MOBITEL - 4.dio

  siječanj, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
strahote koje su se dogodile Haryu Z.
sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća
krajem proteklog milenijuma,
kada su tek malobrojni imali mobitele

1. DIO

2. DIO

3. DIO

4. DIO

5. DIO

Linkovi
Ako ste tek sada stigli, bolje da krenete od samog početka:
POČETAK

- za odrasle:
Pisac prostih priča
Sex dlaku mijenja...



Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu

24.01.2006., utorak

Image Hosted by ImageShack.us


Hary voli gledati filmove na velikom platnu. Zagasi se svjetlo, a slika se protegne koliko ti oko seže, pa tučnjave, pa pucnjava, pa jurnjava automobilima, pa ženske, pa jebačina, a sve uz napetu ili uzbudljivu muziku - to je život! A ne televizija. Otvoriš, a ono neki pingvini, pa obrazovne emisije, pa neki nešto seru, okrugli stol, pa drugi nešto seru, a ako i ima neki film onda je umjetnički, bezvezan, trebaš gledati dva tjedna da bi uvrebao minutu neke jebačine. S tučnjavom i pucnjavom je znatno bolje, ali na malom ekranu izgledaju kao na pokretnoj poštanskoj marki. No otkad ima mobitel Hary ne voli ići u kino. Nema gore nego kad se spravca javi na početku završnog obračuna. Na to sa svih strana urlaju "Seljačino!", "Hercegovac!", "Hadezeovac!", što je sve istina, ali iz njihovog siktanja zvuči kao poruga. Odmah mu je jasno - sve sami liberali, potomci mješovitih brakova, djeca jugooficira i komunjarski jugonostalgičari. Onda, ako odgovoriš, svi se utišaju i slušaju, kinooperater smanji intenzitet filmskog tona da bolje čuju, bez obzira koliko napeta scena koju promatraju. Pa i ako se trudiš govoriti što tiše, oni prestanu žderati kokice i žvakati kaugume, da im koja riječ ne promakne, samo ispotiha muču: "Buuuu...." Zato Harry prije predstave nazove sve koji bi njega mogli nazvati i kaže im da ide u kino, a čim izađe ponovo ih nazove i kaže da je izišao, ako se u međuvremenu što dogodilo ili su smislili da mu nešto važno moraju priopčiti. Oni, jasno, pitaju što je gledao i onda svakome mora prepričati što je gledao, kad već plaća telefonski račun, neka barem znade zašto ga plaća!

I upravo kada je glavni junak uperio revolver u pravcu odakle se očekuju neprijatelji, a drugu ruku zavukao glavnoj junakinji u gaćice, mobitel se javi iz džepa. Odšarafit ću mu glavu, bukne Hary, tko je da je! A opet, čim ga zovu, a svima je rekao da ne zovu do jedanaest, mora da je nešto strašno važno, trt-mrt, život ili smrt, bit il' ne bit. Munjevito izvuče mobitel, sagne se prema podu, dlanom druge ruke zaokruži između usta i mikrofona i javi se: "Helou!", a sa svih strana se prospe iz mraka: "Buuuuu....!", "Seljačino!", "Hercegovac!", "Hadezeovac", "Idi van!", "Idi odakle si došao!" i ono obavezno "Idi u pičku materinu!" i slično.

A iz slušalice se izvije medni glas i prilijepi mu uho uz plastiku kao smjesom UHU-a, OHO-a i Cianofiksa:

- Hary, jesi li to ti?

Hary isti čas zaboravi na film, na sve uokolo njega što mu dobacuju zaštićeni mrakom, poželio je samo da se nađe što dalje od svih koji bi ga mogli ometati kada ga je napokon ponovo nazvala. I bez razmišljanja mu je odmah bilo jasno zašto ga je nazvala upravo kada ga nitko ne bi smio nazvati: NJOJ nije rekao da ne nazove, jer NJEZIN broj niti ne zna, a dao bi sve na svijetu da ga sazna. Ali nije znao zašto ga je nazvala, što li hoće, ali saznat će - zato ga i zove. U njemu se uskovitla nebrojeno želja što bi s njom, koje su se sve svodile na jedno - da se sve te želje ostvare, ili makar samo jedna od njih, pa da može smiren umrijeti. Skoči na noge i pojuri prema izlazu iz dvorane kao da ga je naglo spopalo da se ispovraća, trkajući se usput s koljenima ljudi koji su sjedili u redu kojim je prolazio, a usput je tulio: - Ja sam, ja sam, ja sam...! - Nije ni čuo nezadovoljne uzvike i dobacivanja sa strane: "Vidi ga! Skroz čovjekoliki!" Da li ga zove da najavi da će se ponovo vidjeti? Hoće li mu se pružiti prilika da on njoj doskoči?

Bubnuo je o teška tapecirana vrata da su oba krila odskočila i izletio u uski i dugački prolaz između dviju kuća. - Gdje si ti? - upravo ga je pitala. - Čudno zvučiš.

- Baš sam izišao iz kina...- pokušavao je smiriti dah.

- Napustio si film zato jer sam nazvala? - iskreno se začudila.

