 "Splav Meduze ili Brodolomnici s fregate Meduza" je remek-djelo slikara Theodorea Gericaulta zasnovano na stvarnim događajima brodoloma fregate Meduza. Izložena na pariškom Salonu 1819. godine, slika je bila presudna u pojavi romantizma u umjetnosti.
Dana 2.srpnja 1816. godine francuska fregata Meduza udarila je u greben nadomak zapadne afričke obale. Kapetan i njegovi oficiri ukrcali su se na šest čamaca za spašavanje sa samo nekolicinom putnika. Ostalih 149 putnika i članova posade je ukrcano na improviziranu drvenu splav koju je kapetan vezao za čamce za spašavanje, samo da bi ih kasnije otkačio i napustio. Slijedećih trinaest dana splav Meduze je prošla kroz pakao smrti, bolesti, pobune, gladi i kanibalizma. Samo je petnaest ljudi preživjelo na toj plovidbi.
Ovaj događaj je postao državni skandal kada se saznalo da je kapetan svoje namještenje dugovao monarhističkim simpatijama prema kralju, a ne svojim zaslugama. Nadalje, francuska vlada je pokušala prikriti najgore detalje incidenta. Istina o pravim događajima izašla je na vidjelo tek kada je brodski kirurg, jedan od preživjelih sa splavi, objavio detalje nesreće, nakon što su mu odbili zahtjev za naknadom kao žrtvi. Géricault se osjetio pozvanim da ustane protiv društvene nepravde i napravi sliku o borbi čovjeka protiv prirode.
Nakon što je, usprkos negodovanjima, izloženo na pariškom Salonu 1819. godine, to se radikalno djelo pokazalo iznimno kontroveznim, jer je kritiziralo aktualnu vlast, ali i predstavljalo izazov tradicionalnim umjetničkim pravilima pomodnog neoklasicizma. Slika je postala nadahnućem brojnim romantičarima poput Delacroixa.
Géricault je prikazao trenutak kada su nesretni brodolomnici ugledali brod na horizontu i očajnički ga zovu u pomoć. Zavijeni oblici podsjećaju na Michelangelove figure sa svoda Sikstinske kapele iz slike “Potop”, a u atmosferi nemirnog mora i neba odzvanjaju stihovi “Pjesme drevnog moreplovca”. Strašni prizor Géricault je prikazao bez jakih boja, samo bolećljivo svjetlo i mračno, pobješnjelo more. U prednjem planu otac oplakuje svoga mrtvog sina. I druga mrtva tijela vise sa rubova splavi, dok u pozadini, desno, grupa izluđenih brodolomnika s nadom gleda u pravcu udaljenog broda. Sama splav je valom blago podignuta nagore, a jedro je napeto snažnim vjetrom. Tako je promatračevo oko usmjereno ravno na palubu splavi prema mrtvim tijelima, a zatim lagano klizi prema gore prateći dijagonalu središnjih figura, da bi završilo na crvenoj tkanini kojom maše uspravljeni čovjek.
Ovom slikom Géricault je uklopio romantičarsku sklonost avanturama i osobnim slobodama sa stvarnim događajem u kojem se žrtve nepravde bore protiv sila prirode za goli opstanak."
…u kojem se žrtve nepravde bore protiv sila prirode za goli opstanak. Za goli opstanak.
Otok Lampedusa je najjužniji talijanski otok, na koji iz dana u dan, stižu trošni ribarski brodovi sa sjevera Afrike puni izbjeglica, većinom Libijaca i Tunižana. Taj otočić, dug 9km i širok samo 3 kilometra, geografski pripada Africi, a nastanjuje ga samo pet tisuća stalnih stanovnika. Smješten je stotinjak kilometara od obale Tunisa i dvostruko dalje od Sicilije, te ga (kao najveći izbjeglički centar EUa) sada nazivaju i vražjim otokom Europske Unije.
Ne dvojite niti malo, Lampedusa nije vražji otok - ona je splav očajnika. Ona je Noina arka. Ona je istodobno otočić očaja i nade, ona je maleni krhki Kon-tiki, kojega na površini drži samo tinjajuća nada na zastrašujućem oceanu brojnih ljudskih sudbina.
Gostujući nedavno u Nu2, inače epsko-poetski nadaren čovjek Ante Prkačin (ali, po meni, u politici sasvim izgubljen) izrekao je, vjerujem bez dubljeg promišljanja, jednu neshvatljivu, nekršćansku, u korijenu opasnu izjavu o “opasnosti od imigranata”. Izrekao je olako tu već sveprihvaćenu frazu, koju nažalost čujem sve češće, lokalno i globalno, od ljudi koji je izgovaraju bez i malo razmišljanja o njenom značenju niti pozadini tog značenja. Izrekao je tako taj pjesnički nadareni čovjek, a nenadareni političar, da bi naši opustjeli hrvatski otoci sutradan, po ulasku u EU, bili u realnoj opasnosti od imigrantskog vala desetina tisuća afričkih izbjeglica… to jest, izrekao je nepatvorenu i otrovnu glupost koju sam već sutradan doslovno na ulici ponovljenu čula od običnih građanina koji su je slijepo memorirali i citirali, baš kao papige, po sluhu a ne po pameti, ne propitujući niti slovo takve fraze, a kamoli njenu (ne)utemeljenost, suštinu, (ne)ljudskost…
Po takvim, olako izgovorenim frazama političara, opustjeli hrvatski otoci su dakle (štoviše, cijela Hrvatska) u “opasnosti” od izbjeglica.
