MODESTI BLEJZ

< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

26.06.2011., nedjelja

Popularno je biti asertivan

Nedavno je naša zlatna djeva opisujući vedre dogodovštine svoga obiteljskog gnijezda, duhovito kako već to samo ona zna, zavapila za dobrodošlom pomoći dragog Cesara, poznatijeg još kao - Šaptača psima.

Ovaj simpatični Meksikanac profesionalni je šaptač psima, okružen psima, psi su njegov svijet, sve se u njegovom poslu vrti oko pasa, ali se zapravo tajna njegova uspjeha svodi na to da on zbunjenim ljudima šapće čak i više nego njihovim ljubimcima, jer kako se baš svaki, ama baš svaki put ispostavi - ljudskim vlasnicima vodstvo je potrebnije više nego „problematičnim“ životinjama. Ispravak ljudskog ponašanja preduvjet je dovođenja ljubimaca u red.

Moram priznati da sam se nakačila na ovu krasnu emisijicu, otkad ide na našim malim ekranima, jer nudi dnevnu dozu ljekovite topline, strpljenja, razumijevanja i pouke, kroz lik ovog dragog i simpatičnog čovjeka, koji je posvetio svoj život pružanju profesionalne pomoći najboljim čovjekovim prijateljima i njihovim vlasnicima.

Cesare opet pomozi!

Jer otkad ti u svojoj emisiji savjetuješ da prema svojim ljubimcima treba biti asertivan, riječ "asertivan" maltene je asertirala televizijski program, pa već i u Dobro jutro Hrvatska umjesto dobro jutro čujem – dobro jutro, jutros ste asertivni? rofl

Asertivan ovo-asertivan ono, asertivan je trenutno jako popularna riječ, riječ koja je sada in. Zanimljivo je to kako lako usvajamo i u naš rječnik uklapamo nove pojmove, i dobro je učiti i širiti svoj vokabular, no čini se da je u neznanju lakše pokupiti i ponavljati tuđicu nego posegnuti za englesko-hrvatskim rječnikom...
Assertive (asertivan) adj = kojim se tvrdi, dokazuje, izričan, jasan, siguran.

Ah Zo, daklem tako! Poštovani prevoditelji javne televizije, čini se da prikladna zamjena u hrvatskom jeziku ipak postoji, Cesar savjetuje da prema našim pasjim ljubimcima valja nastupati - jasno, izrično, sigurno, odlučno. Da se takoreći treba znati nametnuti (ali nikako agresivno kao recimo bezobrazna poruka reklame za Coca-Colu koja degutantno i pokvareno podmeće laž da je "125 godina s njom Zemlja sretnije mjesto" laze globalnu "sreću" shvaćam jedino ako kompanija poručuje da je kolumbijska koka kao tajni sastojak ovog napitka i jedini sastojak ovog napitka).

O da, ljudi su ti koje treba korigirati-ispraviti u ponašanju.

Već je općepoznata ona neukusna, selektivna, programirana i najčešće predizborna balkanska - opsjednutost kostima, samo što ona meni govori nešto drugo...

Skrivamo kosti, prpamo kosti, kao psi rata koljemo i kosti glođemo. Slijepo kao potčinjeni psi tražimo da nas se vodi (da nam se povremeno dobaci kakva kost), ali najčešće i nažalost za vođe biramo isto tako slijepe, nesposobne i pohlepne vođe, ili još češće principom sile i manjeg otpora biramo - najvećeg i najokrutnijeg psa u čoporu (čast izuzecima i onima koji časne izuzetke biraju).

Ljudska se vrsta ponekad svojim instinktivnim sljedbeničkim bez-umnim ponašanjem doista ne razlikuje previše od psećeg (vučjeg) čopora, kako u društvenim tako i nedruštvenim prilikama, iako se dičimo onim sapiens pored riječi homo (da, Svi smo mi homo!).

Dakle po Cesaru, u pasjem čoporu, treba biti vođa čopora – odlučan, ali opet ni pod kojim slučajem despot. Mora se istodobno biti i nježan i snažan i pravedan. A ne da nas same, naš pasić, pas, ker, ćuko (u dubrovačkom području – kučak), naokolo šeta kao vlastiti privjesak.

Jedino oružje koje ovaj rastom neveliki, ali duševno veliki, čovjek pri tom koristi je - empatija-razumijevanje-toplina-čvrstina.

On naime ne govori o fizičkom potčinjavanju, nadmoći i kontroli uz pomoć zastrašivanja, lanca, sile i šibe - već cijelo vrijeme govori o stavu, životnoj energiji koju kao osobe isijavamo i njome nesvjesno upravljamo/uvjetujemo i ponašanje/narav naših ljubimaca.
Bilo koja veća pasmina psa mogla bi ovog omanjeg čovjeka s lakoćom oboriti na tlo, ali fascinanto je promatrati kako se pred njim i najveći psi umiruju, privijaju njegovu zagrljaju i ponašaju kao dječica željnja maženja i pažnje. Čak ga i najagresivnije pasmine gledaju zaljubljeno kao šeki-šeks lozu, ili stranačka sitneščad šeki-šeksa. U svom čoporu Cesar je vođa (iako sam uvjerena da i on ima svoga osobnog vođu - svoju ženu). smijeh

Naravno da ponekad nije dovoljno samo namjera, već su potrebne i neke profesionalne vještine, metode koje ovaj profesionalac ima u malom prstu, ali svjež pristup psećoj/ljudskoj psihologiji ovog šaptača psima izdvaja iz mase. Potrebna je velika količina znanja, iskustva i razumijevanja da bi se čovjek mogao pravilno postaviti i odreagirati u svim mogućim životnim situacijama koje bi se u čoporu i među čoporom mogle dogoditi.

Sad sam se sjetila tekstova jednog blog-kolege, koji je na divan način opisao privikavanje njihova psa na prinovu u obitelji, upoznavanje sa malom bebicom i načinom na koji su svog ljubimca usmjeravali da bebicu od prvog trenutka prihvati bez imalo ljubomore... upravo je ta empatija, veliko razumijevanje, strpljenje, mudrost i iskustvo isijavalo iz svakog njihovog promišljenog postupka.

Bila je to ta mudra metoda šaptanja psima, metoda za koju je potrebno biti stabilna osoba, široke duše, srca, strpljenja i razumijevanja, metoda za koju je iznad svega potrebna...

Ma naravno - ljubav. Uvijek je u pitanju bila sveobuhvatna ljubav. Ljubav je zakon najjači od svih...

Šaptač psima inače u kolovozu (navodno) dolazi u Hrvatsku. Cesare samo da znaš - mi smo ti malo divljiji čopor, oboružaj se strpljenjem i budi, kako već samo ti to znaš - asertivan rofl

- 00:01 - Reci da se čuje (30) - Isprintaj - #

21.06.2011., utorak

Klasni ratovi


21.lipnja – početak ljeta (19:16h) - „ljetni solsticij“ – najduži dan i najkraća noć u godini.

Počinje dugo toplo ljeto, dani vrućine su pred nama, sezona je mora i žita. Dok maestral miluje modro more, more zrelog klasja njiše se pod zrakama užarenog sunca...

A to u nama obnavlja onu odisejsku potragu za odgovorom na vječno pitanje svijeta paranormalnih pojava - kako to da se krugovi u žitu/klasju (priznajte da ste belj nasjeli na naslov) pojavljuju isključivo u ljetnim mjesecima?

Doista kako to? Baš nedokučiva zagonetka. Prepustiti ću svima koji su i dalje zbunjeni sezonskom pojavom krugova u žitu, da tu misterioznu tajnu pokušaju dokučiti sami zubo

Inače mi je strašno simpatična pojava krugova u žitu, iz toliko mnogo razloga, ali mi je iz jednako toliko razloga fascinantno - da i dan-danas toliko mnogo ljudi puši foru da su krugovi u žitu nadnaravna pojava. I Hollywood je imao svoju ulogu u tome (Misteriozni Krugovi / Signs / Shyamalan)...


mali zeleni... kukuruz

...ali ne uzimam im to za zlo, jer što se mene tiče, ako svijet želi smatrati i maštovito sanjati da su krugovi u žitu sofisticirane karte i točke za navođenje vanzemaljske invazione flote - nek` nam svima bude na veselje i radost…

Pazi! Spoiler!

Ne bih vam htjela kvariti taj doživljaj, pa ako netko baš želi vjerovati u svemirsko podrijetlo krugova u žitu neka slobodno preskoči tekst koji slijedi i... samo gleda sličice. Odmarajte svitu moj, svoje oči na ljepoti…

A ja ću ovim slovoljupcima koji su preostali, ipak prišapnuti, i to tiho-tiho (ps-ps, neka ostane između nas) wink da se zapravo radi o vrhunskom umjetničkom konceptu, koji je najvjerojatnije, nekad davno, krenuo iz nečije najobičnije fore/zezancije/trenutne inspiracije djelima starih majstora, a s vremenom se razvilo u nešto naprosto prelijepo…

(ah, ti divni stari majstori, to je ta njihova veličina rofl da od njih uvijek, baš uvijek možeš štošta lijepoga vidjeti i štošta naučiti)

I dečki koji se time bave uopće se više ne skrivaju, ne upadaju noću na osamljene farme u strahu od bijesnih domorodaca sa nazubljenim vilama, dapače, to su dobro organizirani timovi, ekipe koje se s pravom ponose svojim radom i pristupaju mu vrlo profesionalno, pa čak koriste i pomoć sveučilišnih profesora (ljepota fraktala kao potka za krugožitne uzorke)…

Nego, znate tko je Christo? Ma ne, ne spikam o literarnom grofu u potrazi za osvetom, već o Christu (Christo i pok. Jeanne-Claude) – tipu/umjetničkom paru koji je nekoć umatao i umata mostove, parlamente, planine, vješa zavjese na doline (e da, netko se i toga nekad dosjetio)...
Frajeru i lejdiki je njihov atelier praktično bio cijeli svijet, sva priroda koja nas okružuje, nisu se ustručavali furati svoj umjetnički koncept na veliko, sklapati i stvarati ogromne instalacije u prirodi, kroz planine-brda-i-dole

Tako da ne mislite da tako nešto nije moguće, oho-ho, itekako je moguće, potrebna je samo ideja, trenutak genijalnosti, a bez sumnje i kreativne ludosti...

Svojim je kritičarima koji su ga smatrali luđakom Christo odgovarao ovako: „Ja sam umjetnik i kao takav moram biti hrabar… znate li vi da ja uopće nemam postojećih radova? Oni svi nestanu kada ih završim. Od njih ostaju samo skice i kolaži, automatski dajući mojim djelima legendarnost. Vjerujem da treba mnogo više umjetničke hrabrosti stvoriti nešto da nestane, nego stvoriti nešto da ostane.“ smokin


zadana tema i inspiracija-heliocentrični sustav

Netko bi rekao da je patio od veličine, nešto kao i genijalni Dali na svoj način, a možda dečki/curke zaista jesu patili od veličine, ali meni je drago da jesu… i da su tu veliku umjetničku radost velike zaigrane djece podijelili sa cijelim svijetom…
Njihova nevjerojatna djela, instalacije, poduhvati, ta pretjeranost, ludost i hrabrost koncepta kao da svima govore - Ajmo se igrati!

Ajmo se igrati - krugova u žitu!

O, pa neki se igraju, desetljećima već…


zadana tema i inspiracija-stare civilizacije

Štoviše – oni se i natječu. Svakog je ljeta u tijeku svjetsko prvenstvo krugova u žitu. Na žitnim poljima diljem svijeta ljeti se doslovno odvijaju pravi, ozbiljni, natjecateljski - klasni ratovi! Ali zašto samo ljeti? Jeste li do sada dokučili „Tajnu ljetnih mjeseci“ moj zbunjeni svite koji clarkovski ljubi paranormalne misterije svijeta? smijeh

Onaj prvi pra-pra-krug je vjerojatno bio samo to – krug. Jedan obični, skromni, u žitu utabani krug - tada revolucionaran, a danas pomalo dosadan. Ali motiv se s vremenom, polako i neminovno, razigrao u nešto kompleksnije forme…


još malo kretanja planeta

...vjerojatno je i konkurencija pridonijela tomu. Maštom i izvedbom se treba dokazati, nadigrati.

