MODESTI BLEJZ

< travanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Compay Segundo (Chan Chan) |Abel Marta | The Voice France 2018 | Blind Audition

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Forum.hr
Al Jazeera Balkan
HRT
Rogotin
*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Chant traditionnel kanak – Nodeï Perofeta | Gulaan | The Voice France 2018 | Blind Audition

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Fantastic Beasts: The Crimes of Grindelwald (2018)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Chris Pine
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

27.04.2012., petak

Ja mislim kao ti, ali


Nemoj. Nemoj prijatelju tom rečenicom kupovati moju naklonost niti propusnicu za svoju misao u mojem dvorištu. Nemoj ni jednom rečenicom. Zbog toga se osjećam neugodno. Svetokravski. I pokradenom za tvoje ideje. Ja ne želim da ti misliš kao ja, već priželjkujem upravo suprotno - da misliš svoju autentičnu misao, i želim je čuti, čak i ako će ona s vremena na vrijeme ukrstiti koplja s mojom. Previše istih ja, pa bilo ono moje ja ili tvoje ja ili nečije treće ja, tvori nerealno i opasno jednoumlje, totalitarizam kojeg ne mogu ni primirisati. Budi stoga svoj do kraja.

Ono što ti želiš reći je da dijeliš sa mnom vjeru u iste civilizacijske vrijednosti, da prepoznaješ i neka svoja razmišljanja u nekim mojim pogledima na svijet i da, prepoznajući sve to, želiš moja promišljanja nadopuniti svojima, ali iz drugačijeg kuta, iz drugog iskustva, jer ipak sliku vidiš nešto drugačije, dakle ne potpuno isto.

Budući da već prepoznajem i znam kako su one ljudske vrijednosti do kojih držimo jednake, to je dovoljno. Nije ti potrebno mahati bijelom identifikacijskom zastavicom „istosti mišljenja“. Ja već znam da tvoja misao iz drugog kuta, koja će se o da - ponekad i ukrštavati s mojom, nije izrečena s namjerom napada, iz pozicije „nemisli“, već da je više nego poželjna nadogradnja, nadopuna, širenje zajedničkih vidika. Sad i ti znaj da znam. I znaj da je takvu pozdravljam, da joj se upravo veselim. Bez obzira što se možda kosi s mojom i baš zato što se kosi s mojom! To košenje otvara priliku za propitivanje, raspravu i obostrano učenje. I zato se ne ustručavaj, slobodno reci što želiš reći, bez uvodnih pozdravnih formi, invokacije, superskripta i apostrofa. Poštujmo misao jedno drugog tako da si ne dijelimo suvišne laske (rekoh suvišne, no dopustimo ipak našim ljudskim ezima pohvale bar malo, pa i pitaru ponekad treba čaša vode, zar ne) wink naš otvoren um će biti dovoljan.

I ne brini da ću tvoju misao, jer je „neista“, greškom zamijeniti s nemišlju. Nemisao je nešto sasvim drugo, nemisao je prepoznatljiva, zlokobna, pokvarena i šuplja. Ona zatire sve one civilizacijske vrijednosti do kojih, u različitosti naših mišljenja, zajednički držimo. Pred njom i kontra njoj, i moja misao i tvoja misao stoje kao jedan. Ne jedna, već jedan. Jer temelj naše misaone platforme počiva na univerzalnim vrijednostima, pa iz koje god pozicije nas dvoje sa nje gledali, i ti i ja prepoznajemo ono što ih ruši.

- 00:01 - Reci da se čuje (9) - Isprintaj - #

25.04.2012., srijeda

reci mi tiho tiho...



Pa čemu suzdržavanje pobogu, zar slika nije mogla biti i strašnija, font krvaviji, a naslov još dramatičniji?! Tu se negdje slobodno mogao nabaciti i cereći Skeletor, nije naodmet.
Čitati kao opaku ironiju, naravno.
Blah, kad moram reći, još jedan domaći portal čiji link zbog opetovanog senzacionalizma bacam u škovace. Mislim stvarno, proces gubitka publike zaustaviti i obrnuti jeftinim senzacionalizmom? Heh stani malo, pa to ne uspijeva ni Blogu.
Bombastični naslovi koji pucaju na ljudske strahove i dohranjivanje niskih strasti možda će donijeti veću posjećenost i privući veće promatračke brojke, kao što ih morbidno privlače i zgažena tijela na autocesti, ali kakva je to publika i zar se tomu teži? Kvalitetan čitatelj na takav se sajt(ove) sigurno neće vratiti. Jesu li pak spremni za one koji će se sjatiti? I što je slijedeći korak, nekritički udovoljiti svim budućim zahtjevima, do kraja stisnuti papučicu gasa, namjerno zgaziti pješaka (po mogućnosti baš ove koji traže kvalitet), prodaja ulaznica za fanove i navijače? Mah, i to je već provedeno u praksi.