U opasnosti od čega? Njihovih afričkih krvnih zrnaca? U izjavama takvog tipa uvijek se čudim empatijskoj, a potom i misaonoj zakržljalosti onoga tko ih izgovara. Što to valovi i valovi očajnih izbjeglih ljudi, pripadnika druge kulture, mogu kod nas “ugroziti” ako nas, na ovim prostorima, danas/sutra neće ni biti? Našu velecijenjenu genetiku, kulturu, naslijeđe, tradiciju? Ali tko će sve to, dakle genetiku, kulturu, naslijeđe, tradiciju, pa da je i od suhog zlata - naslijedovati kada nas nestane? Tko će to sutra prenositi na nove generacije, kad novih generacija ima sve manje? Tko će i što ugroziti na našim otocima, budući da naši otoci odumiru, da naša nacija odumire, da svake godine u Hrvatskoj nestane stanovništva u ekvivalentu jednog manjeg grada, a i Europa kao kontinent također stari i odumire? Kulturu, naslijeđe, tradiciju stoga ne ugrožavaju neki Opasni Drugi – već sami mi svojim nestankom.
Pa i da nas ima kao što nas nema, i da naša nacija ne odumire već prosperira – niti jedna nacija ili kultura nije superiorna nad drugom, i već samo promišljanje o ugrozi jedne drugom - u korijenu skriva šovinizam! Ponositi se svojom kulturom treba, ali koliko god vrijedna naša kultura bila, jednako je vrijedna i nečija druga – stoga zašto ne razmišljati o suživotu kultura, međusobnom obogaćivanju, a ne o strahu od međusobnog zatiranja.
Divan san iz kojeg se ne želim probuditi - mladi Tunižanin Nizar Bedui (23) ovako opisuje posljednja četiri dana svoga života u Italiji, otkako je nakon iscrpljujuća 22 sata plovidbe na prastarom ribarskom brodu zajedno s još 200 sunarodnjaka stigao na Lampedusu. Za razliku od ostalih koji maštaju o ostanku u Italiji, ili životu u nekoj drugoj bogatoj zemlji EU, on bi se volio nastaniti u Hrvatskoj. U Karlovcu, naime, živi njegova djevojka Kristina, s kojom se, kaže nam, upoznao preko chata, a potom je u godinu i tri mjeseca, koliko su u vezi, ona triput bila kod njega u Tunisu. “Jako je volim. Toliko je već za mene napravila. Nekoliko mi je puta poslala novac, a kad sam je jučer nazvao iz Italije, bila je presretna i obećala mi je da će, čim me prebace s Lampeduse negdje na talijansko kopno, doći po mene i dati sve od sebe da me dovede u Hrvatsku”, govori nam uzbuđeno i na mobitelu pokazuje sliku zgodne plavuše uz koju piše “Kristina Love”. Iduća fotografija pokazuje njih dvoje u strasnom zagrljaju, a onda nam i pušta pjesmu koju mu je poslala i koju je naučio pjevušiti – “Vlada panika kad sam blizu tebe ja...” Zna on reći i “volim te” i “kako si”. Naučila ga je draga koja radi u banci, a njegovu se dolasku, tvrdi, raduju i njezini roditelji Rozika i Drago, s kojima se više puta čuo telefonom. U tuniškom gradu Gabesu radio je kao konobar, a u Hrvatskoj se nada bilo kakvom poslu. U njegovoj je zemlji, tvrdi, zavladalo sveopće beznađe nakon što je svrgnut diktator Ben Ali, a baš se ništa drugo nije promijenilo nabolje. “Moja majka, s kojom sam živio, sada je ostala sama i jako se brinem za nju. Jučer smo se čuli i kaže mi da policija opet bez razloga hapsi ljude za koje sumnja da su protivnici vlasti. Diktatorovi su ljudi i dalje na svim važnim pozicijama. Nema slobode ni demokracije”, nabraja razloga zašto se odlučio na opasan i neizvjestan put prema Lampedusi, za koji je platio teško zarađenih 1000 eura. Sad je bez novčića, spava u prihvatnom centru, danju luta po otoku i čeka da ga prebace na neko drugo mjesto u Italiji. Ništa ga neće zaustaviti.
