Modni zamorac

19.06.2012., utorak

Moda 1900.ih - Zadnja era elegancije, Edvardijanska Era

Kada je u siječnju 1901. godine umrla kraljica Viktoria cijela vladavina, stoljeće i doba su prošli. Njen sin Edward VII. dao je svoje ime novoj eri; luksuza i raskoši. Novi umjetnički stil je nastajao, Art Nouvea, a njegova elegantna profinjenost krivulja i prirodnih linija odrazila se i na žensku siluetu. Ipak, duge zakrivljene linije edvardijanskog doba ukorjenile su se još krajem Viktorijanskog. Iako smo ove ere definirali kao edvardijansku i viktorijansku, stilski, granica među njima je nejednaka. 1890.te su se bez problema miješale sa 1900.ima u dobu ekstravagancije i stila, koje je prigodno nazvano La Belle Epoque a trajalo je od 1890. do 1914. godine. Ovaj divni, čarobni svijet počeo se raspadati 1914. , a Veliki rat potpuno ga je uništio. Do tada, tijekom ranih 1900.ih moda je uživala zadnje doba istinske elegancije koje je opisano kao '' jedno dugo edvardijansko ljeto''.



1901. predstavljena je nova lepršava,gracioznu siluetu. Suknja je bila pune pozadine, od struka do koljena postepeno se širila, dok je se od koljena širila oštro prema dolje, imala je konkavan oblik. Suknja se često proširivala u povlaku (šlep), čak i tijekom dana. Haljina napravljena od mekog, lepršavog materijala s malo draperije da prekine liniju otkrivala je više figure nego npr. krute i teško drapirane haljine s početka 1880.ih. Gornji dio haljine bio je pun sprijeda te je padao preko struka. Vanjski sloj haljine rezan je punije i duže od podstave te je uređen da pada preko struka. Moderni rukavi bili su uski kod ramena,širili su se od lakta te se opet suživali kod zgloba.Cijeli efekt bio je vrlo zakrivljen,lepršav i ženstven.



Nova silueta zahtjevala je i novu figuru, koja je dobivena novim korzetom. Korzet koji je bio ravan s prednje strane nastao je u 1890.ima a potpuno je prihvačen u 1900.ima. Takav korzet naginjao je figuru, gurajući prsa prema naprijed, a uska ramena i punu pozadinu prema nazad. Ova neobična zakrivljena figura zvala se S- krivulja, a izgledala je posebno elegantno kada bi se dama naizgled podbočila na svoj zatvoreni suncobran. Novi korzet također je osiguravao i mali struk, osobito omiljen kod viktorijanskih i edvardijanskih žena, iako je izvorno bio osmišljen da ga iskorjeni. Nadalje, korzet nije dijelio prsa kao oni iz devetnaestog stoljeća pa su dobiveni učinak bila ravna mono-prsa koja su izgledala kao jedna površina.



Ovakva figura bila je posebno omiljena kod matrona društva. Modna ikona 1900. bila je kraljica Alexandra, zajedno s brojnim ljepoticama društva i glumicama uključujući Lily Langtry, Alice Keppel, Camille Clifford, Sarah Bernhardt i Lillian Russel. Malo koja od njih bila je posebno mlada.

Dodaci poput draperije, bolera i zamršenih dizajna dodani su kako bi dodatno naglasili prsa. Gornji dio haljine u stilu bluze došao je u izražaj 1900. ih. Uzak struk dodatno je naglašavan svim vrstama remena i svilenim pojasima.

Dnevne haljine iz 1901. imale su čvrste ovratnike. Ovratnici su bili tanki i visoki, i za razliku od onih iz 1890.ih nisu bili plisirani ni drapirani jer to je prividno činilo vratove debelim. Posebno popularni bili su ovratnici koji su bili visoki sve do ušiju i praktički su prekrivali cijeli vrat. Ovakvi ovratnici karakteriziraju edvarijansku modu a nestali su iz mode prije prvog svjetskog rata.

Večernje haljine s početka desetljeća imale su vrlo nizak izrez i često male rukave ili su bile potpuno bez njih, ali od 1905. godine izraz je nešto porastao a rukavi postaju puniji.

Rukavi ranog edvardijanskog perioda bili su uski kod ramena a puniji kod zgloba gdje su skupljeni u manšetu. Punoća kod zgloba ubrzo se i proširila i padala preko manšete. Rukav se počeo skupljati na djelovima te je izgledao konkavan kao i suknja - širok na početku, malo sužen u sredini i širio se prema zglobu. Od 1900. do 1905. u modi su bili rukavi vrlo široki od lakta do kraja - Pagoda rukavi, ispod njih je mogao viriti rukav bluze kao što je nošeno sredinom viktorijanskog doba. Međutim, 1905. došlo je do promjene naglaska. Širina kod zgloba je nestala, a rukav je postao širi kod ramena vraćajući se na leg o'mutton oblik rukava iz 1890.ih. Iako su u 1890.ima ti rukavi nastali pod utjecajem stila rukava iz 1830.ih. Ovi rukavi mogu napraviti pomutnju između košulja ili gornjih djielova haljine iz 1895. i 1905. godine. 1909. rukavi postaju uži, a 1910. u modu dolaze kimono i mađarski rukavi, rezani zajedno s košuljom ( nisu bili našiveni kao svi ostali) koji donose novu notu notu jednostavnosti.

Tipovi gornjih dijelova haljine (bluza) kroz godine. Kao što možete vidjeti edvardijanci su bili više nego maštoviti kad je u pitanju bilo dizajniranje košulja,bluza.

1902.



1903.



1903.



1904.



Oglas iz 1906. godine iz časopisa The Modern Priscilla koji prikazuje 16 različitih modela bluza sa detaljima o uzorku i materijalu.




Suknje su također prolazile postepenu promjenu 1900.ih. To je započelo 1901., suknje su držeći se S-krivulje kao moderne siluete, bile zakrivljene od koljena prema dolje te su oblikom podsjećale na sirenin rep. Ostale suknje kombinirale su gornji dio koji se lagano širio i donji dio koji kružno padao. Dnevne haljine ponekad su imale povlake, a rub suknje bio je bogato ukrašen volanima od tkanine i čipke. Do 1904. konkavna krivulja još je uvijek vidljiva, ali suknja postaje punija u gornjem dijelu te više nije tako prijanjajuća. Od 1905. do 1907. suknj postaje sve punija, a struk polako, posve neprimjetno počinje rasti. Do 1909. struk je još porastao a suknja postaje uža u donjem dijelu i stupolika kao i Empire razdoblju, s početka 19. stoljeća. Ipak silueta je uvelike ovisila o materijalu od kojeg je suknja napravljena i o podsuknji iznad koje je nošena. Čvrste, hrskave materijale iz prošle dekade zamijenili su lepršaviji i nježniji pa je suknja padala puno nježnije i fluidnije.