Vidim postala je uobičajena stvar u ime profita žrtvovati profesionalnost, etiku, srozavati kriterije, pribjegavati magiji i trikovima. Ali! Biranje opsjenarskog puta dvosjekli je mač.


- 19:00 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

23.04.2012., ponedjeljak

Pod dojmom

Dok putujem na duže pruge, navikla sam od filmova koji se prikazuju u autobusima ne očekivati puno. Većinom se u playerima vrti nešto po izboru šofera, a što se izbora šofera tiče, o zloglasnosti njihovih već i glazbenih izbora ispisane su stranice i stranice mučeničkih svjedočanstava istraumatiziranih putnika. Šoferski ukus nije puno sofisticiraniji ni što se filmova tiče, obično su to neke isprazne seagalovsko-akcijske vratolomije ili povraćotine poput Sexa i grada kupljene na kiosku za 19,99kn. Takvi celuloidni uratci od putnika ne zahtijevaju uključivanje mozga, već osiguravaju popunjavanje višesatnog praznog hoda kroz navodnu filmsku razonodu (po meni još jedan oblik mučenja i tjeranja putnika na povraćanje, ali dobro, mene se ne pita).
Moj je lijek za takve torture, automatski prelazak u spavajuće stanje hibernacije. Pobjeći iz busa ne možeš, buljiti u daleke horizonte također ne možeš dovijeka, najefikasnije je zabaciti glavu i zatvoriti oči, a povrh čela nabaciti kakvu kapu ili šal. No ovaj su put moje oči ostale prikovane za ekran.

Radnja se naime počela odvijati u Bosni. Vidim strani film, djeluje američki (zapravo je kanadski), Bosna je naravno studijska, snimljena tko zna gdje, ali jasno i glasno riječ je o ratnoj i postratnoj Bosni, sve odreda glumačka prva liga, oskarovci, poneke scenarističke nespretnosti ali vrhunska produkcija, prizorima defiliraju Štrumfovi (kako smo ih već za rata zvali), dakle uloga UNa u BiH, ali film meni do sada potpuno nepoznat i nerazglašen. Pitam se zašto? I gledam dalje...

Film definitivno nije Sex i grad. Film težak. Mračan. Na momente mučan. Ali ne mogu svrnuti oči sa ekrana, priča mi je itekako poznata i čudim se kako za razliku od nekih nije razvikan, a trebao bi biti. Po neobičnoj tišini koja je zavladala, osjećam da i ostatak autobusa netremice prati radnju. Sa svakom novom scenom postaje sve jasnije zašto nije razvikan.

Film Zviždač/The Whistleblower sa oskarovkom Rachel Weisz u naslovnoj ulozi naime govori o trgovini bijelim robljem pod pokroviteljstvom UNa u BiH. Film govori o svim onim nesretnim ukrajinskim, istočnoeruposkim i domaćim djevojčicama i ženama, koje su moderni trgovci robljem, ratni profiteri i psi rata, kroz lanac trgovine bijelim robljem, na prevaru dovukli u BiH i tjerali na prostituciju u noćnim barovima i restoranima, cajkaškim i plesnim klubovima, a koje su uglavnom posjećivali pripadnici međunarodnih misija.

Film je snimljen prema istinitim događajima zasnovanima na iskustvu i knjizi Amerikanke Kathryn Bolkovac, koja je radeći u snagama UN-a BiH kao istražitelj, razotkrila nevjerojatnu istinu o privatnoj tvrtci DynCorp, koja je po ugovoru sa State Departmentom, angažirala i štitila policajce UN-a koji su svi bili dio lanca trgovine bijelim robljem.

