorozne discipline kakvu je imalo obrazovanje Louisa XVI.; njen rukopis je, na primjer, bio nezgrapan i nečitljiv. U Marie Antoinettinom obrazovanju naglasak je bio na manirima, plesu, glazbi i pojavi; upravo sve ono što joj je bilo potrebno za buduću ulogu francuske kraljice. Osim njemačkog i francuskog znala je i nešto malo talijanskog kojeg je učila kod Metastasia. Uz to je još učila i Austrijsku i Francusku povijest, ali s austrijske perspektive.

Iako nije briljirala u jezicima, glazba joj je ležala. Gluck ju je naučio svirati čembalo, klavikord, spinet i harfu. Habsburgovci su jako voljeli glazbu i svi članovi njene obitelji znali su svirati barem jedan instrument i pjevati. Beč je u osamnaestom stoljeću s razlogom bio ''grad glazbe''. Tijekom obiteljskih glazbenih večeri pjevala je francuske pjesme i talijanske arije. Osim glazbe, voljela i slikanje a u dobi od deset godina naslikala je realističan portret svoga oca.



Od malena je pokazivala zanimanje za lutke i lijepe haljine. Čak je i na obiteljskom portretu koji je naslikala njena sestra Maria Christina 1760. godine prikazana Antoinetta kako u ruci drži lutku koju je na dar dobila od Svetog Nikole. Marie Antoinetta bila je oduševljena kada su 1768. godine na Schonbrunn počele stizati lutkice s minijaturnim verzijama poslijepodnevnih, večernjih i balskih haljina po posljednjoj modi Versaillesa.

I na ovom portretu vidljiva je opuštena, gotovo buržoazijska atmosfera kraljevske obitelji. Naravno, stvari nisu bile tako crno-bijele. S jedne strane, etiketa je bila puno blaža i manje zahtjevna od etikete na Versaillesu a Habsburgovci su u dvorski život uveli puno inovacija koje su bile strane ostalim dvorovima. Marija Terezije je, primjerice, zabranila određene srednjovjekovne rituale i ceremonije poput javnog rađanja. Svaki puta kada bi ona rađala samo su najbliži dvorjani ostali kraj nje, a sve je ostale istjerala iz odaje. Na Versaillesu je gotovo svaki aspekt nečijeg života bio vidljiv i ništa se nije moglo prikriti.

Nije sve bajno kako se čini. Marie Antoinetta bila je petnaesto dijete i posljednja kći svojih roditelja i Maria Terezija ju je ponekad zanemarivala. Budući da je trebalo zacementirati mir s ostalim državama i osigurati si saveznike, Marija Terezije je svoju djecu, a pogotovo kćeri koristila kao pijune u šahovskoj igri. Marie Antoinettu udala je u Francusku zato što je bilo nužno osigurati mir nakon Sedmogodišnjeg rata.



Jednom drugom prilikom pisat ću o daljnjem životu i braku Marie Antoinette. Nadam se da ste uživali u postu !

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće, Habsburgovci, Schönbrunn


- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se