Modni zamorac

30.07.2013., utorak

Kostimi kroz film: Orkanski visovi (1992.)

Ovaj sam film odabrala iz više razloga. Na današnji dan 1818. godine rođena je Emily Bronte. Orkanski visovi su jedna od mojih najdražih knjiga a i film je prilično dobar. I naposlijetku, moda u ovom periodu je u prijelazu stilova a to mi ovaj film čini posebno zanimljivim.



Radnja se proteže od 1771. godine koja obilježava Heathcliffov dolazak u Orkanske visove do 1803. u kojoj se samo najavljuje vjenčanje Cathy i Haretona. Moda se u ovom periodu dosta promijenila i baš je zato zanimljivija.

Kao dijete i djevojka Catherine se odijevala jednostavno i skromno. Život u jorkširskim osamama nije zahtijevao raskošne i nezgrapne haljine u kojima se ne bi mogla lako kretati i trčati vrištinama. Ključne riječi u opisivanju mode koja je tamo vladala bile bi sigurno praktičnost i jednostavnost. Njen otac, gospodin Hernshaw bio je imućan, ali ne u pomodnom smislu. Živjeli su u staroj elizabetanskoj kući mirnim seoskim životom. Luksuzni namještaj, skupa odjeća i velika slavlja nisu se uklapala u osamljenu kamenu kuću na visovima.

Engleska je moda općenito težila jednostavnosti, za razliku od francuske. Na londonskom su se dvoru nosile široke suknje bogato ukrašene svile, ali cjeloukupan je dojam bio puno blaži. No, moda u takvnim zabačenim, izoliranim mjestima bila je priča za sebe. U pitanju nije bilo ni siromaštvo ni škrtost, ali Catherine je zasigurno još kao djevojčica u 1770.ima odijevala haljine starinskih tkanina od prije dvadesetak godina. Takve tkanine, u engleskoj modi, prepoznajemo po tmurnijim bojama ili običnim prugicama kao jedinim dekoracijama.



Kontrast mode posebno dolazi do izražaja u sceni kada Catherine, primorana da ostane kod Lintonovih zbog uganuća gležnja, prihvaća njihovo gostoprinstvo na mjesec dana. Isabella, Edgarova sestra, odjevena je u haljina čija nas jednostavnost na trenutak može zavarati, ali riječ je uistinu o najnovijoj modi. Razlika je i više nego očita na prvoj slici; Isabellina haljina je od svile a Catherinina od običnog pamuka a tu se i razlike u krojevima i uzorcima.

Na drugoj je slici Isabella već posudila Catherine jednu haljinu pa i ona djeluje kao prava dama, barem na trenutak. Lintonov stil života bio je drugačiji. Njihov dom, Thrushcross Grange, bio je luksuzno opremljen modernim izrezbarenim namještajem, umjetninama i predmetima za razonodu. Tamo su se ponekad održavale i velike zabave. Nije ni čudo da je Isabella, odgojena kao prava mlada dama, odmalena nosila svilene haljinice po posljednjoj modi, ta maloj aristokratkinji to i priliči.







Za Božič 1777. godine Catherine se napokon vratila kući, ali posve promijenjena. U Orkanskim visovima održano je slavlje i kuća je makar na trenutak oživjela. Svima se svidjela ona nova ljepotica koju su Lintonovi dovezli kočijom; svima osim Heathcliffu. Catherine, sada prava dama, odjenula je blistavu žutu svilenu haljinu, jednostavnu u kroju, ali raskošnu u boji. Jedine dekoracije uključuju mašnice iste boje na struku i lako povezanu platnenu maramu, a uz to su naravno išle i rukavice.





Sljedećih je dana, očekujući posjet Lintonovih, odjenula modernu, ali jednostavnu haljinu. Gornji je dio od modre svile, obrubljen čipkom na rukavima i prsima dok bijela suknja oslobođena teške dekoracije slobodno pada. Vrlo zaimljiv komplet zapravo. Tu leži i jedna od razlika u engleskoj i francuskoj modi. U Francuskoj su se stilovi mijenjali često, a moda evoluirala vrlo brzo dok njen put nije naglo prekinut Francuskom revolucijom koja je raskošne stilove odbacila kao ekstravagantnu modu aristokracije. S druge strane, engleskoj je modi jednostavnost urođena, a stilovi nisu prekidani tako brzo i tako naglo pa nije bilo čudo vidjeti u jednom danu večernju haljinu od teške svile, a poslijepodnevnu haljinu posve modernih detalja obogaćenu jednostavnošću.







Catherine je ipak previše zavoljela damske manire, bijele rupčiće i svilene haljine te je prešla preko svoga srca i udala se za Edgara zaboravivši posve na Heathcliffa. Godina je 1783. a Catherine je odjeveno ležerno, ali moderno pri nenadanom susretu s Heathcliffom koji se odnekud vratio nakon dugog izbivanja. Haljina joj je od prugaste svile u svjetlim nijansama bež i maslinasto zelenkaste boje. Rukavi su u tri četvrt dužine, što indicira modu koja dolazi jednako kao i bijela marama fichu. Frizura koju nosila također postaje popularna, pogoto u Engleskoj koja nije bila izbirljiva u prihvaćanju stilova.





Ovdje vidimo Catherine i Isabellu odjevenu do zadnjeg detalja u odijelo za jahanje koje ukljućuje suknju bez držača, strukiranu jaknicu, šeširić i kožne rukavice čisto zbog potrebe, inače su i svilene dobre. Obje nose i bijele marame čvrsto zavezane oko vrata, a njihove košuljice ispod imaju zanimljive uzorke; Catherinina ima točkice ili cvjetiće dok Isabellina ima prugice. Čak mi se Isabellin maslinasto zeleni komplet i više sviđa.



Za poslijepodnevnu šetnju Catherine i Isabella odjenule su jednostavne i praktične, ali zanimljive haljine kojima je naglasak na uzorku i tkanine više nego na kroju koji je običan. Catherinina haljina ima zagasito crvene prugice, žućkastu podsuknju i bijelu maramu koja slijedi oblik ramena a šeširić koji nosi u ruci ima odgovarajuće mašnice. Isabellina haljina je slična; zagasito zelenih pruga i nešto žuće podsuknje, ali način na koji je marama vezana je moderniji te nam ukazuje na stilove koji slijede.

Prisjetimo li se kostima u filmu The Duchess koji se događa u isto vrijeme vidjet ćemo razliku u stilovima. Iako su Lintonovi bogati i stalo im je do izgleda, nigdje se moda nije tako brzo proširivala kao u gradu, a Georgianine su haljine, s druge strane, bile puno raskošnije i ekstravagantnije. Također, Ralph Fiennes koji ovdje glumi Heathcliffa, glumi Georgianinog muža u filmu The Duchess.







Catherine umire ubrzo poslije poroda rodivši 20. ožujka 1784. godine malu Cathy. Cathy, koja je pokupila majčinu narav a očev izgled, glumi također Juliette Binoche koja glumi i njenu majku Catherine. Jedini što je Cathy pokupila od majčina izgleda su velike tamne Earnshaw oči. Moda se već posve promijenila kada je Cathy postala djevojka. Empire stilove polako su iz mode istisnuli i posljednji dodir osamnaestog stoljeća, a moda službeno ulazi u regency eru. Jaknica pelisse koju nosi mlada Cathy je prekrasne prljavo ružičaste boje, jednostavna i elegantna a ispod nje izviruje blistava plava svilena haljina sa bijelim rupcem utaknutim u grudi; neizostavan detalj regency mode.