-Da.

- Mora da si zagorio! - smijuckala se. Na to joj je mogao svašta reći, ali ni riječ o tome ne bi mogla prevaliti njegova usta. Zato je samo stisnuo zube.

- Hary... Čuješ me? Jesi li još na vezi?

- Da - mučno je procijedio jer ga je nenadano preplavio osjećaj da to što ga je nazvala neće dobro završiti.

- U kom si kinu bio?

- A što ja znam....- nevoljko je otegnuo.

- Koji si film gledao?

- Neki... Bez veze... - Što ona hoće? Nije ga valjda nazvala da joj prepričava što je gledao. Uostalom, nije ga ni odgledao do kraja. Tko zna da li će glavni junak uspjeti pobiti sve neprijatelje i opaliti glavnu glumicu?

- Što je? Ne voliš me? - kao da se uvrijedila.

- Ne, ne, ne... - prepao se da će prekinuti.

- Što - ne? Ne voliš me?

- Da! Da! Da! - požurio je ispraviti.

- Što - da? Voliš me?

- Da! - rikuo je i lupio se snažno šakom po čelu. Hary, što to radiš? Izjavljuješ ljubav ženskoj koju niti ne poznaješ, preko mobitela, iz nekog betoniranog uskog dvorišta oronulih fasada i prepunog zgnječenih kartonskih kutija i plastičnih vreća za smeće! To ne može dobro završiti! Brzo promijeniti temu! Prešao je na konkretno:

- Zašto si me nazvala?

- Hary... razmišljala sam o tebi... Jesi li ti razmišljao o meni?

Kako ne bi? Otkako je upala u njegov život ništa drugo i ne radi nego razmišlja o njoj. Eto, pred neki dan došao Jerko i kaže: "Hary, imam tri kamiona drvene građe, samo da je prodaš onima kojima sam je zdipio - dijelimo popola!" A Hary ništa, ni da mrdne, misli si: "Što je to nekoliko stotina ili tisuća maraka prema svrsi života?! Što ježivot bez ljubavi?" Jerko ga gleda, ne može ga prepoznati. Pita - što ti je? Što da mu kaže? Što god da mu kaže ne bi razumio. Ni on sam ne razumije. Da nije ta takozvana "kriza četrdesetih"? Otkuda bi bila "kriza četrdesetih" kad ni s tridesetim nije završio?

A ona je čekala odgovor. Ništa pametno mu nije palo na pamet, pa je odlučio izaći s istinom:

- Ja zapravo mnogo razmišljam o tebi, ali kako ne mogu ništa smisliti, pustim neka voda nosi i ne razbijam glavu.

Zadovoljno se smijuckala: - Hary, Hary, i ja razmišljam o tebi. Znaš, nisam bila dobra prema tebi...

- Naravno da znam! - presiječe je on. - I što si smislila?

- Htjela bih ti se nekako odužiti...

Njegovo srce zaigra. Možda ipak!

- Što radiš u ponoć?

Što bi radio u ponoć? Već dvadeset godina čeka da ga nazove neka tajanstvena i uzbudljiva neznanka i odvuče u dekadentni svijet smrtnih grijehova.

- Ništa.

- Izvrsno! Priredila sam ti nešto što cijeli život nećeš zaboraviti!

- Što?

- Iznenađenje.

Nešto što cijeli život neće zaboraviti! Iznenađenje! Osušila su mu se usta.

- Nazvat ću te ponovo u jedanaest i trideset. Budi spreman.

- Već sam spreman! - Hary, pa da ne bi bio spreman! (Za dom spremni! - itd.)

Zadovoljno se smijuckala dok je prekidala vezu.

On sklopi mobitel i spremi ga u džep. Tek tada je postao svjestan gdje se nalazi i što se događa oko njega. Nigdje i ništa. U tijesnom ružnom prolazu pozadi kina, a neki ofucani tigrasti mačak mu se zaljubljeno uvijao oko nogu. Umjesto da ga šutne, Hary ga blago pogleda pomislivši: "Potpuno te razumijem." Jer Harya uskoro, u ponoć, očekuje nešto što cijeloga života neće zaboraviti - potpuno je vjerovao neznanki - i on je drugi čovjek.

Preostalo mu je oko sat i po do njezinog slijedećeg naziva. Dokopa se Ilice i krene duž izloga. Bila je ugodna večer i masu dobro raspoložene mladeži je kuljalo na sve strane. Hary je glavinjao ko metiljava ovca, ne primjećujući ni kuda prolazi ni koga mimiolazi. Tko će izdržati još tih sat i pol?!

Nesvijesno skrene u Dežmanov prolaz i zaputi se bistroTu "Velvet", gdje je prvi put vidio neznanku. Ušao je u nj kao u hram, za njega je taj prostor zauvijek bio ispunjen njezinim prisustvom. Srušio se na prvu slobodnu stolicu i huknuo konobaru koji se odmah stvorio pored njega:

- Lozu!