Poiret je krajem dekade uveo novu stanjenu i ravnu siluetu. Struk postaje višlji a suknje uže i duge do zgloba. Časopis Vogue ovaj je izgled opisao kao: ravan i ravan .... manje poprsja, manje kukova i više struka.... kako tanko, kako graciozno, kako elegantno.... !





Mekšim tkaninama bolje su pristajale svjetlije boje nego one koje su bile omiljene u drskim 1890.ima. U modu je došao niz delikatnih pastelnih nijansi koje su obilovale životopisnim imenima poput “eau de Nile” ili “ashes of roses”. Bijela boja bila je također popularna za ljetne haljine i bluze. Uzorak malih cvjetića na svjetloj pozadini također je značajka edvardijanske mode. Ipak, nije istina da jarke boje nisu bile nošene. Postoje mnogi sačuvani primjerci haljina koje su u bogatim bojama dragulja, poput smaragda, jantara ili rubina.

Meki, prianjajući materijali, rukavi do lakta, obrubljeni skupocjenom čipkom, suknja u elegantnim naborima s povlakom, sve to daje dašak elegancije i luksuza jednoj edvardijanskoj dami i ležernom, vječnom, ljetnom poslijepodnevu koje obitava.



Ipak, najudobnija odjeća bio je krojeni kostim sa formalnim gornjim dijelom, polu-povlakom i bez teške draperije koja krasi poslijepodnevne i večernje haljine. Još udobnije od krojenog kostima bilo je ''odijelo'' a sastojalo se od jakne, odgovarajuće suknje i kontrastne bluze. Ovaj ansambl nastao je u 1890.ima i bio je vrlo prikladan za ''novu ženu'', mladu, modernu, sportsku i radničku ženu koja je i sama bila kasno viktorijanski proizvod. Takva žena predstavlja je srednji, stoga i širi sloj društva.

Bilo to ''nova'' ili stara žena, sve edvardijanske žene rastuće srednje klase nastojale su imitirati modu bogatijih ili ''boljih''. U njihovu korist došli su mnogi časopisi za dame koji su ispopularizirani krajem devetnaestog stoljeća. Rezultat je bio širok niz literature na temu mode i dotjerivanja, ponekad su tekstovi bili izvrsni, ponekad neukusni,ali pokazali su ženama kako se obući poput dvorjana uz plaću daktilografa. Također, korisna je bila povećana dostupnost papira s krojevima koji su često dolazili uz same časopise. Časopisi su prikazivali elegantne i komplicirane haljine, koje je najbolje bilo odnijeti krojaču na izradu i puno jednostavnije krojeve koje se lako moglo napraviti kod kuće. Većina mode dolazila je iz Pariza, jer on je još uvijek bio izvor glamura.

Sve žene, a pogotovo one bogatije morale su održavati svoju sliku u društvu zato su uvijek morale biti moderno obučene. No konstantne promjene u haljinama, koje su dame morale slijediti, komplicirane frizure koje obična žena nije mogla sama napraviti, novi i skupi šeširi za svaki kostim različiti - sve je to rastezalo proračun bogatih žena te su one očajno tražile bogate i ugledne muževe. Mnoge moderne, ali razumne žene svih klasa žalile su se na trud i trošak konstantne kupovine novih dodataka za preuređivanje starih haljina. Više nije bilo moguće preživjeti godinu sa samo jednom ili dvije nove haljine. To je možda i bila propast ovog stila haljine, bio je previše elitan. Budućnost mode ležala je u odijelima za više prilika, a ne u složenim poslijepodnevnim haljinama sa povlakom, bez obzira na njihovu ljepotu.

Istraživanje iz 1910. rađeno sa bogatim srednjoškolkama u privatnoj školi u New Yorku je pokazalo da svaka prosječno troši $556 ( $ 13 868 danas- oko 69 340 kuna ) godišnje na odjeću, isključujući donje rublje, te da bi trošila četiri puta više da nema neograničen proračun.

Sportska odjeća

Teško je zamisliti da je edvardijanska dama ikad bila aktivna žena, ali ona je uživala sve aktivnosti kao i ''nova'' žena 1890.ih, uključujući tenis, kriket, golf, mačevanje, jahanje, biciklizam a sada i novu aktivnost automobilizam. Automobil je zamijenio bicikl kao moderno prijevozno sredstvo aktivne žene, ali samo bogati mogli su ga uživati. Kao i biciklizam, vožnja automobilom razvila je svoj jedinstven stil odijevanja, ali ovaj put bez podsmjeha. Dugi svijetli kaput i automobilski šešir sa velikim velom bili su obavezni u vožnji automobilom.





Najpopularniji oblik vea bio je onaj sa tkaninom koja je prekrivala cijelu glavu kao zavjesa, a vezala se mašnom labavo oko vrata.



Ostala moderna odjeća za vožnju uključuje jakne, pelerine svih oblika i dužina i kapute 3/4 duljine.Za večernju vožnju
sve vrste mantila, ogrtača i stola od raskošnog brokata, čipke, krzna i perja bile su dostupne. Krzneni mufovi, stole i ukrasi na haljinama bili su popularni i za dnevne vožnje.

Odjeća za golf :



Odjeća za vožnju bicikla :




Poslijepodnevne haljine ili Tea gowns

Tea gown je haljina koja je pripadala Edvardijanskoj eri i nažalost izumrla s njom. Ona je ilustrirala luksus i dekadenciju koje je moderno društvo ostavilo iza sebe. Tea-gowns su izvorno bile neformalne haljine, nošene bez korzeta i omogućavale su ženama da se odmore prije oblačenja za večeru. Uskoro su postale stil za sebe i limitirani oblik zabave same po sebi za vrijeme pijenja čaja. One su prvotno bile udobne i bogato ukrašene te su dale punu slobodu krojačevim vještinama i ukusu za teatralnost. Tea haljine bile su pod utjecajem povijesnih stilova poput Wateauovih slika, renesansnih visećih rukava i empirijskog struka, a ponekad i svega toga u jednom. Nikad nije toliko ljubavi i umjetnosti bilo utkano u takav prilično nepotreban odjevni predmet. Sve vrste neformalne odjeće uključujući tea-haljinu,peignoir, toaletne i jutarnje haljine našle su svoje mjesto u ormaru jedne besposlene Edvardijanske dame,
a sve su bile bogato ukrašene i s ulaskom u 1910.te zastarjele.






1. Figura - Bolero postaje značajka mnogih haljina dizajniranih za ljeto. Lijepa moda ovdje je prikazana sa lepršavim rukavima, izrezom u obliku slova -V te Venecijanskom čipkom kao ukras oko ovratnika. Kada se koristi bolero on seže od vrata te se u naborima nadima preko struka omotanog svilom. Rukavi sa malim volanima, dužine do lakta također su popularni i daju dašak mekoće cijelom izgledu.
Suknja je podržana sa sedam segmenata, a tri ili više volana dodani su u donjem dijelu. Rub volana može po potrebi biti ukrašen. Ovaj model najbolje će izgledati napravjen od laganog materijala.

2. Figura - Ovdje vidimo drugačiji ovratnik, bogato ukrašnen i visok. Rukavi su puni u gornjem dijelu i dugi do lakta gdje su i stisnuti. Struk je obavijen i naglašen remenom. Suknja je jednostavna, bez previše detalja i u dva dijela.

Još Tea haljina (gowns) :







Ove dvije ispod su mi nekako osobite.




Mornarski kostim za žene

McCallov mornarski kostim bio je vrlo popularan u ovom periodu a sastojao se od bluze s rukavima pune duljine ili do lakta s mornarskim ovratnikom s dva lica, sa čvrstom kragnom ili bez te sa cirkularnom suknjom.






Haljine za šetnju i promenadu



1900.



Zimske/jesenske haljine u boji smaragda i rubina.

1901.



1901.



1904.



1906.



1908.



1909.




Seaside (obalna ) haljina

Obalna haljina je obično bila smionia, ekscentričnija, neozbiljnija i svjetlija od običnih haljina, ali je slijedila modu dana.






Večernje haljine

Veliki napuhnuti rukavi 1890.ih nestali su te su zamijenjeni uskim ili opuštenim rukavima, često sa punoćm kod lakta. Večernji izrezi na haljinama su otvoreni, a bluza je skupljena u ''golublja prsa'' kao i u modernoj silueti. Suknja se širi od kukova do koljena te oštro od koljena do poda.

Najprikladnije tkanine su meke svile poput šifona, krepa i satena, ali i meki pamuk poput voila su prihvatljivi. Dodaci su fine i teške starinske čipke kao i bogati porubi od tafta i baršuna. Ornamenti od dragog kamenja i vrpce od baršuna, često u kontrastnim bojama bili su popularni.

Balska haljina trebala bi biti najbogatija i najveličanstvenija od svih. Obično je bez rukava i niskog ovratnika. Ako je tkanina tanka i lagana potrebno ju je ukrasiti volanima, naborima i čipkom. Saten je prigodan za jednostavne haljine jer je poseban sam po sebi, crni saten je odnedavno postao prikladan.

Umjetno cvijeće je korišteno i kao ukras za kosu i kao ukras za haljinu, najpopularnije su velike ruže napravljene od satena i svile u crnoj, bijeloj ili drugim bojama sa malim dijamantima ili dragim kamenjem da imitiraju kapljice rose.

Sve haljine za bal nemaju rukave, dok večernje haljine imaju duge rukave ili do lakta, ukrašene šifonom ili čipkom.

Sjajne rukavice popularnije su od antilopskih. Haljina za bal zahtjeva dugačke rukavice, preko lakta, dok haljine za večeru dugih rukava zahtjevaju rukavice nešto iznad zapešća. Bijela boja je preferirajuća za rukavice, čak i uz crne haljine.

Kožne papuče sa sitnim dijamantićima ili visoke cipele sa starinskom kopčom mogu se nositi, ali sitne svilene papuče ipak su preferirajuće. U njima noga izgleda najmanje na svijetu, što je poželjno.

Evo što je pisalo u časopisu Harper's Bazar za siječanj 1901. godine

Ravni i brokatni saten za večernje haljine je najnovija moda u Parizu. Graciozne linije i tako primjetna ljepota materijala bili su najuočljivija moda koja je uvedena u nekoliko godina. Najpopularnije boje su bijela, bež, boja slonovače i sve nježne nijanse plave, zelene i ružičaste sa veličanstvenim obrubima od bisera, srebra i zlata.



1909.



Ljetne večernje haljine

Ljetne večernje haljine rađene su puno jednostavnije od onih zimskih, ali zbog mnoštva čipke i bogatih poruba koji su danas popularni trošak ostaje isti. I bijela i crna čipka prilično su moderne. Crni obrub na bijelom ili bijeli na crnom s prihvatljivi, ali najljepši obrubi su oni koji odgovaraju boji haljine. Princeza stil sa pojasom šiljastim s prednje i ravnim sa stražnje strane je u modi za ljetne haljine. Kao dodatak ovom stilu idu drapirani detalji od tila ili šifona. Materijali s uzorkom cvjetića su popularni, a takve haljine mogu se dodatno ukrasiti sa vjenčićima ili košaricama od plavom baršuna sa svjećem.







Večernje haljine koje je nosila Alexandra Feodorovna Romanov









Večernja haljina koju je nosila Kraljica Alexandra od Danske i Walesa a koju je dizajnirala kuća Worth




Balske haljine za ljeto :

Ljetne haljine za bal su nešto najljepše i najraskošnije što možete zamisliti. Svijetli, tanki materijali su traženi, a istodobno i elegantna svila i saten su u modi. Lakši materijali popularniji su za ljeto, ali možemo predvidjeti da će ove jeseni najtraženije biti teške tkanine. Haljine od tila, šifona, čipke su najatraktivnije. Bijela je još uvijek najpopularnija, ali svjetlo zelena, svjetlo crvena, blijedo plava i naposlijetku ružičasta također su u modi. Suknje haljina za bal napravljene su nešto kraće, iako su najčešći rukavi oni do lakta od lepršavog materijala sve više popularnosti dobivaju kratki rukavi ili haljina bez rukava sa samo tankom trakom tkanine,čipke ukrašene draguljima ili cvijeća preko ramena.








Kaputi, mantili, ogrtači i pelerine







Donje rublje



Tijekom ove dekade suknje su padale prilično glatko preko bokova, a bile su drapirane od koljena prema dolje gdje su se širile u kaskadi volana. Gornji dio haljine imao je pomalo spuštena ramena a trbuh je bio izbačen prema van, dobiveni učinak zvao se '' golublja prsa''. Kao rezultat toga donje rublje bilo je lagano i blizu uz tijelo, posebno kod struka kako bi smanjilo teret haljine.

Tipično rublje sastojalo se od košuljca koji se nosio ispod korzeta kako bi zaštitio tijelo, korzet - u modernoj S-silueti kako bi oblikovao tijelo, par platnenih gaća, prekrivalo korzeta koje je štitilo haljinu i jedna ili dvije podsuknje koje su davale odgovarajući volumen suknji. Mali bustle mogao se, ali je rijetko, nošen oko kukova da ih zaokruži ako je potrebno.



Košuljac:




Korzet :






Prekrivalo korzeta :




Platnene gaće :




Podsuknje :



Negliže, raskošan kao i ostatak odjeća.





Dodaci


Frizure i pokrivala za glavu

Frizure i šeširi, važna značajka u Edvardijansko doba, bili su još jedan izvor neudobnosti. U 1900.ima masa valovite kose je labavo namještena na vrh glave, frizura na koju je utjecaj imala Gibson girl. Šeširi su u 1890.ima bili mali i jednostavni, dok su u 1900.ima bili vrlo veliki, širokih oboda i bogato ukrašeni perjem, prepariranim pticama (najčešće kolibrima), masom vrpca, mašnica, malih trešanja i umjetnog i pravog cvijeća. Šešir je za kosu bio zakačen pomoću tupe igle duge dvadesetak centimetara koja ima ukrašen vrh i zove se hat-pin. Takva igla bila je opasna za oči svakog tko se suviše približio. Kada se figura počela sužavati, šeširi su postali još širi i većeg oboda.

Evo nekolikopopularnih tipova šešira:

Merry widow šešir - dizajnirala ga je Lucille i prvotno je bio šešir za operu, no kasnije je utjecao na modu šešira. Ovaj šešir uvijek je bio u crnoj boji s ukrasima od šifona i perja.

Lingerie i versus šeširi : ovaj trend šešira počinje oko 1904. godine. Najčešće su nošeni za vrijeme ljetnih mjeseci.
Posebno su bili popularni za dame koje su voljele dugo šetati po prirodi. Najčešće su bili bijele boje. Bijela je boja značila bogatstvo jer se teško održavala.

Turban šeširi - postaju popularni krajem dekade zbog orijentalnog utjecaja koji je uveo Poiret. Najčešće su u veselima bojama i istočnjačkog dizajna.

Hat- pin



Šeširi 1900.ih













1907. orijentalne kape




Nakit

Na nakit u edvardijansko doba znatno je utjecao mjetnički pokret Art Nouveau. Nakit u tom stilu slijedio je krivulje i naturalistički dizajn. Prije svega Art Nouvea bio je romantičan pokret imaginarnog sanjarenja i vječne ljepote. Veličanstveni cvjetni i botanički oblici i broševi u obliku kukaca bili su popularan dizajn za nakit. Tijekom ovog perioda skupo drago i poludrago kamenje poput dijamanata, smaragda i rubina i složeni dizajni bili su popularni. Art Nouvea nakit obuhvatio je mnoge različite značajke uključujući naglasak na žensku siluetu i boje. Najčešći motivi bili su perunike, maćuhice, orhideje, vinova loza, paunovi, zmije, vretenca i mitska bića.

Naušnice od žada, platine i dijamanata sa uzorkom mašnica koji je bio čest u ovom periodu.



Broševi :







Ogrlice :

Ovdje vidimo ležernu frizuru i bogatu ogrlicu raskošnog dizajna.












Rukavice

Kao i u Viktorijansko doba i muškarci i žene osjećali su se golima bez rukavica. Satenske, svilene ili od čipke, dužine do lakta bile su posebno popularne. One od čipke osobito su pristajale uz lagane ljetne poslijepodnevne haljine.






Torbice

Bile su sličnog dizajna kao i one iz devetnaestog stoljeća, obično vrlo male jer žene u njima nisu nosile ništa veliko ni posebno važno.




Lepeze








Cipele

Najpopularniji modeli cipela bili su čizmice, otvorne visoke cipele, ''papuče'' i otvorne cipele. Sve cipele osim papuča imale su petu visoku oko 4-5 centimetara. Čizmice su najčešće bile crne ili smeđe boje, dok su otvorene cipele za večer ili zabavu bile od svile te stoga u raznim bojama. Najviše korištene kože bile su aligatorska, bijela jelenska, tuljanova i morževa koža.












Kozmetika

Nakon formalne i uštogljene mode Viktorijanskog doba, Edvardijansko doba donijelo je dašak svježine u svijetu mode i umjetnosti.

Edvardijanske žene preferirale su sebe zvati prirodnim ljepoticama a korištenje kozmetičkih proizvoda je izbjegavano. No, to je zapravo bila laž jer nakon određenih godina žene su počele koristiti kozmetiku da bi i dalje imale meku kožu na koju su navikle. Žene su glumile da su prirodno lijepe iako to nisu bile. Šminkanje ponovo dolazi u modu, ali potajno. Rumenilo se umjereno koristilo. Trepavice su potamnjene pomoću komadića ugljena. Latice geraniuma i maka korištene su za usne. Parfemi su najčešće rađeni od lavande i drugog cvijeća, jer su nježne edvardijanske haljine zahtijevale i nježne parfeme. Saloni za uređivanje postajali su sve popularniji, ali žene su u njih išle tajno. Čak su postojali i stražnji ulazi zato da ih susjede ili prijateljice nebi vidjele. Žen ovog doba bile su spremne platiti znatne količine novaca da bi izgledale lijepo.




Poznate ličnosti iz Edvardijanskog doba

Evelyn Nesbit, američka glumica i model



Arlette Dorgere, francuska glumica



Alexandra Feodorovna Romanov, ruska vladarica



Margarita Fischer, američka kazališna glumica







Slikarstvo Edvardijanskog doba

Dan u parku, naslikao španjolski slikar Carlos Vasquez Obeda



Portret Madam Duvelleroy, naslikala francuska slikarica Louise Abbéma 1905.




Slike Georgesa De Feuera iz 1907. godine










Iz šetnje, Konstantin Makovsky, 1907 Rusija




Madeleine Morlet, naslikao Antonio de la Gandara






Oznake: Povijest mode


- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2012., ponedjeljak

Vjenčanice kroz povijest

Vjenčanja u srednjem vijeku

Vjenčanja tijekom srednjeg vijeka i neposredno poslije bila su više nego unija između dvoje ljudi. Vjenčanje je moglo značiti i jedinstvo između dvije obitelji, dva poduzeća ili čak dvije države. Mnoga vjenčanja bila su više stvar politike nego ljubavi, osobito među velikašima i višim društvenim klasama. Od nevjesta se stoga očekivalo da se obuku tako da prezentiraju svoju obitelj i zemlju u najboljem svijetlu.

Haljine su izrađivane od pliša, krzna, svile, čipke, pamuka i tafta. Gornji dio haljine bio je relativno nisko odrezan. Rub haljine i rukavi bili su ukrašavani dragim kamenjem i čipkom. Zlatne ili srebrne metalik vrpce često su se opetovale kroz dizajn. Ponekad je haljina bila prekrivena dugom ''nadtunikom'' koju su zvali bliaud. Preko haljine bi išao mantil ili plašt obrubljen krznom i na ramenima prikopčan brošem. Bez obzira na stil odijevanja srednjeg vijeka ljudi su uvijek nosili remen. Srednjovjekovni pojas bio je izrazito dug i motao se dvaput oko struka; počevši od naprijed, križajući se odozada te kopčajući se naprijed. Obično se remen labavo vezao tako da formira oblik trokuta prema dolje, V-oblik.

Najpopularnije boje haljina za mlade bile su tamno zelena, boja vina i tamniji tonovi ljubičaste. Nijanse plave bile su također popularne jer je plava boja simbolizirala djevičanstvo i čistoću.



Žene su kao ukras nosile veo i wimplet ( pokrivalo za glavu od tkanine koja prekriva cijelu glavu, prolazi ispod brade a ostavlja lice otkrivenim ). Kosu su nosile spuštenu i slobodnu (da simbolizira nevinost ), a ukrasile su je vijencom cvijeća ili bršljana.Plemkinje su nosile ''coronu opertu'' ili otvorenu krunu,a kraljice su nosile krunu na svom wimpletu.

Haljine su obično bile protkane srebrnim i zlatnim nitima i dragim kamenjem - safirima, smaragdima, rubinima i biserima pa je mlada sjajila na svijetlu Sunca. U nekim slučajevima haljina je bila tako puna dragulja da se boja tkanine uopće nije mogla vidjeti. Isti slučaj bio je i s Margaret III, Countess of Flanders, njena je haljina bila tako teška zbog dragulja da ona uopće nije mogla hodati u njoj. Dva gospodina su ju morala odnijeti do oltara. S druge strane, siromašne djevojke za dan vjenčanja oblačile su haljinu za crkvu, najbolje što su imale u ormaru.

U srednjem vijeku mlade su počele nositi cvijeće kao ukras. Ružmarin, majčina dušica, bosiljak, pa čak i češnjak bili su kombinirani s odabranim cvijećem. Ovaj običaj potječe iz vjerovanja da svaka biljka nosi određeni simbol.
Budući da su tamne boje bile preferirane, cvijeće bogatih i upečatljivih boja kao što su crvena, narančasta, ljubičasta, zelena i tamno žuta. Crvene ruže, amarilis, grančice vrbe i malo pšenice koja simbolizira plodnost bili su ukomponirani u vijenac i ukrašavali mladu.


Vjenčanja u Elizabetansko doba

Žene su za vjenčanje nosile svoju najbolju haljinu i podsuknju ili su dale izraditi posebnu haljinu baš za vjenčanje. Baršun i saten bile su skupe tkanine te stoga najprikladnije za bogate. Najpopularnije boje bile su nijanse plave, crvene, zelene, narančaste i smeđe. Ali boja vjenčanice birala se i prema starosti nevjeste. Mlade u pubertetu nosile su zelene haljine (označava plodnost), mlade u dvadesetima nosile su smeđe, a one starije crne haljine.Veo prestaje biti popularan.

Bila je tradicija za mlade u elizabetansko doba da nose buket cvijeća. Suho bilje i cvijeće često je korišteno u kombinaciji sa svježim. Lišće masline, lovora i bršljena uz klasje žita ( simbol plodnosti ), bilo je također ukomponirano sa cvijećem. Popularno cvijeće bili su karanfili, ivančice, ljiljani, đurđice, ruže i jaglaci.

Vjenčanje Henria VIII. i Anne Boleyn, 1533. godine



Vjenčanje Marie de Medici i Henria IV. od Francuske, 1599. godine





Vjenčanja u doba Baroka

S pojavom ustavne monarhije, kraljevski brakovi bili su više dinastijskog nego nacionalnog značaja, iako su priceze koje su se udavale u inozemstvo svejedno željele impresionirati novu domovinu. No to se ponekad znalo osvetiti jer ono što je bilo vrhunac tadašnje mode u rodnoj zemlji nije nužno i predmet divljenja u drugoj. To se dogodilo jadnoj
Catherine od Braganze koja se 1662. udala za Charlesa II. od Velike Britanije.Njen ružičasti farthingale(držač suknje)
bio je ocijenjen kao aljkav, a njena frizura kao čudna.

Među najpopupularnijim bojama bile su plava i ružičasta koja je smatrana najprikladnijom za vjenčanja u svibnju. Ružičasta je također podsjećala na djevojašto, pa su je većinom nosile mlade nevjeste. Svijetle nijanse žute bile su popularne neko vrijeme.

Među nepopularnima bila je svakako zelena jer je smatrana bojom vila, a pozivati vile i ostale pučke likove na vjenčanje značilo je lošu sreću. Zelenu su povezivali s bojom krošanja drveća, a to je moglo značiti pozivanje kiše da pokvari dan vjenčanja. Tonovi smeđe i zemljanih boja također su bili nepopularni zbog rustikalnosti koju su dočaravali i podsjećali su na srednji vijek kada je većina tkanina bila takvih boja. '' Marry in brown you will live out of town !'' , stih je koji implicira da će nevjesta i njen budući muž biti seljačine i da neće uspjeti u gradu.

Za mlade iz nižih slojeva društva siva je bila najpopularnija boja jer su one svoju haljinu morale kasnije nositi za svakidašnju upotrebu. Da bi haljina ipak bila posebna za taj dan na nju bi se sa stražnje strane zakačile trake svezane u mašne ili ''ljubavni čvor'' i ukrašene cvijećem. Poslije ceremonije gosti bi mašnu povukli i sačuvali je kao suvenir.

Cvijeće se pod normalno koristilo u ovom razdoblju, pogotovo ono svijetlo i raznobojno, da donese komad prirode unutra. Poljsko cvijeće se tu savršeno uklopilo. Kada su se sušeni elementi, žitarice i trava dodali uz cvijeće dobio se rustikalan i domaći ugođaj. U rokoko razdoblju, što je kićeniji oblik baroka, sve se više značaja pridonosi prirodi, selu i domaćem ugođaju. Maria Antoinetta je to i sama podržavala.

Cvijeće prikladno za vjenčanje bile su vrtne anemone, ljiljani, zumbuli, karanfili, ruže, suncokreti, ivančice, neveni i cinije.


Vjenčanje Eleonor Magdalene od Neuburga i Leopolda I. ,1676. godine



Vjenčanica iz 1730.



Vjenčanica iz 1759., Nizozemska



Marija Lujza od Parme (ispod) vjenčala se 1765. kad je imala samo 13 godina. Njena vjenčanica je svijetla i u više nijansa ; ružičaste, zelene i boje slonovače. Dijamanti i biseri pokazuju njen status, a na ruci ima narukvicu sa slikom svog zaručnika.



Detalj :



Vjenčanica Edwige Elizabeth Charlotte Holstein-Gottorp iz 1774. Haljina je inspirirana vjenčanicom Marie Antoinette koja se vjenčala četiri godine prije. Haljina je prije svega slojevita, puna srebrnih šljokica i ima vrlo detaljno izrađen gornji dio. Panniers (držači suknje) su preširoki, tako da nije teško pogoditi tko je bila nevjesta. Sad zamislite ovu haljinu pod sjajem tisuće treperećih svijeća.

Njen portret u vjenčanici :



Fotografija i dan danas očuvane vjenčanice :




Vjenčanja u Regency periodu

Vjenčanja u doba regencije bila su prilično privatna, obiteljska stvar, a velika vjenčanja u crkvi, s puno ljudi nisu bila široko popularna.

Bijela boja za vjenčanicu bila je popularna, ali uveliko zbog toga što je bijela i za svakidašnju odjeću bila najpopularnija boja. Veo za mladenke ponovo dolazi u modu.

Nećakinja od Jane Austen, Anna udala se za Benjamina Lefroya 8. studenog 1814. godine. Annina sestra Caroline je ovako opisala njenu vjenčanicu : ''.... haljina od finog bijelog muslina, a preko nje bijela nadsuknja s utisnutim žutim satenskim jaglacima, kao dodatak meki svileni šal ,a na glavi mala bijela kapa s čipkom.''

Članak iz časopisa The Lady's Magazine o vjenčanju Leopolda i Charlotte iz 1816. godine.

Kraljevska mlada, sretna jer se udaje za onoga koga joj je srce udabralo još je ljepša na dan vjenčanja. Njena meka, svijetla kosa elegantno je, ali jednostavno uređena, ali to duguje više svojim prirodnim kovrčama nego rukama frizera. Na glavi nosi vijenac od pupoljaka ruža.
Njena haljina je od srebrnog laméa, a na rubu ima izvezene školjke i cvijeće. Rukavi i haljina ukrašeni su Bruxellskom čipkom. Ogrtač je od bijelog satena, a na rubu ima odgovarajući ukras da pristaje uz haljinu, a kopča se sa prekrasnom dijamantnom kopčom.
Nakit kraljevske nevjeste je divan, uz vijenac tu su i dijamantne naušnice, narukvica od velike vrijednosti i prelijep set bisera. Iako sve kraljevske nevjeste nose lijepe i bogate haljine na dan vjenčanja, ne možemo se suzdržati da ne komentiramo kako ova srebrna haljina uz bijele ljiljane pokazuje jedinstven ukus i eleganciju nevjeste. Nikad prije nismo svjedočili tako šarmantnoj kombinaciji klasičnog ukusa, raskoši i dirljive jednostavnosti.

Vjenčanje Charlotte i Leopolda, 2. svibanj 1816. godine



Leopold i Charlotte poslije vjenčanja




Vjenčanica, 1813.



Vjenčanica, 1816.



Vjenčani komplet, 1826.



Vjenčanica po Talijanskoj modi, 1826.




Vjenčanje u Viktorijansko doba

Vjenčanje je smatrano najvažnijim danom u životu Viktorijanske djevojke. Djevojke se od samog početka učilo da se udaju i osnuju obitelj. Vjenčanje djevojke bilo je nešto vrlo posebno za njenu majku, buduću mladu i njenu obitelj.
Među najvažnijim stvarima za buduću mladu bili su mjesec i dan na koji će se ona vjenčati. Lipanj je bio popularan mjesec za vjenčanje jer ga povezuju s rimskm božicom braka, plodnosti i snage Junonom (Juna). Legenda kaže da Junona obasiplje darovima blagostanja i sreće svaku nevjestu koja se vjenča u ''njenom'' mjesecu. Također, jedan od razloga za udaju u lipnju bio je taj da će mladenka najvjerojatnije svoje prvo dijete roditi u proljeće i tako će imati puno vremena za odmor prije jesenje žetve. Viktorijanske nevjeste bile su praznovjerne što se tiče dana vjenčanja.

Dan u tjednu također je bio važan za buduće mlade. Praznovjerje na tu temu stvorilo je i pjesmu :

Marry on Monday for health,
Tuesday for wealth,
Wednesday the best day of all,
Thursday for crosses,
Friday for losses and
Saturday for no luck at all !

Vjerujem da je svi razumiju, : )

Boja vjenčanice također je bila odabrana praznovjerjem.

Bijela- pravo izabrano
Plava- ljubav će biti prava
Žuta-sramiš se svoga izabranika
Crvena- želiš si smrt
Crna- želiš vratiti vrijeme
Siva- otputovat ćeš daleko
Ružičasta- tvoj dragi će uvijek misliti na tebe
Zelena- sramiš se da te netko vidi


Od vjenčanja kraljice Viktorije bijela boja postaje tradicionalna, ali ni druge boje nisu bile zabranjene. Tamnije nijanse crvene bile su tabu zbog poveznice sa prostitutkama i grešnicama.

Kraljica Viktoria udala se za princa Alberta 10. veljače 1840. godine. Ona je odabrala jednostavnu bijelu haljinu s punom nabranom suknjom, to je smatrano konzervativnim jer su tada boje bile norma. Kao ukras odabrala je Honitonsku čipku, kao znak potpore Engleskim seoskim domaćinstvima. Haljina je ukrašena narančastim cvijećem, a uz svadbeni veo, također izrađen od Honitonske čipke, nosila je i dijamantnu ogrlicu i naušnice. Njenu glavu, osim vea, krasio je i vijenac od mirisnih cvjetova naranče kao znak plodnosti. Čipkasti veo bio je dug skoro četiri metra, a širok 70 centimetara. Haljina je imala i šlep koji je bio dug 5.5 metara. Dok je Viktoria polako hodala do oltara njene djeveruše su pridržavale šlep, to je također postao trend. Papuče koje je nosile bile su također bijele boje.

A evo što je sama upisala u svoj dnevnik toga dana : '' Nosila sam bijelu svilenu haljinu sa Honitonskom čipkom, imitacijom starog dizajna. Moj nakit bio je Turska dijamantna ogrlica i naušnice i lijepi safirni broš koji mi je poklonio dragi Albert. ''


Portret Kraljice Viktorie u vjenčanici



Cipele koje je kraljica Viktorija nosila na svoje vjenčanje :



Veo, kao nezaobilazan dio vjenčanice, bio je pričvršćen na vijencu cvijeća. Mladenka je uz veo imala i druge ukrase, kao što su kratke bijele rukavice, maramica sa izvezenim djevojačkim inicijalima, svilene čarape i ravne cipele ukrašene mašnama i vrpcama.

Nakit je bio važan element uz vjenčanicu. Dijamanti su oduvijek bili omiljeni za vjenčane ceremonije. Kad je bijela boja postala pravilo, biseri i dijamanti općenito su se koristili. Nakit je tradicionalno dar za nevjestu od budućeg muža.

Safir je bio najpopularniji izbor za zaručnički prsten zbog svoje plave boje koja je simbol za nevinost. Vjenčani prsten najčešće je bio od zlata, jednostavan sa ugraviranim inicijalima supružnika i datumom vjenčanja. U Viktorijansko doba ceremonija dvostrukih prstena još nije bila prihvaćena, samo nevjesta je dobila prsten. Također, prsten je tijekom ceremonije namjerno bačen jer se vjerovalo da to tjera zle duhove.

U Viktorijansko doba cvijeće je bilo sveprisutno i ukomponirano u gotovo sve. Cvijeće se slagalo sa kosom i šeširima, odjećom, nakitom, haljinama, porculanom, pisaćim priborom.... Zato je jezik cvijeća bio vrlo važan za svakodnevni život.
Ljudi su u to vrijeme voljeli slagati bukete. “Tussie-Mussies” bili su popularni darovi. To su bili mali buketi cvijeća umotani u čipku i i zavezani satenskom vrpcom.
Tijekom Viktorijanskog doba različito cvijeće imalo je različita značenja. Zbog snažnog osjećaja etikete i prikladnosti, cvijeće je postalo sredstvo komunikacije između žena i njihovih udvarača. Miris cvijeća ili način na koji je ono raspoređeno u buketu nosilo je određenu poruku.

Primjeri cvijeća popularnog u ovo doba i njihova značenja :

Cvijet jabuke - sklonost
Azalea - umjerenost
Pakujac - ludost
Ivančica - nevinost
Narcis - obzir
Božikovina - predviđanje
Iris - poruka
Bršljan - vjernost
Lavanda - nepovjerenje
Ljiljan - čistoća
Neven - tuga
Slak - ljubav
Mirta - ljubav i brak
Hrast - gostoprinstvo
Maćuhica - ozbiljnost
Jaglac - dosljednost
Rodondendron - opasnost
Jedna ruža - jednostavnost
Tulipan - slava
Ljubičica - vjernost
Lopoč - čista srca
Cinija - misli o odsutnom prijatelju

Ruže ( posebno ružičaste svih nijansi ) bile su najomiljeniji cvijet tijekom Viktorijanske ere. Ruže su utjelovljavale ljubav i romantiku ere. Nježno ružičasta je ujedno bila i omiljena boja među ženama tijekom ere. Ipak, narančasto cvijeće za mladenku smatralo se najprikladnijim.

Upute za izgled vjenčanice iz 1879. godine, iz časopisa Harper’s Bazaar.



Saten, tradicionalna tkanina za vjenčanicu, također je moderan izbor ove sezone. I obični i brokatni saten se koriste, brokatni je posebno lijep sa uzorkom listova i cvijeća ili malih točkica. Neke haljine cijele su izrađene od običnog satena dok se u drugima brokatni saten koristi za gornji dio haljine i šlep, a običan saten za prednji dio i sastrane.

Garnitura haljine prikazuje se razrađena naprijed i na bočnim segmentima. Haljina ima baskijski rez, visoko odrezano iza, a naprijed je izrez nizak i kružni ili V-oblika. Rukavi su do lakta, ukrašeni čipkom i porubljeni biserima i perlicama. Perlice se presijavaju u boji opala i nanizane su na konac te tako pričvršćene. Štosne vrpce uvijek su u modi, ali sada su izrazito tražene. Posebno će se lijepo uklopiti ako ih prišijete na oba bočna dijela haljine. Široki čipkasti volani na dnu haljine lijepo će se istaknuti ako ih u intervalima ukrasite malim buketima i satenskim vrpcama.
Kada se čipka koristi na šlepu onda neka ne bude u volanima već u uzdužnom dizajnu.
Cvijeće nije toliko čest detalj kao prije. Mali buketi postavljeni u pravilnom razmaku između čipke najbolji su ukras šlepu ( povlaci ). Narančasto cvijeće, omiljeno za nevjeste, može biti raspoređeno u obliku piramide na prednjem dijelu haljine, tako je to zamislila kuća Worth. Da bi stvorili poseban bojam uz narančasto cvijeće koristite i bijeli jorgovan, jasmin i clematis.

Svadbeni veo sada je drapiran sa strane i iza, umjesto da samo pada preko lica kao po Francuskoj modi. Rubovi nisu porubljeni, a veo na mjestu drži ''grozd'' ili skupina cvijeća umjesto vijenca, kao prije.

Haljine za djeveruše

Jednostavne tkanine odabirane su za vjenčanja u lipnju. Poželjno je da materijal bude lagan, mek i prozračan, kao što je Indijski muslin ili Surrah svila. Čipka neka bude Valenciennska ili bretonska. Haljine za djeveruše mladenačkog su kroja, više nego vjenčanica i odražavaju stil dana. Umjesto šeširića sada je popularno da djeveruše nose male velove raspoređene iza na glavi u Španjolskom stilu.

U modi je koristiti duboke boje za haljine djeveruša, poput tamnijih nijansa crvene. Kada imate šest ili osam djeveruša običaj je da dvije nose ružičaste volane i ukrase na haljini, dvije blijedo plave, dvije zelene i dvije tamno crvene ili Marshal Neil žute volane. Kuća Worth koristi detalje na haljinama djeveruša u boji opala. Također, može se koristiti i satenska povlaka prugastog dezena, najčešća kombinacija boja bila je ružićasta i bijela, uz mašne u plavoj ili zelenoj boji.


Upute za izgled vjenčanice za 1896. godinu iz časopisa Harper's Bazar



Ova izuzetna toaleta je sinonim za eleganciju i stil, a prikazuje idealnu vjenčanicu.

Gornji dio haljine elegantan je ali i jednostavne konstrukcije. Jaknica je u boleru stilu, ukrašena bogatom čipkom i porubljena uskim nabranim šifonom. U struku se nalazi pojas od satena s centralnim kopčanjem. Rukavi su puni, široki u ramenima, uski sve do zgloba te ondje obrubljeni čipkom.

Izuzetni oblik suknje postignut je uz pomoć osam segmenata. Povlaka ( šlep) može biti pune ili polu dužine. Od struka do dolje, s prednje strane proteže se satenska traka obložena čipkom i završava mašnom na kojoj su prikačeni narančasti cvjetovi. Konvencionalni veo i vijenac sa narančastim cvjetovima završni su dio ove nježne toalete.

Dok je saten boje bjelokosti prvi izbor za vjenčanicu, peau-de-soie, brokat, svila, alpaka i kašmir također su popularni. Popelin koji je sada dostupan u svim bojama, nedvojbeno je prikladan. Ipak preporučamo ga u golublje sivoj, azurno plavoj i sivkasto zelenim nijansama.

Za izradu ove toalete u srednjoj veličini od materijala širokog 56 centimetara (22 incha), potrebno je 4.5 metara
(5 yards) za gornji dio i 14 metara (16 yards ) za suknju.


Vjenčanica, 1835.



Vjenčanica, 1840.



Vjenčanica, 1841.



Vjenčanica, 1861.



Vjenčanica Princeze Alice, kćeri kraljice Viktorije, 1862.

Budući da je prošlo samo šest mjeseci od Albertove smrti vjenčanje nije bilo raskošno. Ona je nosila bijelu haljinu sa dubokim volanom od Honitonske čipke, veo od iste i vijenac od cvjetova naranče i mirte. To je bila jednostavna haljina i nije imala povlaku. Kraljica Viktoria kasnije se povjerila svojoj istoimenoj kćeri da je vjenčanje od jadne Alice više sličilo pogrebu.



Vjenčanica, 1863.



Vjenčanica, 1863.



Vjenčanica koju je za Alexandru od Danske dizajnirao Charles Worth 1863. godine kada se udavala za Edwarda, sina kraljice Viktorije

Alexandrina haljina sastojala se od otvorene podsuknje izrađene od bijelog satena i ukrašene cvjetovima naranče, mirtom, vjenčićima od tila i Honitonske čipke, povlaka je od srebrnog moire antiqua s buketićima od tila i mirte, gornji dio haljine je odgovarajući. Njena Kraljevska visost nosila je veo od Honitonske čipke i vijenac od cvjetova naranče i mirte.

Nakit; ogrlica, naušnice i broš bili su poklon od Edwarda, dijamantna narukvica i opal poklon od kraljice Viktorije, još jedna dijamantna narukvica i opali od dama iz Leedsa i Manchestera.

Buket je bio složen od cvjetova naranče, bijelih ruža u pupoljcima, đurđica, rijetke i egzotične vrste orhideje i mirte.




Vjenčanica, 1878.



Vjenčanica Princeze Louise Margarete od Prusije, 1879.

Ona je nosila tešku, bijelu satensku haljinu. Na suknju je bila prišivena 30 centimetara široka traka čipke i gomila lišća mirte. Šlep je bio dugačak četiri metra i prekriven volanima čipke izrađene u Šleskoj. Veo je bio napravljen d'Alençon čipke na kojoj su prevladavali motivi cvjetova naranče, ruža i isprepletenih listova mirte. Veo je bio pričvršćen za kosu sa pet dijamantnih zvijezdica, poklon od mladoženje. Maramica je bila od istog materijala i istog motiva kao i veo, u jednom kutu bio je princezin monogram a u drugom pruski orao. Princeza je nosila buket od bijelog cvijeća.





Vjenčani set, 1880.





Vjenčanica, 1880. Meni najljepša od svih dosad.



Vjenčanica princeze Beatrice, kćeri kraljice Viktorije, 1885.

Vjenčanica princeze Beatrice bila je od bijelog satena i obrubljena cvjetovima naranče i čipkom, mali buketi cvijeća i vrijesa pridržavali su čipkastu nadsuknju. Princeza je bila ljubitelj i poznvatelj čipke. Najvrijedniji dio vjenčanice bila je tunika (ili neka nadsuknja) od d'Alencon čipke koja je pripadala Catherine of Aragon. Poznavajući ljubav svoje kćeri prema čipki kraljica joj je dopustila da nosi njen vjenčani veo od Honitonske čipke na svoje vjenčanje. Čipka je bila vrlo dragocjena za kraljicu, a Beatrice je bila jedina kćer kojoj je bilo dopušteno nositi ga. Njen veo bio je ukrašen tiarom s dijamantnim zvjezdicama, bračni poklon od njene majke.

Beatrice je imala deset djeveruša koje su bile obučene u haljine boje bjelokosti.



Vjenčanica, 1888.



Vjenčanica iz 1890.ih




Vjenčanica, 1897.





Vjenčanja u Edvardijansko doba

Edvardijanska vjenčanja bila su bogata, raskošna i luksuzna.

Ceremonija vjenčanja održavala se u jutarnjim satima, ali postao je trend da se održava oko 2:30 poslijepodne, ali uz dozvolu crkve, naravno.

Sama ceremonija bila je vrlo složena. Otac mladenke odveo ju je u crkvu, a njeni prijatelji i rodbina već su je čekali tamo. Otac je doveo mladu do oltara. Zatim su mlada i mladoženja kleknuli na koljena pred oltar i razmjenili prstenje te postali muž i žena. U Edvardijansko doba razvio se običaj da djeveruše hodaju prema oltaru pred mladenku tijekom ceremonije vjenčanja.

U Engleskoj doručak je održan prije ceremonije vjenčanja, suprotno od danas. Doručku su nazočili prijatelji, obitelj i gosti. Mađutim, u Americi prijem je održan poslije ceremonije, a taj je običaj održan i do danas.

Fotografija vjenčanja



Vjenčanica je bila vrlo važan dio Edvardijanskog vjenčanja. Tradicionalne vjenčanice bile su bijele ili krem boje, izrađene od satene i ukrašene čipkom. Obično su imale vrlo dugačke šlepove ( i do tri metra ), a ponekad su imale i dublji dekolte. Rukavi haljine bili su kratki ili do lakta. Neizostavan dio vjenčanice bio je i vjenac od narančastog cvijeća.

Vjenčanica, 1900.



Vjenčanica iz 1901. godine iz Nizozemske



Vjenčanica, 1901. , Nizozemska



Vjenčanica, 1904. , Nizozemska



Vjenčanica iz 1905. godine



Cvijeće :

Vrtovi u Edvardijansko doba bili su poznati po svojoj sposobnosti da stvore ljepotu i romantiku seoskih vrtova, u gradu ili prigradskim naseljima. Isti stil prevladavao je i u buketima za mladenku. Najčešće korišteno cvijeće bila je lavanda, hortenzija, paprat, jasmin i ruže.




Kao što ste mogli primjetiti vjenčanice kroz povijest uvijek su odražavale stil koji je trenutno bio popularan. Tako je bilo sve do 1960.ih. Od tada su sve vjenčanice rađene na bazi Viktorijanskih.

Vjenčanica iz 1912.



Fotografija vjenčanja iz 1920.ih



Vjenčanica od Wallis Simpson, 1937.



Vjenčanica od Grace Kelly, 1956., haljinu je dizajnirala Helen Rose





Vjenčanica od Elizabeth Taylor iz 1950.



Danas, tradicionalna boja vjenčanica je bijela no ona nije stekla popularnost preko noći. Prvi zabilježen primjer princeze koja je nosila bijelu haljinu na vjenčanje bila je Phillipa od Francuske koja je 1406. nosila bijelu svilenu vjenčanicu i ogrtač bijele boje obrubljen vjeveričinim i hermelinovim krznom. Marija I., škotska kraljica nosila je bijelu vjenčanicu kada se udavala za Franju od Francuske 1559. zato što je bijela bila njena najdraža boja, iako je tada za francuze bijela boja bila boja tugovanja.

Ipak bijela nije postala popularna opcija sve do 1840. kada se Kraljica Viktorija vjenčala za Alberta.Tradicija nošenja bijelog za vjenčanje opstala je do danas.

Oznake: vjenčanja


- 17:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2012 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se