Nakon što je progovorila o trgovini ženama i seksualnom iskorištavanju i nakon što je razotkrila upletenost čak i visokih dužnosnika međunarodnih snaga, Kathryn Bolkovac je dobila otkaz.

I zato film nije razvikan, jer dira u osinje gnijezdo. Progovara o nečemu mučnom i sramotnom što bi svijet htio zaboraviti i gurnuti pod tepih. Govori o nečemu zbog čega je velikim igračima neugodno. Masovna silovanja, trgovina bijelim robljem, prisilna prostitucija. Muški spolni organ koji u ratu i ratnim okolnostima postaje pištolj, puška, nož. Penis kao oružje potpune nadmoći, oružje potpuna poniženja.

Razmišljam kako je žrtve rata, a pogotovo žene, jezivo lako gurnuti pod tepih. Nekima gotovo prirodno. Što je to, često se pitam, što je to što u očima agresivnog muškarca, u ratnim okolnostima, ženu čini lakom žrtvom? Gotovo samorazumljivom žrtvom? Žrtvom koja je prva pri ruci? Što je to i kakav je to klik u muškoj glavi, koji ženu iz osobe pretvori u savršeni predmet iživljavanja, poniženja, uništenja? Klik koji, svakom muškarcu ravnopravno ljudsko biće - ženu, u njegovim očima pretvori u krpu, najobičniji komad mesa. U robu i roba kojeg se može gaziti, masovno silovati, kasapiti, njome raspolagati kao predmetom, prodavati, kupovati, mučiti, zatući je kao psa. Valjda onaj isti klik koji ženu oduvijek vidi kao krpu, kao komad mesa kojeg se može gaziti i silovati, kao predmet kojeg se može posjedovati. Koji je vidi kao stvar ili trofej, a ne kao ljudsku jedinku.

Bilo je to prije dosta godina, ovlaš sam prelistavala novine, bacim oko na tv program, vidim kratku najavu izvrsne ratne drame Casualties of War/Žrtve rata (1989.), sleđena i užasnuta čitam rečenicu tzv. novinara: „Američki vojnici otimaju i muče vijetnamsku prostitutku...“

Uzimam olovku i pišem glavnom uredniku istih novina pismo: „Ne, vojnici ne otimaju i ne muče vijetnamsku prostitutku! Vojnici otimaju i siluju vijetnamsku djevojku! Djevojka nije činom silovanja postala prostitutka već žrtva silovanja, a film je usput rečeno snimljen po istinitom događaju. Vašeg kolegu koji film nije gledao, a više se užasavam slutnje da ga jest gledao (i potom takvo što u svojoj gluposti izvalio), upozorite na ove činjenice.“

Šaljem pismo, jer znam, jasno mi je kao dan, u umu novinara koji je takvu rečenicu složio i napisao ta je djevojka automatski postala prostitutka jer je silovana, jer je njeno tijelo iskoristilo više muškaraca, jer u njegovoj prosječno „normalnoj“ glavi sve žene koje imaju više od jednog seksualnog partnera (pa i nametnutog) ne mogu biti ništa drugo nego kurve. Ona za njega nije prvo žrtva, nego prostitutka. Uskraćeni um tog novinara čin brutalnog silovanja ne razlikuje od dobrovoljnog seksa, njemu je i nasilni seksualni čin izjednačen sa nenasilnim. Štoviše, njemu je i silovanje i bilo kakva seksualnost žene dokaz ženinog nedostatka morala, pa ako je ta žena čak bila i protiv svoje volje prisiljena na seksualni čin, ona je ta koja je za to kriva i snosi odgovornost. Ona je, po njemu, iako žrtva, u njegovom umu prostitutka, koju je valjda dopušteno silovati jer je prostitutka. Užas!

Kako onda žrtve trgovine bijelim robljem, te nesretnice koje su bile prisiljene na prostituciju, koje su brutalno silovane, kako ih zvati prostitutkama? Izuzetno me smeta ta nesvjesnost i bešćutnost, ta glupost i tupost koja alibira klasičan zločin i zločince. Ta ideja srama, "sramote silovanja" i "okaljanosti", taj nametnuti teret i stigma koju ne nose silovatelji (kako bi trebalo), već traumatizirane žrtve silovanja, kao svoj dodatni križ. Taj društveni idiotizam i primitivizam koji koči žrtve da prijavljuju zločince i otvoreno progovore o činu nasilja koji je nad njima ženama počinjen.