Haljine, iako visokog struka nisu stupolike siluete već padaju slobodno, pomalo volumiozno - zadnja naznaka mode osamnaestog stoljeća koju će regency moda posve istisnuti. Haljine je od muslina nježne pastelno plave boje. Struk je visok, točno ispod grudi, a obavezna marama utaknuta je u grudi. Frizure joj je uređena u neoklasicističke kovrče, iako pomalo divlje, što savršeno odgovara naravi koju je baštinila od majke.





Zadnja haljina koju Cathy nosi je prelijep primjer elegantne jednostavnosti Empire mode iz 1801. godine. Haljina je udobn, pamučna, bijela sa sivim točkicama; najpopularniji uzorak mode doba. Bijela marama je obavezna, a rukavi su do lakta s minimalnom dekoracijom. Kosa joj je raskuštrana samo zato što je imala okršaj sa Heathcliffom koji ju je natjerao da se uda za njegovog sina Lintona kako bi mogao naslijediti manje Thrushcross Grange.





Kostimi u ovom filmu mi se sviđaju jer su povijesno odgovarajući, a prijelaz između vrlo različitih stilova je savršeno izveden. Iako su svi smatrali da za ulogu Catherine najbolje odgovara autentična engleska glumica poput Helene Bonham Carter, za koju mislim da bi se savršeno uklopila, uloga je ipak otišla francuskinji Juliette Binoche koja je vrlo dobro utjelovljila i Catherine i njenu kćer Cathy.

Oznake: Kostimi kroz film


- 17:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.07.2013., subota

Vrtovi Charlottenburga



Pri boravku u Berlinu sam, između ostaloga, posjetila prekrasnu vrtove dvorca Charlottenburg koji su mi ostali u tako lijepom sjećanju da sam jednostavno morala napisati nešto o tome. Imala sam sreće jer me je vrijeme poslužilo, odnosno, nije bilo vruće. Dan je započeo oblačno a veliki pljusak poharao je četvrt Charlottenburg-Wilmersdorf u kojoj se nalazi čuveni dvorac. Sjećam se vrlo bistro toga dana; nebo je bilo sivo plavo s pokojim bijelim oblakom, zrak vlažan i ugodan. Rosnu je travu dvorca polako sušilo berlinsko sunce čije su zrake izvirivale iz daljine. Grad pritom nije ni zastao da se okupa u suncu i kiši; sve je jurilo i žurilo kao i dan prije toga, dan poslije toga, kao i svaki dan.





Ova divna palača je dovršena 1696. godine po narudžbi Sophie Charlotte od Hanovera, žene Friedricha I. Izgradio ju je arhitekt Johann Arnold Nering u Lietzowu, dijelu Berlina koji je tada bio selo. Sophia Charlotta je na Charlottenburgu živjela samostalno, bez muža i imala je svoj dvor na kojem je okupila tadašnje pisce, filozofe i umjetnike. Muž je smio doći samo ako ga je pozvala, a to je bilo u rijetkim prigodama kao npr. 11. srpnja 1699. kada mu je tamo priredila rođendansku zabavu. Palača se prvotno zvala Lietzenburg, ali nakon što je ona umrla 1705. godine muž je nazvao palaču po njoj.





Palača se prvotno sastojala od jednog krila sa centralnom kupolom a pročelje je ukrašeno korintskih pilastarima. Ispod centralne kupole nalaze se dvije ovalne dvorane; ona u prizemlju iz koje se izlazi u vrt i ona na katu koja je služila za ceremonije. Na krovu se nalaze dekorativni vijenci na kojima stoje statue a kip na vrhu kupole predstavlja rimsku božicu sreće Fortunu.





Friedrich se 1701. godine okrunio kao kralj Prusije, a netom prije toga poslao je kraljevskog arhitekta Johanna Friedricha von Eosandera u proučavanje arhitektonskih dostignuća u Italiji i Francuskoj, posebice palaču Versailles. S povratkom 1702. godine počeo je nadogradnju palače koja je uključivala dva velika krila koja su okružila trg, krila koja su vodila u vrt i oranžeriju na zapadnoj strani.



Ljudi koje vidite na ovim platnima su možda i najpoznatiji stanovnici dvorca - Friedrich II. Veliki i njegova žena Elisabeth Christine od Brunswick-Wolfenbüttel-Beverna. Ona i Friedrich vjenčali su se 12. lipnja 1733. godine; sedam godina prije nego što je on naslijedio krunu. Samo je nekoliko odaja u prizemlju bilo namijenjeno Elisabethi jer je ona bila prije posjetitelj dvorca nego njegov pravi stanovnik.

Pruski je dvor u doba Friedrichove vladavine bio mjesto spartanske čeličnosti u kojem su se okupljali glazbenici, znanstvenici i filozofi, a žene su rijetko viđane. Tako ni za jadnu Elisabethu nije bilo mjesta na njegovom savršenom dvoru. Ona je većinu vremena provodila u palači Schönhausen u današnjem sjevernom Berlinu. Većinu mjesečnih prihoda izdvajala je na donacije a dane je provodila čitajući te je čak napisala i knjigu o moralu.

U kasnijim godinama braka znali su se ne viđati i po nekoliko godina. Ne znam otkud je vama poznat Friedrich Veliki, ali meni je zasigurno iz Gričke vještice gdje on, iako se ne pojavljuje, stoji kao antagonist Mariji Tereziji a opet korespondira sa njenim sinom.







Visoki i ponositi kip Friedricha nalazi se ispred istočnog krila s prednje strane. Apsolutistički vladar i mudri mislilac skriva se u sjeni gustih krošanja drveća.





Za razliku od Versaillesa koji je bio simbol raskoši i dobrog ukusa, ovaj dvorac djeluje skromno i malo. No, dok sam dodirivala ove stare, mirne zidine šaputale su mi o svojoj slavnoj prošlosti. Cijeli dvorac odiše jednostavnošću, tišini i miru. Zaspale su zauvijek ljepotice; vlasnice njegovih odaja, zaspali kraljevi, prinčevi i bebe još toliko male da im nožice nisu nikada kročile ovim zelenim travnjacima. Zaspalo je vrijeme, njihovo vrijeme, njihovo doba a povijest strpljivo tiho obavila ga velom tišine i zaborava. Ugasile se zauvijek lojanice u tihoj noći, prestaše bezbrižne svirke, ne šušti više svila hodnicima, samo tišina šulja se oko dvorca i prolazi odajama i dugim hodnicima u tihim ljetnim noćima.



Oranžerija izgrađena 1702. godine prvotno je služila za očuvanje rijetkih biljaka po zimi. Za ljetnih mjeseci kada je gotovo 500 drveća naranče i limuna procjetano ukrašavalo barokni vrt, oranžerija je bila prekrasno mjesto dvorskih svečanosti. Slatkasti mirisi širili su se vrtom, zvuci kukaca prožimali su topli ljetni zrak dok je rumeno nebo zalazilo u daljini, a tamna noć i svjetlucave zvijezde dolazile na pozornicu slavlja i veselja.