A danas, joj a danas, od kada su moderne tehnologije i Internet stupili na scenu, sada je pritisak na izvođače još i veći, pa u pomoć, kako rekoh, priskaču i znanstvenici u osmišljavanju sve kompleksnijih motiva…

Treba biti što originalniji, joj mama, pogle ovo, paška čipka…


zadana tema i inspiracija-miljetići (ima toga u mene na kile, evo jedan i na tv-u)

Mimikrija (grč. mimeomai - oponašam) je sposobnost nekih vrsta životinja i biljaka, da se izgledom prilagode okolini radi zaštite od prirodnih neprijatelja.

Na početku sam rekla kako mi je strašno simpatična ova ideja krugova u žitu. Iz toliko mnogo razloga blagonaklono gledam na tajnovitost koja okružuje ovu „pojavu“ - a zapravo umjetnički koncept.

Među ostalima i zato što je i ta sama mimikrija (vrhunskog umjetničkog djela na globalnoj razini) pod paranormalne pojave, svemirce, vremenske (ne)prilike, mini-pijavice, svijetleće kugle koje noću skakuću po žitnim poljima i iscrtavaju ove prekrasne oblike (helou, ljudi koriste lampe) - umjetnost sama po sebi.

Zavaravati toliko dugo toliko mnogo ljudi velika je vještina, utoliko pohvalno što se pri tom ne čini zlo, već upravo suprotno.

Gaian mimeomai (Zemlju oponašam), ova mimikrija umjetnosti u žitnom klasju uspješno traje već desetljećima. A tajnovitost ne škodi činjenici da iz ptičje perspektive cijelo vrijeme zapravo gledamo divne žitne grafite, duhovite porukice, dijaloge natjecateljskih ekipa, a ponekad i prava remek-djela, na licu majčice Zemlje, dapače - tajnovitost joj daje na draži.

I to je baš štosno, baš… lijepo… baš razigrano… baš pozitivno… baš inspirativno…

Nego Hrvati… što se čeka?!

Žitna Slavonijo - ajmo se igrati! smijeh

(p.s. kiss mojim vinkovačkim curkama)
- 00:01 - Reci da se čuje (25) - Isprintaj - #

20.06.2011., ponedjeljak

20.LIPNJA


Rembrandt van Rijn - "Bijeg u Egipat" 1627.g./vlasništvo Musée des Beaux-Arts de Tours.

„Hospitality to those in need is important. Kindness to vulnerable and needy strangers is a theme of many old stories. They often suggest that such hospitality is a sign of a good society.“

Gostoljubivost prema onima kojima je potrebna pomoć je važna. Dobrota prema ranjivim strancima u nevolji je tema mnogih starih priča. One često govore da je takva gostoljubivost znak uređenog društva.



podsjećam: gostoljubivost = gosta+ljubiti; ljubiti Čovjeka.

- 00:01 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

17.06.2011., petak

Evo što činite svojoj djeci

Jedan za drugim, na ovom su servisu izronili brojni vrsni tekstovi koji su zaronili u samu srž i svu dubinu tragedije „splitskog slučaja“. Zlatno srce bloga, naša marchelina, napisala je izvanredan tekst koji razotkriva odgovornost svih onih koji, s ljubavlju prema djeci (na usnama), podižu i bacaju kamen na drugoga čiji je jedini „grijeh“ različitost - i svoju djecu tako uče svemu samo ne ljubavi. Da bi se potom, na istu temu, maestralno nadovezao i Sadako`s koji svojim tekstom, doslovno fotografski, do u tančine vivisekcira posljedice takvog lošeg odgoja. Oboje su reagirali kvalitetno i s razlogom, zabrinuti za žrtve takvog (ne)odgoja, zabrinuti za nedužnu djecu koja su svjedočila nasilnim izljevima svojih roditelja (svojih očeva i majki) i koja za nesreću imaju takve nedovoljno svjesne odgajatelje počesto pune predrasuda, neznanja i mržnje.

Istodobno sa juga američkog kontinenta, iz daleke Bolivije, stiže nevjerojatna vijest: Zatočio sina u kutiju na dva mjeseca!

"Bolivijski otac svojeg je 21-godišnjeg sina zatočio u kutiju na dva mjeseca. Mladić je unutra spavao, jeo, prao se i obavljao nuždu. Mladića je policija zatekla zaključanog u skučenu drvenu kutiju u kući istočno od Santa Cruza. Obitelj mladića inače pripada religioznom pokretu menonita, odnosno potomaka nekadašnjih anabaptista. Menoniti se doslovce drže Biblije i ne žele koristiti modernu tehnologiju. Otac, porijeklom Kanađanin, bolivijskim je vlastima rekao kako mu je sin mentalno bolestan te da je kažnjen jer je ukrao tri kokoši, a lokalni mediji pišu kako je mladić kažnjen jer je koristio telefon. Mladić je policajcima svoju stranu priče ispričao iz unutrašnjosti svojeg zatvora, odnosno kutije. Rekao im je kako je unutra bio zatočen punih osam tjedana. 'Tu sam jeo i spavao. Sve sam radio unutra. Jeo, pio vodu i prao se'. Policija je naredila njegovom ocu da otvori kutiju i mladić je napokon mogao izaći van i odahnuti. Njegov otac je kazneno prijavljen."

Zastrašujuća vijest iz toliko mnogo razloga. Neporecivo sadistički očev postupak, penaltivnog trpanja već odraslog sina u kutiju - razotkriva u najmanju ruku diskutabilne „odgojne metode“, no i bez te vizualno očite izopačenosti takvog „odgojnog“ postupka, te metode dodatno začuđuju, jer su menoniti inače poznati po svom izboru - nenasilja.

Barem na riječima. No, na riječima su to i roditelji koji „iz ljubavi prema svojoj djeci“ bacaju kamenje i djelima siju mržnju (i ne samo roditelji), kako je već precizno primijetila marche. Riječi, riječi... tako ih je lako izreći, malo ih se teže držati.

Dopustite mi sada da se vratim na onu spomenutu bolivijsku drvenu kutiju/sanduk. Vrlo je zanimljiva ta kutija kao zamišljeno sredstvo „odgoja“. U doslovnom i prenesenom smislu.

Naime, kutija je u ovom slučaju zamišljena i napravljena kao kavez, kao ograničeni svijet, kao suženi prostor, kao... kalup. Kalup na kojeg je zatočenik osuđen. Ovaj je „otac“, naime, procijenio da će „grešnoga“ sina, koji je iskoračio iz granica dozvoljenog u njihovoj zajednici - trpanjem u skučenu drvenu kutiju ponovo oblikovati/dovesti u okvire te iste zajednice. Pa ga je i doslovno fizički uokvirio, odnosno nanovo nasilno ukalupio.

Bez obzira od čega se mladićev „grijeh“ sastojao, krađe par kokoši ili korištenja telefona, on je u očima te zajednice prekršio/pregazio granice koje ta zajednica određuje. On je izašao iz kalupa koji mu je namijenjen, i samim time zaslužio – preodgoj, nasilno rehabilitacijsko re-ukalupljivanje pomoću jednog drvenog sanduka. Nešto mi govori da je ta „odgojna“, a zapravo klasična metoda mučenja, u toj zajednici već mnogo puta iskušana, samo što je ovaj put informacija procurila u vanjski ne-menonitski svijet, pa izazvala reakciju vlasti. Da se kutija desila daleko od očiju, vjerujem da reagirao, kao i do sada - ne bi nitko.

Ova jeziva četvrtasta drvena kutija zapravo je opipljivi okvir, fizička manifestacija, vidljiva granica, onog neopipljivog društvenog kalupa, kojemu se ovo dijete/mladić, po standardima te zajednice - mora prilagoditi, uklopiti, slomiti, ukalupiti.

A ovo -MORA- je oduvijek bio izgovor za najgora zlodjela koja pojedinac i društvo čini, da bi nasilno ukalupio sve one koji nisu ukalupljivi, one koji se ne daju ukalupiti. Na ovom ekstremnom bolivijskom primjeru to je očito baš zbog toga, jer je primjer takav – ekstreman i egzotičan. No što kada nema egzotičnosti, već su zlodjela utopljena u našu svakodnevicu...

U očima takvih odgojnih zločinitelja/zlostavljača to što oni čine nije zlo, već dobro. Djeca su za njih tijesto koje se mora oblikovati i gnječiti, nasilno kalupiti. Uvjerena sam stoga da ni ovaj menonitski otac, u okviru svoje menonitske zajednice, ne smatra da je učinio nešto loše, već upravo suprotno - da smatra da je za svoga sina učinio najbolje kada ga je strpao u kutiju da ga „privede pameti“. Baš kao što su i srednjovjekovni inkvizitori mislili da čine dobro kada su iz nedužnih žena mučenjem „istjerivali vraga“, baš kao što su stari učitelji mislili da „pedagoškim“ ćuškama i zavrtanjem ušiju najbolje „odgajaju“ osnovnoškolce jer je to za njihovo dobro, baš kao što su časne irskih samostana mislile da šibom „istjeruju istočni grijeh“ iz mladih trudnih djevojaka jer je to za njihovo dobro (pogledati The Magdalene Sisters i Almodovarov La mala educación/Loš odgoj), baš kao što su psihijatri prošlog stoljeća lobotomijom „liječili“ psihičke bolesnike jer su mislili da je to za njihovo dobro, baš kao što mržnjom zadojeni šovinisti smatraju da čine najbolje za svoju djecu kada pred njihovim očima psuju i kamenuju drugačije od sebe.

No to što su oni mislili, nije isto što ono i jest. A njihovi postupci, bez obzira na pravila zajednice kojoj pripadaju, jesu i jest – zlo.

Pa je tako i roditeljsko bacanje kamenja i psovki na drugoga, kao i proglašavanje drugoga bolesnim, manje vrijednim ili zakinutim (bilo na ulici bilo unutar četiri zida svoga doma) pred vlastitom djecom - klasičan primjer postavljanja granica kutije-kalupa-okvira, to jest - Okvira mržnje. U ovom slučaju, drvena je kutija samo zamijenjena mentalnom kutijom roditeljskih predrasuda, mržnje, frustracija, kompleksa, neznanja, nesvijesti...

Pa iako nevidljive, stranice te psiho-kutije su jednako uske, skučene, ograničavajuće, penaltivne i zlostavljajuće - baš kao i bolivijska kutija onog menonitskog oca.

Jer evo što činite svojoj djeci...

Jednako kao izgradnjom drvene, tako i izgradnjom nevidljive psihološke kutije-kalupa, nesvjesni roditelji pod izgovorom da čine najbolje za svoje dijete – djetetu čine najveće zlo. Jer vlastitim predrasudama, mržnjom, neznanjem - vlastitu djecu doslovno ograničavaju, skučavaju, kažnjavaju, čine od njih emocionalne i društvene (strahom i mržnjom zaključane) invalide. Oni su nesvjesni zlostavljači vlastite djece.

Samo što je ovaj put informacija procurila u vanjski ne-homofobni svijet pa izazvala reakciju vlasti. Da se kutija desila daleko od očiju, vjerujem da reagirao, kao i do sada, ne bi nitko.

Nedavno je u uvijek poučnim Reporterima gospođe Mirjane Rakić prikazana i priča o jednom nekonvencionalnom španjolskom sucu za maloljetnike u Granadi koji, svojim osebujnim pristupom rješavanju problema, uspijeva spasiti od ulice i daljnjih sukoba sa zakonom skoro sedamdesetak posto maloljetnika koji dođu pred njega. Takvim postotkom uspješnosti sudac Emilio Calatayud drastično odskače od drugih pokrajinskih sudova, a tajna njegove uspješnosti nije nekakav superevolucionaran-svemirski program kakvog svijet nikad prije nije vidio, već se onako najjednostavnije može opisati našom pučkom uzrečicom - uključi mozak te motiku u ruke i radi.

