MODESTI BLEJZ

< svibanj, 2012 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.

da? SLUŠAONICA 1


Jennifer Hudson - Remember Me

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Forum.hr
Al Jazeera Balkan
HRT
Rogotin
*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail


Marko Rakar - The Power of Transparency, Croatia-Style

"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Leonard Cohen - You Want It Darker (Audio)

1. Otvoreno pismo B(l)ogu
2. Cenzura na Blogu-Što se zapravo događa?
3. Obdukcija divljaštva
4. O projekciji projektora
5. Da, to je spin
6. Yodin poučak
7. Egzibicionisti

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


FILMOVI







A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Guardians of the Galaxy 2

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Chris Pine
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

15.05.2012., utorak

Grijeh šutnje

Bolje mučat i sebe poštedit problema, bolje mučat i sačuvat glavu – izgovorila je to sijeda žena kao sam po sebi razumljivi i jedini mogući zaključak teških tema koje su iskrsle u tom bremenitom popodnevnom razgovoru. Izgovorila je to dvaput, gotovo kao poštapalicu, kao neupitan plod one izreke usađene u svakog od nas još od ranih nogu da je šutnja zlato. Njena se sugovornica još jednom uhvatila razmišljati koliko se neizmjerno zlo može sakrivati pod nepropitanim narodnim mudrostima, kakve već takve “zdravo za gotovo” uzete mudrosti znaju biti.

“Nisam dovoljno naivan da pomišljam kako će ova knjiga promijeniti tijek povijesti i prodrmati savjest čovječanstva. Knjiga nema više moć kakvu je nekada imala.”

Desilo se da je prije toga, u vrlo kratkom periodu, jedan za drugim, uronila u svjetove dvojice autora, koje je obojicu, ma koliko njihovo pismo govorilo o različitim kulturama, mučilo jedno te isto veliko pitanje, barem za one koji u Njega vjeruju. Pitanje je to, njima neshvatljive, Božje šutnje. Šutnje na zlo i ljudsku patnju prouzročenu tim zlom.

Jedan je tome svjedočio… – Onoga strašnog dana, među strašnim danima, kad je dijete pribivalo vješanju (da!) drugog djeteta koje je imalo lice nesretnog anđela, čulo je nekoga iza sebe kako jeca: “Gdje je Bog? Gdje je? Ta gdje je Bog? A jedan mu je glas u meni odgovorio: Gdje je? Evo ga – obješen je ovdje, na ovim vješalima!”

A drugi je, poslije svih ljudskom razumu neobjašnjivih patnji… – A usprkos tim strašnim i nemilosrdnim patnjama prinošenim kao žrtva njemu, Bog je i dalje šutio… ali znam što ćete reći: Njihova smrt nije bila besmislena. Ona je ugaoni kamen… sada uživaju vječnu sreću; …Pa ipak, pitam se zašto je moje srce i dalje ispunjeno tugom? ...Što zapravo želim reći? Ni sam potpuno ne razumijem. Samo to da danas… ne mogu podnijeti taj jednolični zvuk mračnog mora koje izjeda obalu. Iza mračne tišine mora, šutnja Božja… taj osjećaj da Bog, dok ljudi uzdižu svoj glas u patnji, ostaje prekriženih ruku, šutljiv

ipak na koncu u sebi rezonirao – Ali …nije šutio. Čak i da jest, moj život govorio bi o njemu sve do dana današnjega.

I u tome je sadržan ključ spoznaje. Vjerovali u njegovo postojanje ili ne, sve se svodi na to da On šuti kada šuti čovjek. Kad govori čovjek tada govori i On. Ako je čovjek zakazao govoriti onda kada je trebalo, tražiti razlog za Negovu šutnju u prisustvu zla možemo samo u svojoj šutnji u prisustvu zla. A to na ljudska pleća, ukoliko želi biti i živjeti kao čovjek, stavlja veliki teret civilizacijske odgovornosti, čak i više od odgovornosti - humanističke, sveljudske i nadljudske obveze da se na zlo ne šuti. Jer šutnjom, onda kada se šutjeti ne smije, na cjedilu ostavljamo i čovjeka i Boga (ako u njega vjerujemo/te).

Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra

Uvijek postoje oni koji – “…govore svijetu da je cijela ta pripovijest …pobijenih samo legenda, a svijet će, u svojoj bezazlenosti, povjerovati – ako ne danas, onda sutra ili prekosutra… Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra.”