Zašto svoju kulturu recimo ne obogatiti i doprinosom Tunisa? Zar to već ne čine naše strane neviste i zetovi? Zar oni ne donose obilježja drugih kultura u ovu našu - i tako je obogaćuju. Svaka kultura je univerzalno materijalno i duhovno naslijeđe ljudske civilizacije, i cijeniti je i čuvati treba zbog toga, a ne zbog šovinizma, rasizma, isključivosti ili nacionalizma. U staroj dubrovačkoj jezgri pored katoličkih crkava, dio stare gradske jezgre čini i pravoslavna crkva, kao i židovska četvrt, kao i poturčene česme - i sve ama baš sve, koliko god različito bilo - dio je predivnog Dubrovnika, zato ga čini takvim i oduvijek spada u hrvatsku, a potom i svjetsku kulturnu baštinu.
Stoga svi koji strahuju da bi sutradan po hrvatskim otocima mogle šetati afričke izbjeglice, koje će donijeti nove, strane, “za naše krajeve neprikladne” običaje, nek` se samo zapitaju - a kako onda nazvati globalizaciju, komercijalizaciju, potrošačko društvo, bigbraderizaciju i amerikanizaciju kojoj se svojevoljno prepuštamo?
Licemjerno zaklinjanje u svetost i nadmoć vlastite kulture nad tuđom, pada kao kula od karata pred našim odabirom zapadnih trendova, pred zahtjevom naše djece za stranim markama... pred pogledom u ogledalo.
Ksenofobija kao otuđenje čovjeka
Sa foruma: "Ksenofobija označava strah ili anksioznost prema strancima, stranom ili nepoznatom, etimološki riječi dolazi od grčkih riječi ksenos, što znači stranac i fobos - strah. Pojam se općenito rabi za opisivanje straha ili mržnje prema stranicima ili općenito, prema ljudima drugačijim od samoga sebe. Na primjer, rasizam se ponekad opisuje kao oblik ksenofobije. A što sve vidi stranim - ovisi o čovjeku i njegovoj (ne)svijesti, (ne)iskustvu, (ne)znanju.
Ksenofobija implicira vjerovanje (bez obzira na njenu istinitost) da je objekt straha (mržnje) na neki način stran. Postoje dva glavna objekta ove fobije:
1.prvi je grupa građana u društvu, koja se po nekom kriteriju smatra izdvojenom, to su često nedavni doseljenici, no ksenofobija može biti usmjerena i prema grupi koja je dio društva već stoljećima. Ovaj oblik ksenofobije može uzrokovati (potaknuti) nasilne reakcije, a krajnji vid mu je genocid. Šovinizam je agresivni oblik nacionalizma koji iskazuje ksenofobiju.
2.drugi oblik ksenofobije je primarno kulturalni, a objekti fobije su kulturalni elementi koje smatramo stranima. Sve kulture su podložne stranim utjecajima, no kulturalna ksenofobija je često vrlo usmjerena, na primjer prema posuđenicama iz stranih jezika. Ovaj oblik ksenofobije rijetko izaziva nasilje prema ljudima, no može uzrokovati političke kampanje za kulturnu ili jezičnu čistoću (rabi se izraz purizam).
Odlomak iz knjige Ivana Supeka, Religija i filozofija: “Švicarski povjesničar Jakob Burckhardt navodi u knjizi «Kultura renesanse u Italiji» zapise jednog svećenika iz zabitne župe o ispovjedi jednog seljaka. Pokajnik je ispovjedao različite grijehe, od jedenja mesa u petak do svađa sa susjedima da bi naposljetku zastao u nedoumici: «Ubio sam i orobio jednog stranca – je li to grijeh?»
Mala, u se(be) zatvorena plemena, razvila su običaje i norme života koji su održavali tu zajednicu, ali nisu jače prelazili preko njezinih rubova. Tako su drugi ljudi, pogotovo ako su još imali drukčiji govor, odjeću i ponašanje, izazivali nepovjerenje i osjećaj nečeg tuđeg. Svakako, stranci su bili izvan uvriježenih normi postupaka pa je spomenuti seljak lake ruke probo i oplijenio prolaznika, možda lakše nego što inače kolje ovce.”
Dakle, ksenofobiju bi trebalo promatrati kao odvojenost od bilo čega stranog, pa makar to strano ničim ne ugrožava ksenofobnog.
triptih Lampedusa 2011.
Ovakav osjećaj polazište je za mnoge vrste nasilja – vjerskog, rasnog, političkog, spolnog, itd. Ksenofobi se mogu povezivati i zatvarati u ksenofobne zajednice u kojima osjećaju zajedništvo istomislećih, gdje iskazuju brigu, solidarnost, ljubav i požrtvovnost, kao pozitivne povezujuće osobine unutar nečeg potpuno odvojenog, dok prema svemu i svima izvan te zajednice ispoljavaju netrpeljivost, neosjetljivost i nebrigu.