Popularno sastajalište mladeži bilo je gotovo popunjeno. Svi između sedamnaest i dvadeset i pet, izim dva-tri pedofila po uglovima koji su se pravili da čitaju novine. Što ta balavurdija zna o životu? Pojma nemaju! Sve je to odgojila televizija, američki filmovi, pornografija i komunističko školstvo. Dekadencija i nemoral. Oni odu u kino - i sve vjeruju. A ne kao Hary. On ode u kino, pa kad počne jurnjava, tučnjava i jebačina - on se zgraža. Kakav je to moderni život? Kuda to vodi? Sve bi ih trebalo... muške ošišat i isprebijat, a ženske izjebat, pa zatvorit u neki radni logor, neka rade ceste, a sa njima nekoliko svećenika da ih uče moliti, da mole od jutra do sutra za spas duša svojih!

Ponesen pravednim gnjevom potaknutim neprekinutim provokacijama - kako se samo klibere, hihoću, trkaju, dobacuju, vise po šanku i stolicama, stalno muvaju simo-tamo! - Hary se prepusti oporim mislima. I što oni, takvi, imaju protiv nas, Hercegovaca - pravih Hrvata?! Ne znaju ni nos ispuhat! Kako se najbolje ispuše nos? Tako da se začepi jedna nosnica, a drugom jako duhne, da šmrklja izleti kao metak, ali pritom treba znati ciljati da se čovjek ne zasvinji po nogavicama, ili još gore, po prsima. Eto zašto je prva stvar koju treba kupiti kad se domogne novaca kožna jakna, ili barem od skaja, da se mogu obrisati šmrklje ako kojim slučajem ne odlete kako treba. Ako se slučajno zasvinjiš, pljuneš na prst i obrišeš. Ili, ako ne primijetiš, pa se skori, kad uočiš - samo odlomiš noktom. Ekološki čisto! A ne kao ovi iz grada - iseknjuju se u maramice, pa spremaju u džep, te nose svoje bale naokolo kao dragocjenosti. No otkada su svi navrli da se nadmeću koji je veći Hrvat, pa su i crkve prepune onih koji se ne znaju ni prekrižiti, ovi iz grada se prepoznaju po tome što su zašmrkljani po prsima; ne možeš pol života puhati u maramicu, a onda se preko noći izvještiti ispuhavati nos začepivši prstom jednu nosnicu. Obrnuto može. Upravo u tome "obrnuto može" očituje se superiornost onih sa kamenjara, neiskvarenih korenika. Nije čudo da nadmašuju omlitavljene, da im rade što hoće - i pravo je. A oni samo pište i zanovijetaju. Oporba!

Pa što imaju protiv bijelih čarapa? Pojma nemaju! Nije to modni hir. Bijele čarape imaju svoj smisao i svrhu, čak i kad su prljave. Protiv buha! Gdje će buha prvo nego na čarapu? Pa ako je čarapa bijela, odmah je vidiš, spretnim pokretom uloviš noktima i precvikaš. I nema je. A ovi iz grada - kao da u gradu nema buha. Gdje ćeš buhe iskorijenit? Eno ona u mrežastim crnim čarapama, češe se po butini. Buha, ako ne i što gore - picajzli! I sad će ovi izgrebeni od češanja i ispijeni od buha nama popovat što je demokracija?!

A mobitel? Kad ti god padne na pamet nazoveš koga god tko ti padne na pamet i pitaš što god ti padne na pamet, nema da ti je pamet opterećena. Nazoveš, kažeš sve što ti je na duši: "...evo, upravo idem preko raskrižja Ilice i Frankopanske... Da, popio sam kavu i ništa.... Ništa važno. A kako ti? Gdje si? Aaaa.... Pa dobro, pozdravi strinu Mandrlju! I malog Josu! I sve!... Čujemo se!" Nema da ti je duša opterećena. Nazoveš sve, saznaš gdje si i što rade, ne rade ništa, umjesto da se pitaš gdje su i što rade - možda nešto fantastično? Znaš da ne rade ništa i da ti je jednako dobro gdje jesi kao što bi bilo i bilo gdje drugdje. Pa si smiren. A ovi iz grada gutaju apaurine, tabletomani!

Jedino onu jedinu koju bi najradije nazvao - ne zna njezin broj. Ne da kao što ne da i sve ostalo.

- Još jednu lozu! - odmah dovikne konobaru.

Ali, obećala je nazvati. Uostalom, tko je ona? Dekadentna, poročna, besramna, po svemu sudeći i nemoralna... Nikada od nje majke ni domaćice! Sve u svemu - neodoljiva.

U to se javi mobitel iz džepa: "Biiip, biiip, biiip!"

/////////////////////////////////////////////////

Na sreću, žamor u "Velvetu" je bio preglasan da bi to itko drugi čuo, te se Hary nagne kao da nešto traži pod stolom i neprimjetno rasklopi mobitel.

- Hary! Znaš li ono novo tenisko igralište na Peščenici?

- Ne znam ni gdje je Peščenica.

Ona mu objasni gdje je Pešćenica.

- A tenisko igralište?

Nekako mu je objasnila gdje je i tenisko igralište. Doduše, po objašnjenju se nije činilo da je igralište na Peščenici, ali jest da je ondje negdje. Hary se nije htio zamarati pojedinostima.