Mladića, koji je na pijanca bacio bocu, tako za kaznu osuđuje - na skupljanje smeća i boca po ulicama, potpaljivača - na rad s vatrogascima pri čišćenju zgarišta, curu koja je napala kolegicu zbog izgleda - osuđuje na pranje gradskih ogledala da u njima cijeli dan gleda sebe, drugu koja je preko neta širila lažne informacije - na rad sa nemoćnima...

Čovjek je jednostavno shvatio da je ključ za spas i rehabilitaciju te zagubljene, od obitelji i društva iznevjerene djece (barem onih koji se još daju spasiti) - pružiti im novu šansu, ali kroz obavezan rad i razumijevanje, te edukaciju roditelja! To jest, obrazovanje i osvješćivanje onog razorenog obiteljskog nukleusa koji, u neznanju i nezainteresiranosti, producira nove generacije unaprijed izgubljenih slučajeva.

Tako da se, pored toga što radi kao sudac, ovaj čovjek bavi i socijalnim radom, direktno prateći napredak dečkiju i cura koje izvlači sa ulica, te pedagoškim radom, jer održava javne seminare za roditelje i sve one koji žele slušati, a koje obavezno započinje izgovarajući sljedeće rečenice (koje ste vjerojatno do sada i sami već negdje mogli čuti):
"Ne mogu vam reći kako biti dobar roditelj, ali vam mogu reći što trebate činiti ako želite da vam dijete postane kriminalac.

1. od samog početka dajite djetetu sve što poželi; ako to budete radili dijete će odrasti u uvjerenju da bez truda može dobiti sve što poželi i da se podrazumijeva kako je cijeli svijet njegov.

2. budite djetetov najbolji prijatelj, a ne roditelj; tako ćete vlastito dijete naučiti da ne priznaje ničiji autoritet, te da ne postoje emocionalni usponi i padovi unutar obiteljskih veza, a posljedično i van obitelji.

3. budite djetetov sluga/sluškinja; naučite ih da je vaša jedina svrha u životu služiti njima, pa će to isto očekivati i od svih ostalih.

4. popuštajte im u njihovim ispadima; kupujte im što god žele kad god to žele, vaš je cilj razmaziti ih.

5. ne očekujte od njih da rade kućanske poslove; na kraju krajeva djeca su djeca, a svi kućni poslovi su vaš posao, ako pak inzistiraju da vam pomognu - dobro im platite.

6. ne očekujte od njih da se trude za dobre ocjene; škola zna biti toliko zamorna, zašto bi se još umarali i mučili i kod kuće, raditi će kad odrastu.

7. hvalite njihove neuspjehe; samopuzdanje je vrlo bitno za budući uspjeh, ako im ne daj bože kojim slučajem kažete da nisu dali sve od sebe mogli bi skrhati njihov osjetljivi duh.

8. dopustite im da vas zovu imenom; tako vas zovu kolege i prijatelji pa zašto ne bi i vlastita djeca, ako vas zovu Mama i Tata to vas postavlja u ulogu autoriteta, a autoritet ne može uvijek biti njihov najbolji prijatelj.

9. naučite ih da uvijek ovise o drugima za sve što im zatreba; pa će se jednog dana sigurno vratiti kući, jer ste ih odgojili tako da nemaju vještine da uspiju sami, pa ćete im konačno možda prepustiti i vlastitu sobu, ionako je nećete trebati jer ćete toliko raditi da će vam na kraju dana biti svejedno gdje ćete se stropoštati od umora."

Ne zavaravajte se stoga vi mrzitelji "drukčijosti" (koji ste uz to i roditelji), da vas od ovog fanatičnog menonitskog oca dijele kontinenti, ocean, izgled, odjeća, različita kultura, vjera i jezik... Sve je to samo tanka ambalažna folija koja pokriva potpuno isti mentalni sklop - lošeg roditeljstva.

A loše roditeljstvo (unatoč kontinentima, oceanima, čudnoj odjeći, kulturi, vjeri, jeziku) sve loše roditelje neporecivo spaja, prokazuje i u lošem odgoju izjednačuje. I to na najgori mogući način, kao tvorce lošeg života svoje djece, sebe, društva, svijeta, odnosno kao tvorce naše sveukupne – grozne budućnosti.

- 19:51 - Reci da se čuje (14) - Isprintaj - #

16.06.2011., četvrtak

O grešnosti smijeha...

Doživljavam to jednostavno kao dužnost prema zdravom razumu, poučiti temeljitom lekcijom, kad me ćudorednici povuku za jezik.

A dežurni pravovjernici, dežurni čuvari morala, čuvari pravomisli, čuvari svetosti, ta počasna straža jednoumlja, domoljublja, vjeroumlja, jezikoslovlja, puritanizma, ćudoređa, vjerujte uvijek dežura budno, promatra bludno, kao poredane crne ptice sa neke grane, spremni graknuti na grešnike i grijeh koji se po njihovom poimanju - ne uklapaju u njihove kalupe ispravnosti.

No pri tom te ptice ne shvaćaju, da je upravo najzabavnije to, kada u nedostatku argumenata, obilato, licemjerno, autodiskreditirajuće, komprimitirajući same sebe, supstituirajući glupostima svoju neargumentiranost - krenu drugome zamjerati jezik, stav, izgled, karakter, narav, humor, pa i sam smijeh… da, smijeh!

Jer poevski zlokobno grakću te crne ptice - "Smijeh je grijeh, smijeh je grijeh!"

Ajmo se stoga njihovoj gluposti smijati svi skupa, jer ti isti - uvijek propovijedaju isto, uvijek istog prijeteći uzdignutog prsta, uvijek istim rečenicama:

- Zaslužili su drugi, dostojanstveniji naslov i drugačiji odnos vaš prema njima. Ovaj ironično-sarkastičan je ruševan...
- Molite se, ne sprdajte se...
- Biti i intelektualac, ali se ne baš svemu podrugivati! Pogotovo HRVATSKOM!
- Zbog čeg se mudar žalosti, budala se raduje i cereka...
- Ne rugajte se i ne koristite satiru jer naša svetinja nije zaslužila izrugivanje!


Na koje odgovaram pitanjem (na kojeg nikada nisam dobila odgovor):

A zašto bi ironija/sarkazam, kad bi i postojala, bila ruševna? Što ona za vas (ili po vama) ruši? Što to točno? Zar je to, što ona po vama navodno ruši, toliko nesigurno, krhko i osjetljivo, toliko lažno da pada pod povjetarcem ironije? Zar je to toliko ugroženo satirom, da ju obična šala, vic, komedija, smijeh može srušiti? Zar niste sigurni u vlastite ideale?

Zašto smatrate smijeh grijehom, zašto?

.......................................................................................

Muk. Odgovora nema…

A evo i zašto ga nema…

1.dio

slijepi brat Jorge: Redovnik se ne smije. Samo budala se smije na sav glas. Nadam se da vas moje riječi ne vrijeđaju, brate William...

brat William: ...ali čuo sam kako se neki smiju smiješnim stvarima.

Jorge: No vi franjevci ste red u kojem se... smijeh tolerira.

W: Da, to je točno. Sv. Franjo je volio smijeh.

J: Smijeh je đavolji vjetar...
...koji izobličuje lice...
...pa ljudi izgledaju kao majmuni.

W: Majmuni se ne smiju. Smijeh je karakterističan za ljude.

J: Kao i grijeh. Isus se nikad nije smijao.

W: Možemo li u to biti sigurni?

J: U Bibliji nigdje ne piše da jest.

W: Nigdje ne piše ni da nije. Čak su se i sveci služili humorom...
da se narugaju svojim progoniteljima. Naprimjer...
Kada su pogani bacili sv. Maura u kipuću vodu...
...rekao je da je kupelj prehladna.
Sultan je, provjeravajući, opekao ruku.

J: Svetac u kipućoj vodi ne izvodi djetinjarije. On potiskuje krikove i trpi za istinu.

W: A ipak, Aristotel je drugi svezak Poetike posvetio... komediji, kao sredstvu... istine.

J: Pročitali ste to djelo?

W: Ne, naravno da nisam. Stoljećima je izgubljeno.

J: Nije! Jer nije ni napisano. Jer providnost ne želi uzdizanje tričarija.

W: Oh, moram se usprotiviti...

J: Dosta!!!
Opatija je zavijena u žalost...
...a vi biste o glupostima!

W: Oprostite, štovani Jorge. Moje su riječi bile neumjesne. Dođi Adso...
...i Adso, što si zaključio iz ovog posjeta?

učenik Adso: Da se ondje ne smijemo smijati. rofl

2.dio

W: Dobra večer, velečasni Jorge.

J: Očekivao sam te ovih zadnjih dana, Williame.

W: Zacijelo si doletio ovamo kad si nas pretekao.

J: Otkrio si mnoge stvari otkako si došao u ovu opatiju...
...ali prečac kroz labirint nije među njima.
I, što želiš?

W: Želim vidjeti knjigu na grčkom za koju si rekao da nikada nije ni napisana. Knjigu u potpunosti posvećenu komediji...
...koju mrziš koliko mrziš i smijeh.
Želim vidjeti što je najvjerojatnije jedini preostali primjerak i izvor kopija...
...drugog sveska Aristotelove Poetike.

J: O Williame, kako bi ti bio veličanstven knjižničar.
Evo ti tvoja zaslužena nagrada.
Pročitaj je...
Otkrij njezine tajne.
Ti si pobijedio.

W: „Govorit ćemo sad o tome kako komedija potiče užitak u smiješnome...
...koristeći se vulgarnim likovima i uživajući u njihovim nedostacima.“


J: Nastavi, Williame. Čitaj, čitaj!
Ako je tebi odveć mračno...
...daj je dječaku. Sigurno je on može pročitati.

W: Ne bih htio da moj vjerni učenik lista tvoje otrovne stranice. Ne bez zaštite rukavica kakve ja nosim...

Poštovani brate, mnogo je knjiga koje govore o komediji. Zašto te baš ova toliko plaši?

J: Zato jer je Aristotelova.

W: Ali, što je toliko opasno u smijehu?

J: Smijeh ubija strah.
A bez straha ne može biti vjere.
Jer bez straha od đavla više nema potrebe za Bogom.

W: Ali, nećeš moći uništiti smijeh uništavanjem ove knjige.

J: Ne, naravno.
Smijeh će ostati uobičajenom zabavom običnog puka.
Ali, što bi se dogodilo ako, zbog ove knjige...
...učeni ljudi proglase dopuštenim smijati se svemu?
Možemo li se smijati i Bogu?
Svijet bi pao u kaos.
Stoga zapečaćujem ono što nije trebalo biti izrečeno...
...i postajem grobnicom.
Umberto Eco, "Ime ruže"

(Jorge, stranice 474.-5.) “Laughter frees the villein from fear of the Devil, because in the feast of fools the Devil also appears poor and foolish, and therefore controllable. But this book could teach that freeing oneself of the fear of the Devil is wisdom. When he laughs, as the wine gurgles in his throat, the villein feels he is master, because he has overturned his position with respect to his lord; but this book could teach learned men the clever and, from that moment, illustrious artifices that could
legitimize the reversal. Then what in the villein is still, fortunately, an operation of the belly would be transformed into an operation of the brain. That laughter is proper to man is a sign of our limitation, sinners that we are. But from this book many corrupt minds like yours would draw
the extreme syllogism, whereby laughter is man’s end! Laughter, for a few moments, distracts the villein from fear. But law is imposed by fear, whose true name is the fear of God. This book could strike the Luciferine spark that would set a new fire to the whole world, and laughter would be defined as the new art, unknown even to Prometheus, for canceling fear. To the villein who laughs, at that moment, dying does not matter: but then, when the license is past, the liturgy again imposes on him, according to the divine plan, the fear of death. And from this book there could be born the new destructive aim to destroy death through redemption from fear. And what would we be, we sinful creatures, without fear, perhaps the most foresighted, the most loving of divine gifts?”