No zašto su šutjeli i zašto šute? Jer je po njima bolje mučat i sebe poštedit problema, jer je po njima šutnja zlato. Ne shvaćajući i ne prepoznajući, začahureni tako u svome strahu, da svojom šutnjom u prisustvu svakodnevnog zla, tom zlu daju prešutno odobrenje, poticaj za njegovo daljnje kancerogeno bujanje. Da će tom šutnjom i okretanjem glave možda kratkoročno i sebično poštediti sebe sada, ali na štetu – drugog i nevinog, a sutra jednako tako i na štetu sebe. I osobno to ne bih nazvala bezazlenošću, nazvala bih to zloćudnim autizmom.

Ukazivati na tu ljudsku šutnju i autizam, znači nositi glavu u torbi. Jer se ljudska vrsta ne voli suočavati sa svojim propustima. Ljudi se ne žele vidjeti u svoj svojoj ogavnosti i okrvavljenosti ispod kože. Oni ne vole da im netko prstom ukazuje na ono najgore u njima, što su potisnuli i skrili sami od sebe. Reagirajući u obrani, oni to prepoznavanje i definiranje, u svome potpunom nerazumijevanju, iskrivljeno doživljavaju prijetnjom, moraliziranjem, prijeteće uzdignutim prstom...
Bilo je ljeto, nesnosno vruće, znoj se svima cijedio niz leđa i obraze, pred šalterom se nezadovoljno komešao dugačak red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi. Sve je to za sve prisutne išlo presporo, presporo, taman onoliko presporo da svima kida živce, da ih sve učini bešćutnima i krvoločnima. Smežurana staričica, starinska vešta žene sa sela, marama na glavi, ne baš previše čista, neugodan zadah znoja, drhtave ruke, a u njima račun i zgužvane novčanice: “Sinko, iman nešto ođe, donila san platit, ma ne znan slova, ti mi upiši sinko.” S gađenjem odmičući nos od stakla koje ih je dijelilo, službenica kojoj se obratila, pronašavši u starici razlog sveopćeg nezadovoljstva, spremno i kao iz topa iskoristi svoju priliku za odušak: “Šta je vama, kao da ja nemam pametnijeg posla?! Di bi ja bila kad bih svima upisivala?! Šta ste uopće došli, šta ste vi mislili?! Šta niste nekome dali da vam ispunjava papire nego ste mene našli gnjavit i zadržavat red?!” Ruke na to molećivo zadrhtaju još i više: “Sinko bi ja, ali neman koga. Aj mi ti upiši.” Zvuk gnušanja odsječe joj kao da tjera dosadnu muhu: “Ajde bogati stara di si mene našla, ajde doma, smetaš! Sljedeći!” Red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi u potpunoj tišini gleda u lijevo, u desno, u pod, plafon, pogledi upereni negdje drugdje, svugdje samo ne u poniženu i nijemu staričicu, mlađa žena baš sada nešto traži u torbi, muškarac baš sada šalje poruku na mobitel, nekima je možda i neugodno ali šute, starija žena baš sada proučava umjetnu paprat u kutu, to se njih ne tiče, ionako čekaju predugo, nesnosno je vruće, baba smrdi, zadržava red, pa šta ako se na nju otresa, neka joj je i rekla, ta gdje bi svi bili kad bi tako svi dolazili, njima se žuri, njih nije briga, neka ide doma već jednom, biti će svima bolje ako baba konačno ode doma, ona je kriva ona je za sve kriva.

Nadrkana kravo, tako doma i s materom pričaš, jeli!? – ustajali zrak najednom propara zvonak glas – A i vi svi ostali, vas nije rodila majka?! – gledajući ih sve u oči, iz reda istupi mladić sa irokezicom na glavi, srebrna karičica u nosu, crne marte, iskrzana maja, natpis Ramones, očito punker - Dođi bako, ja ću ti upisat - i uzevši staričicu za ruku išeta s njom na čisti zrak.