- Budi ondje točno u ponoć!

- Budi ti!

- Bit ću, bit ću... - njezino raskalašeno smijuckanje draškalo mu je uho. Ali zašto mu se i jaja trzaju?

Kad se uspravio suočio se konobarovim pogledom. Stajao je ispred stola i upravo spuštao naručenu lozu na nj.

- Da platim! - Hary više nije imao vremena odlaganje. Trebati će mu desetak minuta do mjesta gdje je parkirao BMW, desetak minuta vožnje kroz grad, pet minuta da pronađe tenisko igralište nakon što ostavi auto, i - evo ponoći! I ona će biti ondje, čekati će njega! I doživjeti će ono što cijeloga života neće zaboraviti!

- Nećeš ti cijeloga života zaboraviti! - škrgutao je Hary zubima hitajući kroz grad - ...kad te ja dohvatim!

A kod auta su ga već čekali. Uspio se tako parkirati da ni onaj lijevo ni onaj desno nisu mogli izaći, te su dvije omanje grupice izbezumljeno kružile čudeći se njegovu uspjehu i izmijenjujući preko krova njegova automobila komentare o porijeklu njegove registracije. Nonšalantno je prošao kroz njih i prije nego su se snašli sjeo za svoj volan, upalio motor i pritisnuo gas da su gume zadrapale po asfaltu i BMW se propeo kao katapultiran, te unatrag - ne gledajući da li tko nailazi - izletio na cestu. Izbezumljeni liberali - jer što bi bili drugo? - odskočili su na sve strane da ih ne zahvati, tako da je kroz opću ciku dopro samo jedan artikulirani stav "Misliš li i dalje da parkiraš nasred livade?", ali nije imao vremena da se zaustavi i raspravi to, u što bi se inače svakako upustio.

Jureći kroz grad nije znao da li mu brže rade klipovi u mašini ili čelijice u mozgu. Zašto mu odmah nije rekla vrijeme i mjesto sastanka, nego je to javila tek u posljednji čas? Ona misli na sve. Tako mu onemogućuje da stigne prvi, upozna se s terenom ili da išta organizira kako bi joj doskočio. Ona je uvijek za korak ispred njega, na dohvat ispružene ruke, ali nedohvatljiva. Ali nije ni Hary od jučer. Tko je uspio Ministarstvu promidžbe prodati njihove vlastite kompjutere, u oštroj konkurenciji sa Zagorcima i Markicom Prčkinim Kakom koji su došli na istu genijalnu zamisao? Hary. To ti je slobodno tržište - lijepo im je kasnije rekao - točno se znalo kome treba i što ponuditi, i tko im je kriv što je njegova ponuda bila najpovoljnija? I tko je uspio naplatiti dugove od Lovorovića, što ih je cijeli niz bezuspješno pokušavao? Opet Hary. Nema toga čemu nije dorastao. Po rođenju su mu babe izbajale da ima devet života, kao mačka, i devet koža, kao zmija košuljica, iz svakog škripca može izmigoljiti.

I nema tog semafora ni ograničenja brzine koji bi Haryja mogli zaustaviti ili usporiti, a kamoli oni neki znakovi uz cestu: u brzini ih ne uspije ni osmotriti, pa više ni ne pokušava. A policija... nije to više mrska, protunarodna, komunistička srpka milicija, da ga maltertira zato što je Hrvat. Imamo Hrvatsku!

U Hrvatskoj je i Peščenica. I usred Peščenice park. I usred parka novo tenisko igralište. Ako je to Peščenica... Morao je ostaviti automobil i posljednjih stotinjak metara preći pješice pustom stazom koja je vijugala između žbunova. Bio je pun mjesec i srebrno svjetlo je hladno i bešćutno, ali jasno ocrtavalo svaki list, svaku travku, svaki kamičak šljunka na stazi. Iznenada je pred Haryem izrasla pet metara visoka žičana ograda koja je okruživala teniski teren da loptice ne pobjegnu. Staza je završavala točno pred vratima zaključanim lancem s lokotom. Hary pogleda uvis. Vrhom pletene ograde protezala se dva traka bodljikave žice, kao da je teren, Bože me prosti, pripremljen za Muslimane ili protivnike državotvornosti.

Hary izvuče revolver. Na trenutak je pomislio da bi ipak bilo bolje pucati u lokot, ali manje što bi ga vrijeđalo narušiti djevičansku tišinu, a više što bi to moglo privući nekog nepoželjnog, zavuče cijev u omču lanca, zakovrne i snažno pritisne. Lanac pukne i vrata se oslobode.

Vrativši revolver u futrolu pod pazuhom, Hary kroči na tamni tucanik teniskog terena oprezno kao da stupa na perzijaner i zaputi se ka sredini. Nigdje nikoga. Samo mjesec iz visine oštro ocrtava njegovu sjenu podno nogu.

Hary stigne na samo sjecište dijagonala igrališta. Preko noći su uklonili mrežu, i sad su Hary i dva stupića sa strane stajali poravnani. Ondje se zaustavi. Dotamo su ga vodila neznankina uputstva, a dalje je trebao samo čekati da se dogodi ono što cijeloga života neće zaboraviti.