Pod vladavinom Friedrickovog unuka Friedricka II. Velikog vrtovi dobivaju novu dimenziju. Osvježeni su ljupkim detaljima u novom, rokoko stilu koji je bio puno blaži i manje zahtjevan od prijašnjeg, dominantnog baroka.

Friedrich Wilhelm II. također je dao svoj doprinos u razvoju vrtova tijekom svoje vladavine od 1786. do 1797. godine. Vrtovi i oranžerija tada su zasjali romantičarskih zanosom u slobodnom, neformalnom stilu engleskih vrtova. Engleski je stil vrtova, koji je slijedio prirodu, bio opreka francuskom koji je zahtijevao geometrijske linije.





Zaista, iako su široki šljunčani putovi i geometrijski uređene gredice cvijeća obrubljene niskom, savršeno podrezanom živicom te centralno jezerce ostali sačuvani, već malo dalje ugledat ćete romantičarske detalje engleskih vrtova. Skrene li vam pogled od bijelih statua nagih dječaćića samo malo u daljinu, pejzaž će vam biti ispunjen divljim krošnjama lepršavog drveća, raznim grmljem, velikim blistavim jezerom s patkama i mostićem koji izviruje usred divne prirode u daljini.





Doživljaj je čaroban. Šetajući ovim puteljcima, dok mi je šljunak krckao pod nogama, a mirisno cvijeće smiješilo mi se iz gredica ni na minutu nisam mogla misli odvući od nekih prošlih vremena. Ovaj sanjarski trenutak donio mi je u misli šuštave svilene haljine, lepeze, napudrane kose i rumene obraze dama koje šetnjom krate svoja duga ljetna poslijepodneva. U daljini me drveni mostić neprestano pozivao, napola skriven u krošnjama drveća, njegova me tajnovitost zaintrigirala te sam, naravno, morala prošetati i do tamo.





U tišini starih krošanja spava u mauzoleju prerano otišla ljepotica s prijelaza osamnaestog u devetnaesto stoljeće, Louise od Mecklenburg-Strelitza. Mauzolej joj je u neoklasicističkom stilu poput grčkog hrama zalutalog na sjever Europe. Nekoć se bijelio, sada sivi pod teretom vremena.

Na mostiću sam, znajući da će ga guste krošnje uskoro sakriti s mojega vidika, još jednom sjetno pogledala dragi mi Charlottenburg želeći snažno da sam opet na njegovu ulazu i da mi se sve ljepote ovih vrtova ponovo otvaraju pred očima.



(Sve fotografije su moje vlasništvo.)
- 16:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.07.2013., srijeda

Vjenčanje Princeze Beatrice

Vjenčanje princeze Beatrice, kćeri kraljice Viktorije, održano je 23. srpnja 1885. godine u crkvi u Whippinghamu.



Princeza Beatrice rodila se 14. travnja 1857. godine i kao najmlađa kći kraljice Viktorije, nakon Albertove smrti bila je majci jedini utjeha u životu. Njeno djetinjstvo je bilo prilično mirno jer je služila kao majčina družbenica i posve je logično da je kraljica burno reagirala samo na pomisao njene udaje. No, Beatrice je bila usamljena i pri posjetu vjenčanju svoje sestre Louise upoznala je svog budućeg muža, Princa Henrija od Battenberga.

Nakon što je majci rekla za svoje planove o udaji, kraljica je reagirala zastrašujućom šutnjom. Iako su i dalje živjele zajedno, Viktorija nije sedam mjeseci razgovarala sa svojom kćeri. Beatrice je u majčinim očima bila beba te nije željela da njeno dijete izgubi čar nevinosti ulaskom u brak. No, Beatrice se ipak udala, ali ona i muž su obećali kraljici da će ostati živjeti s njom pa su se nakon kratkog medenog mjeseca vratili i ispunili obećanje.



Na vjenčanju koje se održalo 23. srpnja 1885. godine, Beatrice je pratilo deset djeveruša odjevenih u haljine boje bjelokosti. Djeveruše su bile Louise, Victoria i Maud od Walesa (kćeri Edwarda i Alexandre), Irene i Alix od Hessea (kćeri njene sestre Alice), Marie, Victoria Melita i Alexandra od Edinburgha (kćeri njenog brata Alfreda) te Helena Victoria i Marie Louise od Schleswig-Holsteina (kćeri njene sestre Helene).

Vjenčanju nisu prisustvovali njena najstarija sestra Viktorija od Prusije i njen muž kao ni Princeza Mary Adelaide od Tecka (majka Mary od Teck). nakon ceremonije i proslave par se uputio na njihov medeni mjesec.



Njena vjenčanica bila je od bijelog satena obrubljena narančinim cvijećem i čipkom; čipkasta nadsuknja ukrašena je vijencima cvjeća isprepletenih bijelim vrijesovima. Gornji je dio vrlo usko stegnut korzet; karaktristika mode 1880.ih, a poprsje je dekorirano čipkom i mnoštvom cvjetova naranče i bijelih vrijesova.

Glavni motiv vjenčanice bila je čipka jer je Beatrice bila obožavateljica i stručnjakinja u vezi čipaka. Jedna od njenih najvrijednijih čipki bila je zasigurno starinska čipka d'Alencon koja je pripadala Catherine od Aragona.

Znajući njenu ljubav prema čipki, kraljica joj je dopustila da nosi njen vjenčani veo od Honitonske čipke na svoje vjenčanje. Veo je bio vrlo dragocjen za kraljicu i Beatrice je bila jedina kćer kojoj ga je bilo dozvoljeno nositi. Beatrice je veo dodatno ukrasila dijamantnom tijarom sa zvjezdicama koja je bila poklon kraljice Viktorije.

Kraljica je osim svog vela i dijamantne tijare kćeri poklonila i prekrasnu lepezu od bjelokosti sa srebrnim detaljima na kojoj su naslikani anđeli i buket bijelog cvijeća.



Vidite kako je Beatricina vjenčanica posve različita od one koju je nosila Mary od Tecka iako je proteklo samo osam godina između ta dva vjenčanja.

Oznake: vjenčanje


- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.07.2013., ponedjeljak

La femme: Infanta Maria Teresa Rafaela od Španjolske

Infanta Maria Teresa bila je prva i nikad prežaljena žena Louisa, dauphina, sina kralja Louisa XV.



Rođena je 11. lipnja 1726. godine pod punim imenom Maria Teresa Antoina Rafaela i automatski je dobila titulu Infanta. Bila je četvrto dijete i druga kći Philippa V. od Španjolske i njegove žene Elisabeth Farnese.

Netom prije njene udaje Španjolski i Francuski dvor nisu bili u baš najboljim odnosima; španjolci su se duboko uvrijedili kada su francuzi 1725. godine prekinuli zaruke Luja XV. sa Marie Theresinom starijom sestrom Mariannom Viktorijom. Luj je umjesto nje oženio Mariju Leszczynsku s kojom je naposlijetku imao sina Louisa, budućeg muža naše Marie Terese. Brak između Louisa i Marie Terese objavljen je 1739. godine nakon što se Lujeva kći Louise Elisabeth udala za Infanta Felipea, Teresinom starijeg brata. No, pod utjecajem njene dominantne majke Teresa je odlučila pričekati zreliju dob za brak.

Maria Teresa se vjenčala putem proksija 18. prosinca 1744. godine, a u siječnju sljedeće godine krenula je u Francusku. Na Versailles je stigla 21. veljače 1745., a tu je i održano službeno vjenčanje 23. veljače iste godine. Ovaj je brak trebao popraviti odnose između susjednih dvorova koji su od 1725. godine bili uzdrmani. Infanta Maria Teresa nije jedina španjolka koja se udala u Versailles; 1660. godine učinila je to i Maria Theresa udajom za Luja XIV.



Velika slavlja, balovi i gozbe održani su povodom vjenčanja. Luksuzni bal zvan Bal tisinih drvca održan je 25. veljače, a također označava i početak ljubavne afere Luja XV. i Pompadourke. Maskiranom balu prisustvovali su, između ostaloga, kralj, kraljica, njihove kćeri Madame Henriette i Madame Adelaide, Louise Henriette de Bourbon, Louise Élisabeth de Bourbon te Charlotte Aglae d'Orleans, Vojvotkinja od Modene.

Brak nije dobro počeo budući da nije konzumiran prve noći. To je mladoj dauphini donijelo veliku sramotu na dvoru i njen je položaj bio nedefiniran. Usprkos tome uspostavila je dobar odnos sa kraljem i kraljicom, a i Louis ju je uskoro zavolio. Iako je Infanta opisana kao lijepa, dostojanstvena, pobožna i dobro obrazovana, negativne primjedbe dolazile su na račun njene crvene kose. Stidljiva narav izolirala ju je od dvora kao i otvorene neprijateljstvo prema Madame de Pompadour. Maria Teresa i Louis nisu je voljeli jer je pozornost odvlačila od kraljice, njegove majke.



Louis, dauphin.

Brak je napokon konzumiran u rujnu 1745. godine i to je stalo na kraj dvorskim tračevima. Par je postao vrlo blizak i većinu su vremena provodili zajedno. Mariu Teresu Rafaelu brzo je osvojio ovaj miran, pobožan, marljiv mladić i ljubitelj glazbe koji je preferirao intimno druženje s članovima obitelji od raskošnih zabava i balova. Vrlo odan sa istančanim osjećajem za moral bio je pažljiv prema svojoj mladoj ženi.

Dana 19. srpnja 1746. Maria Teresa Rafaela rodila je kćer Marie Theresu i samo tri dana poslije 22. srpnja, umrla od posljedica. Njena smrt je duboko pogodila šesnaestogodišnjeg Louisa. Ona je u grob ponijela njihovu ljubav, a on u život tugu koja ga nikad nije napustila. Luj XV. je doslovno morao odvući svoga sina od postelje na kojoj je mrtva ležala.



Malena Marie Theresa poživjela je nešto manje od godine dana, a Louis je bio prisiljen ponovo se oženiti da osigura nasljednika dinastiji. Samo devetnaest godina kasnije i Louis je umro, pridruživši se napokon svojoj voljenoj ženi.

Oznake: La femme, Versailles, 18. stoljeće


- 17:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.07.2013., subota

Tri najmlađe princeze



Ovaj prekrasan portret prikazuje tri najmlađe kćeri engleskog kralja Georga III. Slika mi djeluje tako očaravajuće da nisam mogla odoljeti da je ne pokažem na blogu. Engleski slikar John Singleton Copley imao je tu čast da ovjekovječi ove tri razigrane djevojčice u igri s njihovim ljubimcima.

Tri najmlađe sestre su princeze Amelia, Mary i Sophia; kćeri Georga III. i Charlotte od Mecklenburg-Strelitza. Malena beba u kočiji je Amelia koja je imala nepune dvije godine kada je slika nastala. Rumena djevojčica na desno u ružičastoj svilenoj haljini je osmogodišnja Sophia. Njen šeširić i mašna predivne su, suptilne, zelene boje, a ako bolje pogledate vidjet ćete i cipelicu iste boje kako viri ispod haljinice. Sviđa mi se kontrast njenih lijepih plavih lokni i ovih zelenih i ružičastih nijansi.

I konačno, smeđokosa djevojčica na lijevo je Mary koja je imala devet godina kada je portret naslikan. Njena haljina je jednostavnija a modernu notu daje joj čipkasta marama zvana fichu nošena preko grudi i struka. Zagasito žuta svila i gornji dio koji završava u špic daju joj pomalo arhaičnu notu, a opet, ovo je engleska moda.

Nije li ovaj portret upravo divan ? Opuštena atmosfera i vanjski ambijent, pogotovo nijansirano nebo u daljini, tipični su za engleske portrete razdoblja a baš su ti čimbenici utjecali na slobodni i dražesni dojam koji slika ostavlja.

Oznake: 18. stoljeće, Engleska


- 09:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.07.2013., četvrtak

Haljina tjedna, 1885.

Kada sam već započela temu čajanki i poslijepodnevnih haljina najprikladnija haljina tjedna bila bi dakako
poslijepodnevna haljina.



Posve sam zaboravila na ovu poslijepodnevnu haljinu dok sam pisala prijašnji post o njima pa se, eto, na ovaj način iskupljujem. Ako i ne gledamo ljepotu i subjektivan dojam ove haljine, ona je i dalje vrlo reprezentativan primjer poslijepodnevnih haljina iz 1880.ih.

Haljinu je izradila i kreirala engleska tvrtka Liberty & Co. 1885. godine. Izrađena je u prepoznatiljivim lakim i svjetlim svilama koje su karakteristike ove tvrtke. Jednostavno urešene i pastelnih boja ove su haljine bile potpuni kontrast rigidnoj modi teških tkanina i jakih boja koje stoje kao karakteristika mode ove dekade.

Ova haljina objedinjuje elemente koji ju čine prikladnom za poslijepodnevnu haljinu jednaku kao i onu za informalno primanje gostiju. Udobnost i primjerenost ključne su riječi koje ju opisuju.



Prednja je strana od lake svile svjetle kremaste boje sa decentnim buketićima ivančica koji su izvezeni te samo lagano reljefno izviruju s glatke površine. Ogrtač koji je ujedno i dio haljine je boje breskve a rukavići su izvezeni motivom cvijeća. Drugi dio rukava, odgovarajući prednjoj strani, završen je lake čipke. Ovalni ovratnik obrubljen je jednakom čipkom. U svojoj jednostavnostavnoj eleganciji struk je samo lako obujmljen odgovarajućom svilom dok gornji dio opušteno pada u faldama.

Stražnji dio haljine lagano je ispupčen (bustle) jer je to ipak moda 1880.ih, ali je ovo je puno blaža verzija. Suptilna raskoš moglo bi biti ime ovom prekrasnom dizajnu koji je sigurno bio i vrlo udoban.



Nadam se da vam se svidjela ova nježna haljina nesputane elegancije.

Oznake: Haljina tjedna


- 17:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.07.2013., utorak

Poslijepodnevne haljine

Tea dress, kako se izvorno zove, ili poslijepodnevna haljina nošena je za informalnu zabavu na poslijepodnevnim čajankama u viktorijanskom dobu i kasnije.

Poslijepodnevna haljina 1880.



Prava poslijepodnevna haljina u ovom smislu javila se u 1870.ima kada je moda bila najrestriktivnija u cijelom stoljeću. Izum šivaće mašine donio je mogućnost da haljine budu raskošno obrubljene i prepune detalja i to samo zato da iskoriste tu mogućnost, a ne zbog potrebe. I dok su jutarnje i balske haljine bile upečatljivih uzoraka s mnoštvo detalja, poslijepodnevne su se haljine okrenule jednostavnijim nadasve udobnijim stilovima.

Poslijepodnevna haljina 1878.



Poslijepodnevna Tea haljina usko je povezana sa pokretom Bratstva Prerafaelita koji su zastupali artističku haljinu i oslobođenje od ropstva korzeta. Artistička haljina, koja je jako utjecala na poslijepodnevnu, bila je slobodnog pada i nošena je bez korzeta. Često su je krasili romantistički srednjovjekovni ili renesansni detaljima. Poslijepodnevne haljine vrlo su slične; umjerene i bez puno dekoracije, najčešće pastelnih boja.

Poslijepodnevna haljina 1900.



No, kako svemu dođe kraj tako je i slobodi poslijepodnevnih haljina koje su s godinama evoluirale u raskošnije dizajne. Iako su zadržale ležernu, fluidnu formu tkanine i dekoracije postale su neumjerene kao i u svakidašnjoj modi. Bijele pamučne ili muslinske haljine sa detaljima od čipke više nisu bile dovoljne a u dizajn haljina uvukli su se nepotrebni detalji koje su suviše podsjećali na komplicirane svakodnevne haljine.

Poslijepodnevna haljina 1910.



Jedina razlika između poslijepodnevnih i artističkih haljina leži u tome da je prve društvo prihvatilo a druge ne. Jednostavne poslijepodnevne haljine nosile su bogate aristokratkinje posve normalno; bile su dopuštene i zauzimale su svoje mjesto u ormaru ravnopravno kao i balska haljina. S druge strane artistička haljina nošena je u avangardnim krugovima umjetnika i pisaca te je kao takva instantno odbačena kao što su odbačeni i kontroverzni avangardni umjetnici.

Poslijepodnevna haljina 1910.



Sada možete vidjeti što bi žene i odjenule za viktorijansku čajanku.

- 16:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.07.2013., ponedjeljak

Mlada dama koja pije kavu

Nasmijana sova preferira kavu od čaja i željela je saznati nešto više o kulturi pijenja kave.



1774. Portret mlade žene koja pije kavu, Louis Marin Bonnet.

Francuski slikar Louis Marin Bonnet divno je zabilježio ovu djevojku kako pije kavu. Ako dobro promotrite vidjet ćete da kavu lijeva iz šalice u tanjurić, to je bio hir sezone. No, francuzi su ipak preferirali vruću čokoladu ili čaj dok su englezi u sedamnaestom stoljeću poludili za tamnim napitkom zvanim kava.

Prvu kavanu u Londonu otvorio je 1652. godine Pasqua Rosée koji je inače rodom iz Dubrovnika. Do 1675. godine više od tri tisuće kavana otvoreno je u Engleskoj, a one su počele dobivati na popularnost jer su postale mjesto debata i novih ideja.

Rosée je 1672., godine otvorio kavanu i u Parizu, ali kavana Café Procope otvorena 1686. je bila daleko popularnija. U ovoj su se kavani kasnije sastajali prosvjetitelji; Voltaire, Rousseau, Didero i ostali a čak je smatrana i mjestom rođenja Encyclopédie, prve moderne enciklopedije.

Charles II. nije odobravao kavane u Engleskoj jer su navodno bile mjesto širenja skandaloznih laži koje ugrožavaju Njegovo Visočanstvo te mjesto širenja novih ideja što je bilo nepoželjno. Kavane su bile dostupne muškarcima svih staleža pa su tako bile mjesto jednakosti i republikanizma. Do 1739. godine u Londonu je otvoren 551 kavana, a svaka je privlačila određene skupine ljudi poput Torijevaca ili Whighovaca ( pol. stranke), pisaca i nakladnika, trgovaca i odjetnika...

Francuski posjetitelj Antoine François Prévost izjavio je da su kavane ''mjesto na kojem imaš pravo čitati sve novine koje su za i protiv vlade'' te središte ''engleske slobode''.

Žene ulaz u kavane nije bio dopušten, a matematičarka i fizičarka Émilie du Châtelet maskirala se u muškarca i tako posjećivala pariške kavane.



Koncem osamnaestog stoljeća kavanama opada popularnost, a u Viktorijanskom dobu ostat će kao mjesto okupljanja pisaca i umjetnika a također i radničke klase koja je u njima mogla naći zabavu i opuštanje bez alkohola.



Pogledajte samo divne detalje ove slike.
- 18:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.07.2013., nedjelja

Viktorijanska čajanka

Jeste li raspoloženi za jednu viktorijansku čajanku ili barem za priču o njoj ?



Čaj je prvotno serviran između tri i četiri sata poslijepodne najčešće u vrtu ili u blagovaoni. Iz kredenaca se izvadio najbolji porculan, pribor i stoljnjaci. Meni je, osim čaja, uključivao male sendviče, kremaste i suhe kolače, žemljice, keksiče, slatke pite, savijače, vafle, slatko vrhnje i razno voće.

Razvile su se čak i slastice u skladu sa sezonama. U proljeće i ljeto popularno je bilo svježe voće poput jagoda i raznog bobičastog voća dok su bademi, orasi, lješnjaci i suho voće bili rezervirani za hladnije mjesece. Lagani, voćni kremasti kolači bili su omiljeni za proljeće i ljeto. Jače slastice poput čokoladnih kolača i biskupskog kruha obavezno su krasile stol u zimskim mjesecima.



Anna, vojvotkinja od Bedforda, vjerna prijateljica kraljice Viktorije, uvela je ritual pijenja čaja u Englesku. Budući da je podnevni obrok postao oskudniji, Anne je osjećala glad oko četiri sata poslijepodne te su joj sluge počele donositi čaj, male sendviče i razne slastice. Ubrzo je počela pozivati prijatelje u svoj dvorac Belvoir na šalicu čaja i šačicu tračeva. Meni je uključivao kolačiće, peciva s maslacem, razne slatkiše i naravno čaj. Ovaj se ljetni ritual pokazao toliko popularnim da ga je nastavila slijediti i u Londonu. Prijateljima je počela slati pozivnice za čaj i šetnju vrtovima te je to ubrzo bio priznat posao hostesa društva.

Druge polovica devetnaestog stoljeća obilježena je Industrijskom revolucijom. Ljudi su se tada gladni vraćali kući s cijelodnevnog posla te ih je na stolu, uz čaj, čekao i kruh sa maslacem, sirom, mesom i ukiseljenim krastavcima. Za radničku klasu nije bilo mjesta za male sendviče i skupe slastice na stolu.



U kasno Viktorijansko doba običaj poslijepodnevnog čaja postao je zabava samo za najbogatije koji su time kratili vrijeme ljenčareći u hladovini mirisnih vrtova. Okupljanje uz čaj također je ispunilo i obaveze poput socijaliziranja s prijateljima, planiranja balova, upoznavanja uvaženih osoba a ponekad čak i poslovnog sastanka. No, ništa nije bila bolja poslastica uz poslijepodnevni čaj od šačice sočnih tračeva koji su mnogim damama bili glavna zabava.

Često spomenuti mali sendviči postali su popularni u prošlom stoljeću zaslugama Johna Montagua, grofa od Sandwicha. Sada nam ta titula zvuči smiješna, ali sendvič je i dobio ime upravo po njegovoj tituli.

Set za čaj bio je od najfinijeg porculana a uključivao je čajnik, šalice i tanjuriće te posudice za šećer i vrhnje. Žličice su bile od najkvalitetnijeg srebra ili zlata a često su imale ugraviran grb te obitelji. Mnogi drugi predmeti poput grijača žemlji su također izumljeni, a sluškinje su običavale redovito grijati i nalijevati vruću vodu čim bi se ona u čajniku ohladila.



Kako vam se čini ritual čajanke ? Dražesna zabava u poslijepodnevnim satima ili frivolno dokoličarenje bogatih viktorijanaca ?
- 12:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

12.07.2013., petak

La femme: Catherine Parr

Catherine Parr bila je šesta i zadnja žena Henrija VIII. Sa Henrijem se vjenčala 12. srpnja 1543. godine i zato sam odlučila napisati nešto o njoj baš danas. Bila je i najudavanija engleska kraljica jer je osim Henrija imala još tri muža.



Catherine Parr rodila se 1512. godine, najvjerojatnije u kolovozu. Roditelji su joj bili Sir Thomas Parr koji je daljnji predak Edwarda VI. (otac Henrija VIII.) i Maud Green. Maud je bila dvorska dama i vrlo dobra prijateljica Catherine od Aragona prema kojoj je Catherine Parr i dobila ime. Ironično; Henrieva zadnja žena dobila je ime po njegovoj prvoj ženi. Catherine, najstarije dijete, imala je sestru Annu i brata Williama.

Sir Thomas je umro dok je ona još bila dijete pa je tako odrasla vrlo bliska s majkom. Obrazovana je kao i većina žena njene klase, ali je ubrzo pokazala veliku ljubav prema učenju. Tečno je govorila francuski, latinski, taliijanski, a kao kraljica počela je učiti i španjolski. Osim toga, obrazovana je u filozofiji i teologiji. S druge strane, šivanje i vez nije mogla podnijeti pa je majci znala reći ''moje su ruke stvorene da diraju krunu, a ne iglu !''



Godine 1529. u dobi od sedamnaest godina udala se za Sir Edward Borougha. On je bio krhkog zdravlja i umro je već 1533. godine. Po drugi put se udala u ljeto 1534. godine za Johna Nevilla, trećeg baruna Latimera. John, dva puta udovac, imao je tada četrdeset jednu godinu, ona samo dvadeset dvije. John je imao dvoje djece iz prijašnjih brakova pa je Catherine po prvi puta postala maćeha. John je, protiv svoje volje, bio umješan u pobunu katolika i to mu je ugrozilo ugled koji je jedva povratio.

Godine 1542. obitelj se preselila u London budući da je John primljen u parlament. Catherine je na dvoru posjećivala brata Williama i sestru Annu, a tu se upoznala i s budućim četvrtim mužem Thomasom Seymourom. Tu je također pronašla zabavu odijevajući se po posljednjim modnim trendovima; moda i nakit bili su najvažniji na dvoru. Početkom 1543. godine njegovo zdravlje je slabilo i Catherine je u 31. godini opet ostala udovica.

Pozivajući se na majčino prijateljstvo sa Catherine od Aragona, Catherine je iskoristila priliku da se sprijatelji sa njenom kćeri princezom Mary. Do 15. veljače 1543. Catherine je postala Maryina dvorska dama i zapela je za oko kralju. Iako je započela romantičnu aferu sa Thomasom, smatrala je kao svoju dužnost da kraljevu prosidbu stavi ispred njegove.



Catherine i Henry su se vjenčali 12. srpnja 1543. godine u palači Hampton. Ona i njen muž imali su mnoge zajedničke pretke pa su bili mnogostruki rođaci. Čim je postala kraljica, postavila je bivšu pokćerku Margaret na mjesto svoje dvorske dame a ženu bivšeg posinka Johna također na cijenjenu poziciju. Catherine je djelomično odgovorna za pomirenje Henria sa svojim kćerima i razvila je vrlo blizak odnos sa njegovim sinom Edvardom.

Edvard je preuzeo krunu nakon što je Henry umro u siječnju 1547. godine. Henry joj je ostavio 7,000 funti godišnje do smrti i ona se povukla s dvora. Sir Thomas Seymour joj je ubrzo opet ponudio brak koji je ona rado prihvatila. Krajem svibnja iste godine vjenčali su se tajno jer Catherine kao bivšoj kraljici ne bi dopustili da se tako brzo preuda.

U studenom 1547. godine izdala je knjigu Lamentacije griješnika. Rane 1548. godine Catherine je pozvala buduću kraljicu Elizabetu i njenu rođakinju Lady Jane Grey da ju posjete u dvorcu Sudeley u Gloucestershireu te im je obećala da će im osigurati obrazovanje. U ožujku 1548. u tridesetpetoj godini Catherine je ostala trudna što je bilo čudo budući da nije imala djece u prijašnja tri braka. U to se vrijeme Seymour počeo zanimati za četrnaestogodišnju Elizabethu, protiv njene volje, te je u svibnju iste godine napustila kuću.

Dana 30. kolovoza 1548. godine Catherine je rodila kćer Mary koja je ime dobila njenoj pokćerci Mary. Samo šest dana poslije Catherine je umrla od posljedica poroda. U ožujku sljedeće godine Thomas je dekapitiran zbog veleizdaje a malena je Mary stavljena pod skrb Catherinine prijateljice vojvotkinje od Suffolka. Mary je najvjerojatnije umrla u drugoj godini života.



Catherine je ispod kralja na lijevo.

1782. godine John Locust je otkrio Catherinin lijes u ruševinama kapelice dvorca Sudeley. Otvorio je lijes i pogledao tijelo koje je nakon 234 godine bilo u začuđujuće dobrom stanju. Meso na jednoj od ruku bilo je još bijelo i vlažno. Nakon što je uzeo nekoliko lokni njene kose, zatvorio je lijes i vratio ga u grob. Lijes je još nekoliko puta otvaran u sljedećih deset godina a 1792. godine neki ga je pripit čovjek zakopao vertikalno na grub način. Lijes je 1817. godine službeno otvoren, ali ništa osim skeletona nije preostalo.
- 15:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.07.2013., srijeda

Haljina tjedna, 1913

Ovu sam haljinu odabrala jer donosi pravo osvježenje svojim upečatljivim bojama i nezaboravnom, gotovo savršenom, kombinacijom detalja



Ovaj je komplet kreirala Jeanne Hallee 1913. godine. Silueta je fluidna, meka i jednostavna. Kao i u većini haljina ove dekade naglasak je na bojama koje su jake i izražajne. Orijentalistički utjecaj indiskretno se odrazio u bojama i tkaninama. Boje dragulja bile su najpopularnije u ovom periodu pa tako i ovu haljinu krasi prelijepa plava - boja safira ili opala i zelena - boja žada.

Tkanine su također u kontrastu; lagana lepršava plava tkanina izviruje ispod debele maslinasto zelene tkanine reljefne površine. U ovom je slučaju kontrast boja i tkanina stvorio prekrasnu večernju haljinu. Kroj ove haljine možda i ne bi oduzimao dah da tkanine i detalji nisu tako životopisni.



Pogledajte samo ovu haljinu izbliza. Lagana prozirnkasta plava tkanina izvezena je perlicama koje se prelijevaju u stotinu boja; kao da se sam Ballets Russes protkao u ove tkanine i unio haljini svjetlucavi i orijentalni duh Šeherezade. Prijelaz između krhke plave i pune zelene tkanine izvezen je, posve neprimjetno, mnoštvom perlica koje svjetlucaju u zelenim i ljubičastim bojama.

Struk krasi i asimetrično postavljen raskošni plavi cvijet od baršuna čije se latice sedefasto preljevaju u dosad neviđene srebrnoplave nijanse. Prorez haljine skriva se upravo ispod ovog cvijeta. Pahuljasta plava tkanina leprša slobodno ispod teškog zelenog brokata bogato urešene površine. Usred tog raskošnog orijentalističkog sjaja klasična bijela čipka izviruje sramežljivo kao visibaba u proljeće te u svojoj starinskoj bjelini suptilno, ali arhaično podsjeća na bezvremensku eleganciju nekih prošlih dekada.



Uz ovu haljinu koja je sama po sebi veličanstven spoja boja i tkanina nošene su ove savršeno odgovarajuće cipele s malom potpeticom i mašnicom kao jedinim ukrasom.



Možete li se zamisliti, sto godina prije, sjedite u nekom salonu. Glazba svira u daljini, sve vrvi mirisima; parfemi mnogih dama spojili su se u divlji orkestar neutažene slobode.... Svjetlucaju perle, koče se pokoji starinski broševi, a šuštava svila najavljuje neko novo doba ?

Oznake: Haljina tjedna


- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.07.2013., ponedjeljak

Marie Antoinettini predmeti

Danas vam donosim nekoliko zanimljivih predmeta koje je posjedovala Maria Antoineta.



Lepeza koja je pripadala Marie Antoaneti.

Marie Antoinetta je najviše vremena provodila u Petit Trianonu sve od kada ga je dobila na poklon 1774. godine, netom nakon što je postala kraljica. Petit Trianon je uređen u prijelaznom stilu između rokokoa i neoklasicizma, a Marie Antoinette je uživala u jednostavnom interijeru odaja i često je popunjavala prostor sitnicama koje je voljela. Namještaj njenih odaja bio je od svjetlog drveta, neoklasicističkog stila sa sitnim detaljima cvijeća i zlatnim ručkicama.

Prvi stolić po redu darovala joj je sestra Maria Christina pri posjetu Versaillesu. Marie Antoinette je tada već bila kraljica i većinu je vremena provodila u Petit Trianonu. Maria Christina je izrazila želju da posjeti taj razvikani Trianon no želja joj je ignorirana. Iako su je tretirali kao državnog gosta i ništa bliže, Maria Christina joj je ipak na poklon ostavila ovaj tamni stolić.



Sljedeći stolić po redu također ima svoju priču. Bio je to dar Marie Antoinetti od njenog muža za 29. rođendan koji je proslavila 2. studenog 1784. godine.



Zadnji stolić nema posebnu priču vezanu uz njega, ali je još najraskošniji; osim zlatnih i zelenih detalja krase ga i buketi cvjetića na bijeloj pozadini.



Ovo je harfa koja je pripadala Marie Antoinetti. Habsburgovci, prema tome i ona, bili su poznati po svojoj ljubavi prema glazbi, posebno pod vladavinom Marije Terezije. Beč je i zvan ''grad glazbe'', a Marie Antoinette je odmalena učila svirati ne samo harfu već i klavikord, čembalo i spinet a učitelj joj je bio Gluck.



Ovaj rupčić Marie Antoinette je izvezla motivma cvjetića za vrijeme dok je bila u zatočeništvu. Kraj njega je stavljeno i njeno zadnje pismo.



Zadnji predmet je medaljon. Poseban je zato što ga krasi lokna Antoanetine kose. Ona je bila poznata po svojim lijepim plavim loknama, iako joj je kosa bila slaba.



To je sve za danas. Nadam se da vam je zanimljivo promatrati predmete koje je posjedovala a koji i danas izazivaju fascinaciju zbog svoje elegancije i raskoši.

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće, Versailles


- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2013., subota

Vjenčanje Mary od Teck

Dana 6. srpnja 1893. godine u Palači St. Jamesa održano je vjenčanje Mary od Teck i budućeg Georga V.



Obiteljska pozadina

George V. je bio sin Alexandre od Danske i Edwarda VII., a prema tome i unuk kraljice Viktorije. Rodio se 3. lipnja 1865. godine kao njihovo drugo dijete i drugi sin. Imao je malo šanse da dođe na prijestolje; bio je treći u liniji nasljedstva, poslije svoga oca i starijeg brata Alberta Victora. Albert je prvo bio zaručen za Mary, ali je nakon šest tjedana umro od gripe pa je Mary na kraju pripala Georgeu.

Mary od Tecka rodila se 26. svibnja 1867. godine pod punim imenom Victoria Mary Augusta Louise Olga Pauline Claudine Agnes u palači Kensington. Pri rođenju je dobila nadimak May po svome mjesecu rođenja. Sa kraljevskom obitelji povezana je preko majke Mary Adelaide koja je bila unuka Georga III. Kraljica Viktorija je također unuka Georga III. Mary je po prirodi bila vrlo strpljiva, diskretna i nepokolebljiva.



Vjenčanje

Dana 3. svibnja 1893. godine Mary se sa Georgovom sestrom Louisom i njenim mužem dogovorila za čajanku. No, kad je stigla tamo ugledala je i Georga. Louisa se spretno snašla i rekla Georgu ''Zašto ne odvedeš Mary u vrt da pogleda žabe u našem ribnjaku ?'' George ju je zaprosio kraj ribnjaka, a zaruke su svečano objavljene sljedećeg dana. Unatoč prvotnim poteškoćama, par se dobro slagao i brinuo jedno o drugom.

Konačno, vjenčanje je održano 6. srpnja 1893. godine u 12.30 h u palači St. James.

Mary su pratile deset djeveruša uključujući princeze Viktoriju Melitu, Alexandru i Beatrice od Edinburgha (Georgeve sestrične), princeze Maud i Viktorija od Walesa (Georgeve sestre), princeze Margaret i Patricia od Connaughta (Georgeve sestrične), princeze Alice i Viktorija Eugenija od Battenberga i princeza Helena Victorija od Schleswig-Holsteina (također Georgeve sestrične).

Osim najbliže kraljevske obitelji, vjenčanju su prisutstvovali i Nikolaj II. od Rusije, Kralj i Kraljica Danske, Princ Valdemar od Danske, Princ Albert od Belgije, Princeza Viktorija od Hessea i njen muž te Princeza Irena od Prusije i njen muž Henry.

Svečana povorka sastojala se od mnogo otvorenih kočija, a u zadnjoj se vozila Mary u pratnji svog oca Vojvode od Tecka i brata Adolphusa. Mary je gomilu pozdravila laganim smješkom i sramežljivim mahanjem desne ruke u bijeloj rukavici. Nakon ceremonije u crkvi povorka se vratila u palaču Buckingham gdje je kraljica potpisala vjenčani list.

Medeni mjesec su proveli na imanju Sandringham u Norfolk, istočnoj Engleskoj.



Vjenčanica

Godine 1891., nevjestina majka, Vojvodkinja od Tecka je objavila da će vjenčanica i haljine djeveruša biti izrađene potpuno u Engleskoj. Time je nastavljala tradiciju kraljice Viktorije a ujedno i potaknula dame da nose svilu domaće izrade. Kreator Arthur Silvet prvo je osmislio haljinu s motivom ljiljana za njeno vjenčanje s Albertom, no nakon njegove smrti haljina je odbačena i radilo se na novom dizajnu.

Konačna vjenčanica bila je od bijele svile s motivima ruža, djeteline i čička, obrubljena, prema tradiciji, cvijetom narančina drveta. Arthur je kao kreator bio pod utjecajem japanske umjetnosti i pokreta Art Nouvea.

Prednji dio haljine bio je od satena sa tri volana starinske Honitonske čipke koja je skinuta s vjenčanice njene majke. Gornji je dio izrađen od srebrno-bijelog brokata i također utjelovljuje starinsku čipku na pufu rukava. S leđa joj je padala dugačka bijela brokatna povlaka protkana srebrom, a na glavi je nosila majčin veo od Honitonske čipke koji je bio pričvršćen dijamantnim ukosnicama koje su bile poklon kraljice Viktorije. Mali vjenčići narančina cvijeća poslagani su oko njenog poprsja i na kosi. Toaleta je završena dijamantnom tijarom; poklon kraljice Viktorije, dijamantnom ogrlicom; poklon Edwarda VII. i Alexandre te dijamantnim naušnicama i brošem koji su bili Georgev dar. Od cijelog vjenčanog seta veo je bio jedini predmet koji više nikada nija nosila.



Njena vjenčana oprema uključivala je četrdeset haljina za šetnju, petnaest balskih haljina, pet poslijepodnevnih haljina te ogroman broj šeširića, cipela i rukavica. Par je dobio jednako raskošne vjenčane darove poput nakita i posuđa.



Par je u konačnici imao šestero djece od kojih je najstariji bio sin Edward VIII. poznat zbog svog braka sa Wallis Simpson. Njihov drugi sin po redu bio je George VI. koji je otac sadašnje kraljice Elizabethe.

Oznake: vjenčanja, Mary od Teck


- 12:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.07.2013., utorak

Rose Bertin

Rose Bertin je bila poznata francuska kitničarka i modna kreatorica Marie Antoinette.



Marie Jeanne Rose Bertin rodila se 2. srpnja 1747. godine u siromašnoj obitelji. Rose i njen brat Jean-Laurent skromno su obrazovani ali su dobili veliku dozu ambicije. Ubrzo se preselila u Pariz i počela raditi kao pomočnica kitničarke Mademoiselle Pagelle te joj ubrzo postaje partnerica. Njen rani uspjeh povezan je s dobrim vezama sa aristokratima poput Princeze de Conti, Vojvodkinje de Chartres i Princeze de Lamballe koja joj je jednog dana i uredila sastanak sa Marie Antoinettom.

Marie Antoinetta je s dolaskom u Francusku prihvatila francuske stilove da pokaže svoju pripadnost francuskom narodu. Sa Rose Bertin upoznala se 1772. godine. Od kada je Luj XVI. postao kralj a ona kraljica, Rose je dva puta na tjedan prezentirala svoje najnovije dizajne mladoj kraljici i provela sate diskutirajući o njima. Kraljica je obožavala svoju garderobu i bila je strastvena u vezi svakog detalja te joj je Bertin, kao kitničarka ubrzo postala bliska prijateljica i pouzdanica.



Rose je bila ministrica mode a Leonard, kraljičin frizer ministar frizure. Njih su dvoje često surađivali a rezultat je uvijek bio spektakularna frizura visoka nekoliko stopa ukrašena biserjem, cvijećem, maramama i mašnicama. Dekoriranje kose bilo je često dekorirano predmetima vezanim za društvo i politku tog doba.

Rose je bila mozak iza svake raskošne haljine koju je kraljica zatražila. Haljine i frizure postale su Marie Antoinettin način izražavanja, a Rose ju je opskrbljivala svojim divnim dizajnima sve do njenog svrgnuća s trona 1792. godine. Bertin je postala vrlo važna figura na dvoru i svjedočila je, a ponekad i utjecala na promjenama u francuskom društvu. Njene haljine bile su široke i žene su u njima uvijek ostavljale impozantan, ne pasivan dojam. Njene su kreacije također utvrdile Pariz kao središte mode i redovito su slane u druge gradove poput Beča, Londona, Sankt Petersburga i Venecije pa čak i Carigrada.

Marie Antoinette je također zamolila Rose da odjene lutkice u najnoviju modu da ih može poslati sestrama. Takve su se lutkice zvale Pandore i bile su izrađene od drveta ili porculana.



Pod kraljičinom patronažom Rose Bertin postala je simbol za raskoš Versaillesa. Bliskim prijateljstvom s kraljicom dobila je uvod na društveno i političko značenje mode na dvoru. Roseini dizajni bili su vrlo skupi; haljine i ukrasi za kosu često su koštali i dvadeset puta koliko i godišnja plaća krojačice koja bi ih izradila.

Kraljica je bila vrlo nestrpljiva i njene su želje ponekad bile frivolne, no Rose ih je sve znala ispuniti. Marie Antoinette bi zaželjela haljinu boje oblačnog neba ili zalaska sunca i Rose bi ih istog trena kreirala i time ispunila sve želje i stekla doživotne simpatije velike obožavateljice mode; Marie Antoinette.

U vrijeme kada je Marie Antoinetta bila zatvorenik, Rose je nastavila primati narudžbe, ali samo minimalne poput prepravaka haljina ili narudžbi novih mašnica. Bertin je kreirala i kraljičinu haljinu za tugovanje povod giljotiranja Luja XVI. Tim joj je povodom izradila i crne mašnice i time ostvarila kraljičin san od prije mnogo godine u kojem su se sve njene mašnice pretvorile u crnu boju.



Portret Marie Antoinette s djecom u najnovijim dizajnima Rose Bertin.

Tijekom Francuske revolucije kada su mnogi od njenih aristokratskih kupaca bili giljotirani ili pobjegli u inozemstvo, Bertin je poslovanje preselila u London. Njene su modne lutkice nastavile kružiti Europom, a s nekim je klijentima uspjela stupiti u kontakt.

Na kraju se 1795. godine vratila u Pariz i Josephine de Beauharnaise je nakratko postala njen novi klijent. Kako je devetnaesto stoljeća svanulo, Bertin je posao prepustila nećacima a 1813. godine je i umrla.

No, Rose je ustvrdila da su nakon Francuske revolucije modne raskoši i stilovi oslabili i moda više nikad nije bila ta raskošna kao u doba Marie Antoinette.

Oznake: Rose Bertin, Marie Antoinette, 18. stoljeće


- 17:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se