Ove granice mogu biti dosta široke, prostorno i vremenski, pa se ksenofobnost izgubi iz vida, tj. vidljiva je za one izvan tog prostora ili iz vremenske distance, a oni unutar tih granica uživaju u svim drugim mogućim različitim «širinama». Zbog toga se ksenofobija kod samog sebe vrlo teško primijeti, jer je «obložena» mnogim naslagama «otvorenosti».
Treba primjetiti da je ksenofobija prirodni obrambeni refleks ljudskog (i ne samo ljudskog) društva, duboko ukorijenjen i poželjan u evolucijskom nizu promjena. Stranci su za bilo koju zajednicu (čopor) uvijek bili potencijalna ili neskrivena opasnost.
Sačuvati "naše" (običaje, zajednicu i sl.) nije baš uvijek najbolje rješenje. Neki puta (češće) treba viriti kod susjeda, učiti od njega, poprimiti i neke njegove običaje, jer su bolji, napredniji i sl.
Bojati se bilo čega, znači zapravo strah od - nepoznatog."
Dakle, kad god netko izgovori frazu "opasnost od imigranata" on zapravo govori o svojem strahu od nepoznatog, strahu iz nedostatka sućuti i/ili neznanja.
Stoga zašto ovakvu frazu o “opasnosti od imigranata” valja smatrati glupošću? Iz više od jednog natuknutog razloga. Pokušajmo stoga tu “opću opasnost po zajednicu” raskrinkati odgovarajući na tri jednostavna pitanja - opasnost od koga, po koga i po što?
OD KOGA?
Hajmo prvo o tim “opasnim” izbjeglicama koje su navodno opasnost po Europu, po naš “identitet” i što li već ne… tko su ti “preopasni” ljudi koji u tisućama i tisućama u valovima pješice naviru preko pustinjskog mora saharske Afrike, a potom i preko olujnog mora Sredozemlja, u jezivim ruinama od brodova, u plovećim kantama, bez ičega svoga, u improviziranim splavima za boga miloga, riskirajući vlastite gole živote, prečesto ih u tim olujnim valovima gubeći, da bi se dočepali europskog tla, da bi se dočepali europskog kopna… tko su ti ljudi i što oni hoće? Možda izvršiti invaziju, golim rukama bombardirati Europu, osvojiti Berlin-Pariz-Madrid, pokoriti kontinent, seldžukirati sjever?
Čežnja za srećom
Pa zar to nije ta sirotinja svijeta, zar to nije ta siročad svijeta o kojima pjeva veliki Arsen, zar to nisu oni vječni Sužnji koje mori glad, jadnici i očajnici u potrazi za poslom, za boljim životom, za koricom kruha za sebe i svoje obitelji? Koji je njihov zločin, od čega se sastoji opasnost koju navodno za nas i “naše otoke” ti očajni ljudi predstavljaju? Zar to što žele živjeti, što žele raditi, daleko od svog doma, od svoje kulture, u nepoznatim i stranim zemljama, iz čistog očaja - zar to nije njihov jedini “zločin”? Zločin Očaja? Želje za boljim životom? Borbe za goli život? Težnje za srećom? Čežnje za srećom? O kojoj baš ovdje i gluhima nama - govori i sam otac papa, posežući u povijesne tekovine francuske revolucije koje su prešle ocean i obgrlile cijeli svijet.
´Mi smatramo ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.´
diptih Lampedusa 2011.
Sram vas bilo što iz svojih udobnih fotelja mislite da su takvi ljudi opasnost! Sramite se! Sve dok tako mislite vaši/naši otoci će i ostati pusti, ostat ćemo pustinjaci na svojim pustim otocima, gubavci ograđeni morem, ostat će čovjek-otok - sam, gol, pust i mrtav.
Umjesto da se živi za druge, za Drugoga… ljubite jedni druge kao što sam vas i ja...
Sjećam se jednog priloga o pomalo neobičnom liku, oriđinalu, negdje gore u sjevernom primorju, prilog o zanesenom čovjeku koji lovi - poruke u boci. Negdje nekada u svojoj mladosti on je na nekoj morskoj hridi pronašao svoju prvu doplutalu bocu s porukom koja ga je nadahnula da otada, s druge strane vala, s neke druge obale, strpljivo čeka taj glas čovjeka, tu fragilnu potvrdu ljudskog postojanja, taj krhak oblik ljudske nade u dobro i plemenito, zapečaćeno u staklenom omotaču… i dok drugi love ribe, jedan osebujan (za neke lud) čovjek lovi poruke u boci…
PO KOGA i PO ŠTO?
Znate li zašto je, pored tolikih povijesnih brodoloma, baš tragedija Titanica toliko odjeknula ondašnjim svijetom i ostala kao pojam opće kulture do dana današnjeg?