Gorka je i jeziva istina da nema onog klika, zar ne. I nema onog trenutnog i neobjašnjivog pretvaranja iz „normalnog“ čovjeka u zvijer. Zvijeri već jesu. Baš ti prosječni, „normalni“, stopljeni, u društvo uklopljeni muškarci među nama. Oduvijek jesu. Ti muškarci čija izopačena poimanja odaje samo kakva slučajna opaska. A najčešće ih ne odaje ništa, jer je takvo mizogeno razmišljanje dio općeg mentaliteta, običaja, patrijahalnog naslijeđa i kulture, dakle posve "normalno". Takvi muškarci, koji u ratu postanu nasilnici i silovatelji, koji jesu nasilnici i silovatelji, oduvijek ženu smatraju nižim bićem, točnije nebićem, kurvama, krpama, štracama, droljama, vic „damama koje pričaju o poštenju“, vrećama za šutanje, predmetima, komadima namještaja.
A rat, kaos i nered takvim muškarcima samo donose ozračje, dopuštenje i poticaj, u kojemu svoje zvjerstvo i agresiju mogu nesmetano i nekažnjeno ispoljiti. U kojemu će kao odvratni psi rata za svoje zvjerstvo i agresiju čak biti i nagrađeni, od strane svojih nadređenih, dobačenim komadom mesa sa bogate trpeze, kakvom nesretnom ženom, nad kojom će se iživljavati a da joj neće znati ni ime, dokazujući zatiranjem te žene svoju nadmoć, svoju potentnost, a u biti posvemašnju moralnu i mentalnu impotentnost.

I tako oduvijek, otkad je svijeta i vijeka, diljem planeta. Uvijek po istom, nimalo filmski razonodnom scenariju.

- 19:45 - Reci da se čuje (10) - Isprintaj - #

21.04.2012., subota

Let's do it!

Startala je potpuno krivo nekakvim orwellovskim nebulozama o video-nadzoru kontejnera, čipiranju i redarstvenom praćenju kretanja ekološki neposlušnih građana. Nes(p)retne izjave, zlokoban koračić do tetoviranog bar-koda na nadlaktici, dovoljno da se maštovitiji čovjek koji se ježi svakog totalitarizma naježi.

Ali ovo guranje sortiranja otpada je prava stvar, to pozdravljam. Papir posebno, staklo posebno, plastika posebno, organski otpad posebno i nema tu neke velike mudrosti. Pitanje je samo svijesti, navike i discipline. Moji ionako većinu organskog otpada odavno ne bacaju, već koriste za humus. Kore od banane recimo čine čuda za ruže. Ljupetine od krumpira i sve ostalo povrtno divno kompostira, bez prevelikog smrada. No za one bez vrta, za građane okružene urbanim betonom to je teško izvedivo, i zato je obvezno sortiranje otpada odlično. Ako ne možeš sam, netko će drugi preuzeti koristan otpad umjesto tebe i njime raspolagati.
Na tome zaista treba inzistirati i ministričinu upornost u tom pravcu podržavam. Organizirano i trajno sortiranje otpada i gospodarenje otpadom (trenutno vrlo popularan izraz) dugoročno može postići puno-puno više (sjetimo se superbrzog nestanka plastičnih boca iz prirode) nego bilo kakve masovne, više propagandne nego konkretne, jednodnevne akcije, iako svim srcem pozdravljam i njih. Pozdravljam sve što zaziva osviješteno i odgovorno ponašanje čovjeka/nas prema prirodi.

World Cleanup 2012. - Let's do it!
Zelena čistka - Jedan dan za čisti okoliš


Rekla bih sažeto - Svijet ćeš najbolje održati čistim ako ga ne šporkavaš.