(William, stranica 491.) “Jorge, I mean. In that face, deformed by hatred of philosophy, I saw for the first time the portrait of the Antichrist, who does not come from the tribe of Judas, as his heralds have it, or from a far country. The Antichrist can be born from piety itself, from excessive love of God or of the truth, as the heretic is born from the saint and the possessed from the seer. Fear prophets, Adso, and those prepared to die for the truth, for as a rule they make others die with them, often before them, at times instead of them.... Perhaps the mission of those who love mankind is to make people laugh at the truth, to make truth laugh, because only truth lies in learning to free ourselves from insane passion for truth.”

"Na tom licu, deformiranom od mržnje prema filozofiji, prvi sam put ugledao portret Antikrista, koji ne dolazi iz Judinog plemena, kao što tvrde njegovi glasnici, ili iz neke daleke zemlje. Antikrist može biti rođen iz same pobožnosti, iz pretjerane ljubavi prema Bogu ili istini, kao što se heretik rađa iz sveca i opsjednuti iz vidioca. Boj se proroka, Adso, i onih koji su spremni umrijeti za istinu, jer u pravilu druge tjeraju umrijeti s njima, često prije njih, a često i umjesto njih...
Možda je misija onih koji vole ljudski rod da ljude čine smijati se istini, učiniti istinu smijeha (da uče istinu da se smije), jer jedina istina leži u učenju oslobađanja sebe od luđačke strasti za istinom."


Odgovora od ćudorednika nema - jer ga se boje. Baš kao što se boje i smijeha. Jer bi odgovoriti značilo da moraju pogledati/posegnuti u sebe i tamo pronaći razlog svoje nesigurnosti, svoje taštine, svoga licemjerja i ćudorednog moraliziranja, jer bi se morali suočiti sa svojom ogoljenom laži, svojim lažnim svetinjama, a to je odgovor kojeg ne priželjkuju čuti - da je ono u što se slijepo kunu laž. A to neće, ne žele, niti smiju priznati.

Grešnost smijeha? Ta naravno da smijeh nije grijeh, smijeh je oduvijek bio i bit će - lijek.

I zato smijte se ljudi, smijte se u lice crnim vranama koje propovijedaju uniformiranu ozbiljnost/ispravnost/istinu, uvijek se smijte njihovoj ludosti, njihovoj gluposti i njihovoj istini - upravo da razum i istinu spasite.

kategorija: Humor party smijeh thumbup Obrazovanje

- 08:00 - Reci da se čuje (16) - Isprintaj - #

14.06.2011., utorak

godine opasnog življenja

Doista, svijetom danas vlada strah od svega.
Strahovi nas zapljuskuju sa svih strana, strah od terorizma, strah od krastavaca, strah od smaka svijeta, strah od pomrčine, strah od stranaca, strah od bližnjih...

I ponekad su ti strahovi opravdani...


"Riječanka Jelena Lečić našla se usred međunarodnog skandala nakon što je američki aktivist i bloger Tom MacMaster ukrao njezine fotografije s Facebooka i iskoristio ih prilikom stvaranja izmišljenog lika za blog sirijske gay aktivistice i blogerice Amine Arraf koja oštro kritizira režim predsjednika Bashara al-Assada.

Prevara je izašla na vidjelo nakon što se Jelena Lečić, vidjevši svoje slike (svoj ukradeni identitet) na internetu, obratila Guardianu, upozorivši ih da su njezine fotografije na blogu zloupotrebljene.

Jelena je britanskom BBC-ju nedavno dala intervju u kojem je rekla da je uznemirena zbog krađe i objavljivanja fotografija, dok je djelatnicima Guardiana zamjerila što nisu reagirali na njezina upozorenja.

Trenutno živi u Londonu gdje radi na Royal College of Physicians of London i nema apsolutno nikakve veze sa Sirijom niti tamošnjom "arapskom revolucijom".

Amerikanac Tom MacMaster ispričao se 35-godišnjoj Riječanki: Imao sam ideju o tome kako bi moj lik trebao izgledati i jednog sam dana nešto pregledavao, kada sam vidio njezinu sliku i pomislio - to je to lice. Nisam mislio da će itko primijetiti."









A ponekad su ti strahovi jednostavno...

...najobičnije...

oružje manipulacije.


Priznajem, od svega na ovom svijetu, najviše me ipak plaši - ljudska glupost.
- 08:26 - Reci da se čuje (13) - Isprintaj - #

11.06.2011., subota

Zašto su nam potrebne bajke

U Ogulinu ovaj vikend traje Festival bajki, prekrasna ideja, prekrasno događanje za djecu i one koji gaje dijete u sebi bez obzira na godine. Voljela sam bajke, volim bajke, voljela sam i volim našu Ivanu Brlić-Mažuranić (koja se u Ogulinu rodila) i njene Priče iz davnine, drage prijatelje Regoča i Kosjenku, Sunce Djevera i Nevu Nevičicu, Malik Tintilinića i Domaće… U ovom već tradicionalnom festivalu prepoznajem najljepši mogući iskaz poštovanja Ivaninom velikom djelu, prema našoj hrvatskoj kulturi i tradiciji, ljudskoj mašti, ljepoti i dobroti, najljepšim ljudskim snovima, jer voljela sam bajke i još ih volim… ali sve manje u njih vjerujem, barem među ljudskom vrstom.

Jer takvi kakvi smo, imamo ih običaj pretvarati u jezivi košmar Panovog labirinta.

U tajnom eksperimentu namjerno zarazili 1.500 ljudi
Ispovijest žrtve stravičnog eksperimenta: Nisam znala da su me namjerno zarazili sifilisom

Njemački nacistički liječnik i SS oficir Dr. Josef Rudolf Mengele (Gunzburg 1911. – Bertioga, Argentina, 1979.), bio je poznatiji po nadimku Anđeo Smrti zbog svojih gnjusnih ekperimenata na zatvorenicima/zatvorenicama (muškarcima, ženama, djecom) Auschwitza i drugih koncentracijskih logora. Doktorirao je antropologiju na Minhenskom Univerzitetu, a medicinu na Univerzitetu u Frankfurtu na području genetike nasljeđivanja, s posebnim interesom za blizance. Mengele je učio od Theodora Mollisona and Eugena Fischera, koji su bili uključeni u medicinske eksperimente na plemenu Herero u jugozapadnoj Africi, danas Namibiji.

Kao član Wehrmachta, dobio je Željezni križ prvog i drugog reda, te je nakon ranjavanja promaknut. Godine 1943, postaje doktor “Ciganskog kampa” u Auschwitz-Birkenau, koji je ubrzo likvidiran, a zatim pod svoju ingerenciju preuzima cijeli logor. U svojstvu doktora u samom Auschwitzu ali i drugim logorima čini razne neetičke pokuse. Osobno je znao, sa povišene platforme, u svojoj bijeloj doktorskoj kuti, odabirati tko će živjeti a tko biti osuđen na plinske komore (jednom je prilikom na zidu dječjeg bloka povukao liniju 150cm od tla i djecu čije glave nisu prelazile liniju - direktno poslao u plinske komore) te je bio zadužen za organizaciju logora: u plinske komore otpravio je 400.000 ljudi, kao i Adolf Eichmann.
Mengeleova životna misija bila je kreirati čistu arijsku rasu “prikladnu” veličini i snazi Trećeg Rajha, pa je s tim ciljem vršio okrutne i gnjusne pokuse na ljudima (eksperimenti na patuljcima, pokušaji mijenjanja boje očiju injektiranjem kemikalija u dječje oči, amputacije udova i vađenje drugih unutrašnjih organa bez anestezije, sterilizacija i šok terapije na probranim ženama i trudnicama, blizanačko seciranje na živo i ubrizgavanje kloroforma u glave, etc.) Njegov lik i nedjelo nadahnuli su tvorce filma Momci iz Brazila.

Rođen u Bavarskoj, kao najstariji sin oca industrijalca, imao je dva brata; ženio se dvaput i imao sina Rolfa (nakon smrti brata Karla, oženio je njegovu udovicu počinivši levirat). Tek 1949., nakon par godina rada po njemačkim farmama, bježi u Argentinu Saveznicima pred nosom, jer nisu znali koga pred sobom imaju. Umro je u 67. godini plivajući ispred jedne brazilske plaže, gdje je doživio moždani udar i utopio se. Identitet mu je potvrđen tek 1992. Nikad se nije pokajao za svoje zločine.


Guatemala, Tuskegee
Decades Later, NARA Posts Documents on Guatemalan Syphilis Experiments

John Charles Cutler, doktor medicine (1915 – 2003), prvi kirurg i prvi čovjek Programa veneričnih bolesti Zavoda za javno zdravstvo Sjedinjenih Američkih Država, direktno je upetljan u nekoliko kontroveznih i kriminalnih eksperimenata sa sifilisom, uključujući onaj u Gvatemali i Tuskegee sifilis eksperiment na tlu SADa.

Rođen 1915. u Clevelandu, Ohio, Cutler je diplomirao medicinu 1941., te se zaposlio u Zavodu za javno zdravstvo 1942. Kao medicinski službenik 1943. radi u Istraživačkom laboratoriju za venerične bolesti Zavoda za javno zdravstvo SADa na Staten Islandu. Cutler je nadgledao eksperimente sa sifilisom u Gvatemali 1940ih, tijekom kojih su doktori namjerno sifilisom zarazili (procjenjuje se) oko 1 500 Gvatemalaca, uključujući siročad do 9 godina, vojnike, zatvorenike i mentalne bolesnike - bez da su subjektima svojih ekperimenata rekli o kakvom se eksperimentu radi. Ova studija ne samo da je prekršila Hipokratovu zakletvu, već je slijedila utaban put nacističkih zločina, razotkrivenih otprilike u isto vrijeme na Nürnberškom procesu/suđenju.

Godine 1954. Cutler vodi i eksperimente u zatvoru Sing Sing, kako bi ustanovio može li cjepivo načinjeno od ubijene bakterije sifilisa zaštititi zatvorenike od infekcije, kojom ih je kasnije zarazio. Zaraženi su poslije tretirani penicilinom.

Cutler je 1958.g. postao drugi čovjek općeg zdravstva.

Kroz 1960te, Cutler je direktno upetljan u eksperimentiranja sa sifilisom u Tuskegeeu, u kojima je na stotine Afro-Amerikanaca (crnaca) namjerno zaraženo sifilisom i tijekom godina na njima promatran razvoj bolesti, ali bez pružanja medicinske terapije ili bilo kakvog liječenja.

U “Smrtonosnoj Prevari”, dokumentarcu iz 1993. koji govori upravo o eksperimentima u Tuskegeeu, Cutler je izjavio:

“Bilo je vrlo važno da ne budu medicinski tretirani, bilo bi nepoželjno unaprijed davati velike količine penicilina za liječenje bolesti, jer bi na taj način omeli studiju.”

Digresija: Iz zrakoplovne baze u Tuskegeeu inače dolazi i jedna posebna letačka ekipa, specifična po nečemu, o kojima će dečki (vjerujem alexxl, a bez sumnje Shelly) kao potkovani znalci avijacije, sigurno znati reći koju više… bila je to letačka ekipa vrijedna divljenja, jer trnovit je bio njihov put do zvijezda - a ka` njima su se vinuli.

Svim žrtvama Cutlerovih eksperimenata, i u Gvatemali i u SADu, bilo je zajedničko da - nisu bili bijelci. Cutler je 1967. imenovan za profesora međunarodnog zdravstva na Univerzitetu Pittsburgh, gdje je također vršio dužnost predstojnika odjela za zdravstvo i bio dekan Škole za Javno zdravstvo od 1968-1969.

Cutler je umro 2003. u Bolnici Western Pennsylvania u Pittsburghu kao ugledan član društva.