Tišina, muk, nakon prvog šoka evo i prvog glasa negdje iz kuta: “Drogaš!” Pridružuje mu se i drugi: “Drogaš nego šta! Ma jesi vidio ti tog majmuna! Nekulturni balavac!” Zatim i treći: “Kako ga nije sram! Narkomanska nekulturna stoka! Đankara prokleta! Sramota! On će nama mater spominjat!? On će nama! Pičkamumaterina! Divljak nadrogirani!” Uskoro svi bruje: “Sramota! Sramota! Zar je to način?! To nije način! Smeće narkomansko! Jesi mu vidija kosurinu?! Jesi mu vidija rećinu u nosu?! Jesi mu vidija rasparanu robetinu?! S kojeg je to brda sišlo?! Na kojim je to drogama?! Kakva je to mladost! Kakva su to dica?! Sve droga, alkohol, tablete! Nema odgoja! Nema kulture! Nema poštovanja prema starijima! To je kriminal! To je smeće! Na šta je ovo došlo?! Smak svita! Sve to treba zatuć! Sve to treba kolcem! Sve to treba na Goli otok!” Sve glasovi koji vrište, koji povlađuju sebi, koji si glade perje, koji službenici daju za pravo, koji jezicima međusobno peru svoj zajednički grijeh. Već su pod bujicom kletvi pokopali i zaboravili i staricu i njeno poniženje, a usput i svoju šutnju, sljepoću, gluhoću i bešćutnost, jer su sad našli novu metu za svoje bijesove, u tom mladiću koji im je rekao što ih ide. Jedino ona starija žena još uvijek proučava onu paprat u kutu, nekako skutrena u sebe, kao da je dobila udarac u trbuh, kao da bi ako je moguće i sama željela postati ta paprat, kao da bi ako je ikako moguće nestala, propala u zemlju, kao da bi ako je ikako moguće sada bila bilo gdje drugdje na svijetu samo ne tu, gdje nažalost jest, među pravednicima.

Da, još jednom velim, tako se dogodio holokaust. Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. Zlo je stupalo, a dobri ljudi nisu činili ništa, dobri su ljudi iz straha, interesa ili neznanja gledali u pod, baš tražili nešto u torbi, baš slali sms, proučavali paprat, šutjeli. Dobri su ljudi zakazali.

Slavko Goldstein nazvao je tu ljudsku neosviještenost koja je dovela do prešutnog istrebljivanja cijelih naroda “bolešću koja zamračuje spoznaju i blokira svijest”. Zbog te iste bolesti, ljudi u velikoj i zabrinjavajućoj većini, pored zdravih očiju, ne prepoznaju ili žmire na zloćudnost sitnih svakodnevnih postupaka koji kroz predrasude zazivaju veliko zlo. Oni naprosto nisu sposobni prokazati zlo. Ili sebično i kratkovidno vide samo ono nebitno, ono što im trenutno remeti njihov komfor i sliku samih sebe, ali ne vide ono bitno što ugrožava druge. Iz interesa, straha ili neznanja (nezainteresiranosti) odabiru ne vidjeti kada netko sa minijaturnom pozicijom moći ponižava slabijega od sebe, kada se netko bahato gura preko reda, kada netko nekome psuje cigansku ili srpsku mater, kada netko slobodne žene naziva kurvama, njihovu djecu kopiladi, homoseksualce pederčinama etc., ne vide jer se to njih ne tiče.

Dobri ljudi zbog očuvanja svog komfora odabiru ne vidjeti zlo i time ga potvrđuju. Dobri ljudi time postaju njegovi (ne)svjesni dionici.

Novi problem nastaje kad ih se sa tim suoči. Kad ih se suoči s njihovim udjelom, ma koliko malen i naizgled beznačajan bio, u nekontroliranom bujanju zla.

Verbalni delikt

Brutalna je istina – da ljudi ne vole čuti brutalnu istinu. Istina je po njih neugodna. Sramna. Ona zadire i ruši njihove male začahurene svjetove u kojima se sve to njih ne tiče i u kojima oni sa tim nemaju nikakve veze. Ona ruši njihove svjetove u kojima nema njihova djelića odgovornosti. Nitko ne voli slušati o svojim obezama i propustima. Tada riječi bole.

Words like violence
Break the silence
Come crashing in
Into my little world
Painful to me
Pierce right through me
Can't you understand
Oh my little girl
Words are very unnecessary
They can only do harm.