Hary stisne oči i ne okrećući glavu osmotri što šire oko sebe. Dojurio je iz centra grada na taj napušten teren, gonjen željom da stigne u zakazano vrijeme, i sad je odjednom zaustavljen i ima prilike razmisliti gdje se našao.

Ništa mu se to nije svidjelo. Izložen je nasred praznog prostora kao osamljena kugla nasred biljarskog stola koja čeka da je opaući vrh tvrdog štapa, a mjesečina ga otkriva kao na dlanu. Svi mu se mišiči skamene, a šake stisnu toliko da su se nokti zabili u meso. "Hary, Hary", pomisli. "Izgubit ćeš glavu zbog pičke!"

U taj tren javi se mobitel iz džepa: "Biiip, biiip, biiip!"


/////////////////////////////////////////////////

Brže od najbržeg revolveraša Divljeg zapada, Hary ga trgne i prinese uhu. Da neznanka ne javlja dodatne naputke ili da se predomislila, da se samo šalila...?

Bio je to Joso:

- Hary! Alo! Gdje si mi?

- Na Peščenici.

- Gdje je to? Što radiš ondje?

- Stojim nasred nekog praznog teniskog igrališta...

S druge strane zavlada šutnja, a zatim se prolomi krik:

- Što radiš tamo?

- Što radim?... - Hary se zamisli što odgovoriti. "Čekam da se dogodi nešto što cijeloga života neću zaboraviti!", ne bi valjalo.

- Joso! - odsijeće odlučno. - Prekidam! Ne zovi me više! Zvat ću ja tebe!

- Hary.... - dopiralo je iz slušalice dok je prekidao liniju.

Josin poziv ga je sasvim smeo. Otrese glavom kao da se otrežnjava. Zaista, što on to radi ovdje pod mjesecom?

/////////////////////////////////////////////////

Ali nelagoda nije dugo trajala. Iz žbunja ispred njega, s druge stane ograde, bljesnu dva snažna reflektora i odmah se ugase. Haryju odmah bi jasno: neznanka se privukla svojim autom s druge strane do igrališta, i sjedeći za volanom sve dobro vidi, ako ugleda išta sumnjivo može pobjeći bez oklijevanja. Oprezna je i boji se; to ga smiri. Ako se ona boji, onda se on nema čega plašiti.

Svjetla ponovo bljesnuše kao da ga zovu. Mačkastim korakom Hary se uputi u pravcu odakle su ga zvala. I zaista, kad mu se ograda prepriječila, na četiri-pet metara pred sobom vidio je kako se u dubokoj sjeni ispod krošanja dva velika žbuna tamno presijava karakteristična njuška Ferarri Testarosse. Zamka. Ako bi se pokušao uspentrati preko ograde, neznanka bi stigla odjuriti, ako bi se okrenuo i potrčao prema izlazu, dok bi obišao cijelo igralište, izgledi da je ulovi bili bi još manji. Ponovo je uspjela da mu se pojavi pred nosom, a da je ne može dohvatiti. Ali činjenica da mu je tako blizu, kao i iščekivanje što je smislila, nisu dozvoljavali da ga preplavi ogorčenje.

Vrata automobila su zagrebla o grančice kad su se otvorila. Hary podigne ruke i zabije prste u okca žičane mreže na koju se prilijepio licem u očekivanju. Nos mu je probio kroz jedno okce, a dva su mu okruživala izbuljene oči kao naočale.

Iz crnila uskomešanih grana izdvoji se visoka vitka prilika i stupi pod reflektore mjesečine. Da se nije držao za žicu, Hary bi se skljokao kako su mu koljena zaklecala. Duga ravna smeđa kosa s debelim šiškama, nevjerojatno duge pravilne noge, lelujavi hod na visokim peticama, a lagan i siguran kao da su one prirodni dio njezina tijela... to je bila ona! Priviđenje Božje!

Polako je prilazila.

Zaustavila se pedalj pred njim, tako da kad je progovorila, njen topli dah ga oprži po licu:

- Mjesečina me uzbuđuje....

Glas je bio mazan i mačkast da Hary izvije glavom uz njegovu melodiju kao kobra što izlazi iz košare uz fakirsku muziku.

Mjesečina je uzbuđuje! A mjesečine ko dreka! Kuda bi to moglo dovesti...? - već samo pitanje ga opije.

- Kad je ovako pun mjesec tjera me na sve i svašta... - I ona se cijela uvijala kao da je obuzima trans.

- S kim si to upravo razgovarao mobitelom?

Shvaćao je da usprkos jednako maznom glasu, iza njega vreba hladni analitički razum, ali se nije mogao othrvati da hipnotizirano ne odgovori:

- Nema veze! Krivi spoj.

Iz sjene ispod šišaka njezine su oči bljesnule procjenjujući može li mu vjerovati. Da je kojim slučajem neki gonioci upravo ne zaokružuju? Hary u naglom očaju nemoćno potrese žicom: samo da se ne prepadne i pobjegne, sad kad mu je toliko blizu.