DOKTORI SMRTI KAO UNIVERZALNA POJAVA

Dok razmišljam o Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), dok razmišljam o gripama, ptičjim, svinjskim, ljudskim, dok razmišljam o panici, dok razmišljam o farmaceutskoj industriji, dok razmišljam o krastavcima, o klicama graha, o eboli, o HIVu, o koleri, o kravljem ludilu, ljudskom ludilu, o siromaštvu, o bogatstvu… pitam se kako je moguće… na ovom svijetu… paralelno živjeti te dvije ideje… ta dva svijeta… na jednoj strani Liječnici bez granica, a na drugoj strani zločini bez granica.

Najužasniji zločini protiv čovječnosti dogodili su se upravo kada su se ove dvije kategorije našle - na istoj strani. U nepostojanju granica, u svijet koji nas okružuje, oslobođen je nekontrolirani užas bez granica. Užasniji nego bilo kakva zaraza, jeziviji nego bilo kakav virus, epidemija ili pandemija.

Sve manje vjerujem u bajke (iako sve više osjećam potrebu u njih vjerovati), barem među ljudskom vrstom…


Životinjska 'banda' budno pazi na prijateljicu + Orangutan spasio ptičicu od utapanja u jezeru
(ako gledate video, posebno molim obratite pozornost i poslušajte kako na pokušaje spašavanja reagiraju odrasli, a kako djeca - dok odrasli histerično vrište uvjereni da će orangutan pojesti ptičicu, djeca jasno govore - ne, on je spašava!)

Ali su nam bajke potrebne, čak i nama koji već odavno više nismo djeca, kao ljekovit bijeg od užasne stvarnosti... pa valjda i zbog toga ljubim te brazilske telenovele, zbog njihove mile bajkovitosti, zbog isijavajuće ljubavi i topline (nek` mi limunadnost bude oproštena), jer ona su vrata nekog drugog svijeta, vrata nedosegnutog raja, u kojem nema zlih čarobnjaka koji za svoje gnjusne zločine ostaju neoprostivo nekažnjeni…

Bajke su nam potrebne jer su melem za naše najužasnije noćne more na javi.

- 09:17 - Reci da se čuje (17) - Isprintaj - #

10.06.2011., petak

EUspješno zaključeni pregovori




A shotgun wedding

Dirli biloved,

okupili smo se ovdje da bi proslavili uspješno zaključivanje pregovora,
na višestrano zadovoljstvo naših mladenaca, mlade-mladoženje i zainteresiranih strana,
uvijek sa mišlju na zajedničku bludućnost, evocirajmo onu mudru starih latina - kako nema džabe ni u stare babe.

Nau, aj pronauns ju men end vajf, ju mej kis d brajd, end gad help as ol.

Referendum?

DA draga.

- 12:00 - Reci da se čuje (15) - Isprintaj - #

09.06.2011., četvrtak

ajmo drugačije

Koje se ono godine instrumental zadnji put pojavio i pobijedio na Eurosongu? Mislim da je to bilo 1995. sa ´pjesmom` Nocturno norveške grupe Secret Garden.

Da, to je bilo to. Po pravilima Eurosonga natječu se pjesme, a kako bi se pjesme ipak trebale pjevati a ne samo svirati, mudri su Norvežani u ovaj eterični keltski instrumental ubacili dva otpjevana stiha na početku i dva otpjevana stiha na kraju - te pomeli cijelo onogodišnje natjecanje.

Zašto ovo spominjem, jer smatram da je došlo vrijeme za novi instrumental. Prošlo je dovoljno vremena da se ljudi ´odsite` te forme (inače jako popularne 90ih), a zasićeni današnjim preangažiranim gaga-urlikavcima mislim da bi revival instrumentala pao na plodno tlo, kao recimo jedno dobrodošlo osvježenje u moru kiča.

Okidač za moje razmišljanje su zapravo bili ovi naši iznimno talentirani dečki violončelisti i njihov novi uradak kojim doslovce metu sve pred sobom. Dečki su, ako se sjećate, prvo obradom Jacksonovog kultnog Smooth Criminala pomeli YouTube, obišli kuglu zemaljsku, oborili s nogu Amere, ponukali Eltona Johna da ih zove u goste na svoje koncerte, pokrenuli glazbenu industriju koja je smjesta prokužila o kojem se potencijalu radi te im omogućila snimanje crossover albuma, koji je evo ugledao svjetlo dana i bez sumnje znači prekretnicu u njihovom životu.

Sada dečki, kao zvučni i lakopamtljivi 2CELLOS (Luka Šulić & Stjepan Hauser), na najbolji način beru plodove svoga rada i rade ono što vole, usput gradeći sebi solidan status na svjetskoj glazbenoj sceni.

Dečki naprosto rasturaju. Ne samo da su u toku sa glazbenim trendovima, već ih friškim pristupom, energijom, mladošću i poletom trenutno - nameću. Uostalom, svjetski poznatog predstavnika crossovera (kao glazbenog pravca) već imamo, ali na drugom klasičnom instrumentu - Maksima Mrvicu i njegov klavir. Prema tome, ne treba otkrivati toplu vodu i raditi od sebe čudesa sramoteći se drugorazrednim pop-pjesmuljcima kada imamo potencijala za mnogo više.

Često kroz zezanciju kažem ajmo biti dosljedni u svome (ne)ukusu i pošaljimo Rozgu na Eurosong. Ali znate što - ajmo nemojmo. Ajmo se više ne povoditi za svojim drmeš-nagonima i ostatkom europskog bum-cile-bum-grko-melosa već učinimo ono što stalno ponavljam - predvodimo u novim trendovima. Budimo kuleri koji kvalitetno čine i riskiraju po svom, bez obzira na potencijalni fijasko. Francuzi su i ove godine takvim konceptom kvalitete pucali na visoko i nažalost se spotakli na samoj nekvalitetnoj finalnoj izvedbi, velika šteta, iako im skidam kapu za ideju, a ovogodišnjim Letovcima3 iz Moldavije također skidam kapu, ali već dogodine predviđam sijaset kopija, pa sugeriram uvaženim biračima Dore da ipak biraju - nešto drugačije. Nešto kvalitetnije.

Uvažavajući zdravu zezanciju, između kiča i klase uvijek ću birati klasu, između ovoga i recimo jedne dive kao što je Patricia Kaas nema se što birati, Patricia je - klasa. Štoviše, ona je uzor.

Stoga zašto ne bi poslali dva zgodna, popularna, mlada, nabrijana, talentirana, rock violončela? A ako u Hrvatskoj nema dovoljno sluha za takve čelo-vizije (što se kao zemlji "Čelomanije", projekta glazbene obitelji Dešpalj, ne bi trebalo desiti) onda barem pošaljimo nekog tko je na području pop-glazbe dovoljno zgodan i talentiran da se curicama svidi na prvu, mali Marko Tolja sa onim ležernim ´mladi Frank Sinatra` imidžom bi tu jako dobro prošao, jaaaaako dobro, upamtite što vam velim...

Ova ideja neka bude moj skroman pravovremeni prilog za dogodišnji bolji plasman Hrvatske na Eurosongu, jer ovogodišnji smo cirkus odradili, bilo je kako je bilo - bilo pa prošlo, a sada je pred nama dovoljno vremena da se poduzmu koraci u pravom smjeru.

Pa mi nemojte sutra reći da vam nisam rekla wink

2CELLOS (Sulic & Hauser) - Welcome To The Jungle (Guns N' Roses)
*Stjepan Hauser interview Dobro Jutro Hrvatska
- 16:00 - Reci da se čuje (12) - Isprintaj - #

08.06.2011., srijeda

dugačak jezik

Svašta bih imala protiv medijskog seksizma čak i da je ravnopravan.

Kao što nije.

Ali i da je, u tom slučaju ne bi bio seksizam već norma.

Nisam rekla normalan, već norma.

A budući da takav pa još neravnopravan, nije ni jedno ni drugo...

niti normalan,

niti norma,

a nema ni tendenciju nestanka...

ajmo malo izbalansirati.

Čisto zbog ravnoteže, ne?

DUGAČAK JEZIK
FOTO: Ovi dečki znaju kako se siše i
liže!



Kapiškate? smokin
- 07:00 - Reci da se čuje (17) - Isprintaj - #

05.06.2011., nedjelja

Lampedusa

"Splav Meduze ili Brodolomnici s fregate Meduza" je remek-djelo slikara Theodorea Gericaulta zasnovano na stvarnim događajima brodoloma fregate Meduza. Izložena na pariškom Salonu 1819. godine, slika je bila presudna u pojavi romantizma u umjetnosti.

Dana 2.srpnja 1816. godine francuska fregata Meduza udarila je u greben nadomak zapadne afričke obale. Kapetan i njegovi oficiri ukrcali su se na šest čamaca za spašavanje sa samo nekolicinom putnika. Ostalih 149 putnika i članova posade je ukrcano na improviziranu drvenu splav koju je kapetan vezao za čamce za spašavanje, samo da bi ih kasnije otkačio i napustio. Slijedećih trinaest dana splav Meduze je prošla kroz pakao smrti, bolesti, pobune, gladi i kanibalizma. Samo je petnaest ljudi preživjelo na toj plovidbi.

Ovaj događaj je postao državni skandal kada se saznalo da je kapetan svoje namještenje dugovao monarhističkim simpatijama prema kralju, a ne svojim zaslugama. Nadalje, francuska vlada je pokušala prikriti najgore detalje incidenta. Istina o pravim događajima izašla je na vidjelo tek kada je brodski kirurg, jedan od preživjelih sa splavi, objavio detalje nesreće, nakon što su mu odbili zahtjev za naknadom kao žrtvi. Géricault se osjetio pozvanim da ustane protiv društvene nepravde i napravi sliku o borbi čovjeka protiv prirode.

Nakon što je, usprkos negodovanjima, izloženo na pariškom Salonu 1819. godine, to se radikalno djelo pokazalo iznimno kontroveznim, jer je kritiziralo aktualnu vlast, ali i predstavljalo izazov tradicionalnim umjetničkim pravilima pomodnog neoklasicizma. Slika je postala nadahnućem brojnim romantičarima poput Delacroixa.

Géricault je prikazao trenutak kada su nesretni brodolomnici ugledali brod na horizontu i očajnički ga zovu u pomoć. Zavijeni oblici podsjećaju na Michelangelove figure sa svoda Sikstinske kapele iz slike “Potop”, a u atmosferi nemirnog mora i neba odzvanjaju stihovi “Pjesme drevnog moreplovca”. Strašni prizor Géricault je prikazao bez jakih boja, samo bolećljivo svjetlo i mračno, pobješnjelo more. U prednjem planu otac oplakuje svoga mrtvog sina. I druga mrtva tijela vise sa rubova splavi, dok u pozadini, desno, grupa izluđenih brodolomnika s nadom gleda u pravcu udaljenog broda. Sama splav je valom blago podignuta nagore, a jedro je napeto snažnim vjetrom. Tako je promatračevo oko usmjereno ravno na palubu splavi prema mrtvim tijelima, a zatim lagano klizi prema gore prateći dijagonalu središnjih figura, da bi završilo na crvenoj tkanini kojom maše uspravljeni čovjek.

Ovom slikom Géricault je uklopio romantičarsku sklonost avanturama i osobnim slobodama sa stvarnim događajem u kojem se žrtve nepravde bore protiv sila prirode za goli opstanak."


…u kojem se žrtve nepravde bore protiv sila prirode za goli opstanak. Za goli opstanak.

Otok Lampedusa je najjužniji talijanski otok, na koji iz dana u dan, stižu trošni ribarski brodovi sa sjevera Afrike puni izbjeglica, većinom Libijaca i Tunižana. Taj otočić, dug 9km i širok samo 3 kilometra, geografski pripada Africi, a nastanjuje ga samo pet tisuća stalnih stanovnika. Smješten je stotinjak kilometara od obale Tunisa i dvostruko dalje od Sicilije, te ga (kao najveći izbjeglički centar EUa) sada nazivaju i vražjim otokom Europske Unije.

Ne dvojite niti malo, Lampedusa nije vražji otok - ona je splav očajnika. Ona je Noina arka. Ona je istodobno otočić očaja i nade, ona je maleni krhki Kon-tiki, kojega na površini drži samo tinjajuća nada na zastrašujućem oceanu brojnih ljudskih sudbina.

Gostujući nedavno u Nu2, inače epsko-poetski nadaren čovjek Ante Prkačin (ali, po meni, u politici sasvim izgubljen) izrekao je, vjerujem bez dubljeg promišljanja, jednu neshvatljivu, nekršćansku, u korijenu opasnu izjavu o “opasnosti od imigranata”. Izrekao je olako tu već sveprihvaćenu frazu, koju nažalost čujem sve češće, lokalno i globalno, od ljudi koji je izgovaraju bez i malo razmišljanja o njenom značenju niti pozadini tog značenja. Izrekao je tako taj pjesnički nadareni čovjek, a nenadareni političar, da bi naši opustjeli hrvatski otoci sutradan, po ulasku u EU, bili u realnoj opasnosti od imigrantskog vala desetina tisuća afričkih izbjeglica… to jest, izrekao je nepatvorenu i otrovnu glupost koju sam već sutradan doslovno na ulici ponovljenu čula od običnih građanina koji su je slijepo memorirali i citirali, baš kao papige, po sluhu a ne po pameti, ne propitujući niti slovo takve fraze, a kamoli njenu (ne)utemeljenost, suštinu, (ne)ljudskost…

Po takvim, olako izgovorenim frazama političara, opustjeli hrvatski otoci su dakle (štoviše, cijela Hrvatska) u “opasnosti” od izbjeglica.

U opasnosti od čega? Njihovih afričkih krvnih zrnaca? U izjavama takvog tipa uvijek se čudim empatijskoj, a potom i misaonoj zakržljalosti onoga tko ih izgovara. Što to valovi i valovi očajnih izbjeglih ljudi, pripadnika druge kulture, mogu kod nas “ugroziti” ako nas, na ovim prostorima, danas/sutra neće ni biti? Našu velecijenjenu genetiku, kulturu, naslijeđe, tradiciju? Ali tko će sve to, dakle genetiku, kulturu, naslijeđe, tradiciju, pa da je i od suhog zlata - naslijedovati kada nas nestane? Tko će to sutra prenositi na nove generacije, kad novih generacija ima sve manje? Tko će i što ugroziti na našim otocima, budući da naši otoci odumiru, da naša nacija odumire, da svake godine u Hrvatskoj nestane stanovništva u ekvivalentu jednog manjeg grada, a i Europa kao kontinent također stari i odumire? Kulturu, naslijeđe, tradiciju stoga ne ugrožavaju neki Opasni Drugi – već sami mi svojim nestankom.

Pa i da nas ima kao što nas nema, i da naša nacija ne odumire već prosperira – niti jedna nacija ili kultura nije superiorna nad drugom, i već samo promišljanje o ugrozi jedne drugom - u korijenu skriva šovinizam! Ponositi se svojom kulturom treba, ali koliko god vrijedna naša kultura bila, jednako je vrijedna i nečija druga – stoga zašto ne razmišljati o suživotu kultura, međusobnom obogaćivanju, a ne o strahu od međusobnog zatiranja.

Divan san iz kojeg se ne želim probuditi - mladi Tunižanin Nizar Bedui (23) ovako opisuje posljednja četiri dana svoga života u Italiji, otkako je nakon iscrpljujuća 22 sata plovidbe na prastarom ribarskom brodu zajedno s još 200 sunarodnjaka stigao na Lampedusu. Za razliku od ostalih koji maštaju o ostanku u Italiji, ili životu u nekoj drugoj bogatoj zemlji EU, on bi se volio nastaniti u Hrvatskoj. U Karlovcu, naime, živi njegova djevojka Kristina, s kojom se, kaže nam, upoznao preko chata, a potom je u godinu i tri mjeseca, koliko su u vezi, ona triput bila kod njega u Tunisu. “Jako je volim. Toliko je već za mene napravila. Nekoliko mi je puta poslala novac, a kad sam je jučer nazvao iz Italije, bila je presretna i obećala mi je da će, čim me prebace s Lampeduse negdje na talijansko kopno, doći po mene i dati sve od sebe da me dovede u Hrvatsku”, govori nam uzbuđeno i na mobitelu pokazuje sliku zgodne plavuše uz koju piše “Kristina Love”. Iduća fotografija pokazuje njih dvoje u strasnom zagrljaju, a onda nam i pušta pjesmu koju mu je poslala i koju je naučio pjevušiti – “Vlada panika kad sam blizu tebe ja...” Zna on reći i “volim te” i “kako si”. Naučila ga je draga koja radi u banci, a njegovu se dolasku, tvrdi, raduju i njezini roditelji Rozika i Drago, s kojima se više puta čuo telefonom. U tuniškom gradu Gabesu radio je kao konobar, a u Hrvatskoj se nada bilo kakvom poslu. U njegovoj je zemlji, tvrdi, zavladalo sveopće beznađe nakon što je svrgnut diktator Ben Ali, a baš se ništa drugo nije promijenilo nabolje. “Moja majka, s kojom sam živio, sada je ostala sama i jako se brinem za nju. Jučer smo se čuli i kaže mi da policija opet bez razloga hapsi ljude za koje sumnja da su protivnici vlasti. Diktatorovi su ljudi i dalje na svim važnim pozicijama. Nema slobode ni demokracije”, nabraja razloga zašto se odlučio na opasan i neizvjestan put prema Lampedusi, za koji je platio teško zarađenih 1000 eura. Sad je bez novčića, spava u prihvatnom centru, danju luta po otoku i čeka da ga prebace na neko drugo mjesto u Italiji. Ništa ga neće zaustaviti.

Zašto svoju kulturu recimo ne obogatiti i doprinosom Tunisa? Zar to već ne čine naše strane neviste i zetovi? Zar oni ne donose obilježja drugih kultura u ovu našu - i tako je obogaćuju. Svaka kultura je univerzalno materijalno i duhovno naslijeđe ljudske civilizacije, i cijeniti je i čuvati treba zbog toga, a ne zbog šovinizma, rasizma, isključivosti ili nacionalizma. U staroj dubrovačkoj jezgri pored katoličkih crkava, dio stare gradske jezgre čini i pravoslavna crkva, kao i židovska četvrt, kao i poturčene česme - i sve ama baš sve, koliko god različito bilo - dio je predivnog Dubrovnika, zato ga čini takvim i oduvijek spada u hrvatsku, a potom i svjetsku kulturnu baštinu.

Stoga svi koji strahuju da bi sutradan po hrvatskim otocima mogle šetati afričke izbjeglice, koje će donijeti nove, strane, “za naše krajeve neprikladne” običaje, nek` se samo zapitaju - a kako onda nazvati globalizaciju, komercijalizaciju, potrošačko društvo, bigbraderizaciju i amerikanizaciju kojoj se svojevoljno prepuštamo?
Licemjerno zaklinjanje u svetost i nadmoć vlastite kulture nad tuđom, pada kao kula od karata pred našim odabirom zapadnih trendova, pred zahtjevom naše djece za stranim markama... pred pogledom u ogledalo.

Ksenofobija kao otuđenje čovjeka

Sa foruma: "Ksenofobija označava strah ili anksioznost prema strancima, stranom ili nepoznatom, etimološki riječi dolazi od grčkih riječi ksenos, što znači stranac i fobos - strah. Pojam se općenito rabi za opisivanje straha ili mržnje prema stranicima ili općenito, prema ljudima drugačijim od samoga sebe. Na primjer, rasizam se ponekad opisuje kao oblik ksenofobije. A što sve vidi stranim - ovisi o čovjeku i njegovoj (ne)svijesti, (ne)iskustvu, (ne)znanju.

Ksenofobija implicira vjerovanje (bez obzira na njenu istinitost) da je objekt straha (mržnje) na neki način stran. Postoje dva glavna objekta ove fobije:

1.prvi je grupa građana u društvu, koja se po nekom kriteriju smatra izdvojenom, to su često nedavni doseljenici, no ksenofobija može biti usmjerena i prema grupi koja je dio društva već stoljećima. Ovaj oblik ksenofobije može uzrokovati (potaknuti) nasilne reakcije, a krajnji vid mu je genocid. Šovinizam je agresivni oblik nacionalizma koji iskazuje ksenofobiju.

2.drugi oblik ksenofobije je primarno kulturalni, a objekti fobije su kulturalni elementi koje smatramo stranima. Sve kulture su podložne stranim utjecajima, no kulturalna ksenofobija je često vrlo usmjerena, na primjer prema posuđenicama iz stranih jezika. Ovaj oblik ksenofobije rijetko izaziva nasilje prema ljudima, no može uzrokovati političke kampanje za kulturnu ili jezičnu čistoću (rabi se izraz purizam).


Odlomak iz knjige Ivana Supeka, Religija i filozofija: “Švicarski povjesničar Jakob Burckhardt navodi u knjizi «Kultura renesanse u Italiji» zapise jednog svećenika iz zabitne župe o ispovjedi jednog seljaka. Pokajnik je ispovjedao različite grijehe, od jedenja mesa u petak do svađa sa susjedima da bi naposljetku zastao u nedoumici: «Ubio sam i orobio jednog stranca – je li to grijeh?»

Mala, u se(be) zatvorena plemena, razvila su običaje i norme života koji su održavali tu zajednicu, ali nisu jače prelazili preko njezinih rubova. Tako su drugi ljudi, pogotovo ako su još imali drukčiji govor, odjeću i ponašanje, izazivali nepovjerenje i osjećaj nečeg tuđeg. Svakako, stranci su bili izvan uvriježenih normi postupaka pa je spomenuti seljak lake ruke probo i oplijenio prolaznika, možda lakše nego što inače kolje ovce.”


Dakle, ksenofobiju bi trebalo promatrati kao odvojenost od bilo čega stranog, pa makar to strano ničim ne ugrožava ksenofobnog.


triptih Lampedusa 2011.

Ovakav osjećaj polazište je za mnoge vrste nasilja – vjerskog, rasnog, političkog, spolnog, itd. Ksenofobi se mogu povezivati i zatvarati u ksenofobne zajednice u kojima osjećaju zajedništvo istomislećih, gdje iskazuju brigu, solidarnost, ljubav i požrtvovnost, kao pozitivne povezujuće osobine unutar nečeg potpuno odvojenog, dok prema svemu i svima izvan te zajednice ispoljavaju netrpeljivost, neosjetljivost i nebrigu.

Ove granice mogu biti dosta široke, prostorno i vremenski, pa se ksenofobnost izgubi iz vida, tj. vidljiva je za one izvan tog prostora ili iz vremenske distance, a oni unutar tih granica uživaju u svim drugim mogućim različitim «širinama». Zbog toga se ksenofobija kod samog sebe vrlo teško primijeti, jer je «obložena» mnogim naslagama «otvorenosti».
Treba primjetiti da je ksenofobija prirodni obrambeni refleks ljudskog (i ne samo ljudskog) društva, duboko ukorijenjen i poželjan u evolucijskom nizu promjena. Stranci su za bilo koju zajednicu (čopor) uvijek bili potencijalna ili neskrivena opasnost.
Sačuvati "naše" (običaje, zajednicu i sl.) nije baš uvijek najbolje rješenje. Neki puta (češće) treba viriti kod susjeda, učiti od njega, poprimiti i neke njegove običaje, jer su bolji, napredniji i sl.

Bojati se bilo čega, znači zapravo strah od - nepoznatog."


Dakle, kad god netko izgovori frazu "opasnost od imigranata" on zapravo govori o svojem strahu od nepoznatog, strahu iz nedostatka sućuti i/ili neznanja.

Stoga zašto ovakvu frazu o “opasnosti od imigranata” valja smatrati glupošću? Iz više od jednog natuknutog razloga. Pokušajmo stoga tu “opću opasnost po zajednicu” raskrinkati odgovarajući na tri jednostavna pitanja - opasnost od koga, po koga i po što?

OD KOGA?

Hajmo prvo o tim “opasnim” izbjeglicama koje su navodno opasnost po Europu, po naš “identitet” i što li već ne… tko su ti “preopasni” ljudi koji u tisućama i tisućama u valovima pješice naviru preko pustinjskog mora saharske Afrike, a potom i preko olujnog mora Sredozemlja, u jezivim ruinama od brodova, u plovećim kantama, bez ičega svoga, u improviziranim splavima za boga miloga, riskirajući vlastite gole živote, prečesto ih u tim olujnim valovima gubeći, da bi se dočepali europskog tla, da bi se dočepali europskog kopna… tko su ti ljudi i što oni hoće? Možda izvršiti invaziju, golim rukama bombardirati Europu, osvojiti Berlin-Pariz-Madrid, pokoriti kontinent, seldžukirati sjever?

Čežnja za srećom

Pa zar to nije ta sirotinja svijeta, zar to nije ta siročad svijeta o kojima pjeva veliki Arsen, zar to nisu oni vječni Sužnji koje mori glad, jadnici i očajnici u potrazi za poslom, za boljim životom, za koricom kruha za sebe i svoje obitelji? Koji je njihov zločin, od čega se sastoji opasnost koju navodno za nas i “naše otoke” ti očajni ljudi predstavljaju? Zar to što žele živjeti, što žele raditi, daleko od svog doma, od svoje kulture, u nepoznatim i stranim zemljama, iz čistog očaja - zar to nije njihov jedini “zločin”? Zločin Očaja? Želje za boljim životom? Borbe za goli život? Težnje za srećom? Čežnje za srećom? O kojoj baš ovdje i gluhima nama - govori i sam otac papa, posežući u povijesne tekovine francuske revolucije koje su prešle ocean i obgrlile cijeli svijet.

´Mi smatramo ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.´


diptih Lampedusa 2011.

Sram vas bilo što iz svojih udobnih fotelja mislite da su takvi ljudi opasnost! Sramite se! Sve dok tako mislite vaši/naši otoci će i ostati pusti, ostat ćemo pustinjaci na svojim pustim otocima, gubavci ograđeni morem, ostat će čovjek-otok - sam, gol, pust i mrtav.

Umjesto da se živi za druge, za Drugoga… ljubite jedni druge kao što sam vas i ja...

Sjećam se jednog priloga o pomalo neobičnom liku, oriđinalu, negdje gore u sjevernom primorju, prilog o zanesenom čovjeku koji lovi - poruke u boci. Negdje nekada u svojoj mladosti on je na nekoj morskoj hridi pronašao svoju prvu doplutalu bocu s porukom koja ga je nadahnula da otada, s druge strane vala, s neke druge obale, strpljivo čeka taj glas čovjeka, tu fragilnu potvrdu ljudskog postojanja, taj krhak oblik ljudske nade u dobro i plemenito, zapečaćeno u staklenom omotaču… i dok drugi love ribe, jedan osebujan (za neke lud) čovjek lovi poruke u boci…

PO KOGA i PO ŠTO?

Znate li zašto je, pored tolikih povijesnih brodoloma, baš tragedija Titanica toliko odjeknula ondašnjim svijetom i ostala kao pojam opće kulture do dana današnjeg?
Zato jer su sa Titanicom potonuli bogatuni, ondašnja poslovna krema i kapitalistička elita koja je drmala svijetom, nedodirljivi Rockefelleri i ostali viđeniji mecene, skupa sa svojim bajoslovnim draguljima koje u istoimenom Cameronovom filmskom hitu doslovce utjelovljuje onaj ružičasti srcoliki prokleti dijamant oko Kateinog vrata… za njima se plakalo (za draguljima vjerujem još i više), o njima se pisalo, a onima u potpalublju ne zna se ni imena. Cijeli svijet plače kada bogati plaču, a kada plače sirotinja nitko se ni ne osvrće.

Još jednom, s težinom u duši i srcu, protiv svoje volje, ali uz ekran prikovanih očiju, gledam „Howards End“, film koji nemilosrdno i žestoko udara ravno u utrobu kapitalističkog mentaliteta i razmišljam…

Još vam jedanput kažem: Lakše je devi proći kroz iglene uši, negoli bogatašu ući u Božje kraljevstvo. - Matej 19, 24

…čemu sve vodi ta ljudska pohlepa, sebičnost, okrutnost… u jednosmjernu propast i otuđenje, u zločin protiv čovjeka, u jad, tugu i bol drugih… nevinih. Naravno da nije loše biti materijalno situiran, ali je problematično (k)ako se i preko čijih leševa do bogatstva došlo. Riječ je naravno o akumulaciji kapitala i njenim posljedicama o kojima je govorio Marx… U takvim trenucima jasne spoznaje dođe mi uskliknuti - ma neka potonu svi Titanici, neka potonu svi bogatuni, skupa sa svim svojim krvavim draguljima, sa svojim akumuliranim bogatstvima, sa svojim bajoslovno plaćenim umjetničkim djelima, neka tonu i potonu i neka konačno oslobode svijet svoga prokletog postojanja, svoje težine, svoga jarma… da pri tom nisam bolno svjesna kako bi sa njima potonuli i oni bezimeni jadnici, ona sirotinja iz treće klase/razreda.

triptih Marija, Lampedusa 2011.

Padne li Schengen, ruši se temelj EUa, veli nedavno jedan novinski naslov. Tekst dalje kaže:

Zatvaranjem granice prema Italiji za sjevernoafričke izbjeglice i zahtjevom za promjenu Schengenskog sporazuma, Francuska je nedavno otvorila Pandorinu kutiju. Mogla je to učiniti i neka druga zemlja Unije, jer izbjeglice koji jednom stanu na europsko tlo mogu otići u bilo koju zemlju Europske unije. No dok su se ministri država članica Europske unije spremali za sastanak Vijeća EU za pravosuđe i unutarnje poslove u Bruxellesu, ozbiljnosti situacije pridonijela je odluka dviju danskih vladajućih stranaka koje su samoinicijativno sklopile dogovor da na granici prema Njemačkoj i Švedskoj, te u zračnim i morskim lukama, ponovo uvedu granični nadzor, carine i kontrole koje bi se počele primjenjivati u roku od dva do tri tjedna.

– Suglasili smo se o stalnim graničnim pregledima koje ćemo čim prije primijeniti – izjavio je ministar novčarstva Claus Hjort Frederiksen - Prema međustranačkome sporazumu, danska će vlada uložiti u opremanje graničnih prijelaza, zaposlit će nove carinike i policajce te će pojačati videonadzor na prekograničnim cestama, što bi u ovoj godini porezne obveznike stajalo 185 milijuna kruna (otprilike toliko kuna).

Njemačka, koja se već bila obrušila na francuske pokušaje narušavanja Schengena – još je oštrije uzvratila na ovu dansku najavu.

– Čime se to ugrožava nacionalna sigurnost ako Tunižanin uđe u vlak u Italiji a iziđe iz njega u Francuskoj?- upitao je njemački ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friedrich – Ni pod kojim uvjetom nećemo prihvatiti nikakvu mjeru koja bi ograničila slobodu kretanja postignutu Schengenom! – izjavio je Friedrich na polasku za Bruxelles.

I Europska komisija, iako po običaju prvo od Danske zahtijeva “dodatna objašnjenja i podrobnosti”, ovaj put odlučno kaže da “ne može ni neće prihvatiti djelovanja koja bi bila korak natrag u odnosu na ugovor o Europskoj uniji”.

– Schengenski prostor mora se zaštititi i osnažiti kao jedno od najvećih postignuća europske integracije – prenio je glasnogovornik Alejandro Ulzurrun de Asanza y Munoz stav EK-ova povjereničkoga kolegija.

Predsjednik europarlamentarne frakcije Europske pučke stranke Francuz Joseph Daul nazvao je dansku najavu “neprihvatljivim nacionalnim egoizmom”, dok je njegov socijalistički kolega Nijemac Martin Schulz ustvrdio da je nadzor granica “novi predizborni trend”.

Italija, Francuska i Danska ruše ‘Europu bez granica’

Jedan od najvećih i za građane najvidljivijih uspjeha u EU integracijama, sloboda kretanja i “EU bez granica”, ovih je dana doveden u pitanje zbog pojedinih akcija država članica. Prvo su Italija i Francuska, suočene s povećanim brojem izbjeglica iz sjeverne Afrike, predložile mogućnost uvođenja kontrola na graničnim prijelazima (koji fizički više ne postoje) unutar schengenske zone.

Zatim je Danska najavila da će unilateralno uvesti nadzor na svojim granicama. U vrijeme kada se priprema prijem Bugarske i Rumunjske u schengensku zonu, raste zabrinutost zbog dolaska izbjeglica iz trećih država i preko tih novih članica s Balkana. Zbog toga su se Francuska i Njemačka do sada protivile primanju Bugarske i Rumunjske.

Mnogi su nastupe pojedinih europskih čelnika nazvali “populističkima”, misleći prije svega na francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i talijanskog premijera Silvija Berlusconija koji, prema tim kritikama, žele svojim postupcima pridobiti antiemigrantski nastrojeno javno mnijenje.

Talijanski otok Lampeduza na udaru je izbjeglica iz Libije i Tunisa, dok je Francuska najpoželjnija destinacija tih izbjeglica zbog toga što mnogi od njih govore francuski. Kad je riječ o odluci Danske, u Bruxellesu je tumače kao “političku”, a Europska komisija nije upoznata s tim što ta država namjerava poduzeti u formalnom i pravnom smislu. Obje velike političke skupine u Europskom parlamentu, pučani iz EPP-a i socijalisti, kritizirale su i namjeru Danske, ali i bilo kakvu mogućnost vraćanja graničnih kontrola na unutarnjim granicama država schengenske zone.

- Neprihvatljivo je da neke države žele birati što im se sviđa, a što ne iz europskih integracija, te nisu spremne odgovorno ispuniti obveze u duhu solidarnosti - rekao je Joseph Daul, šef EPP-a u Europskom parlamentu, i dodao da je “Europu nemoguće graditi nacionalnim egoizmom”.

Njegov socijalistički kolega Martin Schultz, koji bi uskoro trebao postati predsjednik Europskog parlamenta, u svemu vidi populističke poteze. - Vraćanje graničnih kontrola i ograničavanje slobode kretanja građana EU postane popularan trend među konzervativnim i liberalnim vladama čim se približavaju neki izbori - rekao je.

Predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, brani postojeći režim slobode kretanja, ali upozorava da u slučajevima prijetnje sigurnosti ili “iznimnim slučajevima” države imaju pravo poduzeti mjere.

Predlaže da se ojačaju postojeći mehanizmi zajedničke kontrole vanjskih granica EU kao što je FRONTEX te da se prijeđe na neku vrstu zajedničkog europskog sustava azila. - To nije traženje načina za vraćanje graničnih kontrola između država članica.

Kada bismo to napravili, katastrofalno bismo ugrozili ne samo ono što je Europa stvorila u proteklih 61 godinu nego i sabotirali vrijednost naših napora za izgradnju prosperitetne i integrirane Europe budućnosti - rekao je predsjednik Europske komisije. Sloboda kretanja ljudi i roba, zajedničko tržište i zajednička valuta euro, najveće su vrijednosti današnje ujedinjene EU, čije prednosti milijuna građana osjećaju u svakodnevnom životu.



Kad je o Schengenu riječ, članice imaju pravo privremene suspenzije u slučajevima kad postoji mogućnost da se ugrozi sigurnost. Napravile su to Nizozemska i Belgija 2000. tijekom Europskog nogometnog prvenstva, kao i Njemačka 2006. tijekom Svjetskog prvenstva. No, to su samo privremene mjere.

Nema suglasnosti u EU po pitanju kontrole granica unutar Schengena

Ministri unutarnjih poslova zemalja članica EU raspravljali su danas na izvanrednom sastanku o prijedlogu izmjena Schengenskog sporazuma, te o problemu migranata i azilanata u EU.
Danska je ostala pri svom stavu da ponovno uvede kontrole na svojim granicama s Njemačkom i Švedskom. Ministar za integracije Sören Pind izjavio je da je planirani nadzor razumno rješenje jer postoji prekogranični kriminal, i pojasnio da će na granici biti provođene carinske ali ne i kontrole putovnica, kako bi bili otkriveni krijumčari drogom i oružjem.


Iz Afrike u Hrvatsku preko istočne granice: Uhvaćeno 190 ilegalaca

Što mislite zbog čega je propalo veliko Rimsko carstvo? Zbog velikih seoba naroda, zbog barbara koji su nadirali i načimali njihove granice (čiji govor nisu doživljavali drugačije osim kao nerazumljivo brbr-brbljanje - otud barbari) ili se veliko Carstvo samo iznutra urušilo korupcijom, sebičnošću, sljepošću? Odgovor je porazan po nekoć Veliko Carstvo, jer dok su oni zabarikadirani iza rimskog limesa (Schenghena) strahovali od njima nerazumljivih i stranih barbara (čitaj = imigranata), nisu ih potkopali ti strašni barbari - već vlastiti urušeni temelji vlastitog korupcijama urušenog društva.

Dok jedne goni glad, druge vodi hedonizam

Na jednoj strani Mediterana upravo počinje masovno lješkarenje na plaži, granice su sigurne, dobro utvrđene, stanovnik europskog kontinenta može se bezbrižno na tim plažama opuštati u toplesu i mazati zaštitnim uljima najvećeg ph-faktora, ali s druge strane tog istog Mediterana na tu istu plažu "neugodno" po europski lješkareći komfor - doplutavaju izgladnjeli očajnici, pa se na plažama kontinenta koji tone događa sudar različitih svjetova, koji se ponovo ne razumiju, ali ne zbog jezika već zbog očuvanja bogatstava, jer zapad želi sačuvati svoje bogatstvo, a po to bogatstvo su jadnici svijeta "opasnost"…

Prije par mjeseci na Merkelicu su sasuli drvlje i kamenje jer je jedina imala muda reći - čujte ljudi ovo ne funkcionira, mi moramo iznaći novo rješenje. Vidite, o problemu se licemjerno smije razglabati potajno, ali ga se ne smije javno izgovoriti i priznati da postoji. Njemački melting-pot funkcionira do neke razine, ali u mnogim segmentima šepa, a u pojedinim zemljama Europe, to jest njihovim vodstvima, licemjerna situacija još je i gora, umjesto integracije dešava se pojačana separacija, no oni su za europsku javnost - bastion demokracije. Malo morgen.

I dok se ta i takva službena licemjerna kršćanska Europa spremna do krvi zaratiti zbog jebenih krastavaca (čitaj = zbog PROFITA), za očajne ljude na Lampedusi - živo joj se jebe (And while that christian Europe is leading a blody war about fucking cucumbers, it gives a fuck for the Lampedusa refuge people).

Toliko o parolnim kršćanskim vrijednostima koje odbijaju vidjeti poliptih ljudskog očaja, a ujedno i nade. Ničeg kršćanskog u ksenofobiji nema, velim vam – ničeg!

Nije problem u jadnicima svijeta koji traže posao, već u elitama koje nisu sposobne stvoriti radna mjesta i za domaće ljude. U tome je problem - u nesposobnosti (europskog i hrvatskog) pohlepnog vodstva da proiznađe poslove, za bilo koga, pa se(be) i svoje akumulirano bogatstvo, zabranama, granicama, bedemima - grčevito brane od općeg potopa.

Stoga za posljedicu imamo da pojedinci, stranke, pa i cijele vlade, umjesto da je edukacijom potiskuju – ksenofobiju u masama potpiruju i koriste kao izgovor za vlastitu monetarnu nesposobnost, kao pokriće za vlastitu financijsku korist. Europom sada vladaju - strahovi. I jačanje ekstremnog desničarstva. Zvuči poznato?

Pitanje savjesti

Slušam ovih dana halucinogeno-nadahnute besjede gđe.Branke Šeparović u povodu dolaska svetoga oca, koja među ostalima veli – u ovim vremenima ljudi su pozvani na velika djela. I žena je u pravu, s tim što bih nadodala da su ljudi u svim vremenima pozvani na velika djela. No definirajmo ta velika djela, nemojmo biti nedorečeni zazivajući riječju neka nedefinirana mitološka Velika Djela - a konkretnim djelom ne činiti ništa. Sagriješih mišlju, djelom i propustom. Zar udomiti desetke tisuća izbezumljenih i očajnih ljudi nije veliko djelo? Naša domovina barem zna i ima takvog iskustva. Zar nahraniti jednog izbezumljenog i očajnog nije veliko djelo?

Na jednom još majušnijem otočiću jednog dalekog mora stoji kip koji simbolizira Slobodu, a pod njegovim stopama upisano je ovako - "Dajte nam svoje umorne, svoje siromašne, svoje mase koje čeznu da udišu slobodu".

Učiniti takvu gestu stvarno je veliko djelo, a da to isto uz komad puste zemlje danas recimo ponude onim niskim otočjima Maldiva koje sutra čeka doslovni potop, rekla bih - e tek si sad zaslužio Nobela, tek sad... ali svatko nažalost čuva „svoje“ otoke… izolacije.
Fridtjof Nansen (Store-Froen kod Osla 1861. - 1930.), norveški istraživač, zoolog i diplomat.

Fridtjof Nansen, jedan od najpoznatijih svjetskih polarnih istraživača, stekao je svjetsku slavu svojim ekspedicijama preko Grenlanda i putovanjem brodom Fram preko Arktičkog oceana. Bio je izniman znanstvenik, kasnije profesor zoologije i oceanografije, ali i sposoban skijaš, što mu je bilo od velike koristi u polarnim istraživanjima.
Godine 1888. je bio prvi koji je na psećim saonicama istražio unutrašnjost Grenlanda. Sjeverno polarno more je istraživao od 1893-96.
Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1922. godine. Pridonio je potpisivanju ženevskog protokola o izbjeglicama, za kojeg je 1922. pod okriljem Lige naroda uvedena putovnica nazvana njegovim imenom "Nansen-putovnica".

Nansenova putovnica - putovnica za izbjeglice, prvi je korak u tretiranju pojedinaca (izbjeglica) kao subjekata međunarodnog prava. Isprva izdavana kao potvrda o identitetu ruskim izbjeglicama nakon Listopadske revolucije, a zatim i drugim izbjeglicama da bi im se regulirao pravni položaj do možebitnoga dobivanja državljanstva neke zemlje. Na čelu Visokog povjerenstva za izbjeglice koje je vodio, zbrinuo je na stotine tisuća izbjeglica.

Lampedusa: Vlasnica pizzerije “Ciccio’s” Annalisa D’Anocona (30) prije dva tjedna uzela je svoj najveći lonac, skuhala nekoliko stotina porcija kus kusa i na središnjem trgu podijelila siromašnim Tunižanima. Idući je dan kuhala tjesteninu.

“Tko će im pomoći ako mi nećemo. Možda ćemo i mi jednog dana biti iz nekog razloga prisiljeni bježati od svojih kuća. Nisu krivi za svoje siromaštvo i nije čudno što podižu revolucije. Zaslužuju barem minimum ljudskog dostojanstva. Jako su dragi i povučeni, uredni i čisti, ne stvaraju nikakve probleme i nikome ne smetaju. Mogli bismo im dati posla i svi zajedno sretno živjeti”, kaže crnokosa djevojka koja je s grupom prijatelja prije tri godine osnovala kulturnu udrugu Akavusa u sklopu koje je uređen i muzej imigranata. Po napuštenim su brodovima skupili razne predmete tih nesretnika, od pisama i fotografija, do Biblija i Kurana koje su ponijeli sa sobom. Žalosno je, kaže Annalisa, što lampeduški načelnik Bernardino De Rubeis stalno govori da izbjeglice treba otjerati umjesto da potiče toleranciju. Njezin prijatelj Gianluca Vitale ogorčen je na talijansku Vladu koja potiče atmosferu netrpeljivosti, ksenofobije i mržnje prema svima koji su drukčiji.


Zagreb: "Tema savjesti je transverzalna glede raznih područja u kojima djelujete i temelj je slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj tako i na nadnacionalnoj razini. Naravno, mislim na Europu, čija je Hrvatska oduvijek sastavnica na povijesno-kulturnome planu, a to će doskora biti i na političko-institucionalnoj razini. Kvaliteta društvenog i građanskog života te kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o savjesti kao kritičnom čimbeniku, o tome kako se savjest shvaća i koliko se ulaže u njezino oblikovanje.

Ako se savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.

Savjest je, glavni čimbenik kulturne izgradnje i promicanja općeg dobra, Mladi istodobno, uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je 'glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva."

! Savjest je temelj slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj tako i na nadnacionalnoj razini !

Mislite da su čuli i mislite da će čuti? Ili čuju samo ono što žele čuti, bez slušanja, jer je cilj samo slikanje s vrhovnim poglavarom jedne svjetski utjecajne religijske organizacije?

Papa s pravom spominje i podsjeća na savjest, no sagledajmo onda svak` svoju ponaosob. Primijenimo svoju osobnu savjest na ove izbjeglice, pa da vidimo gdje smo…

Unatoč prozivanju individualnosti za koješta (trenutni trend diskursa Crkve), smatram da upravo i jedino ta pojedinačna individualnost ovih dana na Lampedusi spašava obraz “kršćanske Europe”.

Individualna savjest, savjesnog i svjesnog, čovjeka. Osviještena ljubav prema svakom čovjeku, prema bližnjemu svom.

Poruka u boci

Sa jednog od brojnih foruma prenosim:

"To je kozmopolitsko shvaćanje po kojem je čovjek stanovnik planete ili još šire – stanovnik svemira. To je i moje shvaćanje, s tim da je čovjek kao sudionik svemira i sam svemir. I ne samo da je svaka osoba na svijetu naša potencijalna sestra i brat, nego i stvarni sestra i brat ili svaka osoba si - ti."



20og ovog mjeseca - svjetski je Dan izbjeglica. Strpljivo sam čekala taj datum namjeravajući objaviti ovo razmišljanje baš tada, no procijenih da nije preuranjeno objaviti ga i sada, a za taj datum već imam u planu nešto drugo, ništa manje prigodno.
- 19:30 - Reci da se čuje (25) - Isprintaj - #

04.06.2011., subota

bez komentara


Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu - svečani zastor "Hrvatski narodni paparod", 4.lipnja, 2011. Modesti Blejz.

nekoć: Narodno zemaljsko kazalište u Zagrebu

"Dana 14. listopada 1895. u Zagrebu je svečano otvorena kazališna zgrada za oko 750 gledatelja u kojoj danas djeluje Hrvatsko narodno kazalište. Na otvorenje je došao i austro-ugarski car Franjo Josip I. (za čiji je posjet vezan i događaj protestnog spaljivanja mađarske zastave od grupe mladih prohrvatskih studenata među kojima je bio i mladi Stjepan Radić). Neobarokna zgrada HNK remek je djelo kasnog historizma austrijskog arhitekta Ferdinanda Fellnera i njemačkog arhitekta Hermanna Helmera.

Programski se, HNK Zagreb, sastoji od tri umjetničke grane: drame, opere i baleta.

Gostovali su brojni međunarodni umjetnici kao što su: Franz Liszt, Sarah Bernhardt, Franz Lehar, Richard Strauss, Gerard Philipe, Vivien Leigh, Laurence Olivier, Jean-Louis Barrault, Peter Brook, Mario del Monaco, José Carreras i dr..."

- 00:01 - Reci da se čuje (15) - Isprintaj - #

01.06.2011., srijeda

sezona kiselih krastavaca



"Njemačka: Zbog zaraženih krastavaca umrlo ukupno 10 ljudi" (link)

"Njemačka priznala: Španjolski krastavci nisu krivi za EHEC!" (link)

Dakle imamo i službenu potvrdu - počela je sezona kiselih krastavaca.

Strepite!



Kiseli krastavci napadaju!

Tko preživi senzacionalne napise - pričat će...


- 21:10 - Reci da se čuje (21) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>