Ako se već mora izreći (a po njima najbolje da se o njoj šuti), ljudi žele da im se gruba istina upakira u celofan, izrekne lijepim riječima, po mogućnosti servira uz poljupce i ispriku, jer ih se eto nepotrebno uznemiruje grubim vijestima. Ali opet ni slučajno da se pri tom zbori o onim njihovim djelićima odgovornosti.
Što se događa onima koji zlo vide i o njemu ne šute? Takvi su optuženi za verbalni delikt, takvi su zbog imenovanja zla sami optuženi za zlo, jer su zlo imenovali. Za prozvane je mladić s irokezicom nekulturni divljak i narkoman, jer ih je uhvatio u ne djelu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su moralno i ljudski podbacili u svakom pogledu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su imali priliku pokazati ljubav prema najmanjem od svih, prema bližnjemu svom - a nisu. On je za njih divljak jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio. A zato jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio, na njega su izrazito kivni. Za njih je isključivo on oličenje podmuklog zla, koje se onoga vrućeg dana uz njihovo prešutno odobrenje doista dogodilo. A njegov drugačiji izgled savršeno im je poslužio kao samorazumljiva potvrda njegove krivice, odn. njegova otpadništva (kao što bi im za progon poslužilo i bilo što drugo).
Zašto to dobri ljudi čine? Zašto dislociraju zlo sa sebe na njega? Jer jedino na taj način pred sobom mogu opravdati svoju šutnju (kad se šutjeti nije smjelo) - kroz mladićevu navodno neprimjerenu reakciju. Dakle prebacivanjem krivnje sa sebe na njega. Dakle alibiranjem svoga zla njegovim izgledom, rječnikom, manirima. To čini njihova podsvijest koja je, suočena sa svojim propustom spremna učiniti sve, apsolutno sve, samo da se njihova zamračena i uspavana svijest ne suoči sa vlastitom krivicom - pa su spremni zavarati i sama sebe, odnosno vlastiti um. A kako? Pa okrivljavanjem onoga tko ih jasno vidi. Obezvređivanjem glasa koji nije šutio kao što su šutjeli oni. Opravdavanjem da šute svi, a da onaj tko ne šuti očito može imati i sigurno ima samo loše namjere (da "očito" s njim, a ne s njima, nešto nije u redu).

Nema sreće ni ljubavi
Jer svi se boje istine
I riječi nisu iskrene
Jer svi se boje istine
I smeće je pod tepihom
Jer svi se boje istine
A gladni smo i jadni smo
Jer svi se boje istine
Priznaj samom sebi
U trenutku istine
Da bole riječi iskrene
U trenutku istine


Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme kada se šutjeti ne smije. Osobno ni jednu grubu riječ ne smatram ni izbliza toliko vulgarnom, kao što zloćudnom i vulgarnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.

J'accuse! - vikao je Zola prije 114 godina. Optužujem za rasizam i antisemitizam, imenujem i optužujem za zlo sve one koji optužuju nevinog Dreyfusa, sve one koji su mu prišili zločine koje nije počinio, samo na osnovu njegova podrijetla! Upleteni naravno, a upleten je bio cijeli državni aparat, nisu htjeli čuti po njih vrlo neugodnu istinu, niti su htjeli da se za nju čuje. Zolu, koji ju je izgovorio, trebalo je ušutkati, po onoj - Drži jezik za zubima! No Zola je ipak izrekao istinu, koliko god da je brutalna bila, i bijegom u Englesku od tamnice spasio vlastitu glavu.

I zbog toga je doista opasno ne držati se većinske zavjere šutnje. Opasno je suočavati “dobre ljude” sa njihovim propustima i krivim postupcima. Jer je ljudska sljepoća i odbijanje samospoznaje izuzetno tvrdokorno, agresivno. Progledati bi za njih značilo spoznati vlastitu odgovornost, a ona je većini neprobavljiva, jer bi značila priznanje vlastita grijeha šutnje. Još ako to činite nemilosrdno, ako o istini progovarate brutalno otvoreno, onda ste pogotovo nastradali. Istinom se zamjeriti “dobrim ljudima” znači staviti glavu na panj, dati im sjekiru ili omču u ruke.

Ljudi u svome izbjegavanju bilo kakve neugode izazvane neželjenom introspekcijom, zamjeraju onome tko im u lice baca brutalnu istinu. Pored zla koje im se događa pred očima i pred kojim zatvaraju oči, oni zahtijevaju rukavice, ljubaznost, lijepo postupanje, kulturu. Oni u svome samozavaravajućem snu nipošto ne žele da ih netko zgrabi za ramena, protrese i grubo probudi, već da ih ljubazno tješi, s njima suosjeća, priča bajke o njihovoj dobroti i pjeva im lijepe uspavanke. A po mogućnosti na zvučnike pušta i smirujuću klasiku. Sve drugo (drugačije) smatraju vulgarnim nedostatkom kulture. Sve drugo smatraju prijetnjom.

_Uglađenost zla vs. Ružnoća istine_

Svjedoci tvrde da je bio izuzetno uglađen, govorio je ljubazno i tiho, nikad nikome nije uputio ružnu riječ, uvijek besprijekorno obučen, pomno začešljan, koristio je pomade, visok, taman, zgodan, miljenik žena, nije skrivao svoju zaljubljenost u umjetnost, dičio se svojim poznavanjem klasične glazbe, na poslu je često preko razglasa puštao Wagnera, pravi gospodin. Sve je na njemu odisalo, što bi rekli, gospoštinom, jer se pomno trudio da u javnosti njegova pojava prednjači kulturom. Upravo je takav, uglađen, savršen i kulturan stajao i na onom uzvišenom podiju u bijeloj doktorskoj kuti, razvrstavajući tankom dirigentskom palicom žene od muškaraca. Iza njega se u zrak visoko dizao dimnjak spalionice iz kojeg je kuljao gust dim. Njegov je posao bio biti Mengele.