Činilo mu se da je prošlo beskrajno dugo prije nego je odgovorila:

- Dobro. Vjerujem ti.

On olakšano odahne. Duboko udahnuvši povukao je obilno u se i njezinog parfema koji ga udari u mozak kao da je trgnuo deci loze. Pripije se cijelim tijelom uz žičanu mrežu da bi joj bio još bliže, a bio joj je već toliko blizu da je osjećao dah iz njezinih nosnica. U hlačama mu je nabubrila kvrga i trala se o neumoljivu prepreku.

- Hary...

Samo ju je gledao bez riječi.

- Obećala sam ti nešto što cijeloga života nećeš zaboraviti.

- Aha - muklo je zagrgutao.

- Sad se ne miči...

Sad se ne miči... A i gdje bi se pomakao?

U narednom trenutku osjeti dodir upravo na kvrgi na hlačama. Od iznenađenja je zamalo uzmaknuo, ali se uspio suspregnuti. Lagano je izvila ruku opuštenu niz tijelo i vrhom prsta dotaknula ga kroz ogradu. Iskolačio je oči i zinuo skamenjen.

Vrh prsta je klizio kvrgom procjenjujući što se to napuhuje skriveno pod tkaninom, ali nije mogla ocijeniti jer se ono unutra pod tim dodirom sve više napuhivalo i izduživalo. Vrh prsta je uskoro klizio od spoja međunožja do pupka slijedeći obrise sputane zvijeri i iznenađeno je uzviknula:

- O!

Haryjevi prsi su se grčili kroz žicu pridržavajući ga da se ne sruši na leđa. Kakve Ruskinje, kakve ovce na ispaši! Ništa se nije moglo mjeriti s energijom koja je strujala s vrha tog dugog elegantnog kažiprsta. Postojanom brzinom klizio je od korijena uda do vrha, pa se spuštao nazad jednako lagano izvijajući se lijevo-desno, da nijedan milimetar kože nije bio propušten.

- Kako je lijep! - oduševljeno je prošaputala. - Kako je velik! Kako je moćan! Kako je... kako je... Hary! Prekrasan je!

Prst se naglo zaustavio i potraživši put između dugmadi rasporka probio se ispod grube tkanine hlača do meke opne gaćica. Ljubopitljivi prst je sasvim zašao unutra, a zatim još jedan, da je dugme popustilo i oba prsta su obuhvatila sputani plijen procjenjujući mu obim.

- Ooooo! Kako je debeo! O! Baš je pravi! Upravo onakav kakve volim! Tvrd! Napet! Oooo!

Sklopio je oči i u potpunosti se preselio svim osjetima ispod pupka. Nestalo je mjesečine, nestalo je svega osim dvije točke koje su klizile duž do rasprsnuća nadutog uda kao da između njih probija galvanska iskra i pali krvne putove i osim šapata za koji je gubio značenje i pretvarao se u muziku koja ga je ispunjavala.

Prsti se bili nevjerojatno vješti, i uz igru koju su izvodili istovremeno su otkopčavali ostalu dugmad rasporka. Nije ni primijetio kako, ali odjednom mu je užareni glavić bio na svježem zraku, a dugi prsti su se obavili ispod njega i izvlačili ostatak muškosti iz hlača kao crijevo protupožarnog aparata.

Kurac se ispružio vodoravno ispred Harya, ali prsti koji su ga željeli obujmiti nisu mogli kroz žicu. Jagodice tri prsta obuhvatiše glavić i povukoše ga. Pažljivo, kao da udijeva konac u iglu, prsti su ga vukli i navodili da se utakne u jedno žičano okce. Kao zalijepljen za njezine prste Hary se prepusti. Vrh kurca prođe kroz ogradu i izviri na drugu stranu. Polako je za njim izronio i ostatak žilavog šila potpuno ispunivši rupu kroz koju je prošao. S druge strane ga dočeka pet nestrpljivih prstiju i meki dlan koji ga popuno obujmiše.

- Aaaaah! - stenjala je klizeći šakom duž mesnate motke kao da se nabija na nju, kao da joj para utrobu.

Hary otvori oči. Ona je zabacila glavu i mjesečina joj je obasjavala cijelo lice. Njezine su oči bile sklopljene, a usne se grčile kao ispuštajući nevidljive krike. Čelom je upro u žicu da mu se usjekla u kožu, nalegao trbuhom da mrežu da što više izbije s druge strane i ponovo sklopio vjeđe.

Kroz magline je dopirao njezin glas i shvatio je da mu nešto govori. Napregnuo se da je shvati što hoće.

- Lančić... Daj mi tvoj lančić.

Lančić? Lančić koji mu visi oko vrata? Lančić sa Svetim Križem? Što će joj to? Ali klizanje njezinih prstiju se nije zaustavljalo i on bi joj dao sve samo da ne prestane, ne pitajući se što će joj.

Nesigurnim rukama je posegnuo iza tjemena, dohvatio kopču lančića i prtljavim prstima je rastavio. Bez riječi joj je pružio zlatnu nit kroz ogradu i u slijedećem trenutku zaboravio što je napravio.