- 09:30 - Reci da se čuje (13) - Isprintaj - #

19.04.2012., četvrtak

Klik, rekao bi Japanac

Svi se furešti koji putuju niz našu obalu prema Dubrovniku, redovito zalijepe za one prozore na desno i oduševljeno gutaju modre morske prizore i jadranske horizonte. To se odmah vade kamere, non-stop škljocaju aparati, nespretno zumiraju detalji. Naprijed se komešaju Englezi, desno kikoću Španjolke, Norvežani šire ruke, Japanci iza marno i nečujno dokumentiraju, Ameri brbljaju, Austrijanci kliču, svi se redom opijaju azurnim morem i otocima. Ne i Hans.

Nazvala sam ga Hans, iako je jednako tako mogao biti i Kurt, Fritz ili Friedrich, ali mi je djelovao nekako mekše i simpatično kao Hans, pa ga u sebi imenovah Hans.

Hans je bio kontraš, jedinstvena ptica, čovjek kontra svih. Iako je i sama gospođa Hans strateški zauzela sjedalo na desnoj strani autobusa, njen je suprug odabrao one od sviju zaboravljene prozore na lijevo.

Valjda su njih dvoje večer prije razradili taktiku kako u duetu pokriti što više ljepota Hrvatske, a da im ne promakne ni jedna. Mislim da su vrlo brzo shvatili da im za provedbu plana fali još najmanje dva para očiju, za one ostale nepokrivene strane svijeta (ah, kad taj prokleti krug ima neuhvatljivih 360°).

No kako se ispostavilo, simpatični gosn Hans nije bio kontraš samo po poziciji sjedoguza. Već se na prvoj okuci otkrilo da je gosn Hans čovjek koji, kontra svima, voli stijene. Debeli okviri njegovih naočara naprosto su caklili od radosti kad su se nad dužobalnom cestom nadvili zazelenjeni obronci suncem obasjanog Mosora. Kako je planinski hrbat sivih vrhova nastavljao pratiti cestu i autobus na njoj, tako je Hansov nos sve više ljubio prozore, a oćale kuckale o staklo, ne obazirući se na oduševljene usklike i pozive gospođe Hans koju je poslovično omađijalo naše plavo more. Štoviše, sa rastom planinskih vrhunaca Hansov je osmijeh bio sve širi, uzdasi sve dublji, a stakla njegovih naočala skoro se sjajila kao i njegova uglancana ćela. Njegove su se oči lijepile za planine. Stijene, njega su zanimale stijene!

Tako da uopće nije čudno da su se ulaskom u Omiš, busom odjednom prolomili uzvici - Majn Got, Majn Got! Hansova su se ramena u oduševljenju i nevjerici tresla, a vrat se uzvijao visoko uvis pogledom prateći strme i proljetnom kišom friško oprane omiške stine – Majn Got! Das ist Fantastiš! Majn Got! Sve vrteći glavom i pokušavajući drhtavim rukama opaliti koju sliku, očima je doslovce gutao okomite litice koje se onako opasno i zlokobno nadvijaju nad kućama, cijelo vrijeme neumorno poskakujući na sjedalu kao Duracellov zeko – Majn Got, Majn Got!

Tu sam se već zabrinula. Ako Hans ovako reagira na omiške litice, što će tek biti kad dođemo na Dubce. Burna i strmoglava Vruja je tek pred nama, a da ne spominjem Biokovo i sv.Juru. Moglo bi još biti svašta. Uhvatila me ozbiljna briga za Hansovo zdravlje. Pogotovo kada je na goleme čelične mreže protiv odrona, postavljene nad samom cestom, Hans opasno problijedio i stao živo povlačiti zanesenu gospođu Hans za rukav.

Majn Got, Majn Got!, napredovao je bus dalje ka jugu. Morskim ljepotama zaslijepljena gospođa Hans i ostatak autobusa škljocali su na sve spektakularnije jadranske horizonte, na brački kamenolom, na nebo pometeno burom, na svjetlucavu površinu mora, na procvjetalo raslinje, a penjanjem ka Dubcima pred njima je pukao veličanstven pogled na otoke, na more koje poslije obilnih kiša naprosto u Vruji vrije od izvora, na sniježno i glomazno Biokovo koje se prostire ka jugu, prizor koji ih je sve doveo u maltene foto-ekstazu. Eksplozija klikanja pratila je eksploziju oduševljenja.