Jednom davno kolegica je promišljala: „Ja sam od onih koje dugo šute dok dobro ne procijene situaciju. Sumnjam da bih i ja podigla glas, jer me moja urođena patološka pristojnost sprječava u tome. A to onda iskorištavaju oni koji su patološki nekulturni.“

Na što sam nadopunila: „Osobno smatram kako smo mi na tu pristojnost programirane od malih nogu, a donosi nam počesto više štete nego koristi u životu. Jer dok smo mi pristojne, dotle beskrupulozni gaze preko leševa i nas. Vjerujem da se takvima sve u životu vrati, ali tko će vratiti one leševe preko kojih su prešli...“

Zloćudnost i nekultura tog beskrupuloznog patološkog zla upravo je u tome da koristi našu usađenu patološku pristojnost, i da podlo iskorištava onu usađenu misao kako je šutnja zlato, koja mnoge čini invalidima u neophodnoj osudi zla. Zlo je najobijesnije baš onda kad na nju računa i kad dobija tu našu šutnju, pristojnost i neuzvraćanje. Osobno se stoga ne kolebam, kada to ocijenim nužnim, opaliti mu šakom u nos.

Uglađeni je Doktor slušao klasiku. Bio oličenje kulture. Zapravo je bio oličenje cijele smrtonosne ideologije, koja je silno držala do toga da je se smatra kulturnom, pokroviteljicom umjetnosti, neokaljanom, čistom. Pa je to opet nije priječilo da (ne)kulturno šalje ljude u plinske komore. Dapače. Činili su to uz zvukove valcera. Činio je to Doktor uz kurtoazno ćaskanje sa logorašicama osuđenima na smrt, koje nisu vjerovale da tako pristojan čovjek može činiti neopisive zločine, dok i same nisu postale nesretne žrtve njegovih monstruoznih eksperimenata. Do tada nikad viđeno, monstruozno zlo, cvalo je upravo pod jednako monstruznom krinkom/licem kulture, rada, reda i ljubaznosti. I kamo sreće da ga je netko na vrijeme opalio po nosu.

Ljudi žive u opasnoj zabludi kada djetinje-naivno zamišljaju zlo isključivo kao prljavo, glasno, ljuto, siromašno, nekulturno, vulgarno. Žive u potpunoj zabludi kad misle da nekoga, a i njih same, osobna pristojnost, poznavanje i držanje pravila bontona, pravila lijepog ponašanja, alibira od zla. Najveće zlo mami baš kao što se djecu mami slatkišima, širokim osmijehom, slatkorječivošću, ljepotom, normalnošću, divnim obećanjima. Ono se krije pod savršenom bijelom kutom i uglađenim riječima, minijaturnom pozicijom moći za kakvim šalterom, poslušničkim mentalitetom, pod krinkom građanske uglađenosti i kulture.

Stoga ni jednu grubu a istinitu riječ koja prokazuje zlo, ne smatram ni izbliza nekulturnom, kao što nekulturnom, zloćudnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost, sljepoću i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.

Sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj odvode nevine u plinske komore, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj mrcvare nevine u kazamatima, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj linčuju različite, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj na bilo koji način stradavaju nedužni, civilizacijska je dužnost svakog čovjeka da je bez krzmanja, gdje god da je prepozna, u kome god da je prepozna, svim sredstvima, i nogama i rukama, pokazuje i prokazuje kao krimen, nju, zloćudnu i suodgovornu - šutnju.

Činjenica da svi šute nikako ne može zamagliti ono što se jasno vidi, niti može pokolebati odlučnost ispravnog čovjeka. Ako će to probuditi i osvijestiti neosviještene ljude, istinu treba vrištati sa krovova, valja im je gurnuti u lice.

I s tim u sjećanje prizivam svoj omiljeni filmski kadar sa jednim simboličnim pitarom cvijeća, koji bez ijedne izgovorene riječi, istodobno govori koliko šutnja može biti plemenita, a opet, da u životu svakog čovjeka (ne jednom) osvane vrijeme i mjesto kada je civilizacijski imperativ - ne šutjeti.



- 00:01 - Reci da se čuje (36) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se