A zatim se ona počela saginjati. Glava joj je polako tonula prema njegovom trbuhu, i tonula je, tonula je, kao da je taj put beskrajan i Hary nije mogao vjerovati onome što se nesumljivo događalo pred njim: još trenutak, još trenutak i njezine će melem-usne dotaknuti detonator ubojitog ruda...

Ali ona se uspravi i, makar uzdrhtalo, odlučno okrene i udalji dva koraka. Njezine riječi su resko proparale put do njegovih ušnih bubnjića:

- Hary! Hary! Pogledaj se! Sjajno izgledaš! Sjajno!

Okrenula se i gledala ga kao upravo zgotovljeno umjetničko djelo. On je stajao pripijen uz mrežu, goli kurac mu se iskolačio kroz nju, a dok se saginjala omotala je jaja koja su ostala s druge strane zlatnim lančićem i pričvrstila za žicu da se nije mogao odmaknuti da ga ne strga.

Što ga je držalo prikovanog uz ogradu? Lančić kojeg bi bez muke mogao pretrgnuti? Onaj njegov dio s druge strane, koji bi, dokle god je i dalje s druge strane, mogao ponovo biti u opticaju? Iznenađenje? Ili mu je toliko popila um i razum da je jedino što želi da ovako bezočno nudi svoj najdraži dio, potpuno izložen i nebranjen? Ili je od nje bio spreman na sve, prepuštajući se s povjerenjem da će sve dobro završiti? Još dugo kasnije se to pitao.

/////////////////////////////////////////////////

Ali ona u tom trenu nije dozvolila da se on mnogo premišlja. Dobacila je:

- Pričekaj časak!

Utonula je u žbun uz auto, otvorila vrata, u kabini se upalilo unutrašnje svjetlo, kroz prednje staklo Hary je vidio kako je zaronila tijelom unutra i sagnula se da nešto pokupi, a nešto drugo, ej - nešto drugo se pomaknulo unutra, nešto veliko i nedefinirino, kao zmajski hrbat, i kako se ona izvukla to nešto je krenulo za njom. Zalupila je vrata, svjetlo je nestalo, samo su se grančice komešale i lomile dok se izvlačila nazad.

Stala je pred auto. Preko ruke je nosila smotanu deku, a iza nje se u visini njezina struka iz žbuna pomolila ogromna glava. Hary je u prvi mah pomislio zgranuto - što je to? Neko čudovište, zmaj, magarac kratke njuške i bez ušiju, ono za što se ljudi kunu da živi u Crvenom jezeru?

Ne, to je bio pas. Ogroman, ogroman, ali pas. Izvukao se iz mraka, a mjesečina je njegovoj kratkoj dlaci davala metalni sjaj. Usprkos zastrašujućim razmjerima, pitomo je stajao pored vitke djevojke.

Ona je razdragano uzviknula:

- Pas! Pas sigurno nema sidu! A ti si mi dao tu ideju! Oh, Hary, koliko već dugo želim čvrsti jaki kurac, poput tvoga, a strah me je! Ne bih željela umrijeti, a umrijeti ću i ovako, od nejebice, uvenuti ili eksplodirati! Moram već strpati pravi kurac u sebe, pa makar umrla! A ti si zaslužio da tome svjedočiš: u takve sam te nevolje uvaljala i toliko te izmučila i... Ti si mi dao ideju, sjećaš se?

Hary je skamenjeno gledao kako prostire deku po tlu ispred kromiranog branika i pruža se po njoj svejednako govoreći:

- Hary, Hary, ti misliš da sam luda, ali ne, ja sam normalna, samo što sam već izbezumljena od tolikog uzdržavanja i ne mogu više! I vidi sad! Zanima te? Priznaj da te zanima! Rajca te? Priznaj da te rajca? Gledaj ga kako me jebe i zamišljaj da me ti jebeš!

Ležeći pred životinjom uzdignutih koljena podigla je stražnjicu i povukla suknju. Bijele butine iznad ruba čarapa su bljesnule. Bila je bez gaćica, uski kukovi su se uvijali otkrivajući i skrivajući tamnu srcoliku mrlju u dnu pregiba nogu.

- Zamišljaj da si to ti, i ja ću zamišljati da si to ti, Hary, i jebi me, jebi, jebi, snažno, brzo, životinjski! Jebi me, Hary!

"Ja da sam pas!", grčilo se unutar Haryja, ali nije mogao skrenuti pogled.

Ljepotica je širila koljena i zvala:

- Stroganov! Dođi, mili, dođi...

Pas je tupo bulji preda se. Jeboti, mislio je Hary, tko to hrani? To tele pojede ko tri čovjeka! Zar i toga ima?! Nije da Hary nije bio familijaran sa psima još od najranijih dana. Ondje odakle je on narod je siromašan i nema baš vremena, a ni previše volje za djecu, a djece je previše, iako nikad dosta. Pa mala djeca plaze po podu bez pelena - tko bi im još i to priskrbio? - a kako je pod zemljani, kad se ukakaju, samo pozovu pse iz dvorišta da to poližu. A što je dječji drek? Djeca se hrane samo mlijekom, psi obožavaju! Pa još i obližu dječju guzicu, ne moraš ih ni prati. Ali da se netko jebe s psom, to još nije čuo. Dekadentna kučka, jebo je pas!