JA-JA-JA-JA-JA!!! – sav je van sebe izgleda samo za sebe ponavljao i Hans, dok je toptao nožicama i pljeskao ručicama kao malo dijete. Njegovu veselju i oduševljenju prirodnim ljepotama nije bilo kraja, samo što je on potpuno osamljen upirao prstom i zazivao na krivu stranu autobusa. Od velike sreće niz nos su mu sklizle i cvike, a niz ćelu su mu se kotrljale teške graške znoja dok se u svojim mislima očito verao uza te kamene litice. JA-JA-JA!!! – skičao je na viseće gromade, na vjetrom i vodom oblikovane pećine i špilje, na nasipe i odrone, na more našeg kamena, siva, bijela i sura. A gospođa Hans je skičala razrogačivši oči nad nevjerojatnom provalijom ne obazirući se na skičanje supruga, i neumorno hvatajući turistički jedrenjak na putu iz Makarske u krilo svojih Krila Jesenica. Moćni objektiv nijemog Japanca, koji uopće nije skičao, hvatao je jednog dalmatinskog galeba u letu (koji možda i jest, ali tko ga je mogao čuti).

Jadni i obzirni Hans na izmaku snaga naprosto se kupao u znoju, rastrzan i razapet između ljepota s jedne strane i ljepota s druge strane autobusa, razapet između nerješive dileme na koju stranu gledati.

Silaskom niz Dubce, aparati su na kratko prestali škljocati i ekstaza, a i mučna dilema je splasnula, ali samo na kratko. Zaboravljeni Hans je, primijetila sam, opet počeo disati. Ali i to na kratko. Znala sam da ga pred nama tek čeka prostrta arkadija koja se pod planinskim masivom pruža ka jugu. Makarska rivijera, zemlja netaknutih uvala i nepreglednih okuka, koje sa svakim svojim zavojem otvaraju i u trenu (ako ih nisi uhvatio na vrijeme) zatvaraju neviđene prizore pune divote.

Bližili smo se Baškom polju. A u trenutku kada se s lijeve strane kroz neraskrčenu šumu borova ukazao golemi zid biokovskih vrleti i u veličanstvenoj modrini izdigao nad mladim vinogradima i sitnim kamenim kućicama pod njegovim skutima, Hans nije rekao ništa. Samo je zatreptao očicama, pun strahopoštovanja skršio ruke i svim osjetilima zalijepljen za tu nevjerojatnu grandioznost, nijemo kao riba, ustima u prazno, hvatao zrak. Znala sam. To je bilo to. Trenutak Hansove potpune kapitulacije. Na njegovom licu, punom širinom, od uha do uha, od zuba do zuba, širio se zamrznuti osmijeh blaženstva, a iz očiju su mu nijemo tekle suze radosnice. Shvatila sam, Hans je u blaženom stanju. Hans se jednostavno rastopio u sjedalu, sjedalo i Hans su postalo jedno. A kako je hipnotizirana gospođa Hans do tada u potpunosti preuzela kontrolu nad njegovim foto-aparatom, a priroda kontrolu nad njegovim glasom, nije mu preostalo ništa drugo doli svoje oduševljenje neviđenim ljepotama iskazivati minimalnom tjelesnom gestikulacijom. Hans je onijemio od ljepote.

A još nismo došli ni do Makarske.

Iako potpuno svjesna da baš nikakvog udjela niti zasluge nemam(o) u čaroliji majčice prirode koja nam je sva ta bogatstva baš tako posložila i nezahvalnima pozajmila na korištenje, osobno me raduje i pobire moje simpatije svako iskreno radovanje Hansa i njemu sličnih osebujnih i jedinstvenih zaljubljenika u ljepotu. Veselje stranaca i moje je veselje, njihovo iznenađenje nekako mi čini srce tri puta većim, a njihovo oduševljenje ispunjava mi i širi grud nekom neizrecivom toplinom i čisto iracionalnim ponosom. Jer kao što je i Hans iskusio, nema tih riječi kojima bi se moglo opisati ono milinje koje čovjeka obuzme kad... ma nema tih riječi koje bi mogle opisati... nema tih riječi...

Klik, rekao bi Japanac.



- 19:15 - Reci da se čuje (9) - Isprintaj - #

09.04.2012., ponedjeljak

Pohvala

Naše malo misto inače je svo u stepenicama. Brdovit krški teren, svuda se neizbježno ili penješ ili spuštaš. Svaki odlazak na pijacu odlična je tjelovježba. Zato mi je posebno drago da je poglavarstvo zadnjih mjeseci konačno pristupilo uređivanju rampi za invalide na pješačkim prijelazima. Konfiguracija terena diktira gradsku arhitekturu i infrastrukturu, pa je razumljivo da se "problem" stepenica ne može izbjeći, ali ovakvim naizgled sitnim urbanim arhitektonskim preinakama koje bi trebale biti zakonski standard (jesu?) nečije se svakodnevno kretanje olakšava, a kvaliteta života osjetno poboljšava. Ona jedna niska stepenica, odnosno prag kojim prelazimo sa trotoara na cestu i obrnuto, zdravom čovjeku uopće ne predstavlja predmet razmišljanja, ali čovjeku u invalidskim kolicima tih desetak centimetara na cesti, čak i u mjestima koja su na posve ravnim terenima, predstavlja nesavladivu prepreku (na koncu i roditeljima koji guraju dječja kolica), do bilo čega, do dućana (dakle kruha, mlijeka), ljekarne, knjižnice, tržnice, banke, ambulante itd.
O razrovanim gradskim prometnicama koje su jednostavno u očajnom stanju, drugi ću put.

Ovdje sam željela istaknuti jednu dobru akciju. Radnici tako već neko vrijeme na označenim pješačkim prijelazima marljivo uklanjaju rubnike, miču asfalt i postavljaju vidljiva ulegnuća to jest rampe od crvene cigle. Pa svima koji su ovu akciju inicirali i provode, upućujem pohvalu. Na koncu, osviještenost za potrebe onih najugroženijih među nama, za potrebe naših sugrađana sa invaliditetom, čini jedno društvo civiliziranim.


- 00:01 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

05.04.2012., četvrtak

Desilo se da krenuh kroz snježne nanose...

u potragu za izgubljenom dušom jedne pjesme koju je žeđala moja duša čuti,
izvornu, ranjivu, mišljenu, življenu
Desilo se da krenuh prateći nečije davno u bjelinu utisnute stope...
Žedna je pronašla i više od toga, zaboravljenu priču, zrelost koja opsjeda te progonjenog koji sada proganja tragača, buđenjem,

predivnim nemilosrdnim buđenjem...

Koje potiče na korak dalje, novi trag, još jedna stopa, instinkt (u)lovljenog lovca koji slijepo slijedi, koji lovi onu drhtureću, iskreno ogoljelu dušu koja će ga uloviti.
I pod novim nanosima snijega nalazi njene duboke izvore.

Za svoju iz njih pijem žedno, halapljivo


- 00:01 - Reci da se čuje (10) - Isprintaj - #

02.04.2012., ponedjeljak

trenutak čiste čarolije?



Zanimljivo je to s operom. Nije baš da je mnoštvo sluša na svakodnevnoj bazi. Većina je ne shvaća, ne poznaje, ne voli ili jednostavno drži napornim davljenjem mačke. Rijetki će je s namjerom potražiti na radio stanicama. A opet baš ništa toliko u trenutku ne kupuje mase, ništa nam ne zaustavlja dah, ništa nas ne smrzava u mjestu, ništa nam ne izaziva ganuće, ništa nas ne diže na noge, kao što to čine neki novi pavarottiji.

- 10:30 - Reci da se čuje (14) - Isprintaj - #

01.04.2012., nedjelja

Rat svjetova!



Jutrošnja invazija još uvijek traje! Stanje na terenu je iznimno teško! Pijat je u toku dana počeo mijenjati boje. Gastro žrtve su nebrojene. Specijalci nas uvjeravaju da imamo posla sa podmuklim neprijateljem. Strahujemo od noći. Braćo Hrvati, sa njim ili na pijatu!

- 18:00 - Reci da se čuje (4) - Isprintaj - #

Invazija!



Došli su rano jutros. Još ne znamo kakve su im namjere. Za sada samo lebde i zamamno mirišu. Nisu to čista posla. Iako lokalne snage smatraju da bi se mogle i same uhvatiti u koštac sa tajanstvenim neprijateljem, zbog sigurnosti građana čekamo dolazak specijalno izgladnjelih antiterorističkih jedinica.


- 08:00 - Reci da se čuje (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>