Zato jer su sa Titanicom potonuli bogatuni, ondašnja poslovna krema i kapitalistička elita koja je drmala svijetom, nedodirljivi Rockefelleri i ostali viđeniji mecene, skupa sa svojim bajoslovnim draguljima koje u istoimenom Cameronovom filmskom hitu doslovce utjelovljuje onaj ružičasti srcoliki prokleti dijamant oko Kateinog vrata… za njima se plakalo (za draguljima vjerujem još i više), o njima se pisalo, a onima u potpalublju ne zna se ni imena. Cijeli svijet plače kada bogati plaču, a kada plače sirotinja nitko se ni ne osvrće.
Još jednom, s težinom u duši i srcu, protiv svoje volje, ali uz ekran prikovanih očiju, gledam „Howards End“, film koji nemilosrdno i žestoko udara ravno u utrobu kapitalističkog mentaliteta i razmišljam…
Još vam jedanput kažem: Lakše je devi proći kroz iglene uši, negoli bogatašu ući u Božje kraljevstvo. - Matej 19, 24
…čemu sve vodi ta ljudska pohlepa, sebičnost, okrutnost… u jednosmjernu propast i otuđenje, u zločin protiv čovjeka, u jad, tugu i bol drugih… nevinih. Naravno da nije loše biti materijalno situiran, ali je problematično (k)ako se i preko čijih leševa do bogatstva došlo. Riječ je naravno o akumulaciji kapitala i njenim posljedicama o kojima je govorio Marx… U takvim trenucima jasne spoznaje dođe mi uskliknuti - ma neka potonu svi Titanici, neka potonu svi bogatuni, skupa sa svim svojim krvavim draguljima, sa svojim akumuliranim bogatstvima, sa svojim bajoslovno plaćenim umjetničkim djelima, neka tonu i potonu i neka konačno oslobode svijet svoga prokletog postojanja, svoje težine, svoga jarma… da pri tom nisam bolno svjesna kako bi sa njima potonuli i oni bezimeni jadnici, ona sirotinja iz treće klase/razreda.
triptih Marija, Lampedusa 2011.
Padne li Schengen, ruši se temelj EUa, veli nedavno jedan novinski naslov. Tekst dalje kaže:
Zatvaranjem granice prema Italiji za sjevernoafričke izbjeglice i zahtjevom za promjenu Schengenskog sporazuma, Francuska je nedavno otvorila Pandorinu kutiju. Mogla je to učiniti i neka druga zemlja Unije, jer izbjeglice koji jednom stanu na europsko tlo mogu otići u bilo koju zemlju Europske unije. No dok su se ministri država članica Europske unije spremali za sastanak Vijeća EU za pravosuđe i unutarnje poslove u Bruxellesu, ozbiljnosti situacije pridonijela je odluka dviju danskih vladajućih stranaka koje su samoinicijativno sklopile dogovor da na granici prema Njemačkoj i Švedskoj, te u zračnim i morskim lukama, ponovo uvedu granični nadzor, carine i kontrole koje bi se počele primjenjivati u roku od dva do tri tjedna.
– Suglasili smo se o stalnim graničnim pregledima koje ćemo čim prije primijeniti – izjavio je ministar novčarstva Claus Hjort Frederiksen - Prema međustranačkome sporazumu, danska će vlada uložiti u opremanje graničnih prijelaza, zaposlit će nove carinike i policajce te će pojačati videonadzor na prekograničnim cestama, što bi u ovoj godini porezne obveznike stajalo 185 milijuna kruna (otprilike toliko kuna).
Njemačka, koja se već bila obrušila na francuske pokušaje narušavanja Schengena – još je oštrije uzvratila na ovu dansku najavu.
– Čime se to ugrožava nacionalna sigurnost ako Tunižanin uđe u vlak u Italiji a iziđe iz njega u Francuskoj?- upitao je njemački ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friedrich – Ni pod kojim uvjetom nećemo prihvatiti nikakvu mjeru koja bi ograničila slobodu kretanja postignutu Schengenom! – izjavio je Friedrich na polasku za Bruxelles.
I Europska komisija, iako po običaju prvo od Danske zahtijeva “dodatna objašnjenja i podrobnosti”, ovaj put odlučno kaže da “ne može ni neće prihvatiti djelovanja koja bi bila korak natrag u odnosu na ugovor o Europskoj uniji”.
– Schengenski prostor mora se zaštititi i osnažiti kao jedno od najvećih postignuća europske integracije – prenio je glasnogovornik Alejandro Ulzurrun de Asanza y Munoz stav EK-ova povjereničkoga kolegija.
Predsjednik europarlamentarne frakcije Europske pučke stranke Francuz Joseph Daul nazvao je dansku najavu “neprihvatljivim nacionalnim egoizmom”, dok je njegov socijalistički kolega Nijemac Martin Schulz ustvrdio da je nadzor granica “novi predizborni trend”.
Italija, Francuska i Danska ruše ‘Europu bez granica’
Jedan od najvećih i za građane najvidljivijih uspjeha u EU integracijama, sloboda kretanja i “EU bez granica”, ovih je dana doveden u pitanje zbog pojedinih akcija država članica. Prvo su Italija i Francuska, suočene s povećanim brojem izbjeglica iz sjeverne Afrike, predložile mogućnost uvođenja kontrola na graničnim prijelazima (koji fizički više ne postoje) unutar schengenske zone.
Zatim je Danska najavila da će unilateralno uvesti nadzor na svojim granicama. U vrijeme kada se priprema prijem Bugarske i Rumunjske u schengensku zonu, raste zabrinutost zbog dolaska izbjeglica iz trećih država i preko tih novih članica s Balkana. Zbog toga su se Francuska i Njemačka do sada protivile primanju Bugarske i Rumunjske.
Mnogi su nastupe pojedinih europskih čelnika nazvali “populističkima”, misleći prije svega na francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i talijanskog premijera Silvija Berlusconija koji, prema tim kritikama, žele svojim postupcima pridobiti antiemigrantski nastrojeno javno mnijenje.
Talijanski otok Lampeduza na udaru je izbjeglica iz Libije i Tunisa, dok je Francuska najpoželjnija destinacija tih izbjeglica zbog toga što mnogi od njih govore francuski. Kad je riječ o odluci Danske, u Bruxellesu je tumače kao “političku”, a Europska komisija nije upoznata s tim što ta država namjerava poduzeti u formalnom i pravnom smislu. Obje velike političke skupine u Europskom parlamentu, pučani iz EPP-a i socijalisti, kritizirale su i namjeru Danske, ali i bilo kakvu mogućnost vraćanja graničnih kontrola na unutarnjim granicama država schengenske zone.
- Neprihvatljivo je da neke države žele birati što im se sviđa, a što ne iz europskih integracija, te nisu spremne odgovorno ispuniti obveze u duhu solidarnosti - rekao je Joseph Daul, šef EPP-a u Europskom parlamentu, i dodao da je “Europu nemoguće graditi nacionalnim egoizmom”.
Njegov socijalistički kolega Martin Schultz, koji bi uskoro trebao postati predsjednik Europskog parlamenta, u svemu vidi populističke poteze. - Vraćanje graničnih kontrola i ograničavanje slobode kretanja građana EU postane popularan trend među konzervativnim i liberalnim vladama čim se približavaju neki izbori - rekao je.
Predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, brani postojeći režim slobode kretanja, ali upozorava da u slučajevima prijetnje sigurnosti ili “iznimnim slučajevima” države imaju pravo poduzeti mjere.
Predlaže da se ojačaju postojeći mehanizmi zajedničke kontrole vanjskih granica EU kao što je FRONTEX te da se prijeđe na neku vrstu zajedničkog europskog sustava azila. - To nije traženje načina za vraćanje graničnih kontrola između država članica.
Kada bismo to napravili, katastrofalno bismo ugrozili ne samo ono što je Europa stvorila u proteklih 61 godinu nego i sabotirali vrijednost naših napora za izgradnju prosperitetne i integrirane Europe budućnosti - rekao je predsjednik Europske komisije. Sloboda kretanja ljudi i roba, zajedničko tržište i zajednička valuta euro, najveće su vrijednosti današnje ujedinjene EU, čije prednosti milijuna građana osjećaju u svakodnevnom životu.
Kad je o Schengenu riječ, članice imaju pravo privremene suspenzije u slučajevima kad postoji mogućnost da se ugrozi sigurnost. Napravile su to Nizozemska i Belgija 2000. tijekom Europskog nogometnog prvenstva, kao i Njemačka 2006. tijekom Svjetskog prvenstva. No, to su samo privremene mjere.
Nema suglasnosti u EU po pitanju kontrole granica unutar Schengena
Ministri unutarnjih poslova zemalja članica EU raspravljali su danas na izvanrednom sastanku o prijedlogu izmjena Schengenskog sporazuma, te o problemu migranata i azilanata u EU.
Danska je ostala pri svom stavu da ponovno uvede kontrole na svojim granicama s Njemačkom i Švedskom. Ministar za integracije Sören Pind izjavio je da je planirani nadzor razumno rješenje jer postoji prekogranični kriminal, i pojasnio da će na granici biti provođene carinske ali ne i kontrole putovnica, kako bi bili otkriveni krijumčari drogom i oružjem.
Iz Afrike u Hrvatsku preko istočne granice: Uhvaćeno 190 ilegalaca
Što mislite zbog čega je propalo veliko Rimsko carstvo? Zbog velikih seoba naroda, zbog barbara koji su nadirali i načimali njihove granice (čiji govor nisu doživljavali drugačije osim kao nerazumljivo brbr-brbljanje - otud barbari) ili se veliko Carstvo samo iznutra urušilo korupcijom, sebičnošću, sljepošću? Odgovor je porazan po nekoć Veliko Carstvo, jer dok su oni zabarikadirani iza rimskog limesa (Schenghena) strahovali od njima nerazumljivih i stranih barbara (čitaj = imigranata), nisu ih potkopali ti strašni barbari - već vlastiti urušeni temelji vlastitog korupcijama urušenog društva.
Dok jedne goni glad, druge vodi hedonizam
Na jednoj strani Mediterana upravo počinje masovno lješkarenje na plaži, granice su sigurne, dobro utvrđene, stanovnik europskog kontinenta može se bezbrižno na tim plažama opuštati u toplesu i mazati zaštitnim uljima najvećeg ph-faktora, ali s druge strane tog istog Mediterana na tu istu plažu "neugodno" po europski lješkareći komfor - doplutavaju izgladnjeli očajnici, pa se na plažama kontinenta koji tone događa sudar različitih svjetova, koji se ponovo ne razumiju, ali ne zbog jezika već zbog očuvanja bogatstava, jer zapad želi sačuvati svoje bogatstvo, a po to bogatstvo su jadnici svijeta "opasnost"…
Prije par mjeseci na Merkelicu su sasuli drvlje i kamenje jer je jedina imala muda reći - čujte ljudi ovo ne funkcionira, mi moramo iznaći novo rješenje. Vidite, o problemu se licemjerno smije razglabati potajno, ali ga se ne smije javno izgovoriti i priznati da postoji. Njemački melting-pot funkcionira do neke razine, ali u mnogim segmentima šepa, a u pojedinim zemljama Europe, to jest njihovim vodstvima, licemjerna situacija još je i gora, umjesto integracije dešava se pojačana separacija, no oni su za europsku javnost - bastion demokracije. Malo morgen.
I dok se ta i takva službena licemjerna kršćanska Europa spremna do krvi zaratiti zbog jebenih krastavaca (čitaj = zbog PROFITA), za očajne ljude na Lampedusi - živo joj se jebe (And while that christian Europe is leading a blody war about fucking cucumbers, it gives a fuck for the Lampedusa refuge people).
Toliko o parolnim kršćanskim vrijednostima koje odbijaju vidjeti poliptih ljudskog očaja, a ujedno i nade. Ničeg kršćanskog u ksenofobiji nema, velim vam – ničeg!
Nije problem u jadnicima svijeta koji traže posao, već u elitama koje nisu sposobne stvoriti radna mjesta i za domaće ljude. U tome je problem - u nesposobnosti (europskog i hrvatskog) pohlepnog vodstva da proiznađe poslove, za bilo koga, pa se(be) i svoje akumulirano bogatstvo, zabranama, granicama, bedemima - grčevito brane od općeg potopa.
Stoga za posljedicu imamo da pojedinci, stranke, pa i cijele vlade, umjesto da je edukacijom potiskuju – ksenofobiju u masama potpiruju i koriste kao izgovor za vlastitu monetarnu nesposobnost, kao pokriće za vlastitu financijsku korist. Europom sada vladaju - strahovi. I jačanje ekstremnog desničarstva. Zvuči poznato?
Pitanje savjesti
Slušam ovih dana halucinogeno-nadahnute besjede gđe.Branke Šeparović u povodu dolaska svetoga oca, koja među ostalima veli – u ovim vremenima ljudi su pozvani na velika djela. I žena je u pravu, s tim što bih nadodala da su ljudi u svim vremenima pozvani na velika djela. No definirajmo ta velika djela, nemojmo biti nedorečeni zazivajući riječju neka nedefinirana mitološka Velika Djela - a konkretnim djelom ne činiti ništa. Sagriješih mišlju, djelom i propustom. Zar udomiti desetke tisuća izbezumljenih i očajnih ljudi nije veliko djelo? Naša domovina barem zna i ima takvog iskustva. Zar nahraniti jednog izbezumljenog i očajnog nije veliko djelo?
Na jednom još majušnijem otočiću jednog dalekog mora stoji kip koji simbolizira Slobodu, a pod njegovim stopama upisano je ovako - "Dajte nam svoje umorne, svoje siromašne, svoje mase koje čeznu da udišu slobodu".
Učiniti takvu gestu stvarno je veliko djelo, a da to isto uz komad puste zemlje danas recimo ponude onim niskim otočjima Maldiva koje sutra čeka doslovni potop, rekla bih - e tek si sad zaslužio Nobela, tek sad... ali svatko nažalost čuva „svoje“ otoke… izolacije.
Fridtjof Nansen (Store-Froen kod Osla 1861. - 1930.), norveški istraživač, zoolog i diplomat.
Fridtjof Nansen, jedan od najpoznatijih svjetskih polarnih istraživača, stekao je svjetsku slavu svojim ekspedicijama preko Grenlanda i putovanjem brodom Fram preko Arktičkog oceana. Bio je izniman znanstvenik, kasnije profesor zoologije i oceanografije, ali i sposoban skijaš, što mu je bilo od velike koristi u polarnim istraživanjima.