To, upravo to! Upravo to se sprema. Kakva kombinacija - ljepotica i zvijer! Prisjetio se čuvene Helge koja se prcala s plišanim medvjedićem u peep-showu na Munchenskom kolodvoru, gdje su se on, Jerko i Mate uspijevali sva trojica ugurati u istu tijesnu mračnu kabinu za samo jedan žeton, što je imalo tu manu da su svršavali špricajući jedan drugom po nogavicama. Što je Helga prema ovome pred njim?! Ništa! Zaista to cijeloga života neće zaboraviti. Ako preživi pogled na ljepoticu obnažena podstruka koja se kovitlala kao prignječena glista. Zvala je najmaznijim mogućim glasom:

- Stroganov! Dođi, dođi... Ovamo! Ovamo! Vidi! Pomiriši!

To li su te slobodnih nazora! Njena pičkica mora da je špricala sokove, ali monumentalni pas je stajao kao kip. Nenadano okrene glavu i pogleda Harya. Da mu ne smeta kad ga gledaju? Hary je vidio kako mu se nosnice šire, male uške naglo propinju, te se trgnuo kao da je nešto naglo uočio. Krokodilske laloke su se razvukle u monstruozni osmijeh.

Munjevito, u dva koraka, nepojmljivo brzo za zvijer takvog formata, pas je prekoračio koljeno kojim ga je ležeća odaliska pokušavala obuhvatiti, u dva koraka bio je pred Haryem, razjapio gubicu i - Hary nije stigao ni vrisnuti - čeljust se sklopila oko Haryevog zaboravljenog vršnjaka.

- Što? - frfljala je ljepotica pridižući se na lakat.

Hary je polako otvorio naglo stisnute oči i imao što vidjeti: s druge strane žičane mreže nije bilo njegova kurca, tamo je bila samo ogromno životinjsko čelo s kojeg su ga gledala dva okrugla oka. Oko korijena svog izdanka osjećao je oštre zube i mada mu nije bilo jasno što se zbiva, istovremeno mu je bilo jasno što se događa. Oštri zubi su ga držali da se nije mogao pomaknuti, ali - što je bilo još gore - unutar njih se pokrenula unutrašnjost psećeg ždrijela, topla, čvrsta i vlažna, dugačka kao kalup stvoren upravo za ono što je potpuno obuhvatio.

- Stroganov! - oštro je uzviknula ljepotica. - Ovamo!

Psu nije bilo ni na kraj pameti da je posluša. Privučen tko zna kakvim mirisom zakvačio se za Harya kao tele za vime.

- Stroganov! Što on to radi?

- Mislim da me cica... - obliven hladnim graškama znoja po čelu drhtavim glasom objasni Hary.

- Stroganov! - ljutito se osovila na koljena, ispružila se, dohvatila patrljak psećeg repa i povukla.

- Ne! - vrisne Hary. - Mogao bi zagristi!

- Stroganov! - ustala je i prišla im. - Da si to ostavio! To je fuj!

Hary je pomislio da izvuče revolver i upuca ga u čelo. Pa da si raznese glavić ili da pas u smrtnom grču stisne zube? Ne!

- Stroganov! - kleknula je pored njega i pokušavala mu rastaviti vilice. Nije imala tu snagu. Beznadno je opustila ruke.

- Ako ti se kurac opusti, možda ga polako izvučeš...

- Mmmmmm.... - stenjao je Hary. Kako da se opusti, dok zvijer tako strastveno sisa, bolje od krezube babe Mrnduše s kraja sela koja je cuclala mladim momcima? Ne da će se opustiti, nego će eksplodirati i saliti sve sokove u životinjsko grlo...

Hej! Ako svrši, pa se zvijer iznenadi i zagrize? Hary nije sumnjao da bi ostao bez najdražeg ukrasa brže no britvom. Okrugle oči bile su prikovane uz njegove, kao da mu pas upućuje neku poruku. U tim tamnim vještičjim kuglama, ogledavalo se da to urbanizirano stvorenje ipak ima praiskonsku vezu s prirodom, da je u njemu sva životna mudrosti i zna sve što je bilo i što će biti i samo je bespogovorni izvršitelj.

Ljepotica se uvrijeđeno odmaknula:

- Dobro ti je, a?

Hary je stenjao:

- Spasi me... Svršiću... A ako svršim... Prokletnik! Tako to dobro radi!... Zaustavi ga... Reci mu da ode... Oooooh.... Aaaaaa.... Valjda znaš što da mu kažeš da te posluša?!

- Pojma nemam - reče ona. - Nije moj. Posudila sam ga.

I tako su stajali, kao tri srebrna kipa. Ona je okrenula leđa kao odbačena žena i uvrijeđeno šutila, Hary je stenjao i cvilio, a iz pseće gubice dopralo je šljapkanje i slurpanje i povremeno je tek vrh palcolikog očnjaka bljesnuo na mjesečini.


- 11:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #