Modni zamorac

31.10.2013., četvrtak

Kostimi kroz film: Sleepy Hollow

Buuuuu !!!!! Koji je film prikladniji za Noć Vještica nego Sleepy Hollow (Sanjiva dolina).



Kostimi u ovom filmu su jako zanimljivi iz više razloga. Kao prvo, radnja je u Americi i to u izoliranom zaselku sjeverno od New Yorka u kojem prevladava nizozemsko stanovništvo. Moda je u Ameriku kasno stizala, a ponekad su modni trendovi zakasnili čak i pet godina. Radnja ovog filma je 1799. godine, a svi kostimi su kreirani po modi kakva se u Europi nosila desetak godina prije. Postoji više čimbenika za to; Regency moda je originirala u Francuskoj nakon Francuske revolucije kao protest protiv aristokratske mode dok se u isto vrijeme u Engleskoj moda polaganije mijenjala. Budući da je Amerika bila engleska kolonija, amerikanci su načinom života, a i modom kopirali engleze. Engleska moda je bila pomalo zaostala, moda je u Ameriku ionako kasno stizala, a taj je spoj unazadio modu u Americi za čak deset godina.

Drugi razlog zašto su ovi kostimi zanimljivi je da su osim izazova da odgovaraju modno zaostalom zaselku Sanjovoj dolini morali biti i pomalo gotički; tmurni i strašni.



Kostime u ovom filmu mogla bih opisati kao realistične, ali zanimljivih detalja koji nisu vidljivi na prvi pogled. Prvo ću se posvetiti kostimima Katerine Van Tassel koju glumi Christina Riccie. Ako bolje promotrite njene kostime vidjet ćete da silueta pripada prethodnom desetljeću a da su tkanine i uzorci prilično staromodni, no ti su detalji upravo ključni za američku modu u jednom zabačenom zaselku.

Iako je Katrina Van Tassel kći najbogatijeg čovjeka u gradu njene haljine nisu luksuzne i raskošne kao što bi bile haljine jedne bogate europljanke toga doba. Katrina je živjela na selu i posve je jasno da najnovija moda nije lako stizala na cijeli Novi kontinent a kamoli u jedno selo. Osim siluete koja se u ovo doba mijenjala i tkanine su staromodne i usudila bih se reći da mnoge haljine podsjećaju na engelsku modu iz prve polovice osamnaestog stoljeća.





Kod Katrininih haljina možemo zapaziti i djevojačku jednostavnost. Većina njenih haljina su svjetlih boja i nježnih uzoraka, a svoju dugu valovitu kosu najčešće nosi spuštenu poput neke vile a to daje romantičarsku notu kostimografiji filma.

Većina njenih haljina su udobnog kroja, prikladne za šetnje, a to je bila i karakteristika mode Novog kontinenta. Ljudi tamo nisu živjeli pomodni i lagodno kao u europskim gradovima. Kultura, a ni moda nisu bili razvijeni, pa tamo nećete ni vidjeti dame kako u najnovijim svilenim haljinama šetaju vrtovima držeći u rukama čipkaste suncobrane. Čak i u New Yorku živjelo se zaostalo, a moda Novog kontinenta izjednačila sa sa modom Europe tek u kasnom devetnaestom stoljeću i to samo u velikim gradovima poput New Yorka. Skoro cijelo stoljeće kasnije !





S druge strane, Katrinina maćeha Lady Van Tassel nosi raskošnije i smjelije haljine, iako i dalje modno zaostale. Boje su tamnije, a detalji i ornamenti mračni i upečatljivi, crna čipka, crne perlice i poneki barokni detalji. Njena odjeća i pojava podsjećaju me na Snjeguljičinu maćehu. Ipak, Lady Van Tassel i je negativka pa i njene mračne haljine moraju odgovarati njenoj pokvarenoj duši.



Druga haljina djeluje prilično u renesansnom stilu kasnog šesnaestog stoljeća, ali samo siluetom i detaljima na gornjem dijelu. Zapravo, ako bolje pogledam ovu haljinu podsjeća me na jednu sliku iz 1860. godine. Uzorak i stil rukava su svakako slični.

Još jedna zanimljiva stvar kod kostima u ovom filmu je da žene, iako su odjevene po zastarjeloj modi prošlih dekada, ne nose perike već nose kose puštene ili u nekoj jednostavnoj frizuri. To još bolje naglašava jednostavnost i udobnost njihovog svakodnevnog odijevanja. S druge strane, muškarci svi nose perike i to prilično zastarjele perike u stilu sredine osamnaestog stoljeća.





Kostimi ostalih žena u selu su jednostavni i funkcionalni. Paleta boja se također razlikuje od palete francuske ili engleske mode istog perioda ili čak desetljeća prije. Biljne i zemljane nijanse nisu bile popularne u europskoj modi još od prve polovice sedamnaestog stoljeća, a kasnije su prisutne bile samo u seoskim krajevima. Nijedna gradska dama ne bi si dopustila da bude viđena u takvim običnim haljinama srednjovjekovnih detalja i zemljanih tonova.

Primijetite cvjetne motive smeđe boje izvezene na ovoj jednostavnoj pamučnoj haljini.



Ichabodova majka, Lady Crane, prikazana samo u njegovim snovima odjevena je u jednostavnu, romantičnu tamno plavu haljinu po modi sredine osamnaestog stoljeća iako me čak pomalo podsjeća i na kraj sedamnestog stoljeća. Meni se jako sviđa ova haljina, unatoč njenoj jednostavnosti, čini se udobna i oku ugodne je boje. Ne krasi je mnogo detalja, ali djeluje tako sneno i umirujuće; savršena uspomena Ichaboda na njegovu majku.





I za kraj, Lady Van Tassel i njena sestra kao male djevojčice kada su prvi put ugledale Bezglavog jahača. Meni su baš slatke u svojim malim ružičastim svilenim haljinicama, prilično raskošnim za mjesto u kojem su živjele.



Kostimi su u ovom filmu prilično zanimljivi, ako već ne i savršeno vremenski prikladni. Uživajte u Noći vještica !!!

Oznake: Kostimi kroz film, Sleepy Hollow


- 17:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.10.2013., nedjelja

Haljina tjedna, 1912.

Ova haljina je vrlo prikladna za listopad i neizmjerno me podsjeća na Hallowen zbog svojih toplih narančastih tonova. Kreator je, naravno, Worth i njemu dugujemo veličanstvenu kreativnost ove haljine iz 1912. godine. Iako je Charles Worth tada već bio mrtav njegovi sinovi uspješno su nastavili posao i zadržali kvalitetu kreacija iz godina u godinu, bez obzira na promjene stilova i mode.



Jean-Philippe Worth kreirao je ovu haljinu pod utjecajem orijentalizma koji se u modi pojavljuje 1909. godine. Ipak, ova haljina nije tipična kreacija kakvu bi očekivali za orijentalizam jer je djelomično inspirirana i modernizmom i tipičnom elegancijom haljina iz prošle dekade.

Meni se izuzetno sviđa ova haljina zato što je vrlo kreativnog i zanimljivog kroja; od drapirane svile, srebrnih detalja istkanih na narančastoj pozadini do prozirnih zlatnih tonova. Ornamenti i obrubi su ekstravaganti i vrhunac dekoracije mode dekade. Moda Titanik ere je uvijek jednostavna, ali zanimljivih obruba i detalja. Vrhunac ljepote ove haljine donosi tamno ružičasta mašnica na poprsju. Ona upravo uzdiže i osvježava cijelu haljinu. Bez te mašnice sve bi bilo previše jednolično i obično. Intrigantan detalj je i dragim kamenjem protkan obrub gornjeg dijela haljine



Ne znam, zašto, ali ova me haljina instantno podsjetila na Noć vještica. Valjda zbog prekrasnih toplih boja poput zlatne i narančaste te zanimljivog drapiranog kroja.

Oznake: Haljina tjedna, Titanik moda


- 19:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.10.2013., petak

La femme: Maria Feodorovna

Maria Feodorovna bila je zanimljiva ličnost koja svakako zaslužuje svoje mjesto na mome blogu. Osim njene ljepote, inteligencije i dobre naravi poznata je i po velikoj ljubavi prema umjetnosti.



Rođena je 25. listopada 1759. godine kao Sofija Dorothea od Wurttemberga u Stettinu, tadašnjoj Prusiji kao kći Friedricha II. Eugena, Vojvode od Wurttemberga i Friederike Dorothee od Brandenburga-Schwedta. Bila je najstarije od osmero djece.

Njeno obrazovanje bilo je i više nego dobro i cijeloga života je voljela umjetnost. U dobi od šesnaest godina govorila je njemački, talijanski, francuski i latinski jezik. U dobi od sedamnaest godina već je bila visoka i zaobljena, rumenih obraza i vedre puti. Bila je jaka, ali nježna, mudra, ali naivna. Odgojena je po francuskoj modi, što je tada bio običaj u svim europskim zemljama, ali sa jednostavnošću buržoazije. Obiteljske vrijednosti cijenile su se više od svega.

Godine 1773. bila je u krugu princeza koje su bile potencijalne mlade za ruskog prijestolonasljenika Paula I. No, ona tada nije imala ni punih četrnaest godina, pa je umjesto nje odabrana Wilhelmina Louisa od Hessea-Darmstadta, koja je bila prikladnije dobi. Tri godine kasnije Wilhelmina umire nakon dugog i bolnog poroda, a Paulu, koji ostaje udovac predlažu da oženi Sofiju Dorotheu.



Paulova majka, ruska carica Katarina II. bila je oduševljena ovom idejom. Sa Sofijom je dijelila ne samo isti način obrazovanja već i porijeklo te grad rođenja. Sofijin otac Friedrich ugovorio je brak a ona je zatim pozvana u Berlin kako bi se susrela sa budućim mužem. Susreli su se prvi puta na svečanoj večeri. Sofija je brzo primijetila Paulovu ozbiljnost pa su proveli večer razgovarajući o geometriji. Već sljedećeg dana povjerila se prijateljici da je ludo zaljubljena. Paul je također bio impresioniran, svojoj majci je u pismu napisao ''Sofija je visoka, lijepo oblikovana, inteligentna, dosjetljiva i nimalo sramežljiva.

Po dolasku u Sankt Peterburg preobratila se na pravoslavlje, ime promijenila u Maria Feodorovna i dobila titulu Velike nadvojvotkinje. Vjenčanje je održano 26. rujna 1776. godine.



Unatoč Paulovom teškom karakteru Maria ga je jako voljela i bila je zadovoljna svojom sudbinom. Carica Katarina II. bila je očarana Mariom, barem ispočetka. U pismu je napisala prijateljici ''Priznajem ti da sam zaluđena ovom šarmantnom princezom, uistinu zaluđena. Ona je točno ono što sam željela za svoga sina; figura nimfe, put ljiljana i ruža, najljepša koža na svijetu, visoka i lijepo građena; ona je zahvalna a slatkoća, dobrota i čednost sjaje iz njenog lica.

Njihovi odnosi su se kasnije zaoštrili. Maria je, posve prirodno, stala na stranu svoga muža u gorkom i zajedljivom odnosu između njega i njegove majke carice. Marijina dobra namjera samo je pogoršala odnose između njih dvije.



U prosincu 1777. godine Maria je rodila prvo dijete i to sina, budućeg cara Alexandra I. Katarina je dijete uzela pod svoju skrb samo tri mjeseca kasnije, a roditeljima je dopustila samo mjesečni posjet. U travnju 1779. godine Maria je rodila još jednog sina a carica je napravila to isto. Ovo je izazvalo nezadovoljstvo kod Marie i Paula, ali nisu imali izbora. Carica je Mariji povodom rođenja prvog djeteta darovala palaču Pavlovsk. Marija se kasnije zabavljala uređivajući interijere ove palače i time stvorila jedno od najljepših imanja u Rusiji.



Maria Feodorovna bila je visoka, svježa i svjetle puti, ali i vrlo kratkovidna. Voljela je ceremoniju i raskoš povezanu s dvorskim životom. Imala je istančan ukus za raskošne stvari i strastveni interes za dvorske intrige. Bila je osobito ustrajna u dvorskoj etiketi, a svoj je visoki položaj pokazivala tako što je cijeli dan neumorno provodila u teškoj i nezgrapnoj dvorskoj haljini, a istu je strogu etiketu nametala i svojim dvorskim damama.

Voljela je red i pravilnost, a jedna od osobina neobičnih za njen rang bila je štedljivost, no ipak, ona je došla iz velike obitelji koja je dugo vremena bila tek manji ogranak loze Wurttemberg. Njen blagi temperament i strpljenje bili su ključni u očuvanju skladnog braka. Njezina štedljivost odrazila se u tolikoj mjeri da nije prezala odjevati haljine Paulove pokojne supruge.

Posebno je istaknuta bila njezina ljubav prema umjetnosti, bila je vješta u slikanju akvarelom, znala je gravirati, kreirati kameje i izrađivati ih od dragog kamenja, a nije prezala ni od ručnog rada. Bila je također i ljubitelj glazbe i hortikulture; obožavala je razno cvijeće i biljke. U palači Pavlovsk okupila je književne krugove i organizirala predstave koje su oduševljavale njenog muža. Uz sve to našla je vremena za dobrotvorni rad. Osnovala je mnoge škole, davala novac u dobrotvorne svrhe i otvorila glazbenu školu za slijepe osobe, a k tome i financirala slijepu glazbenicu Charlottu Serling.

Mudra, energična, ozbiljna i odlučna vječno se ponosila vrlinama koje su carici Katarini nedostajale. Nikada nije propustila priliku da pokaže kontrast između svojih vrlina i caričinih mana.



Godine 1781. Maria i Paul su zatražili caricu da proputuju zapadnom Europom. U rujnu su krenuli na putovanje koje je trajalo nešto više od godinu dana pod pseudonimom grof i grofica Severny. Proputovali su Poljsku, Austriju, Italjiu, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, ali Pariz ih je najviše impresionirao. Zapravo, 8. lipnja 1782. godine na Versaillesu je u čast njihova dolaska održan maskirani bal kojemu je prisustvovala i Marie Antoinetta. U Austriji su posjetili Josepha II. koji je Mariu usporedio s njenim mužem; kao jaku i odučnu ženu. U povratku u Sankt Peterburg svratila je u Wurttemberg da posjeti svoje roditelje.



Obitelj Marie Feodorovne i Paula I.

Već sljedeće godine rodila se njihova prva kći Alexandra, a sljedit će je još pet kćeri. Godine 1796. carica katarina umire, a Maria time napokon dolazi na svjetla pozornice. Paulova afera sa mladim dvorjankama privremeno je poljuljala njihove odnose, ali Maria mu je oprostila jer ga je uistinu voljela. U ožujku 1801. godine Paula su ubili konspiratori koji su upali u njegovu odaju i ubili ga nakon što je odbio abdicirati.

Njihov sin Alexander nasljedio je prijestolje, a Maria je na svim svečanostima hodala uz njega držeći ga za ruku. Time je uvela novo ceremonijalno pravilo specifično za ruski dvor; carica udovica bila je važnija od žene trenutnog monarha. Ova je ceremonija posebno ljutila Alexandrovu ženu Elisabethu Alexeievnu. Njegovala je tople odnose sa svih desetero djece koja uključuju Alexandra, Konstantina, Alexandru, Elenu, Mariu, Katarinu, Olgu, Annu, Nicholasa I. i Michaela.



Ostatak života posvetila je osnivanju škola, posebno za žene, te dobrotvornom radu. Maria Feodorovna navodila se kao uzor za sve buduće ruske princeze zbog svoje dobrote, odlučnosti i čvrstog karaktera. Njena svježa i jaka građa osigurala joj je mladolik izgled i u zadnjim godinama. Umrla je u palači Pavlovsk 5. studenog 1828. godine u dobi od šezdeset devet godina.

Oznake: La femme, Maria Feodorovna, rusija, Palača Pavlovsk, 18. stoljeće


- 17:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.10.2013., srijeda

Viktorijanske razglednice za Noć vještica

U ovom kratkog postu uživajte u razglednicama povodom Noći vještica koje datiraju iz Viktorijanskog doba !













Oznake: Halloween


- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.10.2013., ponedjeljak

Jesenska melankolija

''Jesen, u kožu dolazi mi jesen (...),

Vidi, da nije možda stigla jesen
traži i naci ćeš u sebi truo hrast,
Gore u nama je bujica riječi
dolje u nama je jesenji strah...'' (EKV)


Moram priznati da su stihovi ove pjesme prvi koji mi padnu na pamet kada pomislim na jesen.



1875. Jesen, Frederick Edwin Church.

Jesen donosi kraj toplog vremena, kraj razonode, veselja i ljeta. Često je povezuju sa žetvom, a plodovi poput bundeva, jabuka, kestena, lješnjaka i raznih ukrasnih tikvi trenutno me podsjete na jesen - godišnje doba padajućeg lišća, Noći vještica, pečenih kestena, hladnih maglovitih jutra, ali i poslijepodneva kada sunce po zadnji puta izađe nasred neba i na trenutak nas ''prevari'' da je možda rano proljeće. Ali nažalost nije, zadnji ptičji pjev, pucketava vatra u peći i sjetna poslijeponeva s pogledom u prazno sivo nebo, jezive gole grane koje grebu po prozoru kao u pričama Edgara Allana Poa daju mi do znanja da priroda umire a sunce svojim zadnjim snagama krvavim bojama boja suton.



1871. Jesen na Temzi, Tissot.

Engleski romantičarski pjesnik John Keats stihovima svoje pjesme To Autumn upravo dočarava jesen; njeno bogatstvo boja, okusa, mirisa...

'''Season of mists and mellow fruitfulness
Close bosom-friend of the maturing sun
Conspiring with him how to load and bless
With fruit the vines that round the thatch-eaves run...''


Pred sam kraj sunčanog i toplog dijela godine priroda nam po zadnji puta pokazuje svoju snagu i drsko, ali brižno i tiho boja lišće u svakake oku zamislive tople nijanse, dozrijeva bundeve i tikve u vrtovima te pokazuje ljepotu golih grana, suštinu drveća u svojoj ogoljenoj samoći.



1856. Jesenje lišće, John Everett Millais.

Jesen, jadnu i nemoćnu, često nepravedno povezuju s tugom. U vrijeme Romantizma ovo je bilo posebno izraženo. Melankolija je tada svugdje bila izražena, a jesen kao nagoviještaj zime i hladnoće bila je bujno stvaralačko polje za romantiste. Već spomenuti John Keats je u istoj pjesmi izražava i jesensku melankoliju, ali istovremeno i njenu bujnosti i životopisnost.

U pjesmi The Wild Swans at Coole William Butler Yeats simbolično prikazuje jesen kao svoj vlastiti život koji prolazi i njegov ulazak u starost kojoj slijedi samo kraj, kao i što nakon jeseni dolazi samo zimska hladnoća, nikakva nada, nikakvi ptičji pjev...

''They paddle in the cold
Companionable streams or climb the air;
Their hearts have not grown old;
Passion or conquest, wander where they will,
Attend upon them still.''




Osim melankolije koja i mene obuzme u jesen pa dobijem navalu čitanja Poa, Orkanskih visova, Byrona, Frankensteina i sličnih stvari, meni je jesen i izrazito plodno razdoblje u kojem se iskazuje vrhunac moga stvaralaštva. U suton kada me nisko na obzoru promatra jarko žuti mjesec, vjetar vije gole grane i meni šapuće o idejama kakvim nikada nisam čula. Jesen je za mene vrlo inspirativna, i zapravo mi je draga, ali i bolna zato što donosi kraj; nakon zime ne dolazi ništa lijepo i novo.

Da je jesen inspirativna potvrđuju i slike koje vidite u ovom postu. Čini mi se da su osim romantista i prerafaeliti prepoznali bogatstvo i nenametljivu privlačnost jeseni.



Najveća asocijacija s jeseni je Halloween koji korijene vuče u keltskom festivalu Samhainu. Noć 31. listopada u Samhainu predstavlja kraj ljeta, a to zapravo ima smisla jer nakon ovog datuma dolazi hladni i bezlični studeni a toplim danima ladanja i optimizma došao je kraj sve do ožujka kada se priroda ponovno budi. Samhain, osimšto označava i kraj ljeta, označava i početak tamnijeg dijela godine kada su vile,duhovi i duše mrtvih mogle lako doći u naš svijet. Stanovnici Irske, Škotske i otoka Man koji su slavili Samhain tada su se odijevali u kostim, često strašne da bi preplašili i otjerali vile i duše koje su potencijalno mogle i nauditi ljudima.

U indijskoj mitologiji jesen je godišnje doba božice znanja Saraswati koja je još poznata pod imenom Sharada ona ''koja voli jesen''.



Ja ipak mogu reći da uživam u jeseni; sama pomisao na pite od jabuka, pečene kestene, upaljene mirisne svijeće i večeri uz pucketavu vatru, Noć vještica i skupljanje jesenskih plodova odmah me razvedre. U sljedećih
ću se nekoliko postova posvetiti kostimiranju za Noć vještica (naravno kroz povijest), nemojte propustiti !!!

Oznake: jesen


- 18:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.10.2013., subota

Haljina tjedna, 1875.



Nisam mogla odoljeti ovoj haljini zato jer je potpuno u jesenskom duhu a time i savršena za mjesec listopad. Kreirao ju je Charles Frederick Worth 1875. godine i namijenjena je za šetnje. Worth je bio senzacionalan kreator i svaku je haljinu učinio originalnom, a opet prepoznatljivom kreacijom zbog korištenja određenih uzoraka i modernizacije u krojevima.

Smeđe, maslinasto zelene i zagasito narančaste su idealne za jesen a na ovoj su haljini divno ukorporirane u jedinstvenu cjelinu koja pršti jesenskim duhom, a zbog ove narančaste boje podsjeća me i na Halloween. Izrađena je od tafta i svile, pretpostavljam vrlo šuškava, i iako naizgled decentna zapravo plijeni pažnju svojim neobičnim dizajnom. Vertikalne pruge s uzorcima cvjetova su indikacija utjecaja osamnaestog stoljeća iako u ranoj fazi jer je pravi utjecaj najvidljiviji 1880.ih godina.



Najistaknutiji atribut ove haljine je kombinacija boje, ali usredotočit ću se malo i na sam kroj haljine. Na prvi se pogled čini zamršen i pun nepotrebnih volana i draperije, ali on je u svojoj srži jednostavan i fluidan. Povlaka je kratka, ali dovoljno naglašena budući da se radi o haljinama za šetnju i promenadu.



Već sam naglasila važnost cvjetova no oni su u ovoj varijanti vrlo modernizirani; crni na narančastoj podlozi bez nepotrebne zamršenosti, teškog veza i šljokica - ovo je ipak haljina za šetnju, a za poslijepodnevnu paradu gradom najbolje je odabrati nešto smjelo, ali provjereno a upravo je takva ova haljina.



Ne znam za vas, ali meni je ova haljina prava jesen i zato je nisam mogla ne uvrstiti u haljinu tjedna u mjesecu listopadu.
- 10:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.10.2013., srijeda

Smrt Marie Antoinette

Louis XVI. giljotiran je 21. siječnja 1792. godine, a Marie Antoinetta tada ostaje udovica Capet. Očajna i neutješna zbog muževe smrti odbijala je jesti i izlaziti iz svoje odaje a povrh toga bolovala je od tuberkuloze, navodno i raka maternice a nesigurnost povodom vlastite sudbine i nije baš pomagala.



Unatoč njenom zdravstvenom stanju, pitanje njene sudbine bilo je glavna tema na Narodnom skupu. Poneki su se zalagali za njeno smaknuće, neki da je zamijene za francuske vojnike zarobljene u ratu s Austrijom, dok su se tek rijetki zalagali da je se progna u Ameriku. Novoformirani komitet za javnu sigurnost se međutim zalagao da ju se izvede na sud i oderdi kazna, poželjno smaknuće.

Drugi prijedlog ovog komiteta bio je da se mali Louis, Antoinettin sin odvoji od majke a to se i dogodilo. Louis Charles je dan na skrb nekom građanu, ali zbog loših uvjeta života nije poživio više od jedanaest godina. Na svu sreću Marie Antoinetta nije doživjela njegovu smrt 8. lipnja 1795. godine, ali i bolje jer bi ju to uznemirilo najviše od svega.



Marie Antoinetta je 1. kolovoza 1793. godine premještena u zatvor Conciergerie u Parizu kao zatvorenik broj 280. Za vrijeme boravka u zatvoru posjećivala ju je zadnja sobarica, Rosalie Lamorliere. Unatoč mnogim planovima bijega koji su njene pristaše osmislili, ona sama protivila se bijegu jer je to smatrala nečasno, a sebe nevinom i nadala se da će je takvu vidjeti i sud.

Dovedena je pred revolucionarni tribunal 14. listopada 1793. godine. Za razliku od njenog muža kojemu je dano dosta vremena da pripremi obranu, njoj je dano manje od jednog dana a šovinistički pogledi jakobinaca prema ženama joj također nisu išli u prilog. Optužili su je da je organizirala orgije na Versaillesu, slala pronevjereni novac u rodnu Austriju, organiziranje masakra švicarskih vojnika u rujnu 1792. godine i najuvredljivije od svih optužba za incest sa svojim sinom. Ponizili se je do zadnje šiparice i slomili joj duh kojeg izlječili nebi ni deseci haljina, ruža i parfema.

Na ovu zadnju i najuvredljiviju optužbu odgovorila je ''Ako već nisam odmah odgovorila, to je zato što Priroda sama odbija odgovoriti na takvu uvredu prema jednoj majci.''



Njena je sudbina u stvari već bila zapečaćena, što je bilo i za očekivati s obzirom na to da nije bila previše popularna u to doba. Krivom je proglašena 16. listopada 1793. godine. Kada se vratila u svoju ćeliju napisala je pismo svojoj sestri po braku, Madame Elisabet u kojem je progovorila o svojoj čistoj savjesti, katoličkoj vjeri i ljubavi prema svojoj djeci.

Na isti dan kosa joj je odrezana a do mjesta egzekucije dovedena je u otvorenim kolima a ne zlatnoj kočiju u kakvoj je stigla na Versailles dvadeset i tri godine prije. u točno 12 sati i petnaest minuta pogubljena je na Trgu revolucije u Parizu. Njene zadnje riječi bile su ''Oprostite gospodine, nije bilo namjerno.'' upućene krvniku kojemu je slučajno stala na nogu. Njeno je tijelo zatim bačeno u neoznačeno grobnicu na groblju Madeleine.



Koliko joj je život bio posut ružama i veseljem toliko joj je smrt bila gorka. Proživjela je mnogo toga u tih dvadesetak godina i sazrijela u jednu mudru gospođu okrenutu svojoj obitelji, a ne modi i nakitu kako su mnogi mislili. Čini se da je Versailles bio prevelik zalogaj za jednu rumenu plavokosu petnaestogodišnju djevojčicu koja je prepuna nade i očekivanja u svojim velikim plavim očima stigla na Versailles u svibnju 1770. godine.

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće


- 12:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.10.2013., subota

Grace Kelly - Hitchockova muza


Grace Kelly je jednom riječju divna. Jedna je od mojih omiljenih glumica i inspirirajuća mi je u svakom pogledu. Obožavam Hitchcockove filmove u kojima je glumila, nju samu kao osobu, ali najviše od svega ipak njen modni ukus. Iako je nastavila biti ikona stila i nakon svoje filmske karijere, u ovom ću se postu posvetiti modi u Hitchockovim filmovima.

Grace je zajedno s Tippi Hedren i Janet Leigh bila jedna od Hitchcockovih muza. Hitchcock je volio surađivati s Grace a rezultat ove suradnje bili su filmovi Dial M for murder, Rear window i To catch a thief - jedni od mojih omiljenih filmova ikada.



Hitchcock je za svoje filmove najčešće birao lijepe plavuše, a Grace se savršeno uklopila. Osim toga, njih su dvoje dijelili smisao za humor i divno su se slagali. Što se tiče modnog svijeta Grace se također divno uklopila sa svojom klasičnom ljepotom i urođenom elegancijom.

Samo pogledajte sliku iznad; more suknji, podsuknji i tila, široki rukavi koji svoje korijene vuku u 1860.ima, prekrasan uzorak cvjetića koji je očigledno voljela jer se javlja na više njenih haljina. Ako pogledate i sliku dolje vidjet ćete da osim klasične haljine i rukavica Grace odabire i maštovit ukras za kosu u obliku lišća što pokazuje njeno poigravanje s modom. Haljina je od tamne svile s velikim cvjetovima te pomalo podsjeća na tkanine od kojih su izrađeni kimonoi.



Grace Kelly rodila se 12. listopada 1929. godine. Iako je u Hollywoodu provela samo šest godina, što je vrlo malo u usporedbi sa karijerama ostalih glumica toga doba, pokazala se kao izvanredna glumica a već je na prvim audicijama pokazivala ''dobar odgoj, kvalitetu i klasu''. Čini se da je ona zaista bila princeza i prije nego je službeno dobila tu titulu udajom za princa od Monaka 1956. godine.

Iako je svima najpoznatija njena vjenčanica vidjet ćete da je Grace pokazivala smisao za modu i eleganciju već od početka svoje karijere. Bilo je posve prirodno da će i uloge koje je dobila biti one elegantnih i ljupkih dama kakvima pripada i odgovarajuća elegantna odjeća.



Kostime za Rear window kreirala je Edith Head. Kostim koji uključuje crnu majicu i široku, lepršavu bijelu suknju od tila mi je apsolutno najdraži od svih koje je ikada nosila. Tako je elegantan i potpuno u 'Diorovoj silueti' koja zapravo definira i modu 1950.ih. Ovaj je kostim prikazan na prvoj slici. Gledajući ljepotu i eleganciju Grace Kelly čini mi se da joj najbolje i pristaje stil 1950.ih za kojega je činjenica da je prva, a i zadnja moda širokih sukanja i korzeta nakon prvog svjetskog rata. U samo jednoj dekadi preporodio se stil viktorijanskih dama i zablistao, iako samo na desetak godina.

Za mene je ova silueta, pa mogla bih reći i savršena ! Zamislite onda kakva mi je divota gledati te kostime, pogotvo u izvedbi Grace Kelly. Osim ovog crno-bijelog kostima, u filmu se izmjenjuju i bijela haljina sa smeđim i bež cvjetovima te zeleni kostim u kombinaciji sa bijelom košuljom i naravno, svepristunim biserima. Moglo bi se reći da je stil Grace Kelly čista klasika - silueta 50.ih, biserne ogrlice, crveni ruže, plave kovrče i anđeosko lice s velikim plavim očima.



U filmu Dial M for murder najpoznatiji je kostim crvena haljina vrlo uskog struka i prekrasnog bolera od čipke. Grace djeluje upravo zapanjujuće lijepo u ovoj haljini. Iako jednobojna i bez puno ukrasa i nepotrebnih dekoracija ova haljina je vrlo snažna i upečatljiva, a u njenoj izvedbi i tako elegantna i ženstvena.



I konačno u filmu To catch a thief Grace glumi nešto odvažniji i samostalniji lik mlade bogatašice te se u filmu izmjenjuje nekoliko prekrasnih kostima. U ovom filmu je Grace prikazana čak i na plaži, naravno u prekrasnom kupaćem kostimu. Haljina koja mi je najljepša je zasigurno plava večernja haljina antičkog kroja koja je popularan bio u modi Regencije. Možda najljepši detalj na ovoj haljini je lepršava marama, šal prebačen preko rameno; kako drsko, ali opušteno to samo djeluje.



Ostali kostimi su također vrlo zanimljivi, a ujedno prikazuju i Grace Kelly u nekom novom duhu jer nisu u striktnoj široka suknja-uzak struk silueti 1950.ih. Ustvari, kostim ružičaste boje u kombinaciji s kratkim bijelim rukavicama su kao najava mode sljedeće dekade, ali opet puni elegancije koja karakterizira trenutnu dekadu. Oko vrata je opet zavezana marama koja leprša na vjetru i daje dašak nehaja cjelom kompletu.

Mislim da je bilo zanimljivo kreirati kostime za ovaj film jer su glavne smjernice morale biti raskoš, elegancija ali i opuštenost budući da je radnja u Nici, a likovi su na odmoru.



Jedna vrlo zanimljiva stvar u vezi kostima je i česta pojava nakita zbog same tematike filma. Dijamanti su, ako niste sami zaključili, bili najpopularniji a s time i najbolji izbor za ljepoticu Grace Kelly. Slika ispod je sa seta pa obratite pažnju na prekrasnu bijelu haljinu koju Grace nosi a koja je zapravo bezvremenska i mogli bi je i danas vidjeti na crvenom tepihu.



Ako ste možda dobili ideju da je stil Grace Kelly potpuna ženstvena klasika pogledajte sljedeće slike. Da, i ona je ponekad nosila hlače, ali naravno u potpuno elegantnoj varijanti 1950.ih; capri hlače u kombinaciji s košuljom, maramom oko vrata ili narukvicom s biserima za elegantniji dojam.

Gledajući ove slike tako se divim modi 1950.ih; to mi je najdraže desetljeće 'moderne mode'. Jednostavno obožavam siluetu ove dekade, eleganciju i ženstvenost haljina, ne samo večernjih nego i dnevnih, jednostavnih kompleta. Grace Kelly se sjajno uklopila u ovaj period povijesti mode, čak mi se ponekad čini kao da je moda 1950.ih i stvorena upravo za nju.



Sljedeće slike prikazuju drugačiji aspekt mode - moda za dodjele Oscara i premijere. Dugačke široke haljine instantno me podsjete na doba krinolina - modu 1850.ih i 60.ih, a dekoracije prepune šljokica i tila opet daju tako modernu notu. Večernje haljine u to doba su standardno kombinirane sa clutch torbicama, biserima, dugačkim rukavicama i po zimi naravno sa krznenim muffovima i pelerina - kako arhaično.





Možda ljudima najpoznatija haljina koju je Grace Kelly nosila je njena vjenčanica no o njoj ću pisati neki drugi put. Samo ću vam otkriti da je haljina prekrasna i kreirana baš u stilu Grace Kelly - princeze dvadesetog stoljeća. Osim mode, nadam se da ste se i nagledali prekrasnih portreta Grace Kelly !

Oznake: Grace Kelly


- 19:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.10.2013., srijeda

Tajanstvene Hawksmoorove crkve

Ne baš poznat, ali zasigurno divljenja vrijedan barokni arhitekt Nicholas Hawksmoore je, između ostaloga, kreirao šest londonskih crkava.

Hawksmoorov talent već u ranoj dobi prvi je primijetio njegov učitelj - Christopher Wren. Hawksmoor je s Wrenom sudjelovao u mnogim projektima koji su rezultirali impozantnim baroknim građevinama poput St. Paul Katedrale ili hampton Court palače u Londonu. Hawksmoora s pravom smatraju ''engleskim Borrominijem''. Wren je bio zaslužan za matematička, a Hawksmoore za umjetnička dostignuća ovog arhitektonskog stvaralačkog dua.

Kada je 1711. godine Britanski Parlament donio odluku o izgradnji 51 nove crkve u Londonu i Westminsteru za arhitekta je instantno odabran Hawksmoore a kasnije mu je u pripomoć došao i James Gibb. Zbog velikih troškova u izgradnji crkava u konačnici je izgrađeno samo dvanaest a od toga je šest u potpunosti izgradio Hawksmoor, a ostalih šest samo djelomično, odnosno izgradio je samo tornjeve.



Hawksmoor je bio najmaštovitiji i najsmjeliji engleski barokni arhitekt pa vas ne trebaju začuditi originalnost i neočekivanost kompozicije crkava koje ćete upravo vidjeti. Kada nešto u engleskoj baroknoj arhitekturi djeluje neobično najvjerojatnije je autor sam Hawksmoor. Osim originalnosti i smjelosti njega krasi i epitet najmisterioznijeg arhitekta s područja, a mnogi su ga u prošlosti optuživali da se bavio i zlodjelima, a ne samo arhitekturom. No, bila to istina ili ne, šetnja oko njegovih crkvava u jesenje predvečerje je zasigurno jezivo iskustvo. CrkvaSt Mary Woolnoth na slici iznad je zaista neobičnog izgleda, ali i prilično tematski neodređena.



Sljedeća je St Alfege's Church u Greenwichu prepoznatljiva po svojim velikim kamenim nosačima. Iako barokna, Hawksmoorova arhitektura sadržava elemente antičke, gotičke, renesansne, engleske srednjovjekovne i talijanske barokne arhitekture i umjetnosti.



Crkva St. George in the East građena je u prepoznatljivom španjolskom stilu. Obratite pozornost na tornjeve koji su vrlo maštovito i originalno izvedeni.



Toranj crkve St. George u Bloomsburiu ima najbizarniji zvonik ikada izgrađen - u obliku zigurata. Umjetnosti različitih kultura i civilizacija su svakako imale utjecaj na Hawksmoora, a bizarne kombinacije mezopotamskih hramova sa arhitekturom anglikanskih crkava trebamo zahvaliti ne samo njemu nego i umjetnosti baroka. Ovako nešto ne bi nikada moglo biti izgrađeno u skladnoj i idealnoj renesansi, dok je barok, odvažan i smio umjetnički pravac bio plodno tlo za najkreativnija arhitektonska dostignuća ikada.



Christ church u Spitalfieldsu je svakako zanimljive arhitekture a odlikuje ju gotički utjecaj koji je najvidljiviji u arhitekturi zvonika. Ako niste znali, Spitalfield je kao londonska četvrt u dijelu East enda bila mjesto ubojstava Jack the Rippera. Sva ubojstva su se dogodila upravo oko ove crkve što joj daje još mističniji značaj. Još od Hawksmoorova doba javljaju se teorije da se nije bavio samo arhitekturom nego i zlodjelima, sotonizmom i magijom.

U zbirci pjesama Iain Sinclaira ''Lud Heat'' javlja se teorija da su sve ove namjerno smješteno po Londonu tako da tvore staroegipatski simbol Ozirisovo oko. No, sva ova nagađanja nemaju dokaza i najvjerojatnije nisu točna, ali šetnja oko ovih crkava u jesenji suton je svakako jeziva, u tome se slaže i britanski povijesničar umjetnosti Waldemar Januszczak.



I zadnja, meni najljepša crkva je St Anne's Limehouse. U dvorištu ove crkve nalazi se obelisk, stari dio zvonika koji je prvotno namijenjen da stoji na vrhu crkve, ali je umjesto njega napravljen drugi, očito prikladniji.
- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.10.2013., nedjelja

Vjenčanje Josepha II. i Isabelle od Parme

Dana 6. listopada 1760. godine održano je vjenčanje Isabelle od Parme i habsburškog prijestolonasljednika Josepha II.



Vjenčanje prijestolonasljednika bilo je vrlo važno i zato je carica Marija Terezija dala izraditi nekoliko velikih slika povodom ovog događaja. Autor slika bio je slikar i otprije poznat po portretima Habsburgovaca - Martin van Meytens. Slike su toliko raskošne, detaljizirane u pastelnoj rokoko paleti da je ih je milina samo za gledati.

Slika je stvarno predivna, dajte si truda i pogledajte kratki video u kojemu su prikazani svi mogući detalji - Dolazak mlade - Martin van Meytens.

Isabella nije slučajno izabrana za mladu, njeno francusko podrijetlo bilo je presudno. Bila je unuka Luja XV. i pripadala je talijanskoj grani Bourbona. Marija Terezija je silmo željela zacementirati veze između pojedinih dinastija kako bi stvorila savez država protiv Fridriha II. od Prusije.



Visokog ranka i velikog bogatstva, Princ Joseph Wenzel od Liechtensteina poslan je u Parmu kako bi služio kao proksi i kako bi otpratio Isabellu do Beča. Ovo je bila prestižna, ali i vrlo skupa počasna misija.

No, većina je festivala i slavlja održana u Beču. Isabella je ceremonijalno ušla u grad u pratnji 90 kočija a tu je veliku povorku vrlo detaljno naslikao Martin van Meytens na slici iznad. Vjenčanje je održano u dvorskoj crkvi svetog Augustina. Nakon toga je slijedio svečani banket u palači Hofburg. Samo su članovi carske obitelji sjedili za stolom, na čelu sa Marijom Terezijom i Francom Stephanom te Isabellom i Josephom sa svake strane.



Stol za kojim sjede izrađen je od zlata i dio je Isabellinog miraza. Hranu serviraju članovi aristokracije odjeveni u crnu svilenu španjolsku odoru. Koreografija serviranja hrane i kodeks odijevanja bili su strogi i komplicirani.

Na zadnjoj slici prikazan je završni dio festivala - koncert u čast mladencima. Zanimljivost vezana uz ovu sliku je što je na njoj naslikan i maleni Mozart u hordi svojih obožavatelja.



Brak Isabelle i Josepha nije se pokazao sretnim. Joseph je Isabellu obožavao i svaki je dan obasipao znacima svoje ljubavi. S druge strane, ona nije nimalo bila zainteresirana za njega. Brak je rezultirao sa dvije kćeri od kojih je jedna poživjela sedam godina, a druga samo nekoliko sati. Isabella je i sama umrla pri porodu nakon tri godine braka.

Oznake: 18. stoljeće, Isabella od Parme, Joseph II.


- 17:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.10.2013., utorak

La femme: Marie Anne de Bourbon

Marie Anne de Bourbon iako nezakonita, bila je najdraža kći svoga oca Luja XIV. Bila je i poznata ljepotica francuskoga dvora druge polovine sedamnaestog stoljeća i kći Louise de la Valliere.



Marie Anne de Bourbon rodila se 1. listopada 1666. godine u srednjovjekovnom Château de Vincennes izvan Pariza kao najstarije nezakonito dijete Luja XIV. i njegove tadašnje ljubavnice Louise de la Valliere. Zajedno sa svojim mlađim bratom Louisom odgojena je izvan intriga Versaillesa. Bila je očeva najdraža kći, a i najljepša. Legitimizirana je 14. svinja 1667. godine.

Dana 16. siječnja 1680. godine u dobi od trinaesto godina udala se za svoga bratića Louisa Armanda de Bourbon u gotičkoj kapelici dvorca Chateau de Saint-Germain-en-Laye. On se zaljubio u nju na prvi pogled, no unatoč tome prva bračna noć pokazala se katastrofalnom. Još šokantnije od toga bile su Marie Annine izjave da njen muž nije dobar u vođenju ljubavi.



Samo tri godine kasnije njen dragi brat Louis je umro, nakon što je bio prognan sa dvora zbog prakticiranja homoseksualnosti. Mariu je to jako pogodilo, s druge strane njeni roditelji nisu pustili ni suzu. Godine 1685. razboljela se od velikih boginja, a samo pet dana nakon što se oporavila njen muž je umro ostavivši je udovicom sa samo osamnaest godina. Marie se nikada nije preudala a čak je odbila i bračnu ponudu marokanskog sultana Ismaila Ibn Sharifa.



Tijekom petogodišnjeg braka sa Princom de Contiem bila je jedna od najvažnijih dama dvora i držala je visok položaj budući da je od bio pravi rođeni princ. No, iste godine njena se polusestra Louise Francoise de Bourbon, najstarija kći Luja XIV. i Madame de Montespan, udala za Louisa de Bourbona koji je bio sina Princa de Contea. Budući da je linija Conti potekla od linije Conte, Conte je uzela prednost, a time je Louise Francoise bila u prednosti pred Marie Annon. Maria je bila bijesna što mora biti na nižem statusu od svoje sedam godina mlađe polusestre.

Situacija ranka postala je još iritantnija za Marie Annu 1692. godine kada se njena druga polusestra i Louise Francoisina prava sestra - Francoise Marie udala za Philippa de Orleansa, Vojvodu de Chartresa koji je bio izravni nasljednik titule Orleans kao sin Philippa I. od Orleansa, brata Luja XIV. Francoise Marie time je dobila titulu petite-fille de France a uz to i veliki miraz od dva milia livra.



Godine 1721. iako stara i dalje lijepa Marie Anne dobila je ulogu guvernante male Marie Anne Victorie od Španjolske koja je kao trogodišnjakinja dovedena u Francusku kao buduća žena Luju XV. Malenu su nazivali Infante-Reine jer su je smatrali budućom kraljicom. Brak nikada nije održan i djevojčica je četiri godine kasnije odvedena natrag u rodnu zemlju. Nakon odlaska malene Infante-Reine Marie Anne se povukla iz dvorskog života i nastavila živjeti na svojim imanjima.

Marie Anne de Bourbon umrla je od tumora na mozgu 3. svibnja 1739. godine u sedamdeset drugoj godini života. Pokopana je u crkvi Saint-Roch u parizu.

Oznake: Marie Anne de Bourbon


- 16:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se