Godine 1888. je bio prvi koji je na psećim saonicama istražio unutrašnjost Grenlanda. Sjeverno polarno more je istraživao od 1893-96.
Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1922. godine. Pridonio je potpisivanju ženevskog protokola o izbjeglicama, za kojeg je 1922. pod okriljem Lige naroda uvedena putovnica nazvana njegovim imenom "Nansen-putovnica".
Nansenova putovnica - putovnica za izbjeglice, prvi je korak u tretiranju pojedinaca (izbjeglica) kao subjekata međunarodnog prava. Isprva izdavana kao potvrda o identitetu ruskim izbjeglicama nakon Listopadske revolucije, a zatim i drugim izbjeglicama da bi im se regulirao pravni položaj do možebitnoga dobivanja državljanstva neke zemlje. Na čelu Visokog povjerenstva za izbjeglice koje je vodio, zbrinuo je na stotine tisuća izbjeglica.
Lampedusa: Vlasnica pizzerije “Ciccio’s” Annalisa D’Anocona (30) prije dva tjedna uzela je svoj najveći lonac, skuhala nekoliko stotina porcija kus kusa i na središnjem trgu podijelila siromašnim Tunižanima. Idući je dan kuhala tjesteninu.
“Tko će im pomoći ako mi nećemo. Možda ćemo i mi jednog dana biti iz nekog razloga prisiljeni bježati od svojih kuća. Nisu krivi za svoje siromaštvo i nije čudno što podižu revolucije. Zaslužuju barem minimum ljudskog dostojanstva. Jako su dragi i povučeni, uredni i čisti, ne stvaraju nikakve probleme i nikome ne smetaju. Mogli bismo im dati posla i svi zajedno sretno živjeti”, kaže crnokosa djevojka koja je s grupom prijatelja prije tri godine osnovala kulturnu udrugu Akavusa u sklopu koje je uređen i muzej imigranata. Po napuštenim su brodovima skupili razne predmete tih nesretnika, od pisama i fotografija, do Biblija i Kurana koje su ponijeli sa sobom. Žalosno je, kaže Annalisa, što lampeduški načelnik Bernardino De Rubeis stalno govori da izbjeglice treba otjerati umjesto da potiče toleranciju. Njezin prijatelj Gianluca Vitale ogorčen je na talijansku Vladu koja potiče atmosferu netrpeljivosti, ksenofobije i mržnje prema svima koji su drukčiji.
Zagreb: "Tema savjesti je transverzalna glede raznih područja u kojima djelujete i temelj je slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj tako i na nadnacionalnoj razini. Naravno, mislim na Europu, čija je Hrvatska oduvijek sastavnica na povijesno-kulturnome planu, a to će doskora biti i na političko-institucionalnoj razini. Kvaliteta društvenog i građanskog života te kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o savjesti kao kritičnom čimbeniku, o tome kako se savjest shvaća i koliko se ulaže u njezino oblikovanje.
Ako se savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.
Savjest je, glavni čimbenik kulturne izgradnje i promicanja općeg dobra, Mladi istodobno, uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je 'glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva."
! Savjest je temelj slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj tako i na nadnacionalnoj razini !
Mislite da su čuli i mislite da će čuti? Ili čuju samo ono što žele čuti, bez slušanja, jer je cilj samo slikanje s vrhovnim poglavarom jedne svjetski utjecajne religijske organizacije?
Papa s pravom spominje i podsjeća na savjest, no sagledajmo onda svak` svoju ponaosob. Primijenimo svoju osobnu savjest na ove izbjeglice, pa da vidimo gdje smo…
Unatoč prozivanju individualnosti za koješta (trenutni trend diskursa Crkve), smatram da upravo i jedino ta pojedinačna individualnost ovih dana na Lampedusi spašava obraz “kršćanske Europe”.
Individualna savjest, savjesnog i svjesnog, čovjeka. Osviještena ljubav prema svakom čovjeku, prema bližnjemu svom.
Poruka u boci
Sa jednog od brojnih foruma prenosim:
"To je kozmopolitsko shvaćanje po kojem je čovjek stanovnik planete ili još šire – stanovnik svemira. To je i moje shvaćanje, s tim da je čovjek kao sudionik svemira i sam svemir. I ne samo da je svaka osoba na svijetu naša potencijalna sestra i brat, nego i stvarni sestra i brat ili svaka osoba si - ti."
20og ovog mjeseca - svjetski je Dan izbjeglica. Strpljivo sam čekala taj datum namjeravajući objaviti ovo razmišljanje baš tada, no procijenih da nije preuranjeno objaviti ga i sada, a za taj datum već imam u planu nešto drugo, ništa manje prigodno.
|
SLUŠAONICA 1